|
|
|
|
|
|
|
G
novi
svijetski poredak tekst
TEKST
I kako sad da bilo ko shvati ovaj tekst ozbiljno. Nikako.
Nije pisan sa ozbiljnim namerama. Pisan je sa dobrim namerama.
novi
svijetski poredak tekst
G
G
novi
svijetski poredak tekst
Aleksandar Dugin
›››
Aleksandar Dugin otkriva NOVE SVETSKE SILE:
Ko će vladati svetom umesto Amerike?
Poseban poziv ruskog predsednika Vladimira
Putina premijeru Narendri Modiju na Istočni
ekonomski forum (EEF) u Vladivostoku, koji
počinje u sredu, korak je ka ispunjenju njegove
vizije uspostavljanja multipolarnog sveta sa
Indijom i Kinom kao glavnim partnerima Moskve,
kaže vodeći Ruski mislilac, Aleksandar Dugin.
U intervjuu za Hindu iz Pekinga – Aleksandar
Dugin, poznat kao „mozak“ predsednika Putina,
kao i stvaralac Četvrte političke teorije –
naglasio je da je poziv predsednika Putina
upućen premijeru Modiju, kao glavnom gostu na
ovogodišnjem EEF-u, „ pre svega” prepoznavanje
moderne Indije od strane Evroazijskog kontinenta
i sveta uopšte”.
On je dodao: „ To takođe odražava i Putinovu
stratešku viziju oblikovanja budućeg svetskog
poretka. Taj poredak, prema ruskom predsedniku,
trebalo bi da bude multipolaran, zasnovan na
apsolutnom suverenitetu moćnih civilizacija
umesto na liberalnoj zapadnoj hegemoniji“.
Među globalnim liderima, predsednik Putin je na
prvom mestu, pošto priznaje da je „multipolarni
trenutak“ već stigao, a unipolarni svetski
poredak, vođen od strane SAD-a, koji je usledio
nakon raspada Sovjetskog Saveza, nestaje usponom
novih sila, poput Indije, koja ima duboku
civilizacijsku prošlost.
- Putin je odlično naučio lekciju bivšeg
Sovjetskog Saveza iz hladnog rata. Rusija ne
može sama da podnese teret suprotstavljanja
liberalnoj, kapitalističkoj hegemoniji. Stoga,
Moskva mora da podeli zadatak multipolarnosti sa
drugim glavnim igračima u opasnosti – pre svega
Kinom i Indijom. Otuda, uloga Indije kao jednog
od glavnih stubova multipolarnog svetskog
poretka- primetio je Dugin.
Ruski analitičar napomenuo je da premijer Modi
ima ne-zapadnjačku ideološku pozadinu, a njegov
um oblikovala je duboka, indijska,
civilizacijska tradicija – idealna za njegovu
ulogu vođe multipolarnog sveta. “Modi je upravo
ona vrsta vođe koja je potrebna multipolarnom
svetu. On predstavlja indijski identitet kao
civilizaciju.
On je simbol modernizacije bez uticaja zapada,
predstavlja neku vrstu konzervativne revolucije
indijske politike koja se zasniva na dubokom
kulturnom i duhovnom identitetu.“
- Potrebna nam je duboka dekolonizacija i moramo
da povratimo svoj identitet zasnovan na
tradiciji, našim duhovnim vrednostima i
istorijskim iskustvima. To je duboka
dekolonizacija uma- primetio je Dugin.
Nakon što se pridružila osmoj nacionalnoj
Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO), koju
su uspostavile Rusija i Kina, Indija bi trebalo
da preduzme „sledeći odlučujući korak“ da
postane aktivan igrač multipolarnog sveta,
dodaje Dugin.
- Sa rastućim značajem Kine i sve većim
suprotstavljanjem vodećoj američkoj svetskoj
politici i produbljivanjem odnosa sa Rusijom –
drugim ključnim protivnikom zapadne hegemonije –
već smo u eri multipolarnosti. Tako je Indija
logično pozvana da se pridruži klubu – što pre
to bolje, jer se norme novonastalog
multipolarnog svetskog poretka uspostavljaju
sada.- napisao je pekinški Hindu.
izvor: glas javnosti ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
David Icke
›››
Efekt stada: Manipulacija masama je vrlo
jednostavan posao!
Iz David Ickeovog “Efekta stada”: “Većina ljudi
nije u stanju prihvatiti da nekoliko ljudi
uspijeva manipulirati milijardama života,
djelujući kroz sve institucije i u svim zemljama.
Ja to razumijem; međutim, jednom kada imate
piramide i znate na koji način uvjetovati umove
i stvarnost stanovništva, to postaje relativno
jednostavno. Kada nekolicina ljudi želi
nadzirati i upravljati mnoštvom čovječanstva, na
licu mjesta moraju postojati određene strukture.
One su uvijek iste, bilo da pokušavate
manipulirati osobom, obitelji, plemenom, gradom,
zemljom, kontinentom ili planetom.
Najprije morate nametnuti ‘pravila’, što se
smatra ispravnim, a što pogrešnim, što je moguće,
a što nemoguće, što je zdravo, a što bolesno,
što je dobro, a što loše.
Većina će ljudi bespogovorno poštivati ta
‘pravila’ zbog “me-ee, me-ee mentaliteta” stada
koje u kolektivnom ljudskom umu prevladava barem
posljednjih tisuću godina.
Kao drugo, malobrojnima koji osporavaju vaša
nametnuta ‘pravila’, život morate učiniti
krajnje neugodnim. ‘Pravila’ ili ‘konsenzusna
stvarnost’ preko su potreban element naše
kontrole.
Najučinkovitiji način da se osigura pokoravanje
tim pravilima jest zagorčati život onima koji se
razlikuju. Pojedince koji iznose drugačije
poglede, verzije ‘istine’, stilove života,
držite podalje kao crne ovce u ljudskom stadu.
Već ste uvjetovali stado da prihvati vaša
pravila kao vlastitu stvarnost, pa ono svojom
osornošću i neznanjem ismijava ili osuđuje one s
različitim stilom života.
Time se na crnu ovcu stvara pritisak da se
pokori, što ujedno služi za upozorenje drugim
pojedincima u stadu koji također razmišljaju o
odvajanju ili osporavanju prevladavajuće
stvarnosti.
Kao što sam ranije istakao, taj strah da budemo
različiti, kao i iskazivanje stajališta koja
pobijaju ‘pravila’, nadmoćan je strah od onoga
što će drugi ljudi misliti o nama.
U stvari, riječ je o strahu od toga što će ovce
koje nas okružuju reći i učiniti ukoliko
pokušamo napustiti stado i preispitati njegove
uvjetovane pretpostavke. Takav mentalitet znači
da mase same nad sobom provode red i poredak,
držeći jedni druge na liniji.
Ovca ostatku stada postaje ovčarski pas. Nije to
ništa drugo nego psihološki fašizam – Policija
misli sa svojim agentima u svakom domu, svuda.
Postoje agenti koji su do te mjere uvjetovani da
uglavnom nemaju pojma da su neplaćeni kontrolori
umova.
Govore mi: ‘Samo radim ono što je najbolje za
moju djecu’. Ne, nego ono za što si programiran
da vjeruješ da je najbolje za njih, kao što je
programirano i uvjerenje da samo ti znaš što je
najbolje. Sve je to dio ‘podijeli pa vladaj’
strategije, presudne kada nekolicina nadzire
mnoštvo.
Svatko igra ulogu u mentalnom, emocionalnom i
fizičkom zatvoru svih drugih. Kontrolori samo
moraju odrediti ‘pravila’ i povući pravi konopac
u pravo vrijeme kako bi njihove ljudske
marionete plesale u odgovarajućem ritmu.
Postižu to propisivanjem onoga što će se
podučavati u sustavu koji smjelo nazivamo
‘obrazovanjem’, te nadziranjem onoga što prolazi
pod ‘vijesti’ u medijima u vlasništvu Iluminata.
Na taj način, nemislećem stadu koje ne postavlja
nikakva pitanja, mogu propisivati što bi trebalo
misliti o samom sebi, drugim ljudima, životu,
povijesti i aktualnim zbivanjima.
Jednom kada definirate ‘pravila’ nema više
potrebe da kontrolirate svakog pojedinog
novinara ili reportera ili vladinog službenika.
Mediji i institucije preuzimaju svoju ‘istinu’
iz tih istih ‘pravila’ i službenih priopćenja,
refleksivno ismijavajući i osuđujući svakoga tko
nudi drugačije viđenje stvarnosti.
Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o
načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez
pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle
potječu.
Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna. Unutar
kaveza objesite bananu za konopac i pod nju
stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći
do ljestava i početi se penjati prema banani.
Čim dodirne ljestve, poprskajte sve majmune
hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušati će
neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi
majmuni biće poprskani hladnom vodom.
Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti
po ljestvama, drugi majmuni pokušati će ga
spriječiti.
Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog
majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi
majmun će vidjeti bananu i pokušati će se popeti
ljestvama.
Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi
drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i
napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po
ljestvama, drugi majmuni napasti.
Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet
majmuna i zamijenite ga novim. Pridošlica će
krenuti prema ljestvama i biće napadnuta.
Prethodni novajlija će entuzijastično
sudjelovati u kažnjavanju! Isto tako, zamijenite
trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog,
na kraju petog.
Svaki put kada najnoviji majmun krene prema
stepenicama, biti će napadnut. Većina majmuna
koji ga tuku nemaju pojma zašto im nije bilo
dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto
sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna.
Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, i niti
jedan od preostalih majmuna nikada nije bio
poprskan hladnom vodom- unatoč tome, nijedan
majmun nikada se više neće približiti ljestvama
kako bi pokušao uzeti bananu.
Zašto ne smiju?
Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav
običaj…
David Icke: “Efekt Stada”
izvor: atma.hr ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
David Icke
›››
Nečujna oružja za tihi rat
Cilj sistema je da nas drži u modusu
preživljavanja tako da uvijek gledamo prema
sutra umjesto da živimo u sadašnjem trenutku.
Kao što je napisao John Lennon: „Život je ono
što vam se događa dok ste zaposleni smišljanjem
drugih planova.“
Ako su nam glave pognute, a mi usresređeni na
preživljavanje ili na potragu za “uspehom”,
nećemo pogledati gore i videti igru koja nas
porobljava. Dokument koji je izašao na svjetlo
dana 1986. brilijantno je opisao tehnike koje se
koriste u onom što zovemo društvo. Zvao se
“NEČUJNA ORUŽJA ZA TIHI RAT” A druga verzija se
navodno nalazila u rukama obavještajne agencije
američke mornarice.
Ona koju ja imam je, čini se, pronađena u IBM-ovom
stroju za fotokopiranje koji je kupljen iz druge
ruke u Americi.Taj dug i detaljan dokument
opisuje politiku koja se sprovodi barem od
1950-ih. U njima se tvrdi, da je tihi rat
objavila međunarodna elita na sastanku održanom
1954. Važna iluminatska organizacija zvana grupa
Bilderberg prvi se put sastala 1954. i sastoji
se od elite iz globalne politike, bankarstva,
trgovine, vojske, obaveštajnih agencija i tako
dalje. Međutim, pozadina je manje važna od
sadržaja, jer on ukratko objašnjava tihi rat
protiv ljudske psihe.
Iskustvo je pokazalo, da je najjednostavnija
metoda pribavljanja nečujnog oružja i
zadobijanje kontrole nad javnošću da ih se s
jedne strane drži ne disciplinovanim i
neupućenima u osnovne principe sistema, držeći
ih zbunjenima, te s pažnjom usmerenom na pitanje
bez prave važnosti s druge strane.
To
se postiže:
- isključivanjem
njihovih umova;
- sabotiranjem
njihovih mentalnih aktivnosti;
- pružanjem
nisko kvalitetnih programa javnog obrazovanja u
matematici, uređenju sistema i ekonomiji i
- suzbijanju
tehničke kreativnosti.
- pobuđivanjem
njihovih emocija,
- poticanjem
na njihovo udovoljavanje vlastitim strastima i
prepuštanje emocionalnim i fizičkim aktivnostima
kroz:
a)
neprekidno emocionalno šokiranje i napade (mentalno
i emocionalno silovanje) konstantnom baražom
seksa, nasilja i ratova u medijima posebno na
televiziji i u novinama.
b) pružanje
onoga što žele u prekomjernim količinama ”BRZE
HRANE ZA MOZAK” i istovremeno uskraćivanje onoga
što im stvarno treba.
c) Prepravljanjem
istorije i zakona, te izlaganje javnosti
devijantnim kreacijama, čime se njihovo
razmišljanje skreče sa ličnih potreba na potpuno
izmišljene spoljašnje prioritete. Time se
onemogućava njihovo zanimanje za nečujna oružja
tehnologije društvene automatizacije i njihovo
otkrivanje. Opšte pravilo je da se iz
zbunjenosti može izvući korist; što je veća
zbunjenost, to je veća korist. Stoga je najbolji
pristup stvarati probleme i onda nuditi rješenja.
Ukratko:
Mediji: Odvraćaju
pažnju odrasle javnosti daleko od pravih
socijalnih pitanja i skreću je na stvari bez
pravog značenja.
Škole: mladoj
publici uskraćuju znanje o pravoj matematici,
pravoj ekonomiji, pravom pravu i pravoj istoriji.
Zabava: održava
zabavu za javnost ispod nivoa šestog razreda.
Posao: održava
javnost zaposlenom, zaposlenom, zaposlenom, bez
vremena za razmišljanje.
U
VEZI S TIHIM RATOM DOKUMENT KAŽE:
U njemu se ispucavaju situacije umjesto metaka,
pokretanjem procesiranjem podataka umesto
zrncima baruta; iz kompjutera, umjesto puške;
kojima upravlja kompjuterski programer, umjesto
strelica; pod zapovedništvom bankarskih magnata,
umjesto vojnih generala. Ne stvara primjetnu
buku, ne izaziva vidljive tjelesne povrede i
naizgled se ne upliće u ničiji svakodnevni
društveni život.
Pa ipak bez sumnje stvara buku, nanosi telesne
i mentalne štete, i utiče na svakodnevni
društveni život, tj. za treniranog promatrača,
onoga koji zna što mora gledati.
Javnost nije u stanju shvatiti oružje i zato ne
može verovati da je napadnuta i pokorena oružjem.
Javnost može instiktivno osećati da nešto nije u
redu, ali zbog tehničke prirode nečujnog oružja
oni svoje osjećaje ne mogu izraziti na
racionalan način, odnosno rešiti problem
inteligencijom. Stoga ne znaju kako zatražiti
pomoć, i ne znaju kako bi se povezali s drugima
radi zaštite od njega.
Kad se nečujno oružje primjenjuje postupno,
javnost se prilagođava/privikne na njegovu
prisutnost i uči tolerisati njegovo zadiranje u
svoje živote sve dok pritisak (psihološki preko
ekonomskog) ne postane prevelik, kada se slome.
Zbog toga je nečujno oružje jedna vrsta
biološkog ratovanja. Ono napada vitalnost,
opcije i pokretljivost osoba u društvu kroz
poznavanje, razumjevanje, manipulisanje i napade
na njihove izvore prirodne i društvene energije,
i njihove fizičke, mentalne i emocionalne snage
i slabosti.
PREPOZNAJETE TO DRUŠTVO? NARAVNO, ŽIVIMO U NJEMU
Tako što je rekao pisac Michael Ellner: Pogledajte
nas.Sve je izvrnuto,sve je naopako. Liječnici
uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu,
univerziteti uništavaju znanje, vlade uništavaju
slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a
religija uništava duhovnost.
ZAŠTO? ZATO ŠTO JE TO NJIHOV ZADATAK!
izvor:
davidicke.com
›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Drew Hansen
›››
Ukoliko se nešto ne promeni,
kapitalizam će izgladnjeti čovečanstvo do 2050
godine
1. Kapitalizam je za neke stvorio ogromno
bogatstvo, ali je razorio planetu i nije uspeo
da poboljša ljudsko blagostanje u velikim
razmerama.
2. Vrste izumiru brzinom 1.000 puta brže od
prirodne stope u prethodnih 65 miliona godina
3. Od 2000. godine gubi se 6 miliona hektara
primarnih šuma svake godine. To je 14.826.322
hektara, ili nešto manje od cele države Zapadne
Virdžinije
4. Čak i u SAD 15% stanovništva živi ispod
granice siromaštva. Za decu mlađu od 18 godina
taj broj se povećava na 20%
5. Očekuje se da će svetska populacija dostići
broj od 10 milijardi do 2050. godine
Kako očekujemo da nahranimo toliko ljudi dok
iscrpljujemo preostale resurse? Ljudske
aktivnosti stoje iza krize izumiranja.
Komercijalna poljoprivreda, eksploatacija drveta
i razvoj infrastrukture uzrokuju gubitak
staništa, a naše oslanjanje na fosilna goriva
glavni je doprinos klimatskim promenama.
Javne kompanije reaguju na potražnju potrošača
i pritisak sa Volstrita. Profesori Christopher
Wright i Daniel Nyberg objavili su prošle jeseni
Climate Change, Capitalism and Corporations,
tvrdeći da su preduzeća zaključana u ciklusu
iskorišćavanja svetskih resursa na sve
kreativnije načine. "Naša knjiga pokazuje kako
su velike korporacije u stanju da nastave da se
bave sve više ekološki eksploatatorskim
ponašanjem tako što zamagljuju vezu između
beskrajnog ekonomskog rasta i sve većeg
uništavanja životne sredine," oni su napisali.
Sociolog sa Jejla Justin Farrell je proučavao
20 godina korporativnog finansiranja i otkrio da
su "korporacije koristile svoje bogatstvo da
pojačaju suprotne stavove [o klimatskim
promenama] i da stvore utisak veće naučne
nesigurnosti nego što zapravo postoji." Korporativni
kapitalizam je posvećen nemilosrdnoj potrazi za
rastom, čak i ako pustoši planetu i ugrožava
ljudsko zdravlje. Moramo da izgradimo novi
sistem: onaj koji će uravnotežiti ekonomski rast
sa održivošću i ljudskim procvatom.
Nova generacija kompanija pokazuje put napred.
Oni kapitalizmu unose sveže ideje, posebno u
pogledu vlasništva zaposlenih i agilnog
upravljanja.
Sve
veći značaj distribuiranog vlasništva i
upravljanja
Menadžeri fondova u globalnim finansijskim
institucijama poseduju većinu (70%) javne berze.
Ovi odsutni vlasnici nemaju udela u zajednicama
u kojima kompanije posluju. Štaviše, kapital pod
kontrolom menadžmenta koncentrisan je u rukama
nekolicine odabranih: generalnog direktora i
drugih viših rukovodilaca. S druge strane,
startapovi su bili spremni da podele kapital
zaposlenima. Ponekad se takva raspodela kapitala
vrši da bi se nadoknadile plate koje su manje od
konkurentne, ali se češće nudi kao finansijski
podsticaj da se zaposleni motivišu za izgradnju
uspešne kompanije. Prema The Economist-u,
današnji startapi žele da podstaknu kroz
zajedničko vlasništvo:
Centralna razlika leži u vlasništvu: dok niko
nije siguran ko je vlasnik javnih preduzeća,
startapovi se mnogo trude da definišu ko je
vlasnik. Na početku života kompanije, osnivači i
prvi zaposleni poseduju većinski udeo—i podstiču
ljude sa vlasničkim udelom ili nagradama u vezi
sa učinkom. To je oduvek važilo za startapove,
ali danas su prava i odgovornosti pomno
definisani u ugovorima koje sastavljaju advokati.
Ovo usklađuje interese i stvara kulturu
marljivog rada i drugarstva. Pošto su privatni,
a ne javni, oni mere kako rade koristeći
indikatore učinka (kao što je- koliko proizvoda
su proizveli) umesto da razrađuju
računovodstvene standarde.
Ovaj
trend se vraća u zadruge u kojima su zaposleni
bili kolektivno vlasnici preduzeća i učestvovali
u donošenju upravljačkih odluka putem svojih
prava glasa. Mondragon je često citiran primer
uspešne, moderne radničke zadruge. Mondragonovo
široko zasnovano vlasništvo zaposlenih nije isto
što i plan vlasništva nad akcijama zaposlenih.
Sa vlasništvom dolazi i reč – kontrola – nad
poslovanjem. Njihovi radnici biraju menadžment,
a menadžment je odgovoran zaposlenima. REI je
potrošačka zadruga koja je privukla pažnju
prošle godine kada je odustala od rasprodaje
Crnog petka, ohrabrujući svoje zaposlene i kupce
da dan provedu napolju umesto u kupovini.
Pretpostavljam da će najuspešnije kompanije pod
ovim novonastalim oblikom kapitalizma imati
manje koncentrisane, više egalitarne vlasničke
strukture. Oni će imati koristi ne samo u
finansijskom, već i u društvenom smislu.
Zajedničko
vlasništvo će dovesti do kolaborativnog
upravljanja
Hijerarhijska organizacija modernih korporacija
će ustupiti mesto mrežama ili zajednicama kojima
je saradnja najvažnija. Mnoge opcije za
fluidnije, agilnije upravljačke strukture bi
mogle da zavladaju. Na primer, novije kompanije
eksperimentišu sa alternativnim modelima
upravljanja koji nastoje da osnaže zaposlene
više nego što to obično čini tradicionalna
hijerarhija. Od ovih novijih pristupa,
holakratija je najpoznatija. Obećava da će
uvesti strukturu i disciplinu na radno mesto
vršnjaka. Holakratija je „novi način vođenja
organizacije koji uklanja moć iz hijerarhije
upravljanja i raspoređuje je na jasne uloge,
koje se zatim mogu izvršiti autonomno, bez šefa
za mikroupravljanje.
Kompanije kao što su Zappos i Medium su u
različitim fazama implementacije sistema
upravljanja. Valve Software u Sijetlu ide još
dalje, omogućavajući zaposlenima da izaberu na
kojim projektima žele da rade. Zaposleni zatim
premeštaju svoje stolove u najpovoljniji
kancelarijski prostor za saradnju sa projektnim
timom. Ovo su mali koraci ka sistemu koji
vrednuje zaposlenog više od onoga što zaposleni
može da proizvede. Dajući zaposlenima veće pravo
glasa u donošenju odluka, korporacije će
donositi izbore koji osiguravaju budućnost
planete i njenih stanovnika.
izvor: forbes.com ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Edward Snowden
›››
Govor E. Snoudena preko video linka iz Moskve povodom prijema nagrade
Right Livelihood, alternativne Nobelove nagrade, u švedskom parlamentu
Riječ je o nama
Cena borbe za slobodu u
turbulentnim vremenima, vremenima straha, novih opasnosti, pretnji,
nezamisliva je i često veoma visoka. Novinari sa kojima sam imao čast da
radim, izdavači širom sveta, aktivisti, zviždači, jednom rečju civilno
društvo, svi oni su mnogo rizikovali.
Izuzetna mi je čast što stajem
pored onih koji su se borili za ljudska prava uprkos tome što je to bilo
teško i uprkos velikim ličnim žrtvama. Čak i onda kada niko na to nije
obraćao pažnju, i čak kada ni sami nisu tražili niti dobili priznanje.
Nagrade su po prirodi nešto
namenjeno pojedincu, ali ja ovu nagradu mogu da primim samo u ime mnogih.
Ona je priznanje za sve koji su, ne samo u proteklih nekoliko godina, već
tokom nekoliko decenija, shvatili da su „ljudska prava“ samo novi naziv za
jedan stari koncept. Koncept slobode.
Cena borbe za slobodu u
turbulentnim vremenima, vremenima straha, novih opasnosti, pretnji,
nezamisliva je i često veoma visoka. Novinari sa kojima sam imao čast da
radim, izdavači širom sveta, aktivisti, zviždači, jednom rečju civilno
društvo, svi oni su mnogo rizikovali.
Mnogi, uključujući i Sarah
Harrison, za koju znam da je danas ovde u publici, prosto ne mogu više da
se vrate svojim kućama. I sam sam u egzilu više od godinu i po dana.
To su stvari koje se neće uskoro promeniti. Ali vredelo je. Cena koju smo
platili, žrtve koje smo podneli. Verujem da bismo tako ponovo postupili,
jer to je nešto daleko važnije od pojedinca.
Reč je o nama, o našim pravima, o tome u kakvom društvu želimo da živimo,
kakvu vladu želimo da imamo. Kakav svet želimo da ostavimo budućim
generacijama.
Kada govorimo o vladama, moramo
razumeti da je važan ne samo „kvalitet“ vlade već i naš odnos sa njom.
Želimo li da budemo samo podanici? Ili partneri?
I pored svih briljantnih umova u
ovoj sali, stručnjaka, državnih službenika, predstavnika građana i
industrije, koji širom sveta rade na rešavanju ovih problema, dakle i
pored svih njih ne možemo doneti ispravne odluke ako nemamo najvažnije
informacije.
I vlada i demokratija su institucije zasnovane na principima „saglasnosti“.
Saglasnost ljudi je beznačajna ako nisu informisani. Upravo taj princip me
je doveo dovde.
Kada razmišljamo o izazovima i problemima sa kojima se suočavamo, o novoj
atmosferi straha kao odgovoru na nove opasnosti u kojoj deluju sve vlade i
institucije sveta, dakle kada pogledamo šta se događa, ipak postoji razlog
za nadu.
Ja sam optimista. Pogledajmo samo
šta se dogodilo od prošle godine, od trenutka kada sam izašao u javnost,
kada sam se pobunio. Nazivali su me špijunom. Nazivali su me izdajnikom.
Neki od najuticajnijih američkih državnika su raspravljali o tome. Stavili
su me na listu za odstrel putem dronova.
To je sada u velikoj meri prošlost. Vlade su isprva govorile da ljudi ne
treba sve da znaju, da ćemo zbog ovih informacija „okrvaviti ruke“, da će
mediji „izložiti živote opasnosti“, da će teroristi rušiti avione nad
evropskim nebom. Šta se onda dogodilo. Evropa je prizemljila avion
bolivijskog predsednika, jer je mislila da se ja krijem u njemu i da
pokušavam da dobijem azil u Južnoj Americi.
To je sada za nama. Svedoci smo velikih promena, neverovatnih rasprava u
parlamentima, medijima, akademskim ustanovama širom sveta. Vidimo kako se
menja samo tkivo interneta zbog tehnologija koje štite privatnost, koje
štite naša prava na jedan novi i smisleni način koji nadilazi državne
granice.
