U nas, žena nema kad da bude bolesna. Dok svima namiri, dok
poredi, za sebe joj ne preostaje ni zera vremena. O sebi
samoj ”naša” žena nema neko posebno mišljenje. Više misli
šta joj drugi kažu. A najbolje je da se govori: Kako je
vrijedna… Kako zna oko kuće, đece… ma prava je domaćica, ova
naša nevjesta! Nedajbože da je što zaboli, da smrša, da
vidno propadne. E takva snaha nije baš dobra. To joj se onda
ne slovi na muža, već na familiju iz koje dolazi. Metiljavi
su, valjda je takva na njih. Ovakve primjedbe zavrijedi,
uprkos svemu – kukavica crna. Ako kojim slučajem oboli, onda
je to stvarno do ”nje” i ”njene krvi”, jer su joj od muža,
(priča se) svi zdravi. Kad se dobro izviču, izleleču, jedino
se kvalitetno raspituju o kraju. O smrti.