Sve ono što nas očekuje kada je
budućnost turizma u pitanju, izrazito je teško predvidjeti,
pogotovo u situaciji kada su promjene jedine konstante u
globalnoj zajednici. Otežavajuća okolnost u predviđanju
turizma sjutrašnjice je svakako i sama dinamika ovog sektora
koju karakteriše izražena kompleksnost i veliki uticaj
spoljašnjih faktora. Dešavanja na polju turizma,
posljednjih, skoro, godinu dana, nedvosmisleno govore o tome
da je turizam postao veoma osjetljiv i ranjiv. S tim u vezi,
nije pitanje da li turizam ima budućnost, jer svaka pojava u
svijetu, danas, ima svoju budućnost, već je pitanje da li
turizam ima budućnost koja obećava, i da li su granice
razvoja turizma, u smislu mobilnosti, već dodirnute.
Jasno je odavno da situacija sa
pandemijom ne pogoduje turističkim kretanjima, a veoma je
teško procijeniti kako će se ova kriza dalje odvijati. Čak
ni najpozvaniji stručnjaci iz ove oblasti ne žele da daju
prognoze. Svi oni složiće se oko istog – činjenica je da je
turizam djelatnost najviše pogođena tekućom pandemijom, i da
više ništa neće biti kao prije. Upravo zbog toga ne možemo
očekivati da će se pojaviti čarobnjak koji će, volšebnim
menadžerskim zahvatima, riješiti naše probleme. Sa druge
strane, uvrežen je stav da „turisti brzo zaboravljaju“,
međutim, u naletu konstantnih strahova od zaraze, to je
veoma teško očekivati. Čini se da „ostanak kod kuće“ nije
rješenje, pogotovo ne nakon što su se turisti inficirali
virusom putovanja. Godinama su turisti evoluirali u
zahtjevne egzibicioniste koji očekuju bolje iskustvo i bržu
uslugu. Uzimajući ovo u obzir, period prije pandemije
slobodno možemo nazvati epohom neonomadizma, koji u središte
stavlja ideju kosmopolitizma.