To znači da, bez obzira na to
kako se neka prava štite u Kini, ako se bavite nečim što za cilj ima
zaštitu prava, uživaćete zaštitu bez obzira na zakone zemlje u kojoj
živite ili radite. To je neverovatno dostignuće za ljudska prava širom
sveta.
Kada govorimo o vladama i promenama koje one najavljuju i koje su se
dogodile, to nigde nije tako očigledno kao u SAD. U zemlji čija vlada me
je optužila, podigla tri optužnice protiv mene, uključujući i optužnicu za
špijunažu, rekavši da sam prodao informacije našim neprijateljima, iako za
to ne postoji nijedan dokaz - sada direktor NSA kaže da to ipak nije bio
smak sveta, dok predsednik SAD izjavljuje da je osnovao nezavisno telo
čiji je zadatak da ispita sve programe za masovni nadzor.
Oni su dakle lagali. Još uvek
nisu uspeli da spreče nijedan neposredno predstojeći teroristički napad.
To je ključno, jer smo naučili da masovni nadzor, ta politika koju su
krili od nas, od javnosti, ne samo od američkih ili švedskih građana, već
od čitavog sveta - da nam ona nije nimalo pomogla, iako nas je koštala
mnogih naših prava.
Predsednik je izjavio da nas je ova rasprava dodatno ojačala kao naciju.
To je bio samo početak. Od tada su sudovi u SAD donosili presude protiv
programa masovnog nadzora, dok je Evropski sud za ljudska prava zabranio
skladištenje podataka, jer je to povreda ljudskih prava koja pojedince
izlaže nepotrebnom riziku. UN su objavile izveštaj prema kome masovni
nadzor predstavlja grubu povredu ljudskih prava.
Sve to predstavlja temelj, osnovu
koju možemo dalje da razrađujemo dok raspravljamo o ovoj politici, o
programima koji se razvijaju u tajnosti, bez znanja javnosti i bez naše
saglasnosti. Da li su smisleni, neophodni i primereni opasnosti sa kojom
se suočavamo? Da li koriste najmanje invazivne mere kako bi omogućili
neophodne istrage?
Ovde nije reč o ukidanju službi bezbednosti, zaustavljanju policijskih
istraga, smanjivanju naše bezbednosti, već o obezbeđivanju našeg društva,
zaštiti naših prava, naših sloboda koje smo nasledili od prethodne
generacije i koje želimo da prenesemo sledećoj.
Zajedno, na ovim mestima gde
otvoreno raspravljamo, inspirisani žrtvama koje podnosi veliki broj ljudi
širom sveta, možemo da ostvarimo ta prava, možemo da imamo te slobode i
otvoreno i liberalno društvo, jer se čak i u trenucima velikih opasnosti
zalažemo za liberalne vrednosti.
Nadam se da ćemo uprkos svemu što smo postigli u proteklih godinu dana
shvatiti da je ovo samo početak i da postoji još mnogo toga što moramo da
ostvarimo. Nadam se da u narednoj godini mogu da računam na vašu podršku
predlogu osnivanja specijalnog izvestioca za privatnost i digitalna prava
pri UN kako bismo se založili za slobodu bez obzira na to gde neka služba
radi i gde se tehnologija nadzora nalazi, bez obzira na to koja zemlja
odluči da je potrebno ograničiti naša prava jer se suočava sa novim
opasnostima.
izvor: vijesti.me ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Julian Assange
›››
Intervju Džulijana Asanža dat Nedeljniku.
Bio je to intervju u kojem je Asanž prvi put otkrio
veze između Hilari Klinton i najveće svetske
internet kompanije Gugl, ali otkrio i dodatne mračne
tajne Gugla, zbog čega je ovaj intervju prvo
prenošen, pa zatim povučen u vodećim medijima
sveta.
Nedeljnik je na svojoj koži osetio šta znači
svetska kontrola informacija kada je u četvrtak
prvo odbijen boost (plaćena promocija) linka sa
intervjuom na Fejsbuku, da bi ubrzo ceo naš
zvaničan nalog bio potpuno blokiran. Tek nakon
pisma centrali, stiglo je "izvinjenje", da bismo
sutradan bili odblokirani.
Čovek koji nam je omogućio intervju sa Asanžom,
i izdavač njegovih knjiga u Srbiji Uroš Balov,
zatim se uputio u London, na ranije dogovoreni
susret sa Asanžom. Sastanak je odlagan dva dana,
da bi se u utorak ujutru konačno videli u
Asanžovom trogodišnjem domu, stanu u ambasade
Ekvadora.
Balov mu je pokazao srpsko izdanje njegove nove
knjige, kao i štampano izdanje Nedeljnika koji
je pre toga prenelo nekoliko svetskih medija.
Ono što je tada ekskluzivno dogovoreno, a što
Nedeljnik prvi objavljuje, jeste snimanje
mini-dokumentarnog intervjua s Emirom
Kusturicom. Biće to intervju za RTS kojim će se
Asanž obratiti prvi put uživo našoj javnosti. Uz
to, glavni urednik Nedeljnika dobio je poziv da
napravi ekskluzivnu reportažu iz njegovog kućnog
pritvora u ambasadi Ekvadora u Londonu.
Intervju, vođen na engleskom, možete da pročitate
ovdje.
›››
Na intervju sa Džulijanom Asanžom smo čekali već
par godina. U skorije vreme smo uobičavali da
samo pošaljemo formalni zahtev, ne očekujući
ništa. Pa dobro, govorili smo sebi, ova priča je
toliko značajna da nije ni čudo što se
pojavljivao samo u novinama kao što su The New
York Times ili Guardian, ali svakako ne u
Nedeljniku, prilično malom časopisu u prilično
maloj zemlji, Srbiji. Mada smo imali jednog keca
u rukavu - Uroša Balova, Asanžovog prijatelja i
izdavača u Srbiji. Toliko smo se bili zbližili
sa Urošem da smo počeli jedan drugog da
pozdravljamo sa "Asanž."
Takođe smo znali da ti se najbolje stvari
događaju kad ih najmanje očekuješ. Balov je
nedavno objavio srpsko izdanje Asanžove
najnovije knjige "Kad je Google sreo WikiLeaks",
i tada smo mu poslali poruku, i čekali na
odgovor koji kao da nikad neće stići.
"Džulijan je voljan da vam da mali intervju."
"Poslaćemo vam pitanja mejlom za dva sata",
odgovorili smo mi.
Umesto tri, kakav je bio dogovor, poslali smo
šest. Bilo je i podpitanja. Vredi pokušati, zar
ne?
Nije mu smetalo. "On će vam odgovoriti za dva
dana."
Počeli smo da radimo na prednjoj strani
časopisa, a i dalje smo bili uzbuđeni. Rečeno
nam je da Asanž puno spava. Njegova pomoćnica
nas je onda zvala i rekla nam da je intervju
završen (stidljivo je dodala da je sjajan), i da
ćemo ga dobiti do utorka. Što je, u slučaju
Nedeljnika, krajnji rok. Ponovo smo nazvali
Uroša Balova, onako uspaničeni. "Mi smo ozbiljan
tim", rekao je. "Ne znam nikoga ko je ozbiljan
kao Džulijan", dodao je.
Ponedeljak uveče. Primili smo mejl sa čudnom
adresom, ali ipak nema sumnje. A tu su i
odgovori. Džulijan Asanž otvoreno priča o vezi
između Google i Hilari Klinton, bivšoj državnoj
sekretarici i mogućoj sledećoj predsednici.
Shvatili smo da je to stvarno sjajan intervju.
Čak nam je i Uroš rekao da se naježio dok ga je
čitao. "Ovo je jedan od najboljih intervjua
koje je napravio."
Pa da čujemo šta ima da kaže.
Vaše
primedbe o Google-u, naprimer to da se radi o
geopolitičkom vidovnjaku za Vašington, će
iznenaditi mnoge ljude i korisnike Interneta,
koji na Google gledaju kao na inovativnu i "kul"
kompaniju koja vrednuje slobodu. Zapravo,
standardni internet korisnici uopšte ne smatraju
Google korporacijom, a kamoli da misle da je
zla. Jeste li vi mogli da pojmite ovu
dvostrukost, ovu dvoličnost Google-a?
Na
neki način su mi se viši slojevi Google-a uvek
činili daljim i zaklonjenijim od hodnika
Vašingtona. Kad mi je jedan kolega rekao da
predsedavajući Google-a želi da zakaže sastanak
sa mnom, bio sam iznenađen što brdo hoće
Muhamedu. Ali sam tek mnogo vremena nakon što su
Schmidt i njegova pratnja otišli shvatio ko me
je stvarno posetio.
Jedan način gledanja na Google je da je to samo
posao. Ali da bi jedna američka internet
kompanija koja ima monopol mogla da osigura
svoju dominaciju na svetskom tržištu, ne može
jednostavno da nastavi da radi to što je dosad
radila, i da pusti političare da obavljaju svoj
posao. Šta jedna mega korporacija u ovakvom
slučaju treba da radi? Ako želi da dominira
svetom, mora postati deo prvobitnog carstva.
Dobar deo Google-ovog imidža je to da je u
pitanju "i više od kompanije", te da ljudi ne
gledaju na Google kao na veliku, zlu kompaniju.
Da li ljudi bivaju namamljeni u njenu zamku sa
gigabajtima "slobodnog prostora", koji stvaraju
iluziju da se ne dela u skladu sa korporativnim
motivima profita? Google se često posmatra kao u
suštini humana kompanija, koja ulaže u
inicijative koje su pod "odgovornošću
korporacije", da bi postigli "socijalne
promene", kao na primer Google Ideas. Ali kao
što je Google Ideas dokazao, "čovekoljubive"
namere kompanije su je opasno približile
imperijalističkom uticaju Sjedinjenih Država.
Bilo da je u pitanju samo kompanija ili "i više
od kompanije", Google-ove geopolitičke ambicije
su vrlo tesno povezane sa planovima koje prema
drugim državama ima najveća svetska supersila.
Stoga, od najvećeg je značaja da rešimo ovu
situaciju sa Google-ovim monopolom, da prekinemo
njegovu dominantnu poziciju sa regulatorima, i
da sve to učinimo pre nego što Hilari Klinton
bude imala priliku da postane predsednica.
U
vašoj najnovijoj knjizi otkrivate blisku
političku saradnju između Vašingtona i Google-a.
Kakva je to saradnja, i da li je postojala od
samog početka, ili je nastala kad je Google
postao moćan? I s obzirom na činjenicu da Google
troši više na lobiranje u Vašingtonu od svih
vojnih kompanija, šta nam to govori o ostalim
korporacijama iz "Silikonske Doline" i dalje?
Mislite li da postoji neka kompanija koja može i
hoće da se odupre toj pesmi sirena iz Kapitola?
Uzmimo
kao primer predsedničke izbore u 2016. godini. S
obzirom da podržava Hilari Klinton, Google će
značajno uticati na izbore, kao kompanija koja
tesno sarađuje sa državnim sekretarijatom, na
čijem je čelu bila Klinton. Kao što sam objasnio
u knjizi "Kad je Google sreo WikiLeaks",
Google-ov odnos sa vladom SAD-a datira još od
2002. Mnogi ljudi koji rade za Google, počev od
Jareda Cohena, direktora Google Ideas ili bolje
rečeno Google-ov "direktor promena režima", su
usko povezani sa spoljnom politikom SAD-a.
Valjalo bi napomenuti da su njihove veze sa
Hilari Klinton vrlo jake, budući da su mnogi od
njih ranije radili kao njeni savetnici ili
pomoćnici. Ona već 3 godine pravi finansijke
rezerve i infrastrukturu da bi se kandidovala za
predsednicu, i čak je preusmerila Clinton Global
Initiative u tom pravcu. Da vas podsetim da je
ona bila državna sekretarka od 2009 do 2013 a
tokom tog vremena je WikiLeaks objavio
poverljive podatke, obznanjujući kako je ona
odobrila špijuniranje stranih diplomata,
zvaničnika Ujedinjenih Nacija, i saveznika
Sjedinjenih Država.
I još ću vas podsetiti da je Google aktivno
učestvovao u PRISM-i, tajnom anti- terorističkom
programu prikupljanja podataka putem masovnog
elektronskog nadgledanja, koji je 2007. osnovala
agencija za nacionalnu bezbednost SAD-a (NSA).
Obratite pažnju na neke od tih razgovora i šta
je sve PRISM otkrio. Imamo vrlo jaku korporaciju
koja se proširila na najveći deo sveta, i koja
prikuplja informacije od ljudi, preko njihovih
telefona, pretraga na internetu i tako dalje, pa
se sve to skuplja u SAD-u, praveći veze između
svega toga, i to vrlo sofisticirane veze, na taj
način praktično radeći posao nacionalne
bezbednosti umesto njih, stvarajući centralnu
bazu podataka, i to vrlo bogatu bazu. Čak i da
uposlite najboljeg čoveka i dalje je to opasna
celina, vrlo slična državnoj nacionalnoj
bezbednosti, a nacionalna bezbednost može i
silom da ih natera da otvore svoje arhive.
Uporedite samo glavne ciljeve Google-a i DB-a
- DB bukvalno kaže: "Želimo da prikupimo sve
privatne informacije, da ih sačuvamo, poređamo,
označimo brojevima i eksploatišemo". Dok Google
kaže : "Želimo da prikupimo sve privatne
informacije, da ih sačuvamo, poređamo, i prodamo
te informacije oglašivačima." Zbilja, skoro su
identični.
Ako potom pogledate slučajeve kao što je
Verizon, gde je očigledno da je došlo do
kontakta između Verizona i nacionalne
bezbednosti, da, Verizon je dobio FISA sudske
naloge da preko FBI-ja redovno prosleđuje sve
snimke poziva nacionalnoj bezbednosti, ali mogli
bismo da se kladimo da se ustvari desilo to da
je šef Verizona, govoreći na neformalan, blizak
način sa DB i FBI rekao - "Gledajte, stvarno
želim da vam pomognem. Želim. Zbilja. Ali moram
da budem zaštićen. Stoga, morate da mi pružite
neku vrstu bezbednosti pred sudom, tako da neće
moći da me tuže klijenti i akcionari ako ove
vesti procure. Osigurajte me u pravnom pogledu.
Zaštitite me nekako od FISA suda, dajte mi nešto
s čime ću moći da se branim, i onda ćemo da
radimo."
Na
koje sve načine Google ugrožava našu slobodu? Je
li samo preko nadgledanja i slanja naših
podataka i dosijea DB-u, CIA, i ostalim
bezbedonosnim službama, ili uopšte preko
uranjanja u Google svet - preko reklama na
klipovima na
YouTube-u, preko sugestija i mapa, ili gledanja
Google-ovog logoa toliko puta na dan?
Jeste li znali da 80 posto današnjih pametnih
telefona imaju nešto što se zove Android, što je
Google-ov operativni sistem. To znači da Google
zna kad ste prvi put upalili telefon, vašu
lokaciju, mreže bežičnog Interneta koje su u
blizini, sve što se pretražuje na Internetu,
razne reklame koje ljudi vide, koje isto potiču
od Google-a, mejlove koji imaju veze sa
Gmail-om. Tako da je Google sam po sebi neka
vrsta privatnog DB-a. Njihov posao je
prikupljanje što više podataka širom sveta, što
više ljudi i mesta, praveći veze između ovih
podataka da bi mogli što bolje da predvide
ponašanje ljudi, delimično zbog toga jer žele da
im prodaju reklame. To im je način poslovanja.
Ali su postali meta prismotre Agencije za
nacionalnu bezbednost. A upravo to je otkrio
Edvard Snouden, da Google i nacionalna
bezbednost preko PRISM programa ostvaruju blizak
kontakt. A to i ja proučavam u ovoj knjizi.
Ljude, međutim, i dalje šokira granica do koje
se nadgleda, ali uprkos tome i dalje nemaju
nikakvu nameru da napuste sajtove socijalnih
medija kao što su Facebook, Twitter, ili da
prestanu da koriste Google-ov Gmail. Ne mogu da
pojme da takav nivo nadgledanja i prisluškivanja
može da postoji zato što ga ne vide. Agencija za
nacionalnu bezbednost je za njih jednaka Bogu,
to je nešto nevidljivo što nadgleda i registruje
sve što radimo, ali ne mogu to da vide te
postaju sumnjičavi. Iako kažu - da, ovo je tačno
i važno, ipak ignorišu pravila. S obzirom na svu
tu kompleksnost i tajnovitost koja okružuje
aktivnosti agencije za nacionalnu bezbednost i
Google, ljudi zapravo ne veruju da se ovo
dešava. Intelektualno i u teoriji oni to
shvataju, ali lično ne mogu to da pojme i
priznaju.
Vaša
čuvena izjava je da su Google i slične kompanije
postale "Bogovi masovnog prisluškivanja, koje je
stvorila zapadna civilizacija". Možete li molim
vas detaljnije ovo da pojasnite? Jeste li
pesimistični u pogledu budućnosti naše
komunikacije i naše svesnosti u vezi potrebe da
zaštitimo našu privatnost, ili da li ponekad vi
i ljudi koje je potpomogao WikiLeaks (poput
Edvarda Snoudena), osećate da ste u bitci čiji
je ishod već odavno unapred rešen?
Kao
što ste već pomenuli, Google je postao najveća
lobistička grupa u Vašingtonu, čak i veća nego
Lockheed Martin, Raytheon, i Boeing. Verujem da
su zbog njene moći vrlo male šanse da će
regulative protiv poverenja naterati kompaniju
da prestane da posluje. Jeste li znali da je
Apple po pitanju tržišne kapitalizacije najveća
kompanija u SAD-u, a da je Google na drugom
mestu. Ali, zanimljivo je da konflikt između to
dvoje, kao i između Microsoft-a i Google-a nije
doveo do regulatornih akcija u SAD-u. Google
postaje distibuter, preuzimajući mreže optičkih
kabala od vlakna, takođe pokušavaju da postanu
urednici, zadirući sve dublje u proizvodnju
sadržaja. Takođe je interesantno da je DB
hakovao regulatore protiv poverenja u Evropi,
koji su slučajno istraživali upravo Google. Kao
što je zabilježeno u knjizi "Kad je Google sreo
WikiLeaks", vlada SAD-a smatra Google delom
odbrambene industrijske baze. I tako, to je
nešto što Sjedinjene Države smatraju ključnom
stavkom svoje strategije.
Pošto su ljudi počeli da se bave internetom,
internet je počeo da se bavi i nama. Naše
međusobne, poslovne i državne komunikacije su
sada povezane sa internetom isto kao što su naša
tela povezana sa našim venama i arterijama.
Bolest koja je zahvatila internet je zahvatila i
nas, kako svaki naciju pojedinačno tako i sve
skupa. Ta bolest koja nam sve više preti je, s
jedne strane, masovno nadgledanje svih
telekomunikacijskih poruka preko Interneta, svih
naših finansijskih transakcija, intelektualnih
ideja, međusobnih odnosa, a sa druge strane novi
režimi koji kontrolišu protok ovih informacija,
i koji kontrolišu samu srž internacionalnih
civilizacija. Dakle, kao prvo moramo biti svesni
ove nadolaze-će distopije. Kao rezultat te
svesnosti moramo promeniti ponašanje ljudi da bi
svi zajedno smislili ideje kako protiv toga da
se borimo. Ovo je pitanje političke svesnosti i
spoznaje samog sebe.
Kad je izašlo srpsko izdanje knjige "Kad je
Google sreo WikiLeaks", poslali ste pismo
srpskoj javnosti i rekli kako u Srbiji imate
partnere u borbi protiv internet diktatora. Ali
da li verujete da mala zemlja poput Srbije -
koja uvek balansira između istoka i zapada, može
da bude hrabra i slobodna? Kao biste vi ubedili
političare koji vode ovu državu da se ne predaju
diktaturama stranih vlada i velikih korporacija?
Ne
bih voleo da se nađem u poziciji da određujem
bilo čiju spoljnu politiku, ali bih voleo da
upozorim ljude da svi ovi razvoji vode ka novoj
distopiji međunarodnih razmera kakvu nikad dosad
nismo videli. Ovo ne obuhvata samo jednu državu
u jednom regionu, nego će pre biti sve države u
svim regionima. Ovo utiče na sve zemlje odjednom
jer sve zemlje koriste internet. Govorimo o
najvećoj krađi u istoriji čovečanstva. U
proteklih nekoliko godina smo bili svedoci
neverovatne političke radikalizacije svih naroda
što ima veze sa internetom jer internet i sam
prolazi kroz ogromnu transformaciju onih ljudi
koji ga koriste. U nekim društvima je ovo već
izazvalo revolucije i neverovatne reforme. Ovo
je era u kojoj, pre svega, dolazi do političkog
obrazovanja bez presedana. Stoga, ljudi u Srbiji
moraju ozbiljno da shvate uspon Google-a i svih
onih koji imaju veze s tim, kao i pretnju koju
predstavljaju za nezavisnost i autonomiju nacija
i kultura, pre nego što postanemo bespomoćni
usled svih ovih događaja. Rekao bih da jedino
zajedno možemo da se izborimo za svoju slobodu i
svoje mesto u ovom novom svetu.
Već
tri godine ste u ambasadi Ekvadora u Londonu.
Mnogo puta smo čuli da se vaše zdravlje
pogoršava. Kako se osećate ovih dana, i osećate
li posledice toga što nemate pristup svežem
vazduhu i sunčevoj svetlosti? Mislite li da će
vam ikad biti dozvoljeno da potražite
odgovarajuću medicinsku pomoć?
Kao
što i sami predpostavljate, biti zatočen na
razne načine skoro pet godina - od čega je tri
bilo u ovoj ambasadi, koja nije izložena
direktnoj sunčevoj svetlosti - bi kod svake
osobe kad-tad izazvalo određene tegobe.
Zahvaljujem na vašoj brizi, ali ipak ne bih
dalje komentarisao svoje zdravstveno stanje, već
bih samo dodao kako nastavljam sa svojim pravnim
slučajem.
Intervju vodili: Veljko
Lalić i Marko Prevelić nedeljnik
›››
prevod: Nemanja
Minić
›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Krešimir Mišak
›››
Ključ je probuđeni pojedinac
Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za
Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i vižljav,
neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne
zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne
dodaje dodatnu energiju buđenju drugih
pojedinaca.
Posljednje nekolike godine skupine
dobronamjernih ljudi koji žele usmjeriti svoju
energiju da promijene neki dio svijeta na bolje,
na temelju određene količine razumijevanja što
sa svijetom ne valja (a niti jedan ispravni
odgovor na to pitanje ne može isključivati
namjernu zakulisnu manipulaciju događajima i
informacijama u smjeru sve veće kontrole u
rukama sve manjeg broja ljudi) povremeno me zovu
da im se priključim. Nekad je to neka neformalna
skupina, ponekad neka stranka u nastajanju ili
pak udruga. Imam neki problem s udruživanjem pa
nikada ne pristanem. Možda to ima veze s time
što sam još sam davno primijetio da kad god
netko počne pričati „mi ćemo ovo, mi ćemo ono“,
a ako sam i ja slučajno uključen u taj „mi“,
uglavnom me želi iskoristiti u svoju korist.
Možda moje odbijanje ima veze sa situacijama kod
kojih nije riječ o iskorištavanju, a kakvih sam
se naslušao, primjerice, na sastancima kućnog
savjeta, kada svi puno pričaju, priča divergira
u svim smjerovima, vade se kosturi iz ormara, a
na kraju se ništa ne riješi. U takvim sam
situacijama čak priželjkivao diktaturu umjesto
demokracije, jer ona je bar efikasna, a i znaš
pred kim pasti na koljena ako ti nešto treba.
Jedina prava grupa građana koje sam bio član
punim srcem, odgovornošću i uključenošću je moj
bend. Ali bendovi su vam čudne skupine. Kao
prvo, jako su mali.
No, uz sve navedene razloge, čak i kad naiđem na
skupinu doista dobronamjernih ljudi koji nemaju
namjeru nikoga iskoristiti i koji pokazuju
određeni stupanj razumijevanja svijeta, ipak se
ne uključujem. Glavni razlog nije ništa od gore
navedenog. moguća neka vrsta demokracije ili
usuglašavanja (mada ni tu ne uvijek). Kao drugo,
to je neku čudna skupina, koja nije samo
poslovna, ali ima u sebi faktor međusobne
poslovne odgovornosti. Nije obiteljska, ali ima
neki obiteljski duh. Svi članovi ne moraju čak
nužno biti kućni prijatelji, ali moraju imati
određeni prijateljski odnos, koji nadmašuje puku
klupsku solidarnost, jer svi ti ljudi ipak
zajedno nešto stvaraju.
Naime, jednostavno ne vjerujem da bilo kakva
organizirana skupina može išta promijeniti. Po
meni, ključ promjene samo je jedan, a može ga se
svesti u dvije riječi: „probuđeni pojedinac.“
Probuđeni pojedinac nezamislivo je moćna snaga i
ne treba mu nikakav grupa. Pogotovo kad se počne
umnožavati. Svijetom punim probuđenih pojedinaca
nemoguće je manipulirati, a jedan od razloga
jest upravo to što oni nisu u grupama. Grupe
ljudi je, naime, vrlo lako ustrojiti u neku vrst
piramidalne strukture (bez koje je svaka
manipulacija nemoguća). Kako je i upravljanje
svakom većom grupom nemoguće bez neke vrsti
piramidalne strukture (u većim grupama svi se
pokušaji direktne demokracije uvijek pretvaraju
u kakofoniju mišljenja i sukobe interesnih
skupina), iz toga slijedi da je svaka grupa vrlo
lagan plijen nekog manipulatora. Ona naravno to
neće biti dok nije bitna ili utjecajna, ali tada
to nije ni važno. No, ako postaje utjecajna,
tada očekujte nevidljive uplive sa strane, a
netko od pripadnika piramidalne strukture te
grupe će prije ili kasnije popustiti.
Kod probuđenih pojedinaca to je nemoguće.
Manipulator može jedino pokušati manuipulirati
sa svakom osobom posebno, a to je nemoguće jer
se manipulatori baš i bave manipuliranjem zato
jer ih ima manje od onih kojima bi htjeli
manipulirati, u suprotnom im manipulacija ne bi
bila ni potrebna.
No, kad bi manipulatora čak bilo barem toliko
koliko bi bilo probuđenih pojedinaca, opet ne bi
mogli ništa. Riječ je, sjećate se, o probuđenim
pojedincima. To su oni koji su skužili trikove s
Hrelića kojima se pokušava nasanjkati ljude. A
kad jednom skužite trikove, dalje nije tako
teško.
Napravimo mentalni eksperiment i zamislimo na
trenutak svijet koji se sastoji većinom od
probuđenih pojedinaca. (Moramo to zamišljati jer
nažalost još uvijek nije tako, mada im broj
stalno raste oni još uvijek čine vrlo mali
postotak populacije čovječanstva). Krenimo od
politike. Što mislite, biste li mogli emocijama
probuđenog pojedinca daljinski upravljati kroz
podražaje iz vijesti, kako se to danas radi s
ciljem da se kod ljudi stvori pristanak i čak
angažman za razne stvari koje sami po sebi ne
prihvatili ni u ludilu? Probuđeni pojedinac vidi
kroz vijesti (u rijetkim trenucima kad ih uopće
gleda), vidi ispraznost i banalost tipova koji
se skrivaju iza odijela tipova u vladi, ne pada
mu na pamet izlaziti na izbore i davati svoju
energiju Kontrolnom sustavu niti mu pada na
pamet obazirati se na gomile besmislenih zakona
koji se nameću sa svih strana. Kad je probuđeni
pojedinac usamljen, mogao bi zbog takvog stava
imati problema, ali u svijetu punom probuđenih
pojedinaca su besmisleni zakoni i pravila ti
koji će otpasti poput suhog lista u jesen. Jer
ako je i policajac probuđeni pojedinac, ako je i
sudac probuđeni pojedinac, ako je i vojnik
probuđeni pojedinac, ako je i vlasnik neke
tvrtke probuđeni pojedinac, tko će onda biti taj
robot koji će šutke raditi na namicanju omče oko
vrata svojim sugrađanima, a konačno i sebi
samome?
Zamislimo probuđenog pojedinca u kontekstu
zdravlja. Mislite li da bi ijedan probuđeni
pojedinac pokušavao liječiti ‘bolest’ tako što
bi napadao simptome kemijskim putem ili pak
radioaktivnim zračenjem? Probuđeni pojedinac
možda bolest ne bi ni vidio kao ‘bolest’, a
pogotovo ne kao da postoje stotine raznih vrsta
‘bolesti’. Možda bi sve to vidio kao mnogobrojna
imena dana jednoj istoj stvari – izbačenosti iz
ravnoteže, ‘nezdravlju’ ili upozorenju da se
nešto pod hitno treba popraviti.
Probuđeni pojedinac sigurno ne bi slijedio
Pasteura i ubijao bacile, navodne uzročnike
bolesti, već bi prije slijedio Pasteurovog
suvremenika Bechampa koji je rekao da prvo treba
stvoriti zdravi okoliš, a onda će bacili
prestati biti neprijateljski raspoloženi
napadači organizma. Probuđenom pojedincu bi
vjerojatno barem malo bila čudna zamisao da se
djeca u bolnici cijepe kemijsko-biološkim
koktelom u trenutku kad su tek petnaestak minuta
disale zrak, dok su još uvijek bez većine
vlastitih sustava – od grijanja do imuniteta i
čvrstoće tijela, dok se još nisu ni oporavila od
šoka izlaska iz maternice. Probuđenom pojedincu
bi vjerojatno bilo čudno zašto se toliko velik
broj ljudi uporno liječi opasnim tretmanom
zvanim kemoterapijom, kad se kod većine to
pokazalo bezuspješnim, o čemu svjedoče groblja
koja su i inače puna žrtava Svjetske zdravstve
organizacije.
Kad smo već kod te hit-bolesti modernog doba,
probuđeni pojedinac možda ne bi gutao mit o
napretku svijeta i njegovu poboljšanju od strane
znanosti u trenutku dok ljudi posvuda
obolijevaju, a za većinu ljudi u većini zemalja
na svijetu, uglavnom onima koje se u nabrajanju
svjetova zove trećim svijetom, proslavljeni
napredak društva nije se odrazio na kvalitetu
života, baš suprotno, novostečene ‘vrijendosti’
skupo su platili slobodnim vremenom, zdravljem,
pa i vlastitom imovinom ili kapacitetom da
prehrane sebe i svoju obitelj.
Probuđeni pojedinac bi još prilikom otvaranja
jednog, makar i krmeljavog oka, obratio pažnju
na tako evidentne globalno zahvate kao što je
špricanje atmosfere česticama neznane svrhe i
podrijetla, a koji su svakoga dana toliko jasni
vidljivi na nebu iznad naših glava.
Probuđeni pojedinac, u kooperantskim i poslovnim
odnosima s drugim probuđenim pojedincima, ne bi
padao u zamku moći nego bi u svemu što radi na
umu imao sačuvati humanost i međusobnu poštenu
razmjenu. Želio bi spriječiti pretvaranje
ljudskog roda u roj, u neku vrst strojne
inteligencije sačinjene od robota kakvih sve
više viđamo oko sebe, u isto vrijeme dok srećemo
i sve više probuđenih pojedinaca.
Uz sve to, malo je vjerojatno da bi probuđenom
pojedincu bile potrebne interesne skupine. Kao
prvo, on bi znao da bilo kakvim sudjelovanjem u
političkoj sferi života samo ojačava Kontrolni
sustav koji ga želi porobiti. Čak i ako se
njegovo sudjelovanje svodi na pobunu, i opet ga
jača, dajući povoda za uvođenje još strože
policijske države, s opravdanjem očuvanjam
‘sigurnosti’. Zamislite da ste vlasnik Lige
prvaka. To znači da vaša organizacija stoji iz
oba kluba i pobjeđuje bez obzira tko na terenu
gubi ili pobjeđuje. Uz to je vlasnik svih
sudaca, reflektora, bijelih crti na terenu,
hrane i pića koji se tamo prodaju, pa i tribina.
Možete slobodno na tim tribinama prosvjedovati
koliko vas volja, ali time samo dižete značaj
tog događaja, a uostalom i financijski ste ga
pomogli kupujući kartu. Ne, ne, ne, ako svijet
usporedimo s navedenim primjerom Lige prvaka,
očito je da se probuđeni pojedinac nikad neće
suprotstavljati sustavu i tako igrati njegovu
igru manipulacije opravdanim buntom i dijeljenja
ljudi na suprotstavljene navijačke skupine da bi
se njima lakše vladalo. Probuđeni pojedinac
jednostavno će otići s terena i umjesto da gleda
debelo preplaćene sportsko-manekenske zvijezde
na terenu, on će na nekoj livadi s drugim
probuđenim pojedincima odigrati ‘hakl’ na dva
mala gola, što će biti znatno zabavnije,
zdravije i jeftinije. Poslije će si za sitnu
lovu kupiti gajbu piva (i to s alkoholom, što
je samo po sebi luksuz koji je na stadionima
Lige prvaka nestao davno, navodno radi
sigurnosti).
Velik broj probuđenih pojedinaca ne bi imao
nikakvu potrebu za udruživanjem u piramidalne
strukture moći, ali bi uviđao potrebu za
uspostavljanje kanala prema drugim pojedincima,
onih istih kanala povjerenja u koje se
korporatisti neprekidno žele ugurati, bez obzira
li je riječ o odnosu liječnika i pacijenta,
roditelja i djece, vlade i građana, događaja i
čitatelja novina…Energija može strujati i bez
posrednika, novac može mijenjati ruke i bez
kamatara, a alternativne valute nalik su onom
alternativnom ‘haklu’ na dva mala umjesto
podraživanja emocija na gladijatorskim
nogometnim igrama.
Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za
Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i vižljav,
neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne
zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne
dodaje dodatnu energiju buđenju drugih
pojedinaca. To što pak sve češće reagira, kroz
razne vrste robota-ljudi, znak je da se proces
kreće usprkos taktici ignoriranja i da se mora
igrati otvorenih karata jer su stvari otišle
predaleko da bi ih se prepustilo inerciji.
Jer svaki probuđeni pojedinac nalik je virusu.
On se druži s drugim ljudima, priča im što
misli, i tako kroz društvenu interakciju,
htio-ne htio, utječe na druge ljude, kako
riječima tako i djelima. Ako isprva i ne
prihvate njegove poglede, ipak će ih barem
postati svjesni. Kad ih po drugi put od nekog
čuju možda će čak i obratiti pažnju na te
čudnovate nove poglede i malo razmisliti o
njima. A kad počnu razmišljati o njima, započeo
je proces poništavanja masovne hipnoze tj. eto
još jednog probuđenog pojedinca. Malo po malo
ali neminovno, i oni sami će postati virus koji
će strujati Kontrolnim sustavom. Kao što je
očito, riječ je o geometrijskoj progresiji.
I za kraj, probuđeni pojedinac zna da svijet
predstavlja tek kulisu njegova života. Neće se
valjda boriti protiv kulise? Njegovo je da
odigra svoju ulogu najbolje što može, a potom
napusti pozornicu i napravi mjesta za druge. The
show must go on.
izvor: www.transformacijasvijesti.com ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Leonid Grigorijevič Ivašov
›››
Dramatično obraćanje generala Leonida Ivašova
građanima Rusije
U
TOKU JE RAT. RAT DO UNIŠTENJA. UNIŠTENJA SVIH NAS!
Obraćanje predsednika Akademije geopolitičkih
problema general–pukovnika Ivašova Leonida
Grigorijeviča svim građanima Rusije.
Nama je potrebno ujedinjenje!!!
Uvaženi sugrađani! Stiče se utisak da mnogi od
vas nisu svesni smrtne opasnosti koja svima nama
preti. Svet je sada zaista na ivici ponora. Ovo
nije preterivanje, niti metafora. Ovo je
stvarnost! Ali, sudeći po vrlo maloj aktivnosti
na društvenim mrežama, ljudi ovo ili ne shvataju
ozbiljno, ili misle da će se neko drugi boriti
za njih i ratovati, ili oni uopšte ne znaju
ništa.
Želeo bih da vam razjasnim jednu vrlo važnu
stvar – U TOKU JE RAT DO UNIŠTENJA. UNIŠTENJA
SVIH NAS! A činjenica da ne eksplodiraju bombe i
granate, ne fijuču meci i ne ruše kuće, ne znači
da je danas mirno vreme i da smo mi bezbedni.
Oružje neprijatelja su vakcinacija – čipizacija
i veštačka inteligencija, 5G – zračenje,
urušavanje obrazovanja i lišavanje svih nas
ljudskih prava i sloboda. Naše oružje su mozak,
pravna pismenost, društvene mreže, informacije,
građanski aktivizam, vera, molitva i pobednička
svetlosna snaga ljubavi. Ako mislite da to nije
dovoljno, grešite. Ovo je više nego dovoljno za
pobedu!
Ali, imamo problem. Njega smo nasledili iz
sovjetske ere. Naučeni smo da tretiramo državu
kao dadilju koja će sve odlučiti za nas,
pobrinuti se za sve, „odjednom će mađioničar
doleteti u plavom helikopteru ...“ itd. Ali, svi
se moramo probuditi i odrasti! Niko neće učiniti
ništa za nas! Mi se moramo boriti za svoj život
i svoju decu! I TO TREBA DOBRO ZAPAMTITI!
Da, slava Bogu, postoje aktivisti koji
pokušavaju da se bore na čelu i okupljaju
istomišljenike oko sebe. Nizak poklon i od srca
im zahvalnost. Ali šta mislite, da oni sami mogu
sve bez vas?! Da li mislite da će u nekom lepom
trenutku neki hrabri komandant narediti "Juriš!",
A hiljade hrabrih vojnika će pojuriti u bitku,
umirući za vas?! A Vi ćete ovo gledati na „Ju
tjubu“ uz pivo i picu?! Verovatno ću razočarati
mnoge - to se neće dogoditi. A evo i zašto.
Sada dobijamo ono što smo zaslužili. Bili smo
stado ovaca, misleći da je moguće ne uplitati se
u politiku, ne proučavati zakone, živeći u svom
zadovoljstvu. I nemoj da me vređaš - nisam
previše različit od ostalih... Ali najvažnije od
svega što smo prestali da budemo jedan veliki
narod. A ovo je veliki problem. I bez njegovog
rešavanja, nema razloga da računamo na uspeh,
koliko god mi uzvikivali „Hvala, deda, na pobedi!“
Naši su dedovi pobedili upravo zato što su se
ujedinili pred smrtnom opasnošću. A mi čitamo
postove na Internetu, a maksimum koji nam je
dovoljan je da to lajkujemo ili zalepimo stiker
u komentaru. Ljudi, razumejte - nije dovoljno
lajkovati! Sada nije dovoljno da sami nešto
znamo! Moramo aktivno širiti informaciju,
donoseći je svakom stanovniku! I ne samo naše
zemlje! I nije dovoljno samo da se ogorčite,
ogorčenje ne daje ništa.
Nemojte me shvatiti pogrešno - ne želim nikoga
da krivim za bilo šta, posebno one koji su veoma
aktivni. Ali, ovo što mi danas radimo nije
uopšte dovoljno! Treba nam masovnost! Ne
računajte da će drugi učiniti ono što treba za
vas! I nemojte reći „ne razumem ovo“ –
razaberite se! Nemojte reći „nemam vremena,
radim“, kao i svi, i vi ste u smrtnoj opasnosti.
Shvatite jednostavnu istinu za sebe - NIKO NEĆE
ZAŠTITI VAŠU DECU!!! SADA ŽIVOT NARODA I DRŽAVE
ZAVISI OD SVAKOG OD NAS! Ili mislite da Bil
Gejts, govoreći o uništenju šest milijardi ljudi,
nije mislio na vas, već na vaše komšije?!!
Na kraju krajeva, od vas se ne traži puno -
jednostavno da što više širite informacije,
pišete peticije i pisma poslanicima i članovima
vlade. Eto, to je sve! Gotove šablone za
dokumente i pisma! Aktivisti su već obavili
glavni posao, treba vam samo nekoliko klikova!
Samo nemojte reći da od toga neće biti ništa.
Prosto, učinite to! Svaki! Umesto fotografija
mačaka i pasa ... Proučite Ustav!
Tamo nema previše slova. Jer će vas ponovo
prevariti. Saznajte šta je nano-vakcina, 5G,
pročitajte zakon o pametnom gradu na veb
lokaciji gradonačelnika Moskve, nemojte biti
leni da biste razumeli suštinu programa učenja
na daljinu. Pogledajte video snimke na „Ju tjubu“
koji objašnjavaju šta je to i čime je to
preplavljeno... Mislim da će vam se kosa dići na
glavi i postaćete mnogo aktivniji ... Ovo i
jeste posao u ime pobede.
I još jedan važan momenat neophodno je razumeti
- više nemamo priliku da budemo isti. Neće se
desiti da se svet promenio, a da mi ostajnemo
isti kao što smo bili. Moramo rasti i jačati.
Usput, neprijatelji nas nagone da budemo
aktivniji, pametniji, jači i samouvereniji u
sebe. Hvala im na tome ...)
Ali, najvažnije je da se moramo - i moći ćemo -
da se ujedinimo i opet postanemo veliki,
prijateljski i jak narod. Videćemo da nismo sami
u svom stanu iza tastature, ima nas puno! I
nećemo reći da su naši ljudi lenji i kukavički,
da niko neće ustati. Naš narod nije takav! Samo
se moramo ujediniti. I Internet će nam doneti
veliku korist u ovome. Kao što izreka kaže, „ko
nas muči, taj će nam i pomoći“. Naši
neprijatelji računaju na našu glupost,
kukavičluk i pasivnost. Upravo te osobine mogu
im omogućiti da nas porobe i unište. Ali,
razočaraćemo ih.
Ovo i jeste INFOMACIONI RAT! Mi ratujemo
INFORMACIJAMA! Stoga, mi moramo biti naoružani i
ujedinjeni. U suprotnom, neprijatelj će pokušati
da nas okrene jedne protiv drugih, u krvavi
građanski rat, brat na brata, kako bismo se
međusobno ubijali. Pokušaće da nas podele i
pokopaju. Vakcinisane sa protivnicima vakcina,
čipovane bio-robote s normalnim živim ljudima,
itd... No, mi ne smemo dovesti stvar do
krvoprolića! To je već bilo pre sto godina. Ne
smemo pomoći neprijatelju da nas uništi. Zato se
aktivno priključite borbi na Internetu!
I, na kraju, upamtite da smo mi – JEDAN VELIKI
NAROD! NAROD – POBEDNIK! MI MI MORAMO BITI
ZAJEDNO! To je glavni zalog naše pobede. Radite,
braćo! Radi dece! Radi njihove svetle budućnosti!
Kako su se nekada borili naši dedovi i pradedovi!
Nemamo se gde povući...
izvor: pravoslavnaporodica.org.srb ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Miroslav Lazanski
›››
Poslednja bajka
Amerika danas vodi rat protiv vrednosti za koje se
do juče borila
Rusko zauzimanje prištinskog aerodroma 1999.
godine bila je prva oružana konfrontacija Rusije
i Zapada još od vremena kubanske raketne krize
1992. Možda će to u istoriji biti zabeleženo i
kao događaj koji je označio početak drugog
hladnog rata. Za vreme prvog hladnog rata meni
su često prebacivali da stojim na strani Zapada,
iako sam nastojao, a verujem i uspevao, da kada
su u pitanju intervjui, imam podjednak broj
generala i maršala i jednih i drugih i da
posećujem vojne baze i SAD i SSSR. Sada, u
drugom hladnom ratu, mislim da su Rusi u pravu,
jer je Rusija ta koja poštuje civilizovane norme
i suverenitet država, tobožnje vrednosti Zapada
u prvom hladnom ratu.
Kad su Rusi zauzimali prištinski aerodrom 1999.
i kada su pokušali da avionima na Kosovo pošalju
svoja pojačanja, Mađarska, Rumunija i Bugarska
nisu dozvolile prelet ruskih aviona. To je bila
sramotna odluka i kršenje zahteva iz rezolucije
Saveta bezbednosti UN od 10. juna 1999. i
sporazuma grupe G-7 od 3. juna 1999. U ta dva
dokumenta se eksplicitno navodi da će
„međunarodno civilno i bezbednosno prisustvo na
Kosovu“ biti „pod pokroviteljstvom UN“ i da
ruski kontingent „neće biti pod komandom
NATO-a“. Naravno, NATO nije imao nameru da
ispoštuje bilo kakve obaveze. Amerika je, čak i
pre usvajanja rezolucije UN, uporno radila iza
kulisa da bi osigurala da Rusija bude sprečena
da igra bilo kakvu ulogu na Kosovu. Vašington se
pri tome oslonio na bivše ruske vojne saveznike
iz Varšavskog ugovora, koji su grozničavo
čeznuli da uđu u NATO i u EU, i koji su bez
oklevanja uradili sve ono što je Amerika od njih
zahtevala. Što je značajna crta njihovog
nacionalnog karaktera. Nedavno istupanje
gospodina Borisova u Sofiji, kada je direktno
potvrdio da je Bugarska torpedovala „Južni tok“
da bi udovoljila Vašingtonu – lišeno je svake
pristojnosti i nacionalne časti. Tako postupaju
samo marionete. Nekada sovjetske, sada američke.
Verovatno sada u Moskvi mnogi proklinju Mihaila
Gorbačova i njegove reforme, koje su srušile
Sovjetski Savez i dovele NATO na granice Rusije.
Pa je sada Rusija suočena s Amerikom, koja je
rešila da uspostavi niz satelitskih režima u
državama na granicama Rusije.
Rusi su svesni da je ponovno uspostavljanje
stare sfere uticaja za njih pitanje života i
smrti. U međuvremenu, Amerika je proglasila
pobedu u prvom hladnom ratu, ali umesto da uživa
u trijumfu, ona je stalno tražila nove
neprijatelje. Japan je bio prvi kandidat, ali
kolaps indeksa Nikei ubrzo je okončao tu paniku.
Onda su na red došle stare mušterije: Srbija sa
Slobodanom Miloševićem, ruska mafija, kao da
italijanska ne postoji, srpska patriotska mafija
naoružana atomskom bombom, islamski
fundamentalizam, Norijega, Sadam Husein,
pukovnik Gadafi, Bašar el Asad, Kinezi i njihovo
vojno jačanje, Vladimir Putin i Rusija.
Traženje neprijatelja neizbežno stvara
neprijatelja. Nažalost, Amerika se danas suočava
sa svetom koji joj želi zlo. Kina mrzi Ameriku i
ne veruje joj, ali suviše Amerikanaca i suviše
Kineza zarađuju jedni od drugih da bi elite
dozvolile rat. Japanu se smučilo da sluša
američke prigovore zbog njihovog ekonomskog
sistema i njihovog navodno nedovoljnog kajanja
zbog silovanja Nankinga, ali sporovi sa Kinezima
oko ostrva na Pacifiku donekle vraćaju Japan u
američki zagrljaj. Latinoamerikanci su umorni od
toga da im se stalno sudi i presuđuje samo na
osnovu „napora koji se ulaže u borbu protiv
trgovine drogom“. Brazilci više ne mogu da
podnesu da slušaju pridike o uništavanju
prašuma.
Što se tiče Rusa, oni su se odrekli sovjetske
imperije, a da nisu ispalili niti jedan metak.
Oko 25 miliona etničkih Rusa ostalo je raspadom
SSSR-a izvan granica Rusije. Celokupno
konvencionalno naoružanje sovjetske armije,
izvan granica Rusije, ostalo je u novim
državama, bivšim sovjetskim republikama. Boris
Jeljcin je naivno poverovao da drugi neće
pokušati da iskoriste slabosti Rusije. Poverovao
je kako su Rusija i Zapad prijatelji i partneri.
Vladimir Putin nije naivan i svestan je da se i
drugi hladni rat vodi zbog istih pitanja kao i
prvi: sloboda i samoopredeljenje država. Na
jednoj strani su SAD i njeni sateliti, koji
promovišu ideologiju „tržišne demokratije“, na
drugoj strani su Rusija, Kina, Indija, Brazil,
Južnoafrička Republika... Amerika danas vodi rat
protiv vrednosti za koje se do juče borila.
A Srbija, gde smo mi u svemu tome? Gde je
nestala lepa bajka o EU i Kosovu, koja je
ispunjavala našu štampu i zaokupljala naše
političare? Dokle ćemo da slušamo zapadne
ambasadore u Beogradu kako nas besramno lažu i
sirotu Maju Kocijančič kako nemoćno koluta
plavim očima ne uspevajući da smisli nekakav
odgovor. Poslednji košmar naše naivnosti...
izvor: www.politika.rs ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Olga Četverikova
›››
Kompletno restrukturiranje čoveka ili
šta
se krije iza „Globalnog obrazovanja“
„Globalno
obrazovanje“ je razvijeno kasnih 1970-ih. U njegovom
stvaranju je igrao glavnu ulogu Robert Miler (bio je zamenik
generalnog sekretara Ujedinjenih nacija). Tu su i njegove
kolege iz Sjedinjenih Američkih Država 1970-80, koji su
razvili program „Globalno obrazovanje“ i koje je obezbedilo
prelazak na novi sistem vrednosti u čijem središtu je
tolerancija. To je panteističan pogled na svet, govoreći
vrlo iskreno – ovaj sistem ima korene u okultnom svetu „Nju
ejdž“ (Nova era).
… „Nju Ejdž“ je
jezgro okultizma, umreženo, gde dolaze sve ostale sekte koje
su aktivne na Zapadu i u našoj zemlji. I usput, slučaj
Sodome – sve se i dešava u ovom svetu okultizma. Globalni
cilj nije samo da kontroliše čoveka, ali, na primer, jeste
kontrola rađanja u pojedinim zemljama. Najnovija tehnika
jeste, pre svega, seksualno obrazovanje. Ovo je uvođenje
različitih modela razvrata kroz njih. Propaganda ide putem
filmova, preko crtanih filmova, kroz emisije – tzv. serije,
razne šou-rijalitije, to je generalno ključna tačka.
Uključite TV – podivljala primitivizacija ljudske svesti, i
– što je najvažnije – neosetno uvođenje ovog tolerantnog
odnosa prema razvratu. Na nivou kulture – tzv. pop kulture –
to je prisutno već duže vremena. Ali, obrazovanje se i dalje
drži svojih kanonskih pravila u zemljama koje su interesne
sfere „Nju ejdža“. Jer, danas je težište upravo na ovoj
sferi ljudskog života.
Obrazovanje je
bastion odvraćanja nekim pristupima Globalnog obrazovanja.
Ovde mnogo zavisi od nastavnika, odnosno od pojedinaca. Jer,
čak i ako se nešto nalazi u školskom udžbeniku ili programu
– nastavni proces i dalje, u velikoj meri, zavisi od
ličnosti nastavnika. Da bi se ukloniio ovaj faktor sada se
pruža prekvalifikacija kadrova, kroz obuku, i samo „inovirani
profesori“ moći će da ostanu. A „neinovirani“ ljudi su
isključeni ili su uvedene mnoge druge metode da bi ih sistem
sam odbacio. Ako želite da ostanete u obrazovanje – morate
glumiti zatvorenost i nezainteresovanost.
Postoji ukupno
restrukturiranje čoveka. To je ono što mi zovemo
Transhumanizovani projekat, kada osoba – korak po korak –
prelazi od humane u post-humanu. Ovaj projekat je
Transhumanizacija, time se bave NASA, DARPA, vodeće američke
obaveštajne agencije. Transhumanizam nije marginalan, on je
najnoviji strateški pravac u konceptu „ljudske obnove“ –
stvaranja NOVOG ČOVEKA.
Cilj je ukupno
restrukturiranje čoveka, jednostavno rečeno, oduzimanje
identiteta osobe, duhovne suštine. Čovek može biti u
potpunosti doveden pod kontrolu kada ne sluša samo svoj um
nego prihvataju tuđu volju i um. Neophodno je da se pokori
osoba na ovom nivou – na nivou volje – i da se transformiše
u post-ljudsko biće puno različitih čipova, ljudske-kiborg
svesti i integrisanja u jednu informacionu mrežu koja je
povezana sa nukleus mrežom, i preko nje da se u potpunosti
kontroliše čovečanstvo. Ali da bi se to obistinilo potrebno
je dramatično potcenjen i uništen stepen duhovnog razvoja
čoveka, da bude okrenut u primitivnog potrošača koji ima
jednostavan skup zahteva – i od njega možete tražiti sve.
Naše obrazovanje je oduvek imalo cilj ne samo na
profesionalnu orijentaciju, nego i otkrivanja lica svesti
ljudskog lica, tako smo shvatili obrazovanje – obrazovanje
lica. I još uvek je u školama inercija da se uči upravo ono
što se uči.
Ali uništavanje
obrazovanja danas ide veoma dobro. Prvo, uništili su osnovne
škole, a zatim srednju školu – izgradili su „globalno
obrazovanje“, a zatim uklonili „krov“ – Akademiju nauka, a
sada, kada je sve bilo pripremljeno, nadgradnja je razbiti
predškolsko obrazovanje.
Jedan od principa
nove tehnike jeste zabrana tradicionalnog sistema
obrazovanja, prelazak na novi – sa uvođenjem stranog jezika,
strane tehnike i ostalog. Kao rezultat toga, realnost je da
naša deca ne uče ruske bajke i ruske pesme u ruskoj
književnosti, nego „Harija Potera“ i slično.
Korporacije ne
trebaju osobe koje imaju ličnost, već ljude-kompjutere, i
nastavnici moraju da steknu „kompetenciju“, diktirana
saznanja. Nastavniku se zabranjuje kao nekad da obrazuje,
utiče na proces formiranja identiteta (bez ideala, nema
autoriteta, bez jedne istine, da ne mogu na nešto da obrate
više pažnje), nastavnik mora da izgleda kao deo sistema i da
pomogne da se steknu diktirana saznanja.
Najgora stvar
je što se ovo uvodi u ranom detinjstvu, sada imamo čak i
predškolsko vaspitanje koje se smatra kao korak
kontinuiranog obrazovanja. To sada nije vaspitanje, ovo je
predškolsko obrazovanje, a između obrazovanja i formiranja
ličnosti (vaspitanja), značajne su razlike. I 2012. godine
razvili smo standarde predškolskog vaspitanja i obrazovanja,
a prema njima dete ima aktivnu ulogu u izboru sadržaja svog
obrazovanja. Predškolsko obrazovanje – deca od tri meseca do
sedam godina! To znači da dete od tri meseca ima aktivnu
ulogu u izboru sadržaja svog obrazovanja, to je napisano u
standardu – zamislite to?!
Obrazovanje za sve“
je program koji je razvio Miler u kasnim 1970-im i sprovodi
se kroz UNESKO. U stvari, UNESKO je takođe struktura sa
okultnim značajem i znanjem, zna se šta oni rade. Druga
stvar jeste da je velikom delu zvaničnika – na srednjem
nivou saznanja i znanja o njihovim ciljevima, koji su
maskirani pod „Globalnim obrazovanjem“ – izgleda da je sve u
redu, da se ugrađuju u univerzalnu ljubav, u univerzalno
prijateljstvo. U stvari, to je politika segregacije, pod
maskom globalizacije, komercijalizacija čovečanstva koje
naglo pada u nivou razvijenosti i nad kojim se primenjuju
tehnike smanjivanja populacije kroz razne metode i tehnike,
ima ih mnogo opisanih, dok se čekaju uslovi da elita preuzme
kontrolu i ostvari svoje nehumane projekte.
Dr Olga Četverikova
je docent na katedri istorije i politike Evrope i Amerike
MGIMO Rusije
Preveo:
Toma Ristić
›››
izvor: stanje stvari
›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Olga Četverikova
›››
Papa i Novi svetski poredak
Rimski papa i Vatikan sada, generalno, igraju
veliku ulogu u stvaranju jedne svetske
religijske doktrine – kaže stručnjak za Vatikan
Olga Četverikova. Papa želi da postane lider tog
procesa. Podsećam da je Franjo sasvim nedavno
govorio o početku Trećeg svetskog rata, pa je
samim tim na sebe preuzeo odgovornost za
zbivanja u svetu.
Postoji još i druga činjenica. U septembru 2014.
godine održan je susret pape i bivšeg
predsednika Izraela Šimona Peresa. Peres je tom
prilikom rekao da se Organizacija ujedinjenih
nacija pokazala neefikasnom u borbi protiv
terorizma, te je zato potrebno osnovati
Organizaciju ujedinjenih religija ili „OUN
religija“, koja bi doprinela okončanju ratova.
Po Peresovom mišljenju, upravo je papu moguće
smatrati moralnim autoritetom za mir i on bi bio
odličan šef nove organizacije. Faktički, počela
je priprema za stvaranje takve globalne
strukture, na čijem bi čelu bio rimski papa.
Iz tog razloga Franjine reči treba razumeti ne
samo kao upozorenje da će hrišćani živeti teško,
već i kao zahtev za stvaranje svetske
organizacije religija na čelu sa papom, koja bi
rešila sadašnje probleme.
Vatikan je već proklamovao ekumenističku
otvorenost, odnosno dijalog s drugim religijama.
Stvar je u tome da se mora priznati prvenstvo
rimskog pape, a sva učenja mogu ostati
nepromenjena.
Što se tiče hrišćanstva, za 2017. godinu se
priprema potpisivanje sporazuma koji bi trebalo
da proglasi pravladavanje raskola između
rimokatolika i protestanata. Tada će biti i
500. godišnjica od kada je Martin Luter istupio
sa kritikom crkve. Dokumenat je već spreman, a
deo anglikanaca je već prešao pod vlast rimskog
pape. Oni su sačuvali svoje učenje i obrede, ali
su priznali vodeću ulogu pape.
2013. godine, konstantinopoljski patrijarh
Vartolomej je prvi, od vremena raskola 1054.
godine, prisustvovao intronizaciji pape u Rimu.
Konstantinopoljski patrijarh se smatra
vaseljenskim, to jest – poglavarom svog
Pravoslavlja. Za 2016. godinu se planira
sazivanje Svepravoslavnog sabora. Prema
preliminarnim podacima, planirano je da se
konačno prizna vodeća uloga konstantinopoljskog
patrijarha i osnivanje univerzalnog pravoslavnog
Sinoda. Neophodno je da se stvori jedan organ,
kao u Rimokatoličkoj „crkvi“. Tada će biti
moguće nastavljanje ekumenističkog dijaloga.
Potom neće proteći dugo do priznavanja vodeće
uloge pape – njegovog moralnog autoriteta – od
strane Pravoslavlja. Kroz taj autoritet papa će
moći da realizuje svoju vlast.
Vatikan danas vodi dijalog sa sledbenicima
konfučijanizma, budistima, muslimanima.
Vođe konfesija već vode međusobni dijalog. Ali
nema ni govora o odricanju od svojih učenja. Reč
je samo o priznavanju papinog moralnog
autoriteta.
Pojavljuje se jasna konstrukcija. Papa će biti
moralni autoritet za sve konfesije. Shodno tome,
niče religijska osnova za novi globalni poredak.
Svima će biti rečeno da je sa takvom
konstrukcijom moguće učiniti kraj ratovima i
haosu.
Vatikan je 2013. godine izdao dokumenat „Na
putu ka reformisanju međunardnog finansijskog i
monetarnog sistema u kontekstu globalnog organa
vlasti“. Navodno, potreban je globalni organ
vlasti i jedinstven finansijski sistem, koji bi
učinio kraj ratovima i besporetku. Sada vidimo
da se u ulozi planetarne pretnje nalazi ISIL. I
svi političari govore da je potrebno ujedinjenje
radi postizanja pobede nad terorizmom i
ekstremizmom.
Papina činjenja – to su samo religijska pokrića
za Novi svetski poredak. Iza svega toga stoje
finansijske strukture, transnacionalne
korporacije, globalni fondovi, velike banke.
Uloga Vatikana je – dati religijsko opravdanje.
Institut za religiozne poslove (odnosno,
vatikanska banka) faktički je već prešao pod
upravu Sistema federalnih rezervi SAD –
integrisan je u sistem američkih banaka.
Preciznije govoreći, Benedikta XVI su primorali
da ode, kako bi se eliminisala samostalnost
Vatikana u finansijskim pitanjima. Vatikan mora
biti integrisan u Novi svetski poredak, a papa
je odgovoran za njegovo religijsko pokriće.
Za protivnike se priprema represivna
mašinerija. Ali ne obična, već savremena. Mi
vidimo kako se sva plaćanja prevode u
elektronski oblik, a njih je lako blokirati.
Oni veruju u „religiju vlasti“. To je religija
koja vuče korene iz gnostičkih i kabalističkih
učenja. Oni žele neku vrstu totalitarne duhovne
vlasti. Glavno za njih je – vlast. Oni veruju u
to da su izabrani za gospodarenje nad ljudima.
Oni imaju svoja učenja, okultna društva, svoje
rituale posvećivanja.
Mnogi pravoslavni ljudi u savremenoj
geopolitici vide neki duhovni smisao, upoređuju
ono što se zbiva s Otkrivenjem Jovanovim. Neki
ne prihvataju elektronska sredstva kontrole.
Mnogi ateisti veruju da će razvoj tehnologije
svima doneti sreću, a uvođenje kontrole vide kao
prirodan tok naučno-tehničkog progresa.
U stvari, moramo se boriti da budemo ono što
jesmo. Šef „Gugla“ Erik Šmit već govori da za
nekoliko godina ljudi neće imati privatan život.
Ali, kakav je to život?
izvor: ceopom-istina.rs
›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Slavoj Žižek
›››
Poslije korone neće biti povratka u normalu. Ulazimo u
post-ljudsku eru.
Vreme je da prihvatimo kako je
pandemija zauvek promenila način na koji postojimo. Sada
se čovečanstvo mora upustiti u izuzetno težak i bolan
proces donošenja odluke o tome kako će izgledati naša
„nova normalnost“.
Svet je veći deo 2020. živeo sa
pandemijom, ali u kakvoj smo situaciji sada, usred onoga
što evropski mediji nazivaju „drugim talasom“? Prvo, ne
treba zaboraviti da je razlika između prvog i drugog
talasa karakteristična za Evropu: u Latinskoj Americi
virus je sledio drugačiji put. Vrhunac je dostignut
između dva evropska talasa, a sada, kako Evropa trpi
drugi od njih, situacija u Latinskoj Americi se neznatno
poboljšala.
Takođe treba imati na umu razlike
u načinu na koji pandemija utiče na različite klase
(siromašni su pogođeni jače), različite rase (u SAD-u
crnci i Latinoamerikanci trpe mnogo više) i različite
polove.
A posebno bismo trebali imati na
umu zemlje u kojima je situacija toliko loša – zbog
rata, siromaštva, gladi i nasilja – da se pandemija
smatra jednim od manjih zala. Uzmimo za primer Jemen.
Kako je Guardian izvestio, „U zemlji koju proganja
bolest, kovid se jedva registruje. Rat, glad i razorni
rezovi pomoći učinili su nevolje Jemenaca gotovo
nepodnošljivim.“ Slično tome, kada je izbio kratki rat
između Azerbejdžana i Jermenije, kovid očigledno nije
bio prioritet. Međutim, uprkos ovim komplikacijama,
postoje neka uopštavanja koja možemo napraviti kada
upoređujemo drugi talas sa vrhuncem prvog talasa.
Šta smo otkrili o virusu
Za početak, neke nade su
propale. Čini se da imunitet stada ne funkcioniše. A
smrtnost je na rekordnom nivou u Evropi, tako da nada da
imamo blaže varijacije virusa, iako se on širi više nego
ikad, ne drži.
Takođe imamo posla sa mnogo
nepoznatih, posebno o tome kako se virus širi. U nekim
zemljama je ova neprobojnost rodila očajničku potragu za
krivcima, poput privatnih kućnih skupova i radnih
mesta. Česta fraza da moramo da „naučimo da živimo sa
virusom“ samo izražava našu kapitulaciju pred njim.
Iako vakcine donose nadu, ne
treba očekivati da će one magično okončati sve naše
nevolje i vratiti nas u staru normalnost. Distribucija
vakcina biće naš najveći etički test: da li će
princip univerzalne distribucije koji pokriva čitavo
čovečanstvo preživeti ili će se razblažiti
oportunističkim kompromisima?
Takođe je očigledno da se sve
više pokazuju ograničenja modela koji mnoge zemlje slede
– uspostavljanja ravnoteže između borbe protiv pandemije
i održavanja ekonomije u životu. Jedino što izgleda da
zaista funkcioniše jeste radikalan lockdown. Uzmimo za
primer državu Viktoriju u Australiji: u avgustu je imala
700 novih slučajeva dnevno, ali krajem novembra
Bloomberg je izvestio da je „prošlo 28 dana bez novih
slučajeva virusa, što je zavidan rekord, naročito jer se
SAD, a i mnoge evropske zemlje bore sa rastućim
infekcijama ili obnovljenim blokadama“.
A što se tiče mentalnog
zdravlja, retrospektivno možemo reći da je reakcija
ljudi na vrhuncu prvog talasa bila normalan i zdrav
odgovor ljudi suočenih sa pretnjom: njihov fokus bio je
na izbegavanju infekcije. Bilo je to kao da većina njih
jednostavno nije imala vremena za mentalne probleme.
Iako se danas mnogo govori o mentalnim problemima,
dominantan način na koji se ljudi odnose prema epidemiji
je čudna mešavina različitih elemenata. Uprkos sve
većem broju infekcija, u većini zemalja pandemija još
uvek nije previše ozbiljna. U nekom čudnom smislu,
„život ide dalje“. U zapadnoj Evropi mnoge ljude više
brine hoće li moći da proslave Božić i obave kupovinu
ili uzmu uobičajene godišnje odmore za zimske praznike.
Prelazak iz straha u depresiju
Međutim, stav „život ide dalje“
– pokazatelj da smo nekako naučili da živimo sa virusom
– potpuno je suprotan opuštanju koje dolazi kada najgore
prođe. Neraskidivo je pomešan sa očajanjem, kršenjem
državnih propisa i protestima protiv njih. S obzirom da
ne postoji jasna perspektiva, na delu je nešto dublje od
straha: od straha smo prešli u depresiju. Osećamo strah
kada postoji jasna pretnja i osećamo frustraciju kada
se neprestano pojavljuju prepreke koje nas sprečavaju da
dostignemo ono čemu težimo. Ali depresija signalizira da
i sama naša želja nestaje.
Ono što uzrokuje osećaj
dezorijentacije jeste to što nam se jasan poredak
uzročnosti čini poremećenim. U Evropi, iz razloga koji
ostaju nejasni, broj zaraza sada pada u Francuskoj, a
raste u Nemačkoj. Bez da je iko tačno znao zašto, zemlje
koje su pre nekoliko meseci smatrane uzorima kako se
nositi sa pandemijom sada su njene najgore žrtve.
Naučnici se igraju različitim hipotezama, a upravo ovo
nejedinstvo jača osećaj zbunjenosti i doprinosi
mentalnoj krizi.
Ono što dodatno pojačava ovu
dezorijentaciju je mešavina različitih slojeva koja
karakteriše pandemiju. Christian Drosten, vodeći
nemački virusolog, istakao je da pandemija nije samo
naučni ili zdravstveni fenomen, već prirodna
katastrofa. Ovome treba dodati da je to takođe
socijalni, ekonomski i ideološki fenomen: njegov stvarni
efekat uključuje sve ove elemente.
Na primer, CNN izveštava da je u
Japanu u oktobru ove godine više ljudi umrlo od
samoubistva nego od kovida, a najviše su pogođene žene.
Ali većina pojedinaca izvršila je samoubistvo zbog
nevolje u kojoj su se našli zbog pandemije, pa je
njihova smrt kolateralna šteta.
Tu je i uticaj koji pandemija
ima na ekonomiju. Na Zapadnom Balkanu bolnice su pred
pucanjem. Kao što je rekao lekar iz Bosne, „Jedan od nas
može raditi posao troje (ljudi), ali ne i petoro.“ Kako
je izvestio France24, ne može se razumeti ova kriza, a
da se ne razmišlja o „krizi odliva mozgova, sa egzodusom
obećavajućih mladih lekara i medicinskih sestara koji
će potražiti bolje plate i obuku u inostranstvu“.
Dakle, opet, katastrofalni uticaj pandemije očigledno je
uzrokovan i emigracijom radne snage.
Prihvatanje nestanka našeg socijalnog života
Stoga možemo sa sigurnošću
zaključiti: ako se pandemija zaista odvija u tri talasa,
opšti karakter svakog talasa biće drugačiji. Prvi talas
je razumljivo usmerio našu pažnju na zdravstvena
pitanja, na to kako sprečiti širenje virusa. Zbog toga
je većina zemalja prihvatila karantine, socijalno
distanciranje itd. Iako je broj zaraženih mnogo veći u
drugom talasu, strah od dugoročnih ekonomskih posledica
ipak raste. I ako vakcine neće sprečiti treći talas,
možemo biti sigurni da će njegov fokus biti na
mentalnom zdravlju, na razarajuće posledice nestanka
onoga što doživljavamo kao normalan društveni život.
Zbog toga će, iako vakcine deluju, mentalne krize i
dalje trajati.
Konačno pitanje s kojim se
suočavamo je sledeće: Da li treba težiti povratku našoj
„staroj“ normalnosti? Ili bismo trebali prihvatiti da je
pandemija jedan od znakova da ulazimo u novu
„post-ljudsku“ eru („post-ljudsko“ s obzirom na naš
prevladavajući osećaj šta znači biti čovek)? Ovo
očigledno nije samo izbor koji se tiče našeg psihičkog
života. To je izbor koji je u nekom smislu „ontološki“,
tiče se celokupnog našeg odnosa prema onome što
doživljavamo kao stvarnost.
Sukobi oko toga kako se najbolje
nositi sa pandemijom nisu sukobi između različitih
medicinskih mišljenja; oni su ozbiljni egzistencijalni
sukobi. Evo kako je Brenden Dillei, voditelj
chat-emisije u Teksasu, objasnio zašto ne nosi masku:
„Bolje biti mrtav nego kreten. Da, mislim to doslovno.
Radije bih umro nego da trenutno izgledam kao idiot.“
Dillei odbija da nosi masku jer je za njega hodanje sa
maskom nespojivo sa ljudskim dostojanstvom na
najosnovnijem nivou.
U pitanju je naš osnovni stav
prema ljudskom životu. Jesmo li – poput Dillei –
libertarijanci koji odbacuju svako zadiranje u naše
individualne slobode? Da li smo mi uslužni službenici
spremni da žrtvujemo hiljade života za ekonomsko
blagostanje većine? Da li smo mi autoritarci koji
veruju u to da nas samo čvrsta državna kontrola i
regulacija mogu spasiti? Da li smo duhovnici New Age-„a
koji mislimo da je epidemija upozorenje prirode, kazna
za naše eksploatacije prirodnih resursa? Da li verujemo
da nas Bog samo testira i da će nam na kraju pomoći da
nađemo izlaz? Svaki od ovih stavova oslanja se na
određenu viziju onoga šta su ljudi. To se tiče nivoa na
kojem smo, u nekom smislu, svi filozofi.
Uzimajući sve ovo u obzir,
italijanski filozof Giorgio Agamben tvrdi da ako
prihvatimo mere protiv pandemije, napuštamo otvoreni
društveni prostor kao srž svog bića i pretvaramo se u
izolovane mašine za preživljavanje pod kontrolom nauke i
tehnologije, koje služe državnoj administraciji. Dakle,
čak i kada nam kuća gori, trebali bismo skupiti
hrabrosti da nastavimo sa normalnim životom i na kraju
umremo dostojanstveno. Piše: „Ništa što radim nema
smisla ako kuća gori. Ipak, čak i kada kuća gori,
potrebno je nastaviti po starom, sve raditi pažljivo i
precizno, možda čak i više nego ranije – čak i ako to
niko ne primeti. Možda će sam život nestati s lica
zemlje, možda neće ostati nikakvo sećanje na ono što
je učinjeno, bilo u dobru ili u zlu. Ali vi nastavite
kao i pre, kasno je za promene, više nema vremena“
Treba primetiti dvosmislenost u
Agambenovoj liniji argumentacije: da li je „kuća u
plamenu“ zbog pandemije, globalnog zagrevanja itd? Ili
je naša kuća u plamenu zbog načina na koji smo
(preterano) reagovali na stvarnost pandemije? „Danas je
plamen promenio oblik i prirodu, postao je digitalni,
nevidljiv i hladan – ali upravo iz tog razloga je još
bliži i okružuje nas u svakom trenutku.“ Ove rečenice
jasno zvuče Hajdegerovski: oni lociraju osnovnu opasnost
u tome kako je pandemija ojačala način na koji
medicinska nauka i digitalna kontrola regulišu našu
reakciju na nju.
Zašto ne možemo nastaviti putem starog načina života
Da li to znači da, ako se
suprotstavimo Agambenu, treba da se pomirimo sa gubitkom
čovečanstva i zaboravimo na društvene slobode na koje
smo bili navikli? Čak i ako zanemarimo činjenicu da su
ove slobode zapravo bile mnogo ograničenije nego što se
čini, paradoks je da samo prolaskom kroz nultu tačku
ovog nestanka možemo držati otvorenim prostor za nove
slobode do kojih treba doći.
Ako se držimo svog starog
načina života, sigurno ćemo završiti u novom
varvarstvu. U SAD-u i Evropi su novi varvari upravo oni
koji nasilno protestuju protiv antipandemijskih mera u
ime lične slobode i dostojanstva – oni poput Jareda
Kušnera, zeta Donalda Trampa, koji se još u aprilu
hvalio kako Tramp vraća zemlju nazad „od lekara“ –
ukratko, od onih koji jedino mogu da nam pomognu.
Međutim, treba primetiti da u
poslednjem pasusu svog teksta Agamben ostavlja otvorenu
mogućnost da se pojavi novi oblik post-ljudske
duhovnosti. „Danas čovečanstvo nestaje, poput lica
nacrtanog u pesku i ispranog talasima. Ali ono što
zauzima njegovo mesto više nema svet; to je samo goli i
prigušeni život bez istorije, prepušten milosti
računanja moći i nauke. Možda se, međutim, tek na
početku ove olupine može pojaviti nešto drugo, polako
ili naglo – sigurno ne bog, ali ni drugi čovek – možda
nova životinja, duša koja živi na neki drugi način… “
Agamben ovde aludira na poznate
redove iz Foucaultovog „Les mot et les“, kada govori o
čovečanstvu koje nestaje poput lika nacrtanog na pesku
kojeg talasi brišu na obali. U stvari ulazimo u ono što
se može nazvati post-ljudskom erom. Pandemija, globalno
zagrevanje i digitalizacija našeg života – uključujući
direktan digitalni pristup našem psihičkom životu –
nagrizaju osnovne koordinate našeg bivanja čovekom.
Pa kako se (post) čovečanstvo
može ponovo izmisliti? Evo nagoveštaja. U svom
protivljenju nošenju zaštitnih maski, Agamben se poziva
na francuskog filozofa Emmanuela Levinasa i njegovu
tvrdnju da to lice „govori sa mnom i time me poziva na
odnos nesrazmeren sa izvršenom moći“. Lice je deo tuđeg
tela kroz koje se probija ponor neverovatne Drugosti
Drugog.
Očigledan Agambenov zaključak je
da, čineći lice nevidljivim, zaštitna maska čini
nevidljivim sam nevidljivi ponor koji odzvanja ljudskim
licem. Zaista?
Na ovu tvrdnju postoji jasan
frojdovski odgovor: Freud je dobro znao zašto se u
analitičkoj sesiji – kada postane ozbiljna, tj. nakon
takozvanih preliminarnih susreta – pacijent i analitičar
ne sukobljavaju licem u lice. Lice je u osnovi
najosnovnija laž, krajnja maska, a analitičar prilazi
ponoru Drugog NE videći njegovo lice.
Prihvatanje svih izazova koje
donosi post-čovečanstvo je naša jedina nada. Umesto da
sanjamo o „povratku u (staru) normalnost“, trebamo se
uključiti u težak i bolan proces konstruisanja nove
normalnosti. Ova konstrukcija nije medicinski ili
ekonomski problem, ona je duboko politička: prisiljeni
smo da izmislimo novi oblik celokupnog društvenog
života.
08.01.2021.
izvor:6uka.com
›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Stanko Cerović
›››
Vladimir Putin i zavera mediokriteta
Ima samo jedna procjena iz moje novinarske
karijere na koju sam ponosan. Nije prošlo ni
nekoliko nedjelja od kad se pojavio u političkom
životu Rusije, u jesen 1999. godine, a ja sam
napisao da je Vladimir Putin izuzetan čovjek.
Kako sam znao? Po načinu na koji je dočekan u
zapadnim medijima. Odmah su se pojavili
editorijalisti i eksperti koji su počeli žestoko
da ga napadaju – prije nego je išta uradio.
Znajući da su ovi ljudi direktno vezani za
kreatore zapadne imperijalne politike iz
devedesetih godina, procijenio sam da zapadne
tajne službe znaju o kome se radi, što će reći
da se radi o nekome ko nije kupljen i ko je
spreman da se suprotstavi njihovoj politici u
Rusiji. Kad su uslijedili čečenski atentati u
samoj Moskvi, kojima je cilj bio da spriječe ovu
promjenu u Rusiji koja je bila na koljenima, i
kada je Putin pokazao da neće ustuknuti, više
sumnje nijesam imao.
Naravno,
nijesam znao da se na svjetskoj sceni pojavljuje
državnik kakav se rađa jednom u vijeku, ali eto,
prepoznao sam prve tonove.
Od tada do danas uživam posmatrajući rad
Majstora. Veliki državnik je isto takva tajna
kao veliki umjetnik: radi nešto što svak odmah
prepoznaje kao izuzetno, ali niko ne razumije
kako mu polazi za rukom da uradi to što niko
drugi ne može. A kad on to uradi, sve izgleda
lako i jednostavno.
I ovo, već u polju mistike: izgleda kao da mu
okolnosti idu naruku, kao da ima sreće, voli ga
njegovo vrijeme. Jer političari se najviše žale
na nepovoljne okolnosti, stalno ih istorija
iznenađuje i iznevjerava, oni su upravo smislili
nešto vrlo pametno, ali eto, desi se ovo i ono,
i ne može se. Sa velikim državnicima je pravilo:
istorija ih ne iznenađuje, naprotiv, izgleda kao
da oni znaju kuda će ona sjutra proći i čekaju
je tačno gdje treba, kao da imaju ugovoren
sastanak. Tako da kad posle gledate šta su
uradili, čini vam se da je to bilo lako, maltene
se samo tako udesilo.
Jeste li primijetili kako Putin sjedi?
Raširenih nogu, prav ali opušteno naslonjen, ili
malo povijen naprijed, ukrštenih prstiju na
krilu, ili sa jednom šakom na butini, kao
fokusiran na svoj zamišljeni centar, ponekad se
i objesi preko naslona za ruke, kao tinejdžeri
koji nikoga ne izazivaju, ali držanjem pokazuju
da nikoga i ne zarezuju. Ostavlja utisak mačke:
vrlo opušten, ali spreman brzo da se pokrene
(poznavaoci azijskih borbenih vještina mi kažu
da je to tipično za majstore ovih vještina).
Takvih momaka je bilo u socijalističkim
predgrađima. Ja sam ih znao u Titogradu. Nijesu
mangupi, ali se ne plaše mangupa i mangupi ih
poštuju mimo ikoga. Zapadni političari sjede
prekrštenih nogu. To je u ovoj civilizaciji poza
vladajuće elite. Kinezi sjede skoro sastavljenih
koljena, kao žene, to je u njihovoj civilizaciji
znak poštovanja i smjernosti. Sve je to nekakva
dugo izgrađivana rafiniranost. Formule po kojima
se prepoznaje elita. Nijedan političar ne sjedi
kao Putin. On sjedi kako je sjedio u dvorištu
između zgrada.
Zapadni
političari se stalno smiju i gledaju pravo u
kameru, svi na isti način. Reklamni agenti i
poznavaoci psihologije masa su zaključili da
tako ulivaju najviše povjerenja ljudima, djeluju
iskreno i optimistički, i svi strani političari
ih u tome imitiraju. Gospodarska poza je
zarazna. Kinezi se ne smiju nego na licu drže
masku osmijeha, kod njih je to obavezan znak
dobronamjernosti, oni ne pokušavaju da budu
spontani. Jedino
se Putin nikad ne smije, osim što se osmjehne
kad se pozdravlja sa ljudima – i pojavi mu se
neki djetinjast izraz na licu – ili kad je nešto
stvarno duhovito. Nema imidža, nijesu ga
obradili reklamni agenti. Prosta duša slovenska.
Jedan francuski diplomata kaže za njega: "Ili
je veoma prijateljski, ili veoma tvrd, ali nikad
nije mlak." Bog ispljuvava mlake.
On
ne izigrava nikoga drugoga osim sebe i ne ponaša
se po kodovima civilizacija. Sjedi
kako mu je prirodno, koncentrisan na ono što se
dešava oko njega, običan čovjek među ljudima.
Djeluje zabrinuto i zamišljeno. Kažu da ne
skriva pesimizam, ni kad je riječ o svijetu ni o
Rusiji. Ali ne dâ rđi na sebe. Trudi se, uprkos
sudbini. I De Gol je bio pesimista. Kad su ga
pred kraj života pitali koje mu je najvažnije
iskustvo vlasti, odgovorio je: nemoć, ništa se
ne može uraditi.
Ovo možda ima veze sa džudom. Odavno je neko
napisao da Putin vodi politiku po pravilima
džudoa i cio svijet sad zna šta je tajna toga
sporta: džudista je uvijek u defanzivi, čeka
napad protivnika, pa kad ovaj napadne koristi
njegov zalet i gubitak ravnoteže da ga baci na
patos. Zato nikad nije "kriv", jer nikad nije
"počeo". Pobjeđuje energijom protivnika. Istina
je da ima nešto od ovoga u Putinovoj politici.
Ne napada, nikad ne upada u klopke, ali se drži
tako stabilno kao da je stalno spreman da
iskoristi priliku ako se pruži. U zapadnim
medijima se povodom Putina sad stalno
upotrebljava američki izraz za nekoga ko je
pokazao slabost, posumnjao u sebe: je li
trepnuo? Kako neko sretne Putina, svi ga skole
istim pitanjem: je li trepnuo? Ima se utisak da
cijela zapadna elita živi za trenutak kad će
konačno Putin trepnuti.
Ja mislim da neće.
Šarl de Gol
Po čemu je neko veliki državnik? Ma koliko bilo
čudno, filozofi, istoričari, a još manje
političari, na to pitanje nemaju odgovora. I tu
se obično priziva poređenje sa velikim
umjetnicima: imaju nekog demona u sebi, tj.
nešto što ni oni ne znaju šta je. Podjednako su
rijetki, jedni i drugi. Poznavaoci skoro
jednoglasno smatraju Bizmarka najvećim
državnikom modernog vremena. Uglavnom se slažu i
da je De Gol najveći državnik dvadesetog vijeka.
Već po ovome što je do sada uradio (i kako je
uradio) izvjesno je da je Putin dominantna
politička figura dvadeset prvog vijeka. (Ponekad
se u ovom kontekstu pominju i Lenjin, Mao Ce
Tung ili Gandi, ali oni su svi nešto drugo, i
više i manje nego državnici: ideolozi,
revolucionari, skoro vjerske vođe. Možda se
prije u kategoriju velikih državnika može
uključiti Deng, kineski državnik koji je prije
tridesetak godina postavio Kinu na ovaj
kolosijek zahvaljujući kojem je već postala
vodeća svjetska sila.)
Najvažnije
u talentu velikog državnika je njegovo osjećanje
za realnost, za ono što je realno u istoriji. I
vezano za to: lakoća sa kojom odvaja iluzije od
onoga što je realno; prolazno od trajnog. Drugim
riječima, obični smrtnici stalno trče za
iluzijama, ne mogu da odvoje važno od sporednog,
želje i ambicije ih vode u svim pravcima, a
državnik, zagledajući se u istoriju, na neki
misteriozan način zna šta je realno, a šta nije.
Opet kao veliki umjetnici, koji posjeduju ukus
da lako odvoje kič, ili imitaciju, od djela koje
je "pravo".
Ali
šta to znači? Realno? Prava stvar? Lažna stvar?
Ovo se ne može objasniti racionalno. Da može,
onda bi se posao velikog državnika mogao
naučiti, a ne bismo morali čekati da se on rodi
kad se uklope božja milost i raspored planeta.
Nešto se može nagovijestiti, iako se ne može
objasniti. U istoriji, u ovom životu koji svi
živimo, djeluje bezbroj raznih sila. One djeluju
kroz pojedince i grupe, hrane se njihovim
osjećanjima, ambicijama, željama, temelje se na
njihovoj fizičkoj i psihičkoj energiji, na
tradicijama, običajima, idejama, religijama, na
ludilu i razumnim analizama, na planovima i na
slučajnostima, i u tom fantastičnom vrtlogu sve
se sudara i potire, sklapaju se savezništva i
spremaju izdaje, a svaka sila, i mala i velika,
gura u svom pravcu iz sve snage, hoće da postane
"realna", da se pojavi i održi u svijetu. Kako
bi rekao najveći istoričar i otac političke
misli, Tukidid: svi uvijek idu do kraja svojih
mogućnosti.
Veliki
državnik je neko ko u ovom vrtlogu istorije
šestim čulom osjeća koje su sile realne, tj.
koje će se održati i koje će uobličiti
budućnost, a koje su osuđene da ostanu iluzije,
čak i ako trenutno izgledaju svemoćne. Ali
to osjećaju, možda još bolje, i veliki
umjetnici. Razilaze se tek u akciji: umjetnik
dočarava ono što je trajno, čak i ako je
odvratno, u epohi, ili pejzažu, ili čovjeku, i
pokazuje ga ljudima kao neku vrstu znaka na putu
koji vodi u život, ili u smrt. Državnik okuplja
svoje društvo, mijenja ga ili čak lomi, da bi ga
poveo putem na kome će ga istorija nositi u
dobrom pravcu, tamo gdje je budućnost otvorena,
gdje će to društvo dobro živjeti i moći da
izrazi ono što nosi u sebi.
Zato
se velikim državnicima, kao sad Putinu, dešava
da izgleda kao da im okolnosti idu naruku i kao
da su srećne ruke. Nije Putin srećne ruke, nego
zna gdje treba stati da bi mu talas istorije dao
zamah. Možda još više osjeća nego što zna. I
umije da uradi šta treba. Jer ako čovjek ne
umije da odradi svoj dio, ne pomaže mu ni božja
milost.
Po
jednoj staroj kineskoj definiciji, politika je
umjetnost da se odaberu pravo mjesto i pravi
trenutak za akciju. I to, na uvijen način, znači
isto: umjetnost da se uđe u realnost. Jer, u
principu, sve što hoćete da uradite u životu
može biti urađeno ako umijete da odaberete pravi
trenutak i pravo mjesto. Onda
se kaže: pošto je to nemoguće, neki ljudi prosto
imaju ludu sreću, slučajno nešto rade pa se to
poklopi sa okolnostima. To je tačno, ne može se
odrediti pravi trenutak i pravo mjesto da se
nešto uradi, jer ljudski mozak, iako
najfantastičniji mehanizam koji postoji, nije
toliko moćan da pogodi kad su okolnosti idealne
da se nešto uradi. Utoliko prije što se u
istoriji – za razliku od umjetnosti, i zato je
posao velikog državnika možda najveća od svih
umjetnosti – pravi trenutak se ne ponavlja,
uvijek je "sad ili nikad", ne možete sve
prefarbati pa sjutra iznova početi sliku. Ako
"trepnete" kad treba djelovati, gotovo je,
nijeste dorasli, nema popravnog. Ako probate
silom da uđete u nju kad vrijeme nije, sve je
uzalud, makar bili najpametniji i najhrabriji
čovjek na zemlji.
Čekajući pravi trenutak i pravo mjesto, možete
se pripremati. Što veliki državnik i radi:
sprema i sebe i svoje društvo da budu u
najboljoj formi kad bude trebalo. Strpljenje je
njihova najveća vrlina. Pomalo kao vrhunski
sportisti, s tim naravno što život nije sport,
pa državnik ne zna kad će trenutak doći ni šta
će baš tada trebati uraditi, još manje po kakvim
će pravilima drugi učesnici igrati.
De
Gol je bio velikan bez djela dostojnog njega.
Niko kao on nije osjećao realnost "hladnog
rata". Niko, ali baš nijedan mislilac, nije
shvatio tako nepogrešivo kao De Gol suštinu
Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, njihovog
odnosa snaga kad se svijet vrtio oko njih.
Svi su u De Golu vidjeli velikana, ali
romantičnog, nešto kao zanesenjaka koji iz
ličnih razloga ne voli Ameriku, a sa druge
strane potcjenjuje opasnost od komunizma i
Sovjetskog Saveza. Naravno, svi su drugi bili
zanesenjaci, a samo je De Gol bio u srcu
istorijske realnosti. On je dakle govorio ovako:
Sovjetski Savez nije ni opasnost ni sila,
komunizam je prolazna stvar (znači iluzija),
realna je samo Rusija i ruski narod, sa njim
treba da održavamo odnose kao uvijek, čekajući
da se okolnosti promijene; a najveća opasnost za
čovječanstvo je neuporediva američka moć koja ne
osjeća nikakve granice, i moderni liberalni
sistem koji može da uništi civilizaciju. Tako je
mogao sebi dozvoliti da kaže ono što je bukvalno
zvučalo kao ludilo i što su svi otpisivali na De
Golove "mušice": da je Kina možda poslednja nada
čovječanstva. Reći to šezdesetih godina, u
vrijeme Mao Ce Tunga i kineske kulturne
revolucije, mogao je samo neko ko se bavi
gatanjem ili prizivanjem duhova. Ili genije.
Pedeset
godina kasnije to je banalnost. To je primjer
velikog državnika na djelu: osjećanje za duboku
realnost, odbacivanje iluzija iako u tom času
svi u njih vjeruju, jer on posjeduje hrabrost da
slijedi svoj unutrašnji glas koji mu govori gdje
je istina. Zato se ponašao kao da su Sovjetski
Savez i Kina već ono što će postati nekoliko
decenija kasnije.
Sve
je uradio kao veliki državnik, ali nije mogao da
promijeni okolnosti hladnog rata. Izveo je
Francusku iz NATO-a, razvio odnose sa Moskvom i
Pekingom, pozvao Njemačku da mu se pridruži i da
naprave od Evrope veliku samostalnu silu "od
Atlantika do Urala", ali niko nije mogao da ga
prati. Tada je rekao: nema ništa od Evrope,
ostaće samo tržište.
Putin
je njegov jedini naslednik. Ali ne zato što bi
ga imitirao – to se u politici odmah vidi, jer
imitatoru fali snaga da ostvari ideje koje je
preuzeo od drugih – nego zato što su na istom
nivou realnosti, ne mogu se razminuti, moraju se
sresti. I naravno prepoznati. De Gol i Putin
stoje na istoj tački. Ista im je vizija Evrope,
isti pesimizam u odnosu na potrošačko društvo i
njegove bezvrijedne vrijednosti, u odnosu na
slabosti ljudi pred izazovima koji ih čekaju.
Ova posebna veza sa realnošću čini da veliki
državnici liče u nekim crtama koje izgledaju
isključivo lične.
Govore uvijek na sličan način. Tj., uvijek
govore o realnosti. Zna se da političari vole
prazne fraze, laži, laskanje, jednom riječju
nepodnošljivi su i kad ćute, a pogotovo kad
govore. I pravdaju se svojim poslom: to,
navodno, traži politika.
To traži sramotna politika, politika klovnova i
halapljivih bonvivana i lopova, a ne politika
državnika. Naprotiv, veliki državnici nikad ne
lažu, oni više nego iko govore o "tvrdoj"
realnosti. Svaku Putinovu izjavu, intervju,
konferenciju za štampu, treba čitati pomno.
Nigdje drugo danas ne možete naučiti o svijetu
toliko kao slušajući Putina. Ako se vratite na
De Golove govore od prije šezdeset godina, i
dalje je isti šok: svaka riječ stoji, nema
muljanja, nema foliranja, sve je jasno i
stvarno, čvrsto ukorijenjeno u realnosti. Putin
nikad ne frazira, uvijek je jednostavan i
direktan, stoji iza svake riječi.
Zato slušaocima, koji su navikli na diplomatsko
uvijanje, govor pravih državnika često zvuči
nepristojno, sirovo, skoro prostački.
Istovremeno, takav govor ljude privlači, jer
osjećaju prisustvo istine, ali ih i plaši: ovdje
se otkriva nešto suviše živo, ovo remeti
uobičajeni tok stvari, ovo svakako dovodi u
pitanje karijere mediokriteta i privilegije
elite.
Tako govori Putin. Tako je govorio De Gol, iako
je on odrastao u ceremonijama elite. I u
njegovom držanju, kao i u riječima, bilo je
nečeg napetog i prostačkog, skoro prijetećeg –
onako povijen naprijed kad sjedi, a kad stoji
prav i dignute glave, sa cigaretom koja mu visi
između usana. Bizmark je takođe tako govorio,
kažu da je na diplomatskim susretima psovao kao
kočijaš.
Putina je uživanje slušati. Bez ikakvih
bilježaka, smišljenih formula i savjetnika, može
satima da razgovara sa stotinama poznavalaca
politike i Rusije iz cijelog svijeta,
koncentrisan i precizan, i uvijek dobronamjeran.
Jer i to je čudo: veliki državnici su uvijek
dobronamjerni i moralni. Možda zato što znaju
kakve opasnosti čekaju ljude, pa ih žale. Oni
mogu da urade nešto surovo, da bi spasili
društvo, kao na primjer Deng u Pekingu u vrijeme
pobune na Trgu Tjenanmen, ali Deng je ne samo u
pravu politički, nego je i duboko moralan kad
silom smiri pobunu: da je tada dozvolio da se
Kina destabilizuje, prošla bi kao Rusija u
vrijeme Jeljcina, a ovako… U tome se vidi
državnik: mora se na strašnom mjestu postojati;
mora se braniti država mimo trenutnih moda i
pritiska javnog mnjenja.
Svi uvijek imaju jako osjećanje časti. Ili zato
što su svjesni svoje izuzetnosti, ili zato što
se njihova čast poistovjećuje sa čašću naroda,
države. Zato ni u najvećim sukobima nijesu
"sitne duše". Poštuju ljude i kad su jadni,
ljudi su materijal njihovog djela.
Moralni su upravo zato što su realni. Put
iluzija, koji je put lakoće, samozavaravanja i
laskanja, neizostavno, na dužu stazu, vodi u
velike tragedije. I oni naravno znaju, kao svaki
pripravnik vlasti, da je laž važno sredstvo u
politici. Ali oni znaju i nešto dublje: da su
vrlo rijetke situacije kad je laž zaista
korisna, i da je korist od laži najčešće
kratkotrajna, a šteta može da bude trajna.
Postoji kod velikih državnika još nešto što
imaju i veliki umjetnici, čak i kad su
neshvaćeni: suviše su ponosni da bi lagali,
imaju veliko samopoštovanje, laganje je
ponižavanje, kao da čovjek nema snage da podnese
istinu; uvijek više vole ono što jeste, nego ono
što nije.
Ova vrsta moralne snage njima dolazi od
suštinske crte – i najteže za shvatiti – koja
prati svakog velikog državnika: oni se
poistovjećuju sa kolektivnom sviješću naroda
kojoj žrtvuju svoju individualnu svijest. To
duboko i potpuno iskreno poricanje ličnih želja
i ambicija u ime vitalnih potreba kolektivne
svijesti njima daje osjećanje slobode i prava da
rade ono što se obični smrtnici ne usuđuju. Oni
su već sebe žrtvovali. De Gol je otvoreno
govorio, čak ponekad žaleći što mora da nosi
takav teret koji ga sprečava da ima lični život:
on inkarnira Francusku. Isto je i sa Putinom.
(Kad su ga pitali da li bi Rusija mogla bez
njega da preživi, on je odgovorio: "Rusija bi
mogla bez mene, ali ja sigurno ne bih bez
Rusije.") Isto je bilo i sa Bizmarkom, čak i sa
Julijem Cezarem.
Ovo poistovjećivanje sa kolektivnom sviješću
čini da se između velikih državnika i "naroda"
uvijek uspostavlja jaka, misteriozna veza. Nije
u pitanju uobičajeni zanos masa "vođama", nego
istinsko prepoznavanje duboke duhovne veze. I to
je karakteristika velikih državnika: oni nikad
ne predstavljaju interese elite (čak ni
intelektualne), nego narod skoro u mističnom
smislu: neku nepromjenljivu cjelinu koja, sa
svojim običajima i tradicijama, traje kroz
beskrajno vrijeme. Elita ih po pravilu mrzi, ali
im je poslušna, što zbog straha od naroda, što
zato što vidi da veliki državnik uspostavlja,
uvijek, stabilnost i mir. Državnici, sa svoje
strane, preziru elitu kojoj formalno pripadaju,
ali je tolerišu – zato što nikad nijesu
revolucionari.
Revolucionari mogu biti izuzetne ličnosti, ali
onda su više ideolozi, vizionari, skoro proroci.
Državnik je bukvalno ono što ta riječ kazuje:
"čovjek-država". On hoće red i mir. To je jedino
realno, ostali ideali su ptice na grani. Država
je jedina zaštita narodu od oluja istorije, a sa
druge strane to je uslov i sredstvo – bar u
dosadašnjoj istoriji – za očuvanje mira, razvoj
privrede, njegovanje tradicija, i za duhovno
stvaralaštvo. Svaki od njih može reći ono što je
rekao njihov najveći učitelj, Makijaveli: "Volim
svoju domovinu više nego sebe."
reuters SAD vs.
RUSIJA: Barak Obama i Vladimir Putin
U ovome je jedna od bitnih razlika između
političara i državnika: političari su poslušni
vladajućoj eliti i stavljaju državu u funkciju
svojih interesa i interesa elite; državnici,
obratno, uvijek stavljaju sebe u funkciju države
i preziru elitu upravo zato što znaju da ona
državu zloupotrebljava. A narod, bar ponekad,
hoće da se žrtvuje za državu. Zato i narod,
uvijek i svuda, mrzi političare i – zbog njih –
samu umjetnost politike. Ali zato bezrezervno
voli "svoje" državnike i prašta im sve slabosti,
ako ih imaju, čak i surovosti ili zločine.
Državnici rijetko imaju velike karakterne
slabosti, ali mogu biti ženskaroši, ili skloni
alkoholu, ili laki na pare. Ali kod njih to nije
isto kao kod mangupa. Kod njih narod prepoznaje
da su oni prije svega žrtvovali sebe za državu i
društvo, i slabosti, ako ih imaju, onda nijesu
slika njihove nemoralnosti, nego nešto što im je
potrebno da bi izdržali izazove sa kojima se
suočavaju. Moralni instinkt naroda je u ovim
slučajevima vrlo precizan: taj državnik, koji za
nas obavlja istorijski posao, može da uzima i
traži šta god hoće, i pare i provode (u stvari,
svi mu nude šta god hoće), može da bude i surov,
to ne umanjuje ni njegovu državničku ni moralnu
veličinu: za njega su kriterijumi drukčiji.
Običnim političarima su grehovi neoprostivi zato
što su oni to, i samo to. A "to" je svakome
odvratno.
Zato što predstavljaju kolektivnu svijest,
veliki državnici su uvijek konzervativni. U
politici, običajima i kulturi. Ali nikad nijesu
uskoga duha, jer ne brane ni svoje interese ni
interese elite. Iako je za njih stabilnost
države prva vrijednost, znaju da se uspjeh
države, kao i vitalnost naroda, na kraju
krajeva, mjere u kulturi. Ako duhovna veličina
ne prati snagu države, oni znaju bolje nego iko
da ta država nema budućnost. Zato je De Gol bio
toliki pesimista, iako je vladao Francuskom u
vrijeme ekonomskog buma. (Kad ga je Alber Kami
pitao: "Šta jedan pisac danas može da uradi za
svoju zemlju?", De Gol je odgovorio: "Da napiše
veliku knjigu.") Zato je i Putin pesimista. Ti
ljudi se ne zavaravaju. Zato znaju još bolje od
drugih ono što znaju svi srednjoškolci, da je
problem modernih vremena "obeznačavanje" ljudi,
razaranje njihove psihe, kolektivne i
individualne, tradicija i karaktera, i da bez
duhovne obnove ništa ne znače ni jake države ni
ekonomski uspjesi. De Gol je negdje rekao:
"Jedina bitka koja još vrijedi borbe je ona za
čovjeka." Može se reći da je ovo moto Putinove
politike.
Kad je došao na vlast, suočen sa "Herkulovim
radovima" u zemlji koja odumire, išao je ovim
redom: centralizacija i stabilizacija države
(onoga što je od nje tada ostalo),
uspostavljanje političke vlasti nad ekonomijom
(borba protiv oligarha), obnova vitalnih
državnih institucija, stabilizacija neposrednog
susjedstva Rusije (Evroazijska carinska unija),
uspostavljanje strateškog partnerstva sa
Evropskom unijom (čime Evropa i Rusija postaju
centar globalizovanog svijeta) i preuređenje
svjetskog poretka na pravednijim i trajno
stabilnim osnovama (osnivanje BRIKS-a). Ali u
svemu slijedi jednu ideju vodilju (i inkarnira
je svojim ponašanjem): borba za dostojanstvo
čovjeka. Putin podiže poniženo stvorenje. Možda
je zbog ovoga uspio u skoro nadljudskim
izazovima? To je razlog što ga Rusi toliko vole.
Što ga obični ljudi svuda vole. Dvanaest godina
posle njegovog dolaska na vlast desila se u
Rusiji i ključna promjena: Rusija je postala
zemlja pozitivnog nataliteta. Kao da im je
vratio želju za životom.
Nerazumljivo je, za mene bar, i ovo: veliki
državnici su odmah veliki, čim stupe na javnu
scenu. Kod njih nema perioda učenja. Kad stupe
na dužnost, ima se utisak da je država za njih
bila spremna, samo je njih čekala. A opet, dok
ne stupe na tu dužnost, za koju su pozvani, po
pravilu su neuspješni ljudi, lutaju
lijevo-desno, ne znaju šta da rade, često ih
njihova sredina vidi kao ljude koji su već
promašili život. Putin tavori u malim državnim
službama, imate utisak da iz nekog ugla nijemo
posmatra kako njegovu Rusiju rasprodaju mangupi
devedesetih godina. Takvi "gubitnici" i
"bezveznjaci" su bili i De Gol (vojno lice u
miru i već na zalasku karijere kad je izbio
Drugi svjetski rat), i Bizmark i Cezar, prije
nego što ih je tajna ruka postavila na pravi
put. A onda, smjesta neuporedivi. Kao da su do
tada živjeli maskirani.
Čudno je da gotovo nikad nijesu intelektualci.
Oni misle u izrazima neke sirove mudrosti. One
mudrosti koja se zasniva na iskustvu
egzistencijalnih borbi, borbi u kojima se ljudi
otkrivaju do kraja, na preuzimanju teških
rizika, od kojih ljudi po pravilu bježe. To su
oni ljudi koji s pravom mogu na kraju da kažu:
"Upoznao sam ljude, takvi su i takvi…"
Posledica ove vrste mudrosti jeste da su ovi
ljudi jako usamljeni. I na vlasti i kad odu sa
vlasti. Stekli su znanje sa kojim nije lako
živjeti: upoznali su ljude takve kakvi su. A
istovremeno: život su im posvetili. I tu poštuju
zakon realnosti: drugih ljudi nema, samo
ovakvih.
Zbog toga iz ovih ljudi zrači neka posebna
vrsta šarma. Ništa manjkavo, sitničavo,
naprotiv: snaga karaktera i duševna širina. Iako
su čvrsto privrženi svojoj državi i svome narodu
– jer je to realnost koju im je sudbina
dodijelila – tako da ih često i površno
kritičari zovu nacionalistima, njih vole svi
narodi. Prava je misterija kako su širom svijeta
narodi voljeli De Gola, ili kako danas vole
Putina, iako su i jedan i drugi u sukobu sa
vladajućim modama i silama, i žrtve zvanične
propagande (nijedan čovjek u ovoj generaciji
nije tako podmuklo napadan, ogovaran, vrijeđan,
kao Putin). Može li se iz ovoga izvesti
zaključak vrlo povoljan za ljudski rod: da
ljudi, na kraju krajeva, bezrezervno slave
"pravog" čovjeka, hrabrog i širokogrudog, ma
kome narodu pripadao? Može se odgovoriti i da
slave svakoga klovna koga im podmetne reklamna
mašina. Ali upravo u tome i jeste stvar: ove
ljude ne podržava reklamna mašina, niti oni
skrivaju svoj prezir prema modama. Oni u
istoriji stoje onakvi kakvi jesu. To je, opet,
pitanje časti.
U Putinovom slučaju dešava se danas nešto
posebno, što nije važilo ni za jednog državnika
do sada (ali ne njegovom zaslugom, nego kao
posledica epohalnih promjena). On je vjerovatno
prvi, u bukvalnom smislu, svjetski državnik.
Prvi veliki državnik u vremenu globalizacije. I
drugi državnici su imali svjetsku viziju, ali je
Putin prvi koji ostvaruje tu viziju: mora da
vodi ne samo politiku svoje države, nego donekle
i politiku drugih država. Mora i predstavnicima
drugih država da savjetuje šta je najbolje za
njihove države, prosto zato što je svijet postao
tako povezana mreža, da je svakoj državi, da bi
ostvarila ono što je za nju dobro, potrebno da
istovremeno i druge države vode najbolju
politiku za sebe. To je ono što američka, i
uopšte zapadna elita nije shvatila na kraju
hladnog rata: u ovakvom procesu globalizacije
imperijalizam postaje nemoguć. Za njih, iako su
sami pokrenuli proces globalizacije, taj proces
nije značio ništa drugo do pravljenje još jedne
– svjetske – zapadne imperije. U prvoj
kolonizaciji, narodi svijeta su se prostirali
pred bijelim osvajačima kao pred bogovima,
nijesu znali šta ovi traže; sad su sve životinje
u džungli shvatile da se u ovom sistemu svak
bije za svoje interese, niko nikome neće da
služi. Uzalud bombardovanja neposlušnih: neće se
pokoriti. Samo raste haos. Tako se Zapad za samo
nekoliko godina našao u potpunom raskoraku,
zatim i u sukobu, sa ostatkom čovječanstva.
Putin stoji na čelu toga ostatka. U tome je
možda suština njihovog sukoba.
To je ono što je Putin shvatio prije drugih:
moraju se poštovati interesi svih da bi izbjegli
haos, u ovakvom svijetu ne pomaže mnogo što si
jači. Svi ratovi koje vodi Zapad po svijetu su
neuspješni. Putin kaže: "Zapad ratuje protiv
posledica sopstvene politike" (prvo stvara
teroriste, pa ih hvata). Zato predlaže
preuređenje svjetskog poretka u pravcu
uvažavanja interesa, ako ne svih država, ono bar
svih važnih. Iz Vašingtona gledano, to izgleda
kao antiamerički scenario, ali to je samo zato
što je Vašington na kraju hladnog rata prihvatio
viziju svijeta kao svoje imperije, i sad tu
viziju ne može da napusti bez osjećanja da mu
neko oduzima ono što je već uknjižio kao svoje.
To je porodilo varku da bi sve opet bilo kako
treba samo kad bi se otarasili Putina. Putin je
samo shvatio tok događaja. On tim tokom ne
upravlja.
Pa, hoće li Putin uspjeti da promijeni svijet?
On je već uspio, u smislu da će ga istorija, kao
i De Gola, smjestiti na veliko mjesto koje
zaslužuje. Ali, neće uspjeti da "spasi" svijet
od sila raspadanja koje sad upravljaju njime. To
je od njega jače, kao što je bilo jače od De
Gola. Putin je suočen sa zavjerom moćnih
mediokriteta. Veliki državnik tu bitku dobija
tek posle smrti. Nemoguće je dobiti za života.
Veliki državnik postane dio istorije i njegov
uticaj u njoj dugo traje. Čas izgleda kao da
ništa nije uspio, kao da je sve bilo uzaludno,
čas kao da mu se istorija konačno pokorila.
Putin je, između ostalog, trijumf De Golovog
nasleđa. Opet će i jednog i drugog savladati
inercija raspadanja. I opet će njihov primjer
nekoga privući.
Nema novinara, pa čak sve češće ni običnog
čovjeka koga ne zanima posebno politika, koji ne
zna da velike zapadne države nikad nijesu imale
ovako nesposobnu elitu. Kad god se povede
razgovor o ovim temama, u nekom trenutku se čuje
fraza: "Šta bolje možeš i očekivati, pogledaj ko
nas vodi…" Ljudi bez karaktera, bez ideja, bez
uvjerenja, bez iskustva, sujetni do neba,
halapljivi na pare i brza zadovoljstva – takvi
ljudi nijesu dobri ni za jedan posao, ali onaj
koji ih najviše privlači, politika, za njih je
koban. Nigdje njihov profil ne izgleda tako
djetinjasto i beznadežno. Nasuprot njima se
našao Putin, za koga, uprkos javnoj propagandi,
već svi znaju da je velikan politike. Ima
zapadnih političara koji jedva čekaju da sretnu
Putina, i odmah posle susreta bilježe svoja
zapažanja, jer misle da će od toga moći da se
napišu "Memoari". On jeste neprijatelj, kako im
je rečeno, ali zahvaljujući tome neprijatelju
oni će i u starosti imati čime da se hvale. Po
mom uvjerenju, njemačka kancelarka Angela Merkel
će ostati upamćena zato što je bila kancelarka u
vrijeme Vladimira Putina i što je u jednom
trenutku izjavila da Putin živi izvan realnosti,
u paralelnom svijetu. Smijaće joj se, ali je bar
sretala Putina.
reuters EVROPA:
Angela Merkel
Čovjek dugo ne vjeruje očima: nije moguće da
hiljade odlično obrazovanih eksperata,
savjetnika iz moćnih država sa velikom kulturnom
i političkom tradicijom, budu toliko inferiorni
pred jednim "običnim" tipom koji je iskrsnuo
niotkuda, iz siromašne porodice, ne umije ni da
sjedi kako treba, došao je na vlast u raspaloj
državi kad je zapadna elita bila zasjela na
Olimpu. Za petnaest godina od kada je on na
vlasti doživjeli smo bukvalno vaskrsenje Rusije;
za istih petnaest godina desio se na Zapadu
raspad sistema, pređen je put od "najveće
imperije u istoriji" do "kraja zapadne
dominacije". Nigdje ova promjena nije bila tako
vidljiva kao u krizi oko Ukrajine: Amerika i
Evropa izoluju Rusiju i demonizuju Putina, a
Kina, Turska i Indija primaju Putina sa posebnim
počastima i sklapaju sa Rusijom faraonske
ugovore od neprocjenjive strateške važnosti! Ko
tu kome zapovijeda?
Niko nije mogao zamisliti da se za petnaest
godina Rusija može ovako povratiti, niti je iko
mogao zamisliti da se za tako kratko vrijeme
može izgubiti skoro totalna dominacija svijetom,
kakvu je imao Zapad na kraju prošlog vijeka.
Oni, Putin i ovako infantilizovana zapadna
vladajuća klasa, možda i služe kao ogledalo
jedno drugom: oni podvlače veličinu čovjeka koji
je dostojan svoga poziva, a on je mjera njihove
beznačajnosti.
Gledano iz dubljeg ugla, treba razumjeti
njihovu zavist i mržnju i želju da ubiju onoga
ko ih ovako razotkriva. Ova situacija ponavlja
šemu iz legende o Mocartu i Salijeriju. Strašna
je tragedija mediokriteta sa velikim ambicijama.
Naročito kad moraju da gledaju na djelu
Majstora.
Problem povrijeđene taštine možda je glavni
razlog za ovako žestok napad na Putina koji je
organizovala zapadna elita. To što on njima
radi, samim svojim prisustvom, nedopustivo je.
Cio svijet im se smije. Ukrajinska kriza je
izgovor, napali bi ga bilo šta da radi, zato što
je takav kakav je, što je živ.
Plašim se da će napadi i trajati – sve dok bude
živ.
Dok oni bjesomučno vrijeđaju i omalovažavaju
malog "kagebejca" što živi "izvan realnosti", i
ne zna kako se živi u dvadeset prvom vijeku, on
svuda podvlači koliko ih poštuje, svoje "kolege"
i "partnere" i "prijatelje", ne radi im ništa
što oni sami ne iznude, čak ih upozorava po sto
puta da paze na to i to jer neće biti dobro, pa
tek onda, kad nema druge… Jako liči na odnos
djece i učitelja u zabavištu. U nekom trenutku
neki odrasli čovjek mora da podvikne. Ništa gore
od neodraslih ljudi. Naročito u politici.
Lakomisleni kao djeca, ali sujetni kao odrasli.
Tri je mjeseca trajao rušilački karneval u
Kijevu, na Majdanu, a da se Putin praktično
nijednom javno nije oglasio da protestuje, ili
da se požali na ono što je očigledno bila
uvertira za napad na njega lično i na Rusiju. U
zapadnim medijima, punim trijumfalizma, otvoreno
je govoreno o velikom geopolitičkom porazu
Putina, i nagađalo se – bolje reći, sugerisalo
se Rusima da misle u tom pravcu – da li on može
politički da preživi takav poraz. Jer – opet se
sugerisalo – sad će i Rusi ustati protiv
kagebejskog tiranina kad vide sa kolikom lakoćom
ga je Zapad porazio.
A šta je za to vrijeme radio Putin?
Bavio se pripremom Olimpijskih igara u Sočiju.
I za to su ga napadali: kao, eto koliko je
neodgovoran, bavi se Olimpijadom, a dešavaju se
ovako krupni događaji na granici njegove države.
Je li taj čovjek uopšte svjestan realnosti? Ili
se pomirio sa porazom?
Bila je to genijalna idejica velikih stratega:
završiti posao u Ukrajini dok traje Olimpijada u
Rusiji! Kako li su se samo sjetili.
Povremeno bi procurile vijesti o tome šta
poručuje svojim "zapadnim prijateljima", ali to
nije bilo javno, nije htio da izazove sukobe
koje bi posle bilo teško izgladiti. Diskretno je
poručivao da bi sa Ukrajinom trebalo biti
oprezan. Odgovarali su mu: ovo je naša stvar, ti
ni u šta ne možeš da se miješaš.
To što je Zapad uradio u Ukrajini spada u
najružnije primjere imperijalne politike koje
sam vidio od kad se zabavljam posmatranjem
politike, evo skoro pedeset godina.
Ukrajina je uništena već u prvoj "obojenoj
revoluciji", 2004. godine. Tada je Ukrajina
imala spektakularan ekonomski rast, preko 12
odsto, jedan od najvećih u svijetu. Uzrok je bio
što je tada Rusija, koju je Putin podigao na
noge, imala otprilike takav razvoj, a Ukrajina
je slijedila jer je njena ekonomija vezana za
rusku. Posle toga državnog udara Ukrajina se
bukvalno raspala, za manje od godinu dana njen
ekonomski rast se sveo na nulu. Rusija se
otkačila i nastavila sa brzim razvojem u toku
cijele sledeće decenije. Ukrajina je izgubila tu
dragocjenu deceniju.
Povod za ovaj prvi državni udar je bio sličan
današnjem: borba zapadne Evrope, prije svega
Njemačke, da uz pomoć Rusije obezbijedi svoju
energetsku stabilnost, i želja Rusije da u
Evropi nađe strateškog partnera. Prije državnog
udara, tadašnja ukrajinska vlada (koju je vodio
ovaj isti Janukovič koji je kasnije postao
predsjednik) već je bila sklopila ugovor sa
Njemačkom i Rusijom o zajedničkoj kontroli
protoka ruskog gasa kroz Ukrajinu. To pitanje je
bilo riješeno, preko Ukrajine su se vezivale
Rusija i Evropa, a sama Ukrajina je dobila
savršenu poziciju države koja može da se razvija
u oba pravca, ka Evropi i Rusiji. I to je ono
što Amerika nije mogla da dozvoli. Jer vezivanje
Evrope i Rusije, van američke kontrole, čini
suvišnom američku dominaciju u Evropi. Pokrenuta
je mašina tajnih službi, medija i nevladinih
organizacija, i tadašnja ukrajinska vlada je
srušena. Na jednoj komediji od izbora, u potpuno
neregularnim uslovima, proglašena je pobjeda
Juščenka, tadašnjeg američkog kandidata. Onaj
ugovor sa Rusijom i Njemačkom je odmah poništen,
a počela je priča o iskonskoj želji Ukrajine da
uđe u NATO. Rusija i Njemačka su odlučile da
prave novi gasovod, Sjeverni tok, a Ukrajina se
zaglibila u bespuću.
Kao cijela ukrajinska elita, tada je budući
ukrajinski predsjednik, Janukovič, inače slabić,
razumio da, ako hoće da bude na vlasti, ne može
da vodi politiku koja se kosi sa američkim
interesima. On je dobio izbore kao proruski
kandidat (kako je napisao jedan poznavalac
Ukrajine: "U Ukrajini se dobijaju izbori na
proruskim obećanjima, ali politiku morate da
vodite protiv proruske većine"), ali se odmah
posle izbora okrenuo ka Zapadu gdje je od tada
hvaljen njegov prozapadni "realizam".
Prihvatio je da se vode pregovori o nekoj
"asocijaciji" sa Evropskom unijom koja je
trebalo da odvoji Ukrajinu od Rusije, ali ne
dajući joj nikakvu perspektivu ulaska u Evropsku
uniju. Koliko sam informisan, izgleda da taj
sporazum nije ni postojao na ukrajinskom nego
samo na engleskom jeziku. Ukrajinski predsjednik
je otkrio šta je u njemu tek pred potpisivanje
sporazuma. Svi ekonomisti koji su posle toga
vidjeli ovaj sporazum kažu da je bio
katastrofalan za ukrajinsku ekonomiju.
Prikriveno, sporazum je uključivao i vojnu
saradnju, tj. usklađivanje ukrajinske armije sa
evropskim vojnim strukturama. To znači
stavljanje ukrajinske vojske pod kontrolu
NATO-a.
Janukovič je shvatio da je ovo ne samo debakl
Ukrajine, nego će biti i kraj njegove političke
karijere. Izbori su bili za godinu dana, do tada
nije imao podršku zapadne Ukrajine, a sad će
izgubiti i podršku proruske Ukrajine. Odbio je
da potpiše sporazum. Kako je rekao američki
imperijalni strateg Bžežinski: "On je toliko
glup da ne može da razumije šta ga čeka!"
Deset godina posle prve "obojene revolucije", u
novim okolnostima ponovila se ista operacija.
Nijedna država ne može da preživi ovakve lomove
ako dolaze tako često i to spolja.
Uvjeren sam da je namjerno planirano da
potpisivanje ove tragične "asocijacije" Ukrajine
i Evropske unije bude nekoliko mjeseci pred
Olimpijske igre u Rusiji. Svi su znali da ovako
loš sporazum, loš za Ukrajinu i usmjeren protiv
Rusije, do poslednjeg trenutka može da bude
doveden u pitanje. Zato je odabran trenutak kad
će Putinu, kako se smatralo, ruke biti vezane
olimpijskim obavezama. (I za rat koji je
izazvala Gruzija, 2008, odabrano je otvaranje
Olimpijade u Kini, kad je Putin bio u Pekingu sa
ostalim predsjednicima, jer se smatralo da se
neće usuditi da pokvari olimpijsku atmosferu da
bi vodio rat u Gruziji. Tada su ga skolili
zapadni političari objašnjavajući mu da su
Gruzijci neuračunjivi, "ali nije strašno, nećemo
se oko toga svađati, daj sad da uživamo u
sportu…". Na šta je Putin rekao: ne može tako,
objavljen nam je rat. Napustio je Olimpijadu i
pokazao Zapadu da postoje granice koje se ne
mogu prelaziti.)
U tom periodu, još prije datuma kad je trebalo
da bude potpisan sporazum o "asocijaciji"
Ukrajine i Evrope, pokrenuta je propagandna
kampanja fantastičnih razmjera protiv Putina i
Rusije. Izvan ratnih uslova, nikad nijesam vidio
tako žestoku propagandu protiv jedne države.
Ciljevi su bili mnogostruki: da se provuče
sporazum sa Ukrajinom tako što će se unaprijed
optužiti Rusija za agresivnost prema njoj, da se
spriječi da Rusija na Olimpijskim igrama pokaže
svijetu svoje najbolje lice, i da se Putin
diskredituje kao agresivni tiranin (bar dok mi
dovršimo agresiju na Ukrajinu). Pokušalo se i sa
bojkotom Olimpijade.
Putin je ćutao. Je li ostao bez teksta? Je li
se slomio? Je li bar trepnuo?
I dalje je diskretno poručivao "zapadnim
prijateljima" da bi bilo bolje da zajednički
potraže rješenje i za Ukrajinu i za Evropu i za
Rusiju. Neka Ukrajina ostane vojno neutralna,
neka ekonomski sarađuje sa kim hoće, po svojim
interesima, i neka se povezuje sa Evropskom
unijom i Evroazijskim bescarinskim savezom. Sve
se to može riješiti na svačiju korist.
To nijesu htjeli "zapadni prijatelji", prije
svega američki i njemački, mada su oni djelovali
iz pozadine, u prvim redovima su bili poljski i
baltički prijatelji.
Na Majdanu je opet krenula "obojena
revolucija". Dešavalo se nešto po čemu su i
djeca mogla shvatiti da Ukrajina više ne postoji
kao država. Okupile su se prve grupe ljudi koje
su nevladine organizacije pozivale, organizovale
i dovozile iz zapadne Ukrajine, da brane "našu
evropsku budućnost". Predstavnici zapadnih vlada
su odmah počeli da im obećavaju tu evropsku
budućnost, čim sruše svoju vlast. Ali to nije
bilo dosta. Da bi ljudi shvatili da revolucija
mora uspjeti, jer je takva odluka donijeta u
Vašingtonu i Berlinu, među demonstrantima na
Majdanu su počeli otvoreno da se pojavljuju
zvaničnici zapadnih vlada i da pozivaju narod, u
"suverenoj i nezavisnoj Ukrajini", da sruši
legalno izabranu vlast! Počelo je sa njemačkim
ministrom inostranih poslova Vesterveleom, pa se
nastavilo, skoro svakodnevno, da bi se održala
dinamika, sa gostima iz Amerike, Evropske
komisije i raznih evropskih vlada. Za drugi
primjer ovako otvorenog rušenja jedne legalne
vlasti, akcijom zvaničnih predstavnika iz
stranih država, nikad nijesam čuo. To se moglo
samo zato što se podrazumijevalo: Ukrajina nije
država, prema tome i nema vladu, ni legalnu ni
ilegalnu.
Ovi zapadni predstavnici su po pravilu sa
Majdana odlazili u posjetu ukrajinskom tobožnjem
predsjedniku, ili ministrima, ili uticajnim
oligarsima, i prijetili sankcijama i tužbama
ukoliko "vlada" uobrazi da može da zavodi red,
ili interveniše protiv demonstranata koji samo
brane svoje demokratske vrijednosti. A
demonstranti su blokirali grad, zauzimali
ministarstva i zgradu opštine, razapeli šatore
na glavnom trgu, organizovali priredbe,
snabdijevanje hiljada ljudi, sve sa parama
naroda koji pomaže svoju djecu, kako se
govorilo. Pa su demonstranti počeli da tuku
policiju čim su stigli, a policajci su se samo
pokrivali štitovima. To je valjda tako u Evropi
i Americi. Probajte, pa ćete vidjeti.
Vašington i Berlin su imali svoje pulene među
vođama "revolucije", pa su se utrkivali ko će
svoga jače podržati. Berlin je imao Klička, a
Vašington Jacenjuka. Klička u Njemačkoj
"obrazuju", pripremaju za predsjednika Ukrajine.
Amerikanci više vole Jacenjuka koji je već
obrazovan. U razgovoru između američkih
zvaničnika koji je procurio u medijima, kažu:
"Postavićemo Jaca za predsjednika, Klič neka još
radi domaće zadatke." Možda će doći njegovih pet
minuta u sledećoj revoluciji. Teško je nositi
breme odgovornosti, čak i ako ste bokserski
šampion, pogotovo u demokratiji u dvadeset i
prvom vijeku. Kasnije, i Obama i Merkel će
optuživati Putina da vodi politiku iz prošlog
vijeka, "a ovo je, molim vas, dvadeset i prvi
vijek", u kome se velike sile ne miješaju u
unutrašnje stvari manjih država.
Šta je ovo? Kako se ovo zove? Ovakav prezir
prema jednom narodu, šta god mislili o njemu –
to je ipak skoro pedeset miliona ljudi koji bi
htjeli da žive – to se može objasniti samo
potpunom bezosjećajnošću zapadne elite,
političke i medijske. Mora da je u osnovi toga
rasizam, stav da život te stoke inače ne vrijedi
ništa, pa šta ima veze šta im radimo. Uostalom,
oni ne shvataju šta im se dešava, a i ako
shvate, zaboraviće koliko sjutra.
Ali, ima gore. Kad se doda da nikome na Zapadu
ne pada na pamet da bilo šta ponudi Ukrajini, ni
članstvo u Uniji ni finansijsku pomoć (osim one
koja Ukrajinu gura u dužničko ropstvo), onda se
ova politika pretvara o lukavu zamisao
apsolutnog zla. Kao da nekoga nagovarate da
skoči u provaliju ubjeđujući ga da ste vi tamo
postavili mrežu koja će ga spasiti, a skok će ga
pretvoriti u slavnog i bogatog heroja. A znate,
potpuno sigurno, da mreže nema. "Skoči, junače!
Svi ti se dive!" Možda je nekome duhovito, ali
to je đavolov smisao za humor.
Putin je bio na Olimpijadi. Išao je od jedne
sportske ekipe do druge, nije davao nikakve
političke izjave, osim da "u sport ne treba
miješati politiku". Sportisti su bili
oduševljeni Olimpijadom, čak su se neki počeli
sami miješati u politiku izjavljujući da ne
razumiju zašto zapadni mediji napadaju Igre i
Rusiju.
Drugi ruski zvaničnici su prenosili njegove
ideje. Upozoravali su da rušenje legalne vlasti
za Ukrajinu nije dobro, da bi trebalo sačekati
izbore pa ko pobijedi neka donosi odluke kakve
hoće, da će ukrajinska ekonomija biti potpuno
uništena, da postoji opasnost sukoba između
zapadne i istočne Ukrajine, da je opasno što
pokret na Majdanu predvode neonacistički
ekstremisti…
Drugi svjetski rat je u Ukrajini bio užasan.
Bar Nijemci bi mogli toga da se sjećaju. Šta
znači ova činjenica: da Njemačka ničim ne
pokazuje da joj smeta ovoliko prisustvo
ekstremista u vlasti i oko vlasti u Ukrajini
koji se otvoreno pozivaju na svoje idole iz
vremena nacizma?
Kažu, Njemačka više nije takva država. I nije.
Baš zato: šta znači ova činjenica?
U Putinovom ponašanju tokom cijele ove krize
vidi se možda najveća – i najteža za nositi –
vrlina velikih državnika: strpljenje. Čekanje
pravog trenutka, vrebanje pravog mjesta.
Mjesecima, i prije krize i u toku krize, on je
nudio samo saradnju zapadnim diplomatama, prvo
da se izbjegne, pa onda, ako se već desila, da
se bezbolno riješi kriza. Čak i pred sami
državni udar, pristao je da pošalje svoga
poslanika u Kijev da učestvuje u pregovorima
koje su sa Janukovičem vodili opozicionari uz
podršku njemačkog, francuskog i poljskog
ministra inostranih poslova. To je trajalo
cijelu noć. Prinudili su Janukoviča na
kapitulaciju: da se formira vlada zajedno sa
opozicijom i da se održe izbori prije kraja
godine. I to je Moskva podržala. Iako je znala
(njihov poslanik je otišao prije kraja noći,
očito znajući šta se dešava) da su i ti
pregovori namješteni samo da blokiraju
ukrajinsku legalnu vlast dok se izvrši državni
udar (ekstremisti su zauzimali državne zgrade,
jer je Janukovič povukao policiju sa ulica) –
podržala je, samo da se izbjegnu sukobi. Ipak je
sjutradan izvršen državni udar, a evropski
ministri, koji su upravo sklopili dogovor o
mirnom rješenju krize, pozdravili su taj udar. U
novoj vlasti, ministarstva vojske i policije su
uzeli nacistički ekstremisti koji su otvoreno
izjavljivali da im je životni poziv da ratuju
protiv Rusa. Širom su otvorena vrata za ulazak
NATO-a u Ukrajinu. Pravac Krim. Došlo je vrijeme
čestitki i šampanjca.
Sve je bilo savršeno. Kakav geopolitički poraz
Putina! Da li se on može održati na vlasti posle
ovakvog šamara? Hoće li mu Rusi oprostiti ovakvu
slabost?
Dotle je bio miran i strpljiv. I nije imao
unaprijed plan šta da radi. Podržavao je bilo
kakvo rješenje, samo da se održi mir. I nikome
od posmatrača nije padalo na pamet šta bi uopšte
mogao da uradi.
Onda je uslijedio jedan od najljepših poteza za
koje znam u politici. Znam i da nijesam u ovome
stavu usamljen. Kažu da se u krugovima oko
vlasti na Zapadu, i diplomatski i vojno, ono što
je onda uradio Putin, stavlja u kategoriju
"operacija koje će se generacijama izučavati u
udžbenicima".
Krim jeste ruska sveta zemlja. Jeste i velika
ljubav svih Rusa. Ali nije samo to, nego oblast
od neprocjenjive strateške važnosti. Nešto kao
džinovski nosač aviona u Crnom moru. Cijela
ogromna oblast od Turske preko Irana pa duboko u
centralnu Aziju vojno se kontroliše sa Krima. To
je dragulj u svemu onome što su Amerikanci
dobili na kraju hladnog rata. Sa malo
pretjerivanja se može reći da su mislili na Krim
kad su izmanipulisali Jeljcina da se odrekne
Ukrajine i Bjelorusije. Od tada, svaki
neokonzervativac u Vašingtonu sanja dan kad će
NATO stići na Krim.
Budući da je realnost takva kakva je, niko u
Moskvi, najmanje realista kao Putin, nije mislio
da Rusija može povratiti Krim u doglednoj
budućnosti. Ali, ono što nije mogao uraditi ni
Putin, uradili su veliki zapadni stratezi:
zapeli su iz sve snage da razvale Ukrajinu, da
dovedu na vlast antiruske ekstremiste i tako
izazovu ustanak u ruskom dijelu Ukrajine. Tigar
je samo vrebao pokrete protivnika. U
bankrotiranoj državi, gdje su ekstremisti
srušili legalnu vlast, moglo je da se uradi ono
što inače nikad ne bi moglo: da ustanu Rusi sa
Krima, zatraže otcjepljenje od Ukrajine i
prisajedine se Rusiji. Kad je već tako, trebalo
je, u pravom trenutku na pravom mjestu, da se
nađe veliki državnik: munjevito je reagovao,
munjevito sve organizovao, i završio posao prije
nego što su zblenuti veliki stratezi stigli da
se okrenu.
To je bio potez džudiste: trpio je napade
protivnika mjesecima, oni su postajali sve
agresivniji, sve više uvjereni da je gotov, i
kad su već počeli da slave Putin je napravio
jedan pokret, takoreći malim prstom, i svi su se
našli na patosu nošeni sopstvenom težinom i
zaslijepljeni svojom taštinom.
Na tanjiru su mu servirali Krim. Šta im je
posle toga ostalo nego da ga optuže za agresiju?
Jer, ili si ti strašni agresor, ili sam ja
najveća budala na svijetu! Pa, bolje prvo,
koliko god je očigledno da je u pitanju drugo.
Neće valjda Obama i Merkel biti najveće budale
na svijetu?
Pravedno je što je Rusija vratila Krim, uvijek
je bio ruski. Pravedno je što je to Putin uradio
posle ovakvih napada na Rusiju i pravog
osvajačkog pohoda Zapada na Ukrajinu. Branio se
i ima pravo da se brani. Ali ima nešto još
važnije: stavljanje Krima pod rusku kontrolu,
konačno i bez pogovora, na dugi rok smanjuje
tenzije u Evropi i obesmišljava vojne avanture
koje bi mogle da postanu apokaliptične. Jer
Krim, onakav kakav je bio u Ukrajini, koja niti
je stabilna država, niti ima prava na Krim,
takav Krim budi opasne apetite kod drugih
velikih sila, u ovom slučaju Amerike. Krim je u
stvari bio povjeren Ukrajini na čuvanje dok
Vašington ne pripremi teren da ga uzme. Nemoguće
je da nadobudni stratezi svjetske imperije ne
maštaju o Krimu. Takvo iskušenje je moglo da
bude vrlo opasno za mir u svijetu. Od sada taj
kolač nije više na meniju.
Od ovoga trenutka je ukrajinska kriza, i uopšte
kriza između Zapada i Rusije, suštinski
promijenila prirodu. Postala je mnogo ozbiljnija
– na ivici pravog rata, bar u toku nekoliko
sedmica – a istovremeno više lična nego
politička. Politički razlozi su naravno ostali –
to da treba spriječiti Rusiju da postane
ekonomska sila i da treba zaustaviti Putinovu
politiku koja mijenja svjetski poredak – ali,
privremeno, i to je postalo sporedno.
Francuski sociolog Rejmon Aron volio je da
podsjeća da ne treba zanemariti ulogu gluposti u
istoriji. Ljudi su skloni da vjeruju da se
politika vodi u nekim nadljudskim sferama, gdje
ljudske slabosti nemaju značaja. To je posledica
mistike kojom se namjerno okružuju centri moći:
velike ceremonije, počasti i privilegije, kojima
je cilj da se ljudima ulije strahopoštovanje.
Aron je u pravu, često je glupost presudna. A
još češće od gluposti: povrijeđena sujeta. Kad
se sve sabere i oduzme, tragedija ljudske
istorije se svodi na taštinu. Ali, kad je riječ
o politici, ima jedna nijansa u odnosu na ono
biblijsko "sve je taština", jedna nijansa zbog
koje se obična ljudska taština, kad osvoji
prestole moćnih država, pretvara u oružje za
masovno uništavanje. A nijansa je to što su
ovdje na djelu "uobražene veličine". Na vlast
tako često (naročito u demokratijama u fazi
dekadencije) dolaze nesposobni mediokriteti koji
ne mogu sami sebi da se načude kad se probude u
raskoši i privilegijama, u laskanju dvorjana, u
poniznosti novinara, a sve pred kamerama i
mikrofonima koji prenose širom svijeta eho
njihove slave… U tome vremenu mi živimo. Zato
Putin izgleda tako grandiozno: jer je suočen sa
zavjerom mediokriteta. On nije iz "svoga
vremena". Najveće krize u društvu se dešavaju
kad obični smrtnici shvate ko i kako vlada iza
veličanstvenih fasada. To se na Zapadu danas
zove "kriza autoriteta". Svaki čas neko vikne
"car je go" i prolomi se smijeh gomile iz priče
Carevo novo ruho.
A kad se udruže glupost i povrijeđena taština
uobraženih veličina, dobije se koktel koji može
da dovede do svjetskih ratova. To se desilo
pošto je Krim ušao u sastav Rusije, a gospodari
svijeta shvatili da su postali predmet
planetarnog podsmijeha. Opet su sami krivi. Ne
bi tako bilo da se prethodno nijesu onoliko
falili "strateškom pobjedom" nad Putinom. Car je
go. Ali, to je najopasniji trenutak za svakoga
ko mu se nađe na dohvatu. Jer, u hijerarhiji
vlasti, Car ne može biti go. Ako i jeste go,
niko ne smije pokazati da to vidi. Može i
najkrvavija pobuna, ali da se ljudi zacene od
smijeha kad se Car pojavi u javnosti – to ne
može.
Tako se ukrajinska kriza pretvorila u osvetu.
Više nije bilo ni politike, ni diplomatije, ni
obzira prema nesrećnom ukrajinskom narodu, sve
je ušlo u funkciju želje zapadne elite da se
osveti Putinu koji ju je izložio javnom
podsmijehu. Histerične uvrede, rat, sankcije…
To je i više i manje od politike. Kad ovako
strasti navru u racionalne oblasti života, kao
što su politika i ekonomija, one nose sve pred
sobom, tu više nema racionalnih kalkulacija,
ponašanje ljudi je nepredvidivo, tada se
politika ukida. Ovo više nije tema za
Makijavelija, nego za Šekspira. Strah, mržnja,
povrijeđena sujeta, odlučuju o sudbini miliona.
Kraljevstvo za konja.
Čovjek zamisli da je važna svjetska ličnost, da
je ušao u istoriju, da mu se mase dive, i onda
mu neko šapne da je to sve komična iluzija, da
je on klovn, a mase mu se smiju. Šta je sudbina
svijeta prema mojoj sramoti? Ko će da kaže sebi:
sâm sam za sve kriv? Kriv je onaj ko je dozvolio
da se ovo otkrije.
Uslijedilo je ono što je u stanju da smisli
svaki ulični siledžija: sankcije, pokolj u
Odesi, pa slanje vojske i paravojnih nacističkih
jedinica na istok Ukrajine da nasumično udaraju
po stanovništvu. Lekcija Putinu. Ali i svijetu.
Cilj je bio uvlačenje Rusije u rat, ali je
bezrazložno nasilje još važnije. Da se pokaže ko
je ko, pa ćete vidjeti kome se vi smijete, ko je
go, ko je budala, i sl. Kome je sad do smijeha?!
Kad ginu hiljade civila, a na Zapadu samo
ponavljaju: ništa nas ne tiče, sve je to
Putinova krivica! Uvode se ekonomske sankcije,
mobiliše vojska NATO-a, širom svijeta se vodi
antiruska kampanja, Putin se proglašava za
Hitlera – sve je dozvoljeno, najprovidnije laži,
najsurovije zlo. Jedno je sigurno: više nikome
nije do smijeha.
Glavni protagonisti ove krvave komedije su bili
Barak Obama i Angela Merkel. Njih dvoje su se
uživjeli u ulogu "najuticajnijih ljudi" na
svijetu i oni su predvodili operaciju osvajanja
Ukrajine.
Vrlo nepopularan u Americi, kritikovan od
američkih jastrebova kao slabić, Obama je htio
da učini nešto veliko što će mu svi priznati. Da
sredi Putina. A Merkel se naslušala komplimenata
kao rijetko koji političar. Ima sreću da vlada
Njemačkom u najboljim okolnostima, kad njemačkoj
ekonomiji sve ide od ruke (iako ona za to nema
nikakve zasluge), uspješna je u onoj mjeri u
kojoj se ne miješa u svoj posao i pušta njemačku
ekonomsku mašinu da rješava probleme. Vidjelo se
odavno da je vrlo ponosna na specijalne veze sa
Putinom (za koje takođe nije ona zaslužna, nego
prethodni kancelari i njemački poslovni
krugovi), ona je, kao, jedina koja može da se
nosi sa njim, oni su isti nivo, među njima se
vode razgovori u kojima se odlučuje o epohalnim
pitanjima. Putin je njoj sredstvo za ulazak u
društvo velikih državnika. Tako je ušla u
projekat osvajanja Ukrajine sa ciljem da ga
nadigra. (Poništavajući, u nekoliko sedmica,
diplomatske napore svih njemačkih kancelara od
Vilija Branta do nje u pravcu jačanja veza sa
Rusijom!)
Ovako pretenciozni političari su preokret u
Ukrajini, sa gubitkom Krima, doživjeli kao šamar
na javnom mjestu. Od prvog trenutka se vidjelo
da su spremni na bilo šta samo da izbrišu tu
brljotinu. Sve što je uslijedilo u Ukrajini
svodi se na poruku razdražene djece: ti si možda
pametniji, ali zato ja mogu sve da polomim!
Mobilisane su sve sile kojima raspolaže
imperija. Naročito mediji, kojima je uloga u
ovakvim situacijama da na brzinu iskonstruišu
novu realnost, u kojoj smo mi pozitivni junaci,
a naši protivnici budale, nasilnici, tirani,
ljudi iz dvadesetog a ne dvadeset prvog vijeka.
Tako se danonoćno ponavlja, u očekivanju da
holivudski filmovi objave konačnu istorijsku
verziju koju niko ne može dovesti u pitanje.
Onda ćete vidjeti šta će ostati od Putina.
Prešli su u akciju svi aktivni i "spavajući"
agenti imperije. Svi su pozvani da se izjasne o
Putinu i Rusiji. Provalilo je u javnost sve
zavidljivo, pohlepno, potkupljeno, lažno,
podmuklo, sitno, zgrčeno i nakrivo nasađeno, da
sakrije ono što su zapadne sile već mjesecima
radile u Ukrajini, i da prebaci odgovornost za
agresiju na Putina. Putin je preko noći postao
Hitler koji ugrožava mir u Evropi, pa i svijetu,
pritiska male države na Baltiku i Balkanu
(pitajte u Atini, Beogradu, Sofiji, ko ih
pritiska, ako vam budu smjeli reći), sanja o
ruskoj imperiji, ne poštuje međunarodni poredak
i koristi našu dobronamjernost da bi uzeo Krim.
I što je najgore, najpopularniji je političar na
svijetu! Ne, ovo je gore: mirno i učtivo i dalje
ih zove "naši zapadni prijatelji".
Javno mnjenje na Zapadu, koje se još sjećalo ko
je koliko juče organizovao državni udar u
Ukrajini, u početku nije slijedilo. Naročito je
Merkel imala problema sa njemačkim javnim
mnjenjem. Ali, gle čuda: baš tada, da bi
mobilisali to javno mnjenje protiv Rusije, sami
Rusi oboriše jedan malezijski civilni avion
iznad Ukrajine. Da, srećnog slučaja! Napravi se
ogromna medijska kampanja protiv ruskog
varvarstva i javno mnjenje konačno podrži Obamu
i Merkel. Uzalud Rusi od tada jedini traže da se
povede ozbiljna istraga o toj nesreći i da sve
vlade, kao što je uradila samo ruska, saopšte
sve što znaju: istraga je na Zapadu povjerena
državama članicama NATO-a uz učešće Ukrajine,
Vašington nije dao nijednu informaciju o
incidentu, a u medijima je afera naglo i potpuno
sklonjena. Posao je završen.
Zvijer se izduvala i neće biti pravog rata.
Zahvaljujući Putinovom strpljenju. Još je manja
mogućnost za hladni rat, iako se o tome puno
govori. Hladni rat nastaje kad neke države imaju
velike razloge za sukob, ali ne mogu da zarate,
pa se onda takmiče u svim oblastima. To nije
moguće u uslovima globalizacije: previše je
nezavisnih sila koje će iskoristiti situaciju
"dok dvojica ratuju". Komično djeluje kad
Vašington i Brisel, dok prijete Rusiji hladnim
ratom, idu okolo i mole druge zemlje da ne
"koriste situaciju". Po mome mišljenju, stvari
će se bar prividno vratiti u stari tok brže nego
što se misli – ali stalno sa velikom opasnošću
pravog rata.
Ipak, imam utisak da se desilo nešto od trajne
i velike važnosti. Negdje u danima između
sastanka G-20 u Brizbejnu i Putinove najave o
napuštanju izgradnje gasovoda Južni tok, čini mi
se da je Putin "prelomio" i odlučio se za
fundamentalnu promjenu ruske strategije u
svijetu. Napustio je glavnu orijentaciju ne samo
svoje politike nego ruske politike od vremena
Petra Velikog: Rusija neće više tražiti u Evropi
strateškog partnera, niti će ulagati sve napore
da bude u Evropi prihvaćena kao ravnopravna
članica evropskih država.
U tim naporima je Putin bio izvanredno strpljiv
i vješt, niko nije tako ubjedljivo kao on
objašnjavao svojim evropskim partnerima da je to
najbolji put za svakoga: Rusija je za Evropu
novi horizont, koji se otvara sve do Pacifika,
povezivanje ova dva toka iste civilizacije,
ruskog i zapadnoevropskog, može da dâ novi elan
civilizaciji koja bi tako, ravnopravno, ušla u
takmičenje sa Azijom, gdje se već preselio
ekonomski centar svijeta – sve se otvara
takoreći samo od sebe. To je vidio De Gol. Ali
Evropa je već izdala De Gola kad je odbila da
povrati svoju nezavisnost (zato je sad ideja
evropskog ujedinjenja mrtva), kao što je
Njemačka prethodno iznevjerila Bizmarka
(preporuku da Njemačka nikad ne smije ući u
sukob sa Rusijom) i zato upala u dva svjetska
rata. Putin je bio poslednja šansa Evrope da se
vrati u svjetsku istoriju. Izdajući Putina, opet
je izdala samu sebe. Ta šansa je definitivno
izgubljena. Uvođenjem sankcija Rusiji, Evropa je
pokazala Rusiji da je pretjerano vezivanje za
Evropu čini ranjivom. Rusija više neće kucati na
evropska vrata.
Govorilo se od početka: Rusija je u Ukrajini
upala u klopku. Čak i posle poraza oko Krima,
zapadni stratezi su nastavili da prave klopku i
fale se njom: Rusija će morati da uđe u rat, pa,
i ako nije rat, biće kao zakucana za ovu krizu,
u klinču sa Evropom, moraće da stagnira,
iscrpljuje se, krvari… Jer, ponavlja se,
ukrajinska kriza će trajati godinama,
decenijama. Sve ove prognoze su se oslanjale na
ideju da Rusija želi po svaku cijeni strateško
partnerstvo sa Evropom, pa sad mora da se muči
oko toga da je Evropa prihvati, nema drugog
puta. Putin se pobrinuo za novi put.
Prvo se okrenuo Kini i tamo su sklopljeni
ugovori koji nesumnjivo najavljuju trajno
strateško partnerstvo. Pa je onda otišao u
Tursku i tamo je uradio isto, usput otkazujući
izgradnju Južnog toka sa kojim ga je Evropa
takođe ucjenjivala godinama. Na kraju je otišao
u Indiju i tamo sklopio velike strateške
ugovore, uz obostrano zaklinjanje na vječno
indijsko-rusko prijateljstvo. Sad pogledajte
geografsku kartu. To su savezi koji trajno
mijenjaju odnose na cijelom evroazijskom kopnu:
krug velikih sila u kome nedostaje još samo
Iran, koji će u kolo brzo ući. Odjednom: Evropa
je ispala iz igre, a ona klopka koju je spremala
za Rusiju u Ukrajini zatvorila se nad njom.
Rusija je izašla iz klinča. Evropa sad neka
smisli šta će da radi sa bankrotiranom državom
od pedeset miliona stanovnika.
Ali Putin nije ove saveze "izmislio", nije on
nikakav mađioničar. On je samo uočio da
globalizacija mijenja odnose u svijetu, da
centar nije gdje je bio, da ima puno centara i
da im se treba prilagoditi. I svoju viziju
objašnjava svojim partnerima. Ako se prave
savezi Kine, Rusije, Indije, Turske i Irana,
onda to Evropu pretvara u periferiju svijeta.
Bolje je bilo i za Rusiju i za Evropu da u ovaj
"novi svijet" uđu zajedno, ali Rusija može –
zbog svoje geografije – to da uradi i sama,
Evropa ne može. Izdaju Rusije i Putina – jer na
to se svodila evropska politika u ukrajinskoj
krizi – Evropa plaća svojim izlaskom iz
istorije. To je možda logično, s obzirom na ono
rečeno o velikom državniku kao o čovjeku koji
otkriva, za svoje vrijeme, put u realni tok
istorije: ako ga iznevjerite, iznevjerili ste
sebe.
Kao sve kukavice, evropska elita će da se trgne
kad je prilika prošla, i ne bi me čudilo da sad
naiđe period velikog udvaranja Evrope Rusiji.
Prvo su htjeli da osvoje Ukrajinu, ali su
izgubili Krim; zatim su htjeli da uvuku Rusiju u
rat, ali se Rusija nije odazvala na taj poziv;
onda su htjeli da vode hladni rat "bar desetak
godina", ali je Putin otputovao u Peking; onda
su ga čekali da se bar svađaju oko sankcija, ali
je on otišao u Istambul; onda su se nadali da se
bar dogovore o sudbini Ukrajine, ali je on bio u
Delhiju; na kraju, kad su shvatili da on uopšte
neće doći, neko je upitao: šta mi uopšte radimo
u Ukrajini? Jer od trenutka kad se Rusija
okrenula od Evrope Aziji, Ukrajina je izgubila
svaku stratešku važnost za Zapad.
Zbog svega ovoga ja mislim da je u Rusiji
donijeta odluka da se više sa evropskim
partnerstvom ne računa. To se javno nikad neće
reći, sve će da teče normalno, naročito
ekonomska saradnja. Ali bez velikog političkog
nacrta koji prati tu saradnju. Biće kao u paru
koji nastavlja da živi po svakodnevnoj inerciji
i kad su prošli ljubav, povjerenje, čak i
radoznalost. Sve liči, ali ništa više nije.
Putin nije htio ovaj sukob, nije počeo rat,
nije dozvolio da ga uvuku u rat – ali je dobio
rat. Stara kineska mudrost kaže: pravi vođa
dobija rat neratujući.
Ovo bi značilo da su Amerikanci pobijedili u
Ukrajini: oni su htjeli da spriječe savez Evrope
i Rusije i to je obavljeno. Ali, ako Rusija
pravi savez sa Kinom i Turskom i Indijom, onda
je to Pirova pobjeda, jer ovaj drugi savez je
mnogo važniji od prvog. Rusiji će biti teško.
Velike države sporo prave istorijske zaokrete.
Prevelika masa, zemlje, ljudi, istorije. Ali kad
se zaokret jednom napravi, povratka nema.
A za Evropu je ovakav razvoj događaja prava
katastrofa. Ako joj se zatvori put u Rusiju,
pretvoriće se u slijepo crijevo Azije. Više neće
moći ni da sanja da se osamostali u odnosu na
Ameriku i zato će za Ameriku postati nevažna
(vazal, ali nevažan). Njemačka će morati svoju
moć da okrene unutar Evrope što će izazvati
antinjemačke frustracije. Šta god da se dalje
dešava u Evropi, neće biti ni lijepo ni važno.
Možda se sve to najbolje vidi na aferi sa Južnim
tokom. Taj projekat je bio nebeski poklon za
balkanske države, njihov put u ekonomsku i
političku emancipaciju. Vašington i Brisel su im
bukvalno ukrali budućnost. Za utjehu će dobiti
bombone. Trebaće vremena da se shvati na Balkanu
u kakav su ćorsokak gurnuti tamošnji narodi
"izbacivanjem" Rusije sa Balkana. Ostaće samo
frustracije nemoći i jedna (ali velika) nada:
povezivanje Rusije i Turske. Ako se to potvrdi,
sljedeća generacija ljudi na Balkanu će dobiti
još jednu istorijsku šansu.
Ovaj tekst ništa ne sugeriše – ni direktno ni
indirektno – o tome kakvu bi politiku trebalo da
vode balkanske države prema Evropskoj uniji i
Rusiji. To je druga priča. Ali sugeriše kako bi
ljudi kao individue trebalo da se drže prema
ljudima Putinovog kova kad se pojave u istoriji.
Treba ih podržavati iz sve snage kako ko može,
makar samo dobrim željama u tišini i samoći
prije spavanja. Ovaj čovjek pokušava da uradi
nešto dobro i važno ne samo za Rusiju i za
Evropu, nego za cio svijet. Za čovjeka prije
svega. I s obzirom na to kakve su se sile
zavjerile protiv njega, rizikuje život svakog
dana. Jedan mi prijatelj kaže: "Nemoj
pretjerivati u podršci Putinu, jer on je još na
vlasti, ko zna šta može uraditi sjutra." To ne
bi bilo fer. Putin je uradio više nego što treba
da bi mu se moglo vjerovati. Ako pretjeram, lako
ću grijeh maći na svoju dušu. Kad bih podbacio,
nikad ne bih sebi oprostio.
izvor: vreme.com ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
Stanko Cerović
›››
Zimska bajka za poražene i ponižene
Desi se tako: krene čovjek iz dosade na neko
putovanje, ide bez namjere tamo kuda ga noge
nose i nabasa, takoreći naslijepo, na nešto ili
nekoga koga je tražio odavno i nikad mu nije
mogao u trag ući. Moguće je izgleda da noge, ako
ih ne silimo da slijede naše namjere, budu
pametnije od svega što mozak smišlja. Tako se
meni desilo ove zime da odgonetnem jednu tajnu
koja me pratila od rane mladosti. Kažu da će ova
zima biti gadna. Hladna pozadina mračnih
događaja. Mnogo loših glasova, sa svih strana.
Crnji dani nego noći, podsjećaju na "crni dan"
Vladike Rada. Od istorije svijeta do ruševine u
kojoj sam rođen, i poslednji kamen se reciklira.
Ne zna se ni broja preprodavcima, ni imena
kupcima. Pod pretpostavkom da čovjek dobije ludu
želju da se kući vrati, bi li poznao mjesto na
kome je bila? Stigao me vapaj mojih predaka: da
je koga da požali, kâ da bi pomogâ. Malo pravde
i istine. Od kad su se razvila sredstva
komunikacije toliko glasova opsijeda glavu
danonoćno, ali nikad nema onoga jedinoga glasa
koji čovjek čeka da čuje.
*
Melanholija i duge zimske noći dobri su za
čitanje drevnih knjiga. Naročito ako su kratki
dani tako nabijeni besmislom i raspadanjem da se
ni oči, kamoli misao, ne mogu ni za šta zakačiti
i ni na kome odmoriti. Ja sam se poduhvatio da
pročitam Platona. Mnogo me puta u životu
obradovao, a ipak nikad nijesam sjeo da pročitam
cjelokupna djela, onako iz daha, ne prekidajući
čitanje obavezama i zabavama. Činilo mi se da u
ovoj apokaliptičnoj atmosferi, kad se čovjek
osjeća manjim i beznačajnijim nego ikad u
istoriji, dugujem malo zahvalnosti najboljem
među ljudima, najdubljem među misliocima i
najdarovitijem među piscima.
U tome čitanju sam odgonetnuo ovu tajnu: ko je
Đače Samouče iz srpskih narodnih pjesama.
U narodnom stvaralaštvu se povremeno pojavljuje
taj lik, uvijek u glavnoj ulozi, a da nikad nema
ni najmanjeg pokazatelja o kome se tačno radi.
Izgleda kao da je to nečije ime i prezime, reklo
bi se da svi znaju ko je on, ne čude se kad ga
sretnu. A ipak, pamtim da me još kao dijete
mučilo pitanje ko je on. Sve drugo sam razumio,
kako se svađaju i biju razni junaci, sluge i
kraljevi, šta brane a šta hoće da osvoje, ali
nijesam uspijevao da shvatim ko je Đače Samouče.
Zagonetka je bila nezaboravna i zbog ovako
čudnog imena, a još više što je intervencija
Đaka Samouka, kad god se pojavi, odlučujuća u
radnji. Pojavi se po pravilu kad se život
zamrsio u čvor koji niko ne može (ili ne smije)
da razmrsi, brzo prelomi i posle toga život može
da se nastavi. Njegovim rešenjem su svi
nezadovoljni, neki silnici pokušavaju da ga
ubiju, ali se pokaže da on ima moćne zaštitnike,
ili je čak besmrtan, u svakom slučaju iza Đaka
Samouka skriva se neka svemoćna sila. Moguće je
da su pjevači i pripovjedači držali ovaj lik u
rezervi da bi ga upotrijebili da riješe nerešive
probleme u onome što su htjeli da ispričaju. Đak
Samouk ima neke natprirodne karakteristike –
svemoćan je, uvijek govori istinu i nepogrešivo
prosuđuje šta je dobro a šta zlo, što će reći da
sve zna, iako nije naučio ništa – možda je
pročišćena verzija nekog paganskog božanstva.
Najbliži je figurama posrednika između bogova i
ljudi, neka vrsta izaslanika koji interveniše da
uspostavi ravnotežu između dobra i zla,
omogućava da se život nastavi tamo gdje su se
ljudi zaglibili u zlu i bezumlju. Vjerovatno je
to "skupni" lik koji oličava skrivene snage u
ljudskoj duši, koje povremeno čiste zakrečeni
put u svijetu i svijesti, ako nije u pitanju i
sama duša, kad blesne u punoj čistoti pošto se
otresla naslaga laži i grijehova.
Ovako to izgleda u pjesmi "Car Konstantin i Đače
Samouče". Car koji vlada svijetom iz Carigrada u
poslednje vrijeme dobija napade griže savjesti.
Sjeća se kako je tukao oca i majku. Ne kaže se
zašto ih je tukao, ali moćnici uvijek tuku iz
jednog od sledeća tri razloga: da bi osvojili
vlast, da bi se više obogatili ili, ako su se
već svega zasitili, iz dosade, jer je zanimljivo
gledati kako se nemoćni crvi uvijaju i mole. Ali
danas je Caru slava i prohtjelo mu se da se
oslobodi grijeha. Sazvao je sve ugledne i
misleće ljude u carstvu. Okupili su se oko tri
sovre, napravljene da odraze hijerarhiju slave i
pameti, od "suvoga zlata", "srebra čistoga" i
"drva šimširova". Ide od sovre do sovre i pita
mudrace šta treba da uradi da mu se grijeh
oprosti. Ništa lakše, "kruno naša", kažu oni
okupljeni oko prve dvije sovre, treba nas samo
dobro nagraditi zlatom i srebrom i mi ćemo već
naći načina da se tvoj grijeh pretvori u djelo
dobrote i milosti. Car nije uvjeren, jer je
vjerovatno već toliko puta zasipao ovu bratiju
zlatom i srebrom, a ovoga puta je u pitanju
teška griža na duši, pa hoće nešto ozbiljnije.
Dolazi do sovre šimširove i ponavlja svoje
pitanje. Svi ćute, al’ ne ćuti Đače Samouče,
koji, kao uvijek kad progovori, ne govori po
carevoj volji, nego Bogu po zakonu. Lako ćemo,
"kruno naša", kaže Đače, načini lučevu ćeliju,
namaži je lojem i katranom, zatvori se u ćeliju,
zapali je sa četiri strane, neka gori od večeri
do svitanja, pa ako ostaneš živ, oslobodio si se
grijeha. Na to se Car naljuti, pa napravi lučevu
ćeliju, namaže je lojem i katranom, baci Đače
Samouče unutra, zapali je sa četiri strane,
ostavi da gori cijelu noć, a on ode na spavanje.
Kad ujutru bijel dan osvanu, Car ima šta
vidjeti: od ćelije ostala gomila pepela, a
nasred nje stoji Đak Samouk i čita knjigu. Kao
da mu je vatra poslužila samo za osvjetljenje.
To u Caru probudi nove ambicije i poželi da i on
ovako bez straha šeta kroz vatru. Opet napravi
lučevu ćeliju, namaže je lojem i katranom,
zatvori se unutra, zapali je sa četiri strane.
Ujutru išeta Đak Samouk, vidi gomilu pepela i
uzalud traži Cara po pepelu. Nađe jednu ruku
kojom je Car dobra činio, "nadgledao ništa i
uboga". Ostalo je izgorelo.
Ovako Đak Samouk uspostavlja pravdu u svijetu.
Svi su glasovi lažni osim njegovog glasa. Po
noći, dok ljudi spavaju, Duša spaljuje đubre,
jutro dočekuje samo ono što zaslužuje. Ne pomažu
ni moć ni pare.
*
Niko ne zna jesu li ovo zablude i snovi, ili se
nešto ovako zbilja dešava. Zato ovu iluziju
dobro predstavlja Đak Samouk: bez imena, bez
roditelja i naslednika, bez mjesta boravka,
potpuna tajna, ali svima smjesta poznat čim se
pojavi. Izgleda vječno mlad, ali s iskustvom
koje podrazumijeva život u milenijumima. Ovu
čudnu pojavu, koja je izgubila svoje mitološke
crte ali zadržala mitološke moći, vratio je u
glavni tok života, ako se može tako reći, Njegoš
u liku Igumana Stefana. To je Đak Samouk koji je
skinuo masku koju mu je nametnulo novo doba,
nove iluzije i strahovi ljudi, da bi hrupio na
Cetinje pravo s neba ili sa dna duše, da upali
iskru opstanka ljudi kojima se čini da žive
poslednju uru u istoriji. I u ovoj verziji Đak
Samouk se ničega ne plaši, sve razumije, lako i
neumoljivo sudi o situacijama od kojih
smrtnicima pucaju mozgovi, veoma je star i veoma
mlad (nema bora na licu, skače i pjeva s drugom
djecom), a iznad svega njegovu skrivenu prirodu
izdaje ova činjenica: nema slabosti u duši, ne
zna šta je beznađe ili malodušnost, stalno je u
punoj snazi, kao neka vatra koja se nikad ne
gasi.
Sve ovo mi je palo na pamet dok sam čitao
Platona.
Cijelo njegovo djelo je o sukobima jednoga glasa
koji nikad ne laže s bezbrojnim glasovima koji
bruje širom svijeta i neprekidno u glavi svakog
pojedinog čovjeka, a koji su svi lažni. Ljudi
vjeruju u jednu istinu, a pokoravaju se
bezbrojnim iluzijama. Takva je slika svijeta.
Ova podijeljenost čovjeka ilustruje najslavnije
Platonovo pitanje: šta je to što se stalno rađa
a nikad stvarno ne postoji, a šta je ono što se
nikad ne rađa a stalno postoji? To se Sokrat
kreće među sjenkama u našoj glavi, najmračnijoj
od svih pećina. Jedini stvaran i istinit, a go i
bos, nemoćan, služi za porugu pametnima. Đak
Samouk je ono što je ostalo u balkanskoj
tradiciji od Sokrata. Blijeda sjenka nekad moćne
duše. Posle bezbrojnih poraza civilizacija i
naroda, poslednja iskra vjere u snagu istine i
neuništivost pravde.
Po pravilu Sokrat stiže posle neke proslave, ili
konferencije na kojoj su smjernice životu, ili
novu modu, objavili gospodari ovoga svijeta i
upravo uživaju u čestitkama i divljenju
zahvalnih masa; ili sreta nekoga ko mu sa
oduševljenjem priča šta je otkrio i naučio u
dodiru s velikanima. Čuje se žamor koji sa svih
strana svijeta stiže do Sokratovog uha. Tu
istorija odjednom kao da se zaustavlja. Zašto
ćuti ova duša? Stručnjaci smatraju da je
Platonov prvi dijalog "Mali Hipija". Odatle
počinje to ogromno djelo u kome se ispituje
cijela ljudska istorija. Prve riječi koje je
Platon napisao su: "A ti, Sokrate, zašto ćutiš…"
Treba vjerovati da je Platon bio potpuno zagušen
glasovima sofista – koji su neka vrsta
profesionalnih lažova, posao im je ono što bi se
danas, međunarodnim jezikom, zvalo "spinovanje"
– da bi ovako sišao do dna noći i pitao kao da
preklinje: "A ti, Sokrate, zašto ćutiš…" Onda će
Sokrat da izađe iz mraka i vođen demonom pravde
i istine da počne da ruši laži i iluzije, u ratu
kome po svoj prilici kraja biti neće dok svijet
traje.
U dijalogu "Gorgija" poduhvatio se posebno
teškog zadatka: dokazuje da je bolje biti žrtva
nepravde i izgubiti sve, nego počiniti nepravdu
i dobiti sve što najmoćniji i najbogatiji ljudi
svijeta mogu sebi da priušte. Ta priča je
dugačka, a njen ishod neizvjestan, kao ljudska
istorija, a svodi se na pitanje: ima li život
smisla, ili je sve otimanje i borba slijepih
sila. Neki Kalikle, pod čijim imenom je Platon
stvorio lik savršenog nihiliste, tvrdi da je
najbolje što čovjek može da uradi u ovome životu
da bude jači i lukaviji od drugih, da više krade
i bolje laže, a oni, kao Sokrat, koji pričaju o
pravdi i smislu naprosto su budale, nezreli i
nedorasli životu među ljudima. Tako se i ruga
Sokratu: pametan si, imaš izuzetan karakter, to
nije sporno, ali ostario si a nemaš ništa, ni
porodicu ne možeš da ishraniš, ne možeš da se
odbraniš ni od jednog neprijatelja, umrijećeš
kao pas, a neprekidno nešto blebećeš o životu
duše i traženju istine… Sokrat je veoma
zadovoljan ovim uvredama i kroz naslage beznađa
izlaže svoju viziju ljudske sreće i nesreće koje
zavise samo od duševne snage. Priči nema kraja.
Većinu vremena, ogromna većina ljudi misli da je
Kalikle u pravu. Čak i među onima koji tvrde da
je Sokrat u pravu, većina – koju Sokrat prezire
– zapravo su slabići koji zavide Kaliklu i
njegovim učenicima koji vladaju svijetom, ali ne
smiju ili ne mogu da ih imitiraju. Ipak, ponekad
se u istoriji i u životu pojedinaca dešava neki
prekid, sličan nervnom slomu, kad izgleda da je
sve zabluda i da su svi putevi pogrešni, osim
Sokratovog. To je ono kad progovori Đak Samouk,
pa od Cara ostane samo pepeo. Ovo drugo iskustvo
je mnogo rjeđe od prvog, ali je nezaboravno.
Zato je teško, osim Bogu, upoređivati njihovu
"težinu".
*
Ali je sigurno da je Sokrat u pravu ako se
njegov stav do kraja slijedi. Dokaz je njegov
život i njegova dominacija u istoriji: njegovi
protivnici su, na kraju krajeva, eventualno
upamćeni samo zato što su bili njegovi
protivnici, kao da ništa drugo u životu nijesu
ni bili.
A Sokratov stav podrazumijeva da u njemu nema
pretvaranja. Inače se sve raspada. Sokrat zaista
iskreno, do dna duše, vjeruje – to jest zna – da
ovaj život ima smisla i da se taj smisao otkriva
u borbi za čistotu čovjekove duše. U to nema ni
najmanje sumnje. U odnosu na tu istinu, sva
dešavanja u istoriji, moć i bogatstvo, nemaština
i stradanje, nemaju ni najmanjeg značaja, to su
u najboljem slučaju zanimljivosti. A Sokratu je
sve zanimljivo, svaka laž, svako zlo, jer zna da
su to iluzije slabih i nesrećnih stvorenja iza
kojih ne ostaje ništa. Nijedan od ovih događaja,
koliko god da je opasan, ne ugrožava Sokratov
duševni mir, to jest neku stalnu radost što se
zabavlja među ljudima, jer se nikoga ne plaši,
nikome ne zavidi, a iznad svega, pošto je
upoznao ljude, ne poštuje priznate autoritete.
Zato će ga i ubiti. Ali mu neće pokvariti
raspoloženje. Zapravo, istorija i nema načina da
mu pokvari raspoloženje. Usred požara on mirno
stoji i meditira (nije sklon čitanju knjiga, Đak
Samouk je uprošćena verzija). Svakoga žali i
voli. Ali ne misli, kao hrišćani, da se ne treba
odupirati zlu. Naprotiv, on se stalno bori. U
ime pravde, u ime istine, da bi se održao
otvoren put ka spasu svim ljudima, a možda prije
svega: zato što je tako ljepše. Nema bolje
zabave od borbe. Ružna je duša kad se umori, kad
se preda, kad počne da spinuje, naročito kad se
žali na život i plaši sile… Ima kod njega, do
same smrti, neke sklonosti da svemu nazdravi.
Veselo mu je u duši, pa mu se čini da je u
svijetu, šta god se dešava, samo sobom veselo.
Ni hladnoće ni mraka. Sramota je u ovolikoj
ljepoti o tome i misliti. Biće da je ta procjena
najbliža istini.
izvor: vreme.com ›››
G
novi
svijetski poredak tekst
William Engdahl
›››
Zelena agenda ili kako se ova energetska kriza
razlikuje od svih ostalih
Zelena agenda dovodi da cijene energije iz svih
konvencionalnih izvora eksplodiraju na globalnoj
razini. Daleko da se radi o slučajnosti,
naprotiv, to je dobro orkestriran plan za
urušavanje svjetskog gospodarstva koje je već
dramatično oslabljeno gotovo dvogodišnjim
smiješnim COVID-ovim karantenama i ostalim
povezanim mjerama. Ono što vidimo je eksplozija
cijena ključnih energetskih sirovina: nafte,
ugljena, a u zadnje vrijeme i prirodnog plina.
Ono po čemu se ova kriza razlikuje od
energetskih šokova 1970-ih jest to što se ovaj
put kriza razvija kako se svijet korporativnih
svjetskih ulaganja/ulagača, koristeći lažni
ESG-ov model zelenih ulaganja, okreće ka
deinvestiranju u buduću naftu, plin i ugljen,
dok vlade OECD-a prihvaćaju ulaganja u užasno
nepouzdane i nestabilne izvore energije od sunca
i vjetra koji će možda već sljedećih mjeseci
osigurati kolaps industrijskog društva. Uz
dramatično preispitivanje, EU i druga
industrijska gospodarstva svojevoljno počinjaju
ekonomsko samoubojstvo…
Ono što je prije samo nekoliko godina prihvaćeno
kao očito je da osiguravanje obilne, pouzdane,
učinkovite i pristupačne energije definira
gospodarstvo. Bez učinkovite energije ne možemo
proizvesti čelik, beton, rudarske sirovine ili
bilo što od onoga što podržava naše moderno
gospodarstvo. Posljednjih se mjeseci:
Svjetska cijena ugljena za proizvodnju
energije udvostručila;
Cijena prirodnog plina porasla je za gotovo
500%;
Cijena nafte ide 90 dolara po barelu,
najviše u sedam godina.
Ovo je planirana posljedica onoga što se ponekad
naziva Velikim reset-om iz Davosa ili ludilom
Zelene agende bez ugljika (zero carbon).
Prije otprilike dva desetljeća Europa je
započela veliki pomak na pogrešno nazvane
obnovljive izvore ili Zelenu energiju, uglavnom
od sunca i vjetra. Njemačka, srce industrije
EU-a, predvodila je transformaciju s
nepromišljenim projektom tzv. Energiewende bivše
kancelarke Merkel, po kojim planovima će se
posljednje njemačke nuklearne elektrane
zatvoriti 2022.g., a elektrane na ugljen se već
brzo gase. Sve te odluke se sada suočavaju sa
stvarnošću kako se Zelena Energija (Green
Energy) uopće ne može nositi s velikim
nedostatkom opskrbe. Kriza je bila potpuno
predvidljiva.
S široko rasprostranjenim zatvaranjem
industrije i putovanja zbog covida u 2020.g.
potrošnja prirodnog plina u EU je dramatično
pala. Najveći dobavljač plina u EU, ruski
Gazprom, u interesu uređenog dugoročnog tržišta,
uredno je smanjio isporuke na tržište EU čak i s
gubitkom. Neobično blaga zima 2019-2020.
omogućila je da skladištenje plina u EU-u da
dosegne svoj maksimum. Međutim, duga, teška zima
sve je to izbrisala 2021.g.
Suprotno tvrdnjama političara iz EU-a, Gazprom
nije igrao politiku s EU-om kako bi prisilio
odobrenje svog novog plinovoda Sjeverni Tok 2.
Kako se potražnja EU-a obnovila u prvih šest
mjeseci 2021., Gazprom je požurio ispuniti i čak
premašiti rekordne razine iz 2019., pa čak i na
račun dopune ruskog skladišta plina za
nadolazeću zimu.
Fit for 55 paket sadrži pravne smjernice za
revidiranje cijelog EU 2030 klimatskog i
energetskog okvira. Neke činjenice ovog plana:
smanjenje emisije ugljika 55%, udio energije iz
obnovljivih (nepouzdanih) izvora 40%, itd.
S
obzirom da je EU sada čvrsto predana programu
zelene energije, Fit for 55, i eksplicitno
odbacuje prirodni plin kao dugoročnu opciju, dok
istovremeno ubija ugljen i nuklearnu energiju,
nesposobnost klimatskih modela think-tanka koji
su opravdavali Električno društvo bez 100% CO2
do 2050. g., se vratilo kući.
Budući da su financijski ulagači na Wall
Streetu i Londonu uvidjeli svoju korist od
goleme dobiti od zelene energetske agende,
radeći sa Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu
na promicanju smiješnog ESG modela ulaganja,
konvencionalne tvrtke za naftu, plin i ugljen
zbog toga ne ulažu zaradu u širenje proizvodnje.
Naime, zbog toga je u 2020.g. svjetska potrošnja
nafte, plina i ugljena pala za oko čak 1 bilijun
dolara. Koji novac se neće povratiti.
S obzirom da su BlackRock i svi drugi ulagači,
drugih energetskih kompanija, promatrali korist
“održive” energije, jedna iznimno hladna i duga
zima u Europi i rekordan nedostatak vjetra u
sjevernoj Njemačkoj, su pokrenuli paničnu
kupovinu plina na svjetskim LNG tržištima u
početkom ovog ranog rujna.
Problem je bio u tome što je obnavljanje zaliha
pokrenuto prekasno, jer je većina dostupnog
LNG-a iz SAD-a, Katara i drugih izvora, koji bi
inače bili dostupni, već prodana Kini, gdje je
jednako zbrkana energetska politika, uključujući
političku zabranu australskog ugljena, dovela do
zatvaranja tvornica i nedavne vladine zapovijedi
da se pod svaku cijenu osigura plin i ugljen.
Katar, američki izvoznici LNG-a i drugi pohrlili
su u Aziju ostavljajući EU na hladnom, doslovno.
Ono što rijetki razumiju je kako su današnja
zelena energetska tržišta namještena u korist
špekulanata poput hedge fondova ili ulagača
poput BlackRocka ili Deutsche Banke i kažnjavaju
krajnje potrošače energije. Naslovne cijene
prirodnog plina kojima se trguje u Europi,
nizozemski TTF terminski ugovor, prodaje
londonska ICE Burza. Oni procjenjuju kakve će
biti buduće veleprodajne cijene prirodnog plina
u EU za jedan, dva ili tri mjeseca. ICE Burzu
podržavaju Goldman Sachs, Morgan Stanley,
Deutsche Bank i Société Générale. Tako da je ovo
tržište regulirano onim što se naziva plinskim
terminskim* ugovorima ili derivatima.
*terminski ugovor je posao u kojem se s nekim
dogovarate da ćete kupiti ili prodati nešto u
budućnosti po cijeni koja se dogovara danas. To
„nešto” može biti bilo što – dionica, roba,
valuta – a isporuka može biti mjesecima kasnije,
ako i ikada. Stvar je u tome da se cijena
dogovara ovdje i sada. Terminski ugovori u
načelu predstavljaju pravo kupoprodaje neke robe
u budućnosti, koja se može ali i ne mora
realizirati, ali takva prava mogu biti i jesu
često predmet daljnje kupoprodaje.
Banke
ili drugi mogu špekulirati o djelićima dolara, a
kada su se pojavile vijesti o tome koliko je
nisko skladištenje plina u EU-u za nadolazeću
zimu, financijski morski psi krenuli su ludovati.
Do početka listopada cijene nizozemskog TTF
plina su eksplodirale za neviđenih 300% u samo
nekoliko dana. Od veljače je daleko gore, jer
standardni LNG teret od 3,4 bilijuna BTU (britanske
termalne jedinice) sada košta 100-120 milijuna
dolara, dok je krajem veljače njegov trošak bio
manji od 20 milijuna dolara. To je porast od
500-600% u sedam mjeseci.
Temeljni problem je u tome što, za razliku od
većine poslijeratnog razdoblja, od političke
promocije nepouzdanih, nestabilnih i skupih
izvora energije od sunca i vjetra u EU i drugdje
(npr. Teksas, veljača 2021.) tržišta električne
energije i njihove cijene namjerno su
deregulirani radi promicanja Zelenih alternativa
i istiskivanja konvencionalnih izvora plina i
ugljena zbog sumnjivog argumenta da njihove
emisije CO2 ugrožavaju budućnost čovječanstva
ako se do 2050. ne smanje na nulu (tzv. Zero
Carbon).
Jesu
li postavljeni ciljevi u načelu put u propast?
Cijene koje snosi krajnji potrošač određuju
dobavljači energije koji integriraju različite
troškove pod konkurentnim uvjetima na tržištu.
Međutim, đavolski način izračunavanja troškova
električne energije u EU-u, koji navodno potiče
neučinkovitu, nepouzdanu i nestabilnu solarnu
energiju i vjetar te obeshrabruje konvencionalne
izvore, jest taj što je, kako je rekao francuski
energetski analitičar Antonio Haya, „najskuplja
elektrana od onih potrebnih za pokrivanje
potražnje postavlja cijenu za svaki sat
proizvodnje, za svu produkciju usklađenu na
aukciji.” Dakle, današnja cijena prirodnog plina
određuje cijenu za uistinu nultu cijenu
hidro-električne energije. S obzirom na visoku
cijenu prirodnog plina, to definira troškove
električne energije u EU-u. To je đavolska
arhitektura cijena koja koristi špekulantima i
uništava krajnje potrošače, uključujući
kućanstva i industriju.
Temeljni otežavajući uzrok nedavnih nestašica
dosadašnjeg obilja konvencionalnih izvora
energije, ugljena, plina i nafte je odluka
BlackRocka i drugih globalnih novčanih fondova
da prisile ulaganja mimo sektora nafte, plina
ili ugljena – svih savršeno sigurnih i nužnih
izvora energije – prema izgradnji krajnje
neučinkovitih i nepouzdanih izvora od sunca i
vjetra. Zovu to ESG ulaganje. To je najnovije
ludilo na Wall Streetu i drugim svjetskim
financijskim tržištima otkako se izvršni
direktor BlackRocka Larry Fink pridružio
upravnom odboru Svjetskog ekonomskog foruma
Klausa Schwaba 2019. uspostavili su i ESG
certifikacijske tvrtke koje dodjeljuju ESG
“politički korektne” ocjene dioničkim društvima,
a kažnjavaju one koji se ne pridržavaju ESG
smjernica prilikom usmjeravanja ulagačkih
aktivnosti. Ova žurba ka ESG ulaganjima je stoga
donijela milijarde Wall Streetu i prijateljima.
Ali je ovakvo usmjeravanje ulagačkih aktivnosti
dovelo do zastoja budućeg razvoja nafte, ugljena
ili prirodnog plina za većinu svijeta.
Claus Schwab rođen 1938.g. u Ravensburgu, Njemačka
je osnivač i predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma
Sada, nakon 20 godina glupog ulaganja u solarnu
energiju i vjetar, Njemačka, nekoć vodeća u
industriji EU-a, žrtva je onoga što možemo
nazvati njemačkom bolešću. Poput ekonomske
nizozemske bolesti, prisilno ulaganje u zelenu
energiju rezultiralo je nedostatkom pouzdane
pristupačne energije. Sve za nedokazanu tvrdnju
o 1,5C IPCC-a koja bi trebala okončati našu
civilizaciju do 2050. ako ne uspijemo postići
nultu emisiju ugljika (Zero Carbon).
Kako bi unaprijedili taj program zelene
energije EU-a, država za državom, uz nekoliko
iznimki, su počele uništavati infrastrukturu na
naftu, plin i ugljen, pa čak i nuklearke.
Posljednje preostale nuklearne elektrane u
Njemačkoj će se trajno zatvoriti sljedeće godine.
Nove elektrane na ugljen, s najnovijim
najsuvremenijim prečistačima, rashoduju se i
prije pokretanja proizvodnje.
Njemački slučaj postaje još apsurdniji.
Vlada Merkel je 2011. godine uzela energetski
model koji su razvili Martin Faulstich i Državno
savjetodavno vijeće za okoliš (SRU) koji je
tvrdilo da bi Njemačka mogla postići 100%
obnovljivu proizvodnju električne energije do
2050. Tvrdili su da duže korištenje nuklearne
energije neće biti potrebno, niti izgradnja
elektrana na ugljen s hvatanjem i skladištenjem
ugljika (CCS). Time je rođena Merkelina
katastrofalna politika zvana Energiewende.
Studija je tvrdila da bi to uspjelo jer bi
Njemačka mogla ugovoriti kupnju viškova
hidroelektrične energije bez CO2 od Norveške i
Švedske.
Sada s ekstremnom sušom i vrućim ljetom,
hidroenergetske pričuve Švedske i Norveške su
opasno niske dolaskom u zimu, sa samo 52%
kapaciteta. To znači da su električni kablovi do
Danske, Njemačke i sada Velike Britanije u
opasnosti. I da bude još gore, Švedska je
podijeljena oko zatvaranja vlastitih nuklearnih
elektrana, koje joj daju 40% električne energije.
A Francuska raspravlja o rezanju čak jedne
trećine svojih čistih nuklearnih elektrana, što
znači da taj izvor za Njemačku također neće biti
siguran.
Car klimatskih promjena u EU-u Frans Timmermans
Već 1. siječnja 2021. godine zbog postupnog
isključivanja ugljena koje je njemačka vlada
odredila, zatvoreno je 11 elektrana na ugljen
ukupnog kapaciteta 4,7 GW. To gašenje
proizvodnje je trajalo samo 8 dana nakon kojih
je nekoliko elektrana na ugljen ponovno
priključeno na mrežu zbog dugotrajnog razdoblja
slabog vjetra. 2022.godine će se zatvoriti
posljednja njemačka nuklearna elektrana, a više
elektrana na ugljen će se trajno zatvoriti, sve
za zelenu nirvanu. Dok je 2002.g. Njemačka
nuklearna energija bila je izvor za 31%
električne energije bez ugljika.
Što se tiče vjetroelektrana koje čine manjak u
Njemačkoj, u 2022.godini će oko 6000
vjetroagregata, s instaliranom snagom od 16 GW,
biti demontirano zbog isteka subvencioniranja za
starije turbine. Međutim, stopa odobrenja novih
vjetroelektrana je blokirana rastućom pobunom
građana i pravnim izazovima zagađenja bukom i
drugim čimbenicima. Što opet vodi u katastrofu
koja bi se mogla izbjeći.
Odgovor Komisije EU-a u Bruxellesu, umjesto da
se priznaju očigledne nedostatke u njihovoj
agendi zelene energije, bio je udvostručiti je
kao da su problem prirodni plin i ugljen. Car
klimatskih promjena u EU-u Frans Timmermans
apsurdno je izjavio: “Da smo imali zeleni
dogovor pet godina ranije, ne bismo bili u ovoj
poziciji jer bismo tada imali manje ovisnosti o
fosilnim gorivima i prirodnom plinu.”
Ako EU nastavi s tom samoubilačkom agendom, za
nekoliko će se godina naći u
deindustrijaliziranoj pustoši. Problem nije plin,
ugljen ili nuklearna jer neučinkovita,
nestabilna i nepouzdana zelena energija od sunca
i vjetra nikada neće moći ponuditi stabilnu,
pouzdanu energiju.
Program zelene energije EU-a, SAD-a i drugih
vlada, zajedno s ESG ulagačkim principima koje
promovira Davos, samo će jamčiti da će, kako
idemo naprijed, biti još manje plina, ugljena
ili nuklearne energije na koje se možemo vratiti
kada vjetar prestane, suša u branama
hidroelektrana ili nedostatak sunca. Nije
potreban raketni znanstvenik da se shvati da je
ovo put ekonomskog uništenja. Ali to je zapravo
cilj UN-ove “održive” energije iz 2030. ili
Velikog reset iz Davosa:
smanjenje stanovništva u masivnim
razmjerima. Mi ljudi smo žabe koje se polako
kuhaju. A sada oni koji Jesu na poziciji Moći
nam pojačavaju vatru u kojoj se kuhamo…
izvor:
crodex.net ›››
G
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |