G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

TEKST

 

I kako sad da bilo ko shvati ovaj tekst ozbiljno. Nikako.

Nije pisan sa ozbiljnim namerama. Pisan je sa dobrim namerama.

 

novi svijetski poredak tekst

 

G

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Aleksandar Dugin ›››

 

Aleksandar Dugin otkriva NOVE SVETSKE SILE:

Ko će vladati svetom umesto Amerike? 

Poseban poziv ruskog predsednika Vladimira Putina premijeru Narendri Modiju na Istočni ekonomski forum (EEF) u Vladivostoku, koji počinje u sredu, korak je ka ispunjenju njegove vizije uspostavljanja multipolarnog sveta sa Indijom i Kinom kao glavnim partnerima Moskve, kaže vodeći Ruski mislilac, Aleksandar Dugin.

U intervjuu za Hindu iz Pekinga – Aleksandar Dugin, poznat kao „mozak“ predsednika Putina, kao i stvaralac Četvrte političke teorije – naglasio je da je poziv predsednika Putina upućen premijeru Modiju, kao glavnom gostu na ovogodišnjem EEF-u, „ pre svega” prepoznavanje moderne Indije od strane Evroazijskog kontinenta i sveta uopšte”.

On je dodao: „ To takođe odražava i Putinovu stratešku viziju oblikovanja budućeg svetskog poretka. Taj poredak, prema ruskom predsedniku, trebalo bi da bude multipolaran, zasnovan na apsolutnom suverenitetu moćnih civilizacija umesto na liberalnoj zapadnoj hegemoniji“.

Među globalnim liderima, predsednik Putin je na prvom mestu, pošto priznaje da je „multipolarni trenutak“ već stigao, a unipolarni svetski poredak, vođen od strane SAD-a, koji je usledio nakon raspada Sovjetskog Saveza, nestaje usponom novih sila, poput Indije, koja ima duboku civilizacijsku prošlost.

- Putin je odlično naučio lekciju bivšeg Sovjetskog Saveza iz hladnog rata. Rusija ne može sama da podnese teret suprotstavljanja liberalnoj, kapitalističkoj hegemoniji. Stoga, Moskva mora da podeli zadatak multipolarnosti sa drugim glavnim igračima u opasnosti – pre svega Kinom i Indijom. Otuda, uloga Indije kao jednog od glavnih stubova multipolarnog svetskog poretka- primetio je Dugin.

Ruski analitičar napomenuo je da premijer Modi ima ne-zapadnjačku ideološku pozadinu, a njegov um oblikovala je duboka, indijska, civilizacijska tradicija – idealna za njegovu ulogu vođe multipolarnog sveta. “Modi je upravo ona vrsta vođe koja je potrebna multipolarnom svetu. On predstavlja indijski identitet kao civilizaciju.

On je simbol modernizacije bez uticaja zapada, predstavlja neku vrstu konzervativne revolucije indijske politike koja se zasniva na dubokom kulturnom i duhovnom identitetu.“

- Potrebna nam je duboka dekolonizacija i moramo da povratimo svoj identitet zasnovan na tradiciji, našim duhovnim vrednostima i istorijskim iskustvima. To je duboka dekolonizacija uma- primetio je Dugin.

Nakon što se pridružila osmoj nacionalnoj Šangajskoj organizaciji za saradnju (SCO), koju su uspostavile Rusija i Kina, Indija bi trebalo da preduzme „sledeći odlučujući korak“ da postane aktivan igrač multipolarnog sveta, dodaje Dugin.

- Sa rastućim značajem Kine i sve većim suprotstavljanjem vodećoj američkoj svetskoj politici i produbljivanjem odnosa sa Rusijom – drugim ključnim protivnikom zapadne hegemonije – već smo u eri multipolarnosti. Tako je Indija logično pozvana da se pridruži klubu – što pre to bolje, jer se norme novonastalog multipolarnog svetskog poretka uspostavljaju sada.- napisao je pekinški Hindu.

izvor: glas javnosti ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

David Icke ›››

Efekt stada: Manipulacija masama je vrlo jednostavan posao!

Iz David Ickeovog “Efekta stada”: “Većina ljudi nije u stanju prihvatiti da nekoliko ljudi uspijeva manipulirati milijardama života, djelujući kroz sve institucije i u svim zemljama.

Ja to razumijem; međutim, jednom kada imate piramide i znate na koji način uvjetovati umove i stvarnost stanovništva, to postaje relativno jednostavno. Kada nekolicina ljudi želi nadzirati i upravljati mnoštvom čovječanstva, na licu mjesta moraju postojati određene strukture. One su uvijek iste, bilo da pokušavate manipulirati osobom, obitelji, plemenom, gradom, zemljom, kontinentom ili planetom.

Najprije morate nametnuti ‘pravila’, što se smatra ispravnim, a što pogrešnim, što je moguće, a što nemoguće, što je zdravo, a što bolesno, što je dobro, a što loše.

Većina će ljudi bespogovorno poštivati ta ‘pravila’ zbog “me-ee, me-ee mentaliteta” stada koje u kolektivnom ljudskom umu prevladava barem posljednjih tisuću godina.

Kao drugo, malobrojnima koji osporavaju vaša nametnuta ‘pravila’, život morate učiniti krajnje neugodnim. ‘Pravila’ ili ‘konsenzusna stvarnost’ preko su potreban element naše kontrole.

Najučinkovitiji način da se osigura pokoravanje tim pravilima jest zagorčati život onima koji se razlikuju. Pojedince koji iznose drugačije poglede, verzije ‘istine’, stilove života, držite podalje kao crne ovce u ljudskom stadu.

Već ste uvjetovali stado da prihvati vaša pravila kao vlastitu stvarnost, pa ono svojom osornošću i neznanjem ismijava ili osuđuje one s različitim stilom života.

Time se na crnu ovcu stvara pritisak da se pokori, što ujedno služi za upozorenje drugim pojedincima u stadu koji također razmišljaju o odvajanju ili osporavanju prevladavajuće stvarnosti.

Kao što sam ranije istakao, taj strah da budemo različiti, kao i iskazivanje stajališta koja pobijaju ‘pravila’, nadmoćan je strah od onoga što će drugi ljudi misliti o nama.

U stvari, riječ je o strahu od toga što će ovce koje nas okružuju reći i učiniti ukoliko pokušamo napustiti stado i preispitati njegove uvjetovane pretpostavke. Takav mentalitet znači da mase same nad sobom provode red i poredak, držeći jedni druge na liniji.

Ovca ostatku stada postaje ovčarski pas. Nije to ništa drugo nego psihološki fašizam – Policija misli sa svojim agentima u svakom domu, svuda. Postoje agenti koji su do te mjere uvjetovani da uglavnom nemaju pojma da su neplaćeni kontrolori umova.

Govore mi: ‘Samo radim ono što je najbolje za moju djecu’. Ne, nego ono za što si programiran da vjeruješ da je najbolje za njih, kao što je programirano i uvjerenje da samo ti znaš što je najbolje. Sve je to dio ‘podijeli pa vladaj’ strategije, presudne kada nekolicina nadzire mnoštvo. 

Svatko igra ulogu u mentalnom, emocionalnom i fizičkom zatvoru svih drugih. Kontrolori samo moraju odrediti ‘pravila’ i povući pravi konopac u pravo vrijeme kako bi njihove ljudske marionete plesale u odgovarajućem ritmu.

Postižu to propisivanjem onoga što će se podučavati u sustavu koji smjelo nazivamo ‘obrazovanjem’, te nadziranjem onoga što prolazi pod ‘vijesti’ u medijima u vlasništvu Iluminata.

Na taj način, nemislećem stadu koje ne postavlja nikakva pitanja, mogu propisivati što bi trebalo misliti o samom sebi, drugim ljudima, životu, povijesti i aktualnim zbivanjima.

Jednom kada definirate ‘pravila’ nema više potrebe da kontrolirate svakog pojedinog novinara ili reportera ili vladinog službenika. Mediji i institucije preuzimaju svoju ‘istinu’ iz tih istih ‘pravila’ i službenih priopćenja, refleksivno ismijavajući i osuđujući svakoga tko nudi drugačije viđenje stvarnosti.

Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna. Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani.

Čim dodirne ljestve, poprskajte sve majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušati će neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni biće poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušati će ga spriječiti.

Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun će vidjeti bananu i pokušati će se popeti ljestvama.

Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti.

Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim. Pridošlica će krenuti prema ljestvama i biće napadnuta.

Prethodni novajlija će entuzijastično sudjelovati u kažnjavanju! Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, na kraju petog.

Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, biti će napadnut. Većina majmuna koji ga tuku nemaju pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna.

Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, i niti jedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom- unatoč tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu.

Zašto ne smiju?

Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj…

David Icke: “Efekt Stada”

izvor: atma.hr ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

David Icke ›››

 

Nečujna oružja za tihi rat  

Cilj sistema je da nas drži u modusu preživljavanja tako da uvijek gledamo prema sutra umjesto da živimo u sadašnjem trenutku. Kao što je napisao John Lennon:  „Život je ono što vam se događa dok ste zaposleni smišljanjem drugih planova.“

 Ako su nam glave pognute, a mi usresređeni na preživljavanje ili na potragu za “uspehom”, nećemo pogledati gore i videti igru koja nas porobljava. Dokument koji je izašao na svjetlo dana 1986. brilijantno je opisao tehnike koje se koriste u onom što zovemo društvo. Zvao se “NEČUJNA ORUŽJA ZA TIHI RAT” A druga verzija se navodno nalazila u rukama obavještajne agencije američke mornarice.

 Ona koju ja imam je, čini se, pronađena u IBM-ovom stroju za fotokopiranje koji je kupljen iz druge ruke u Americi.Taj dug i detaljan dokument opisuje politiku koja se sprovodi barem od 1950-ih. U njima se tvrdi, da je tihi rat objavila međunarodna elita na sastanku održanom 1954. Važna iluminatska organizacija zvana grupa Bilderberg prvi se put sastala 1954. i sastoji se od elite iz globalne politike, bankarstva, trgovine, vojske, obaveštajnih agencija i tako dalje. Međutim, pozadina je manje važna od sadržaja, jer on ukratko objašnjava tihi rat protiv ljudske psihe.

 Iskustvo je pokazalo, da je najjednostavnija metoda pribavljanja nečujnog oružja i zadobijanje kontrole nad javnošću da ih se s jedne strane drži ne disciplinovanim i neupućenima u osnovne principe sistema, držeći ih zbunjenima, te s pažnjom usmerenom na pitanje bez prave važnosti s druge strane.

 

 To se postiže: 

-        isključivanjem njihovih umova;

-        sabotiranjem njihovih mentalnih aktivnosti;

-        pružanjem nisko kvalitetnih programa javnog obrazovanja u matematici, uređenju sistema i ekonomiji i

-        suzbijanju tehničke kreativnosti.

-        pobuđivanjem njihovih emocija,

-        poticanjem na njihovo udovoljavanje vlastitim strastima i prepuštanje emocionalnim i  fizičkim aktivnostima kroz:

          

a) neprekidno emocionalno šokiranje i napade (mentalno i emocionalno silovanje) konstantnom baražom seksa,  nasilja i ratova u medijima posebno na televiziji i u novinama.

 b) pružanje onoga što žele u prekomjernim količinama ”BRZE HRANE ZA MOZAK” i istovremeno uskraćivanje onoga što im stvarno treba.

 c) Prepravljanjem istorije i zakona, te izlaganje javnosti devijantnim kreacijama, čime se njihovo razmišljanje skreče sa ličnih potreba na potpuno izmišljene spoljašnje prioritete. Time se onemogućava njihovo zanimanje za nečujna oružja tehnologije društvene automatizacije i njihovo otkrivanje. Opšte pravilo je da se iz zbunjenosti može izvući korist; što je veća zbunjenost, to je veća korist. Stoga je najbolji pristup stvarati probleme i onda nuditi rješenja.

Ukratko:  

Mediji: Odvraćaju pažnju odrasle javnosti daleko od pravih socijalnih pitanja i skreću je na stvari bez pravog značenja.

Škole: mladoj publici uskraćuju znanje o pravoj matematici, pravoj ekonomiji, pravom pravu i pravoj istoriji.

Zabava: održava zabavu za javnost ispod nivoa šestog razreda.

Posao: održava javnost zaposlenom, zaposlenom, zaposlenom, bez vremena za razmišljanje. 

 U VEZI S TIHIM RATOM DOKUMENT KAŽE:  

U njemu se ispucavaju situacije umjesto metaka, pokretanjem procesiranjem podataka umesto zrncima baruta; iz kompjutera, umjesto puške; kojima upravlja kompjuterski programer, umjesto strelica; pod zapovedništvom bankarskih magnata, umjesto vojnih generala. Ne stvara primjetnu buku, ne izaziva vidljive tjelesne povrede i naizgled se ne upliće u ničiji svakodnevni društveni život.

 Pa ipak bez sumnje stvara buku,  nanosi telesne i mentalne štete, i utiče na svakodnevni društveni život, tj. za treniranog promatrača, onoga koji zna što mora gledati.

 Javnost nije u stanju shvatiti oružje i zato ne može verovati da je napadnuta i pokorena oružjem. Javnost može instiktivno osećati da nešto nije u redu, ali zbog tehničke prirode nečujnog oružja oni svoje osjećaje ne mogu izraziti na racionalan način, odnosno rešiti problem inteligencijom. Stoga ne znaju kako zatražiti pomoć, i ne znaju kako bi se povezali s drugima radi zaštite od njega.

 Kad se nečujno oružje primjenjuje postupno, javnost se prilagođava/privikne na njegovu prisutnost i uči tolerisati njegovo zadiranje u svoje živote sve dok pritisak (psihološki preko ekonomskog) ne postane prevelik, kada se slome. Zbog toga je nečujno oružje jedna vrsta biološkog ratovanja. Ono napada vitalnost, opcije i pokretljivost osoba u društvu kroz poznavanje, razumjevanje, manipulisanje i napade na njihove izvore prirodne i društvene energije, i njihove fizičke, mentalne i emocionalne snage i slabosti.

PREPOZNAJETE TO DRUŠTVO? NARAVNO,  ŽIVIMO U NJEMU

 Tako što je rekao pisac Michael Ellner: Pogledajte nas.Sve je izvrnuto,sve je naopako. Liječnici uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, univerziteti uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religija uništava duhovnost.

ZAŠTO? ZATO ŠTO JE TO NJIHOV ZADATAK!

izvor: davidicke.com ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Drew Hansen ›››

Ukoliko se nešto ne promeni,

kapitalizam će izgladnjeti čovečanstvo do 2050 godine 

1. Kapitalizam je za neke stvorio ogromno bogatstvo, ali je razorio planetu i nije uspeo da poboljša ljudsko blagostanje u velikim razmerama.

2. Vrste izumiru brzinom 1.000 puta brže od prirodne stope u prethodnih 65 miliona godina

3. Od 2000. godine gubi se 6 miliona hektara primarnih šuma svake godine. To je 14.826.322 hektara, ili nešto manje od cele države Zapadne Virdžinije

4. Čak i u SAD 15% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Za decu mlađu od 18 godina taj broj se povećava na 20%

5. Očekuje se da će svetska populacija dostići broj od 10 milijardi do 2050. godine

 Kako očekujemo da nahranimo toliko ljudi dok iscrpljujemo preostale resurse?  Ljudske aktivnosti stoje iza krize izumiranja. Komercijalna poljoprivreda, eksploatacija drveta i razvoj infrastrukture uzrokuju gubitak staništa, a naše oslanjanje na fosilna goriva glavni je doprinos klimatskim promenama.

 Javne kompanije reaguju na potražnju potrošača i pritisak sa Volstrita. Profesori Christopher Wright i Daniel Nyberg objavili su prošle jeseni Climate Change, Capitalism and Corporations, tvrdeći da su preduzeća zaključana u ciklusu iskorišćavanja svetskih resursa na sve kreativnije načine.  "Naša knjiga pokazuje kako su velike korporacije u stanju da nastave da se bave sve više ekološki eksploatatorskim ponašanjem tako što zamagljuju vezu između beskrajnog ekonomskog rasta i sve većeg uništavanja životne sredine," oni su napisali.

 Sociolog sa Jejla Justin Farrell je proučavao 20 godina korporativnog finansiranja i otkrio da su "korporacije koristile svoje bogatstvo da pojačaju suprotne stavove [o klimatskim promenama] i da stvore utisak veće naučne nesigurnosti nego što zapravo postoji."  Korporativni kapitalizam je posvećen nemilosrdnoj potrazi za rastom, čak i ako pustoši planetu i ugrožava ljudsko zdravlje.  Moramo da izgradimo novi sistem: onaj koji će uravnotežiti ekonomski rast sa održivošću i ljudskim procvatom.

 Nova generacija kompanija pokazuje put napred. Oni kapitalizmu unose sveže ideje, posebno u pogledu vlasništva zaposlenih i agilnog upravljanja.

 Sve veći značaj distribuiranog vlasništva i upravljanja 

 Menadžeri fondova u globalnim finansijskim institucijama poseduju većinu (70%) javne berze. Ovi odsutni vlasnici nemaju udela u zajednicama u kojima kompanije posluju. Štaviše, kapital pod kontrolom menadžmenta koncentrisan je u rukama nekolicine odabranih: generalnog direktora i drugih viših rukovodilaca.  S druge strane, startapovi su bili spremni da podele kapital zaposlenima. Ponekad se takva raspodela kapitala vrši da bi se nadoknadile plate koje su manje od konkurentne, ali se češće nudi kao finansijski podsticaj da se zaposleni motivišu za izgradnju uspešne kompanije.  Prema The Economist-u, današnji startapi žele da podstaknu kroz zajedničko vlasništvo:

Centralna razlika leži u vlasništvu: dok niko nije siguran ko je vlasnik javnih preduzeća, startapovi se mnogo trude da definišu ko je vlasnik. Na početku života kompanije, osnivači i prvi zaposleni poseduju većinski udeo—i podstiču ljude sa vlasničkim udelom ili nagradama u vezi sa učinkom. To je oduvek važilo za startapove, ali danas su prava i odgovornosti pomno definisani u ugovorima koje sastavljaju advokati. Ovo usklađuje interese i stvara kulturu marljivog rada i drugarstva. Pošto su privatni, a ne javni, oni mere kako rade koristeći indikatore učinka (kao što je- koliko proizvoda su proizveli) umesto da razrađuju računovodstvene standarde.

 Ovaj trend se vraća u zadruge u kojima su zaposleni bili kolektivno vlasnici preduzeća i učestvovali u donošenju upravljačkih odluka putem svojih prava glasa. Mondragon je često citiran primer uspešne, moderne radničke zadruge. Mondragonovo široko zasnovano vlasništvo zaposlenih nije isto što i plan vlasništva nad akcijama zaposlenih. Sa vlasništvom dolazi i reč – kontrola – nad poslovanjem. Njihovi radnici biraju menadžment, a menadžment je odgovoran zaposlenima.  REI je potrošačka zadruga koja je privukla pažnju prošle godine kada je odustala od rasprodaje Crnog petka, ohrabrujući svoje zaposlene i kupce da dan provedu napolju umesto u kupovini. Pretpostavljam da će najuspešnije kompanije pod ovim novonastalim oblikom kapitalizma imati manje koncentrisane, više egalitarne vlasničke strukture. Oni će imati koristi ne samo u finansijskom, već i u društvenom smislu.

 Zajedničko vlasništvo će dovesti do kolaborativnog upravljanja

 Hijerarhijska organizacija modernih korporacija će ustupiti mesto mrežama ili zajednicama kojima je saradnja najvažnija. Mnoge opcije za fluidnije, agilnije upravljačke strukture bi mogle da zavladaju.  Na primer, novije kompanije eksperimentišu sa alternativnim modelima upravljanja koji nastoje da osnaže zaposlene više nego što to obično čini tradicionalna hijerarhija. Od ovih novijih pristupa, holakratija je najpoznatija. Obećava da će uvesti strukturu i disciplinu na radno mesto vršnjaka.  Holakratija je „novi način vođenja organizacije koji uklanja moć iz hijerarhije upravljanja i raspoređuje je na jasne uloge, koje se zatim mogu izvršiti autonomno, bez šefa za mikroupravljanje.

 Kompanije kao što su Zappos i Medium su u različitim fazama implementacije sistema upravljanja. Valve Software u Sijetlu ide još dalje, omogućavajući zaposlenima da izaberu na kojim projektima žele da rade. Zaposleni zatim premeštaju svoje stolove u najpovoljniji kancelarijski prostor za saradnju sa projektnim timom.  Ovo su mali koraci ka sistemu koji vrednuje zaposlenog više od onoga što zaposleni može da proizvede. Dajući zaposlenima veće pravo glasa u donošenju odluka, korporacije će donositi izbore koji osiguravaju budućnost planete i njenih stanovnika.

izvor: forbes.com ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Edward Snowden ›››

Govor E. Snoudena preko video linka iz Moskve povodom prijema nagrade Right Livelihood, alternativne Nobelove nagrade, u švedskom parlamentu

Riječ je o nama

Cena borbe za slobodu u turbulentnim vremenima, vremenima straha, novih opasnosti, pretnji, nezamisliva je i često veoma visoka. Novinari sa kojima sam imao čast da radim, izdavači širom sveta, aktivisti, zviždači, jednom rečju civilno društvo, svi oni su mnogo rizikovali.

Izuzetna mi je čast što stajem pored onih koji su se borili za ljudska prava uprkos tome što je to bilo teško i uprkos velikim ličnim žrtvama. Čak i onda kada niko na to nije obraćao pažnju, i čak kada ni sami nisu tražili niti dobili priznanje.

Nagrade su po prirodi nešto namenjeno pojedincu, ali ja ovu nagradu mogu da primim samo u ime mnogih. Ona je priznanje za sve koji su, ne samo u proteklih nekoliko godina, već tokom nekoliko decenija, shvatili da su „ljudska prava“ samo novi naziv za jedan stari koncept. Koncept slobode.

Cena borbe za slobodu u turbulentnim vremenima, vremenima straha, novih opasnosti, pretnji, nezamisliva je i često veoma visoka. Novinari sa kojima sam imao čast da radim, izdavači širom sveta, aktivisti, zviždači, jednom rečju civilno društvo, svi oni su mnogo rizikovali.

Mnogi, uključujući i Sarah Harrison, za koju znam da je danas ovde u publici, prosto ne mogu više da se vrate svojim kućama. I sam sam u egzilu više od godinu i po dana.
To su stvari koje se neće uskoro promeniti. Ali vredelo je. Cena koju smo platili, žrtve koje smo podneli. Verujem da bismo tako ponovo postupili, jer to je nešto daleko važnije od pojedinca.
Reč je o nama, o našim pravima, o tome u kakvom društvu želimo da živimo, kakvu vladu želimo da imamo. Kakav svet želimo da ostavimo budućim generacijama.

Kada govorimo o vladama, moramo razumeti da je važan ne samo „kvalitet“ vlade već i naš odnos sa njom. Želimo li da budemo samo podanici? Ili partneri?

I pored svih briljantnih umova u ovoj sali, stručnjaka, državnih službenika, predstavnika građana i industrije, koji širom sveta rade na rešavanju ovih problema, dakle i pored svih njih ne možemo doneti ispravne odluke ako nemamo najvažnije informacije.
I vlada i demokratija su institucije zasnovane na principima „saglasnosti“. Saglasnost ljudi je beznačajna ako nisu informisani. Upravo taj princip me je doveo dovde.
Kada razmišljamo o izazovima i problemima sa kojima se suočavamo, o novoj atmosferi straha kao odgovoru na nove opasnosti u kojoj deluju sve vlade i institucije sveta, dakle kada pogledamo šta se događa, ipak postoji razlog za nadu.

Ja sam optimista. Pogledajmo samo šta se dogodilo od prošle godine, od trenutka kada sam izašao u javnost, kada sam se pobunio. Nazivali su me špijunom. Nazivali su me izdajnikom. Neki od najuticajnijih američkih državnika su raspravljali o tome. Stavili su me na listu za odstrel putem dronova.
To je sada u velikoj meri prošlost. Vlade su isprva govorile da ljudi ne treba sve da znaju, da ćemo zbog ovih informacija „okrvaviti ruke“, da će mediji „izložiti živote opasnosti“, da će teroristi rušiti avione nad evropskim nebom. Šta se onda dogodilo. Evropa je prizemljila avion bolivijskog predsednika, jer je mislila da se ja krijem u njemu i da pokušavam da dobijem azil u Južnoj Americi.
To je sada za nama. Svedoci smo velikih promena, neverovatnih rasprava u parlamentima, medijima, akademskim ustanovama širom sveta. Vidimo kako se menja samo tkivo interneta zbog tehnologija koje štite privatnost, koje štite naša prava na jedan novi i smisleni način koji nadilazi državne granice.

To znači da, bez obzira na to kako se neka prava štite u Kini, ako se bavite nečim što za cilj ima zaštitu prava, uživaćete zaštitu bez obzira na zakone zemlje u kojoj živite ili radite. To je neverovatno dostignuće za ljudska prava širom sveta.
Kada govorimo o vladama i promenama koje one najavljuju i koje su se dogodile, to nigde nije tako očigledno kao u SAD. U zemlji čija vlada me je optužila, podigla tri optužnice protiv mene, uključujući i optužnicu za špijunažu, rekavši da sam prodao informacije našim neprijateljima, iako za to ne postoji nijedan dokaz - sada direktor NSA kaže da to ipak nije bio smak sveta, dok predsednik SAD izjavljuje da je osnovao nezavisno telo čiji je zadatak da ispita sve programe za masovni nadzor. 

Oni su dakle lagali. Još uvek nisu uspeli da spreče nijedan neposredno predstojeći teroristički napad. To je ključno, jer smo naučili da masovni nadzor, ta politika koju su krili od nas, od javnosti, ne samo od američkih ili švedskih građana, već od čitavog sveta - da nam ona nije nimalo pomogla, iako nas je koštala mnogih naših prava.
Predsednik je izjavio da nas je ova rasprava dodatno ojačala kao naciju. To je bio samo početak. Od tada su sudovi u SAD donosili presude protiv programa masovnog nadzora, dok je Evropski sud za ljudska prava zabranio skladištenje podataka, jer je to povreda ljudskih prava koja pojedince izlaže nepotrebnom riziku. UN su objavile izveštaj prema kome masovni nadzor predstavlja grubu povredu ljudskih prava.

Sve to predstavlja temelj, osnovu koju možemo dalje da razrađujemo dok raspravljamo o ovoj politici, o programima koji se razvijaju u tajnosti, bez znanja javnosti i bez naše saglasnosti. Da li su smisleni, neophodni i primereni opasnosti sa kojom se suočavamo? Da li koriste najmanje invazivne mere kako bi omogućili neophodne istrage?
Ovde nije reč o ukidanju službi bezbednosti, zaustavljanju policijskih istraga, smanjivanju naše bezbednosti, već o obezbeđivanju našeg društva, zaštiti naših prava, naših sloboda koje smo nasledili od prethodne generacije i koje želimo da prenesemo sledećoj.

Zajedno, na ovim mestima gde otvoreno raspravljamo, inspirisani žrtvama koje podnosi veliki broj ljudi širom sveta, možemo da ostvarimo ta prava, možemo da imamo te slobode i otvoreno i liberalno društvo, jer se čak i u trenucima velikih opasnosti zalažemo za liberalne vrednosti.
Nadam se da ćemo uprkos svemu što smo postigli u proteklih godinu dana shvatiti da je ovo samo početak i da postoji još mnogo toga što moramo da ostvarimo. Nadam se da u narednoj godini mogu da računam na vašu podršku predlogu osnivanja specijalnog izvestioca za privatnost i digitalna prava pri UN kako bismo se založili za slobodu bez obzira na to gde neka služba radi i gde se tehnologija nadzora nalazi, bez obzira na to koja zemlja odluči da je potrebno ograničiti naša prava jer se suočava sa novim opasnostima.

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Julian Assange ›››

 

 

Intervju Džulijana Asanža dat Nedeljniku.

Bio je to intervju u kojem je Asanž prvi put otkrio veze između Hilari Klinton i najveće svetske internet kompanije Gugl, ali otkrio i dodatne mračne tajne Gugla, zbog čega je ovaj intervju prvo prenošen, pa zatim povučen u vodećim medijima sveta. 

Nedeljnik je na svojoj koži osetio šta znači svetska kontrola informacija kada je u četvrtak prvo odbijen boost (plaćena promocija) linka sa intervjuom na Fejsbuku, da bi ubrzo ceo naš zvaničan nalog bio potpuno blokiran. Tek nakon pisma centrali, stiglo je "izvinjenje", da bismo sutradan bili odblokirani. 

Čovek koji nam je omogućio intervju sa Asanžom, i izdavač njegovih knjiga u Srbiji Uroš Balov, zatim se uputio u London, na ranije dogovoreni susret sa Asanžom. Sastanak je odlagan dva dana, da bi se u utorak ujutru konačno videli u Asanžovom trogodišnjem domu, stanu u ambasade Ekvadora.

Balov mu je pokazao srpsko izdanje njegove nove knjige, kao i štampano izdanje Nedeljnika koji je pre toga prenelo nekoliko svetskih medija. Ono što je tada ekskluzivno dogovoreno, a što Nedeljnik prvi objavljuje, jeste snimanje mini-dokumentarnog intervjua s Emirom Kusturicom. Biće to intervju za RTS kojim će se Asanž obratiti prvi put uživo našoj javnosti. Uz to, glavni urednik Nedeljnika dobio je poziv da napravi ekskluzivnu reportažu iz njegovog kućnog pritvora u ambasadi Ekvadora u Londonu.

Intervju, vođen na engleskom, možete da pročitate ovdje. ›››

Na intervju sa Džulijanom Asanžom smo čekali već par godina. U skorije vreme smo uobičavali da samo pošaljemo formalni zahtev, ne očekujući ništa. Pa dobro, govorili smo sebi, ova priča je toliko značajna da nije ni čudo što se pojavljivao samo u novinama kao što su The New York Times ili Guardian, ali svakako ne u Nedeljniku, prilično malom časopisu u prilično maloj zemlji, Srbiji. Mada smo imali jednog keca u rukavu - Uroša Balova, Asanžovog prijatelja i izdavača u Srbiji. Toliko smo se bili zbližili sa Urošem da smo počeli jedan drugog da pozdravljamo sa "Asanž."

 Takođe smo znali da ti se najbolje stvari događaju kad ih najmanje očekuješ. Balov je nedavno objavio srpsko izdanje Asanžove najnovije knjige "Kad je Google sreo WikiLeaks", i tada smo mu poslali poruku, i čekali na odgovor koji kao da nikad neće stići.

"Džulijan je voljan da vam da mali intervju."

"Poslaćemo vam pitanja mejlom za dva sata", odgovorili smo mi.

Umesto tri, kakav je bio dogovor, poslali smo šest. Bilo je i podpitanja. Vredi pokušati, zar ne?

Nije mu smetalo. "On će vam odgovoriti za dva dana."

 Počeli smo da radimo na prednjoj strani časopisa, a i dalje smo bili uzbuđeni. Rečeno nam je da Asanž puno spava. Njegova pomoćnica nas je onda zvala i rekla nam da je intervju završen (stidljivo je dodala da je sjajan), i da ćemo ga dobiti do utorka. Što je, u slučaju Nedeljnika, krajnji rok. Ponovo smo nazvali Uroša Balova, onako uspaničeni. "Mi smo ozbiljan tim", rekao je. "Ne znam nikoga ko je ozbiljan kao Džulijan", dodao je.

Ponedeljak uveče. Primili smo mejl sa čudnom adresom, ali ipak nema sumnje. A tu su i odgovori. Džulijan Asanž otvoreno priča o vezi između Google i Hilari Klinton, bivšoj državnoj sekretarici i mogućoj sledećoj predsednici.

Shvatili smo da je to stvarno sjajan intervju. Čak nam je i Uroš rekao da se naježio dok ga je čitao.  "Ovo je jedan od najboljih intervjua koje je napravio."

Pa da čujemo šta ima da kaže.

 Vaše primedbe o Google-u, naprimer to da se radi o geopolitičkom vidovnjaku za Vašington, će iznenaditi mnoge ljude i korisnike Interneta, koji na Google gledaju kao na inovativnu i "kul" kompaniju koja vrednuje slobodu. Zapravo, standardni internet korisnici uopšte ne smatraju Google korporacijom, a kamoli da misle da je zla. Jeste li vi mogli da pojmite ovu dvostrukost, ovu dvoličnost Google-a?

 Na neki način su mi se viši slojevi Google-a uvek činili daljim i zaklonjenijim od hodnika Vašingtona. Kad mi je jedan kolega rekao da predsedavajući Google-a želi da zakaže sastanak sa mnom, bio sam iznenađen što brdo hoće Muhamedu. Ali sam tek mnogo vremena nakon što su Schmidt i njegova pratnja otišli shvatio ko me je stvarno posetio.

Jedan način gledanja na Google je da je to samo posao. Ali da bi jedna američka internet kompanija koja ima monopol mogla da osigura svoju dominaciju na svetskom tržištu, ne može jednostavno da nastavi da radi to što je dosad radila, i da pusti političare da obavljaju svoj posao. Šta jedna mega korporacija u ovakvom slučaju treba da radi? Ako želi da dominira svetom, mora postati deo prvobitnog carstva. Dobar deo Google-ovog imidža je to da je u pitanju "i više od kompanije", te da ljudi ne gledaju na Google kao na veliku, zlu kompaniju. Da li ljudi bivaju namamljeni u njenu zamku sa gigabajtima "slobodnog prostora", koji stvaraju iluziju da se ne dela u skladu sa korporativnim motivima profita? Google se često posmatra kao u suštini humana kompanija, koja ulaže u inicijative koje su pod "odgovornošću korporacije", da bi postigli "socijalne promene", kao na primer Google Ideas. Ali kao što je Google Ideas dokazao, "čovekoljubive" namere kompanije su je opasno približile imperijalističkom uticaju Sjedinjenih Država. Bilo da je u pitanju samo kompanija ili "i više od kompanije", Google-ove geopolitičke ambicije su vrlo tesno povezane sa planovima koje prema drugim državama ima najveća svetska supersila.

Stoga, od najvećeg je značaja da rešimo ovu situaciju sa Google-ovim monopolom, da prekinemo njegovu dominantnu poziciju sa regulatorima, i da sve to učinimo pre nego što Hilari Klinton bude imala priliku da postane predsednica.

 U vašoj najnovijoj knjizi otkrivate blisku političku saradnju između Vašingtona i Google-a. Kakva je to saradnja, i da li je postojala od samog početka, ili je nastala kad je Google postao moćan? I s obzirom na činjenicu da Google troši više na lobiranje u Vašingtonu od svih vojnih kompanija, šta nam to govori o ostalim korporacijama iz "Silikonske Doline" i dalje? Mislite li da postoji neka kompanija koja može i hoće da se odupre toj pesmi sirena iz Kapitola?

 Uzmimo kao primer predsedničke izbore u 2016. godini. S obzirom da podržava Hilari Klinton, Google će značajno uticati na izbore, kao kompanija koja tesno sarađuje sa državnim sekretarijatom, na čijem je čelu bila Klinton. Kao što sam objasnio u knjizi "Kad je Google sreo WikiLeaks", Google-ov odnos sa vladom SAD-a datira još od 2002. Mnogi ljudi koji rade za Google, počev od Jareda Cohena, direktora Google Ideas ili bolje rečeno Google-ov "direktor promena režima", su usko povezani sa spoljnom politikom SAD-a. Valjalo bi napomenuti da su njihove veze sa Hilari Klinton vrlo jake, budući da su mnogi od njih ranije radili kao njeni savetnici ili pomoćnici. Ona već 3 godine pravi finansijke rezerve i infrastrukturu da bi se kandidovala za predsednicu, i čak je preusmerila Clinton Global Initiative u tom pravcu. Da vas podsetim da je ona bila državna sekretarka od 2009 do 2013 a tokom tog vremena je WikiLeaks objavio poverljive podatke, obznanjujući kako je ona odobrila špijuniranje stranih diplomata, zvaničnika Ujedinjenih Nacija, i saveznika Sjedinjenih Država.

 

I još ću vas podsetiti da je Google aktivno učestvovao u PRISM-i, tajnom anti- terorističkom programu prikupljanja podataka putem masovnog elektronskog nadgledanja, koji je 2007. osnovala agencija za nacionalnu bezbednost SAD-a (NSA). Obratite pažnju na neke od tih razgovora i šta je sve PRISM otkrio. Imamo vrlo jaku korporaciju koja se proširila na najveći deo sveta, i koja prikuplja informacije od ljudi, preko njihovih telefona, pretraga na internetu i tako dalje, pa se sve to skuplja u SAD-u, praveći veze između svega toga, i to vrlo sofisticirane veze, na taj način praktično radeći posao nacionalne bezbednosti umesto njih, stvarajući centralnu bazu podataka, i to vrlo bogatu bazu. Čak i da uposlite najboljeg čoveka i dalje je to opasna celina, vrlo slična državnoj nacionalnoj bezbednosti, a nacionalna bezbednost može i silom da ih natera da otvore svoje arhive. Uporedite samo glavne ciljeve Google-a i DB-a  -  DB bukvalno kaže: "Želimo da prikupimo sve privatne informacije, da ih sačuvamo, poređamo, označimo brojevima i eksploatišemo". Dok Google kaže : "Želimo da prikupimo sve privatne informacije, da ih sačuvamo, poređamo, i prodamo te informacije oglašivačima."  Zbilja, skoro su identični.

Ako potom pogledate slučajeve kao što je Verizon, gde je očigledno da je došlo do kontakta između Verizona i nacionalne bezbednosti, da, Verizon je dobio FISA sudske naloge da preko FBI-ja redovno prosleđuje sve snimke poziva nacionalnoj bezbednosti, ali mogli bismo da se kladimo da se ustvari desilo to da je šef Verizona, govoreći na neformalan, blizak način sa DB i FBI rekao - "Gledajte, stvarno želim da vam pomognem. Želim. Zbilja. Ali moram da budem zaštićen. Stoga, morate da mi pružite neku vrstu bezbednosti pred sudom, tako da neće moći da me tuže klijenti i akcionari ako ove vesti procure. Osigurajte me u pravnom pogledu. Zaštitite me nekako od FISA suda, dajte mi nešto s čime ću moći da se branim, i onda ćemo da radimo."

 Na koje sve načine Google ugrožava našu slobodu? Je li samo preko nadgledanja i slanja naših podataka i dosijea DB-u, CIA, i ostalim bezbedonosnim službama, ili uopšte preko uranjanja u Google svet - preko reklama na klipovima na

 YouTube-u, preko sugestija i mapa, ili gledanja Google-ovog logoa toliko puta na dan?

 Jeste li znali da 80 posto današnjih pametnih telefona imaju nešto što se zove Android, što je Google-ov operativni sistem. To znači da Google zna kad ste prvi put upalili telefon, vašu lokaciju, mreže bežičnog Interneta koje su u blizini, sve što se pretražuje na Internetu, razne reklame koje ljudi vide, koje isto potiču od Google-a, mejlove koji imaju veze sa Gmail-om. Tako da je Google sam po sebi neka vrsta privatnog DB-a. Njihov posao je prikupljanje što više podataka širom sveta, što više ljudi i mesta, praveći veze između ovih podataka da bi mogli što bolje da predvide ponašanje ljudi, delimično zbog toga jer žele da im prodaju reklame. To im je način poslovanja. Ali su postali meta prismotre Agencije za nacionalnu bezbednost. A upravo to je otkrio Edvard Snouden, da Google i nacionalna bezbednost preko PRISM programa ostvaruju blizak kontakt. A to i ja proučavam u ovoj knjizi.

Ljude, međutim, i dalje šokira granica do koje se nadgleda, ali uprkos tome i dalje nemaju nikakvu nameru da napuste sajtove socijalnih medija kao što su Facebook, Twitter, ili da prestanu da koriste Google-ov Gmail. Ne mogu da pojme da takav nivo nadgledanja i prisluškivanja može da postoji zato što ga ne vide. Agencija za nacionalnu bezbednost je za njih jednaka Bogu, to je nešto nevidljivo što nadgleda i registruje sve što radimo, ali ne mogu to da vide te postaju sumnjičavi. Iako kažu - da, ovo je tačno i važno, ipak ignorišu pravila. S obzirom na svu tu kompleksnost i tajnovitost koja okružuje aktivnosti agencije za nacionalnu bezbednost i Google, ljudi zapravo ne veruju da se ovo dešava. Intelektualno i u teoriji oni to shvataju, ali lično ne mogu to da pojme i priznaju.

 Vaša čuvena izjava je da su Google i slične kompanije postale "Bogovi masovnog prisluškivanja, koje je stvorila zapadna civilizacija". Možete li molim vas detaljnije ovo da pojasnite? Jeste li pesimistični u pogledu budućnosti naše komunikacije i naše svesnosti u vezi potrebe da zaštitimo našu privatnost, ili da li ponekad vi i ljudi koje je potpomogao WikiLeaks (poput Edvarda Snoudena), osećate da ste u bitci čiji je ishod već odavno unapred rešen?

 Kao što ste već pomenuli, Google je postao najveća lobistička grupa u Vašingtonu, čak i veća nego Lockheed Martin, Raytheon, i Boeing. Verujem da su zbog njene moći vrlo male šanse da će regulative protiv poverenja naterati kompaniju da prestane da posluje. Jeste li znali da je Apple po pitanju tržišne kapitalizacije najveća kompanija u SAD-u, a da je Google na drugom mestu. Ali, zanimljivo je da konflikt između to dvoje, kao i između Microsoft-a i Google-a nije doveo do regulatornih akcija u SAD-u. Google postaje distibuter, preuzimajući mreže optičkih kabala od vlakna, takođe pokušavaju da postanu urednici, zadirući sve dublje u proizvodnju sadržaja. Takođe je interesantno da je DB hakovao regulatore protiv poverenja u Evropi, koji su slučajno istraživali upravo Google. Kao što je zabilježeno u knjizi "Kad je Google sreo WikiLeaks", vlada SAD-a smatra Google delom odbrambene industrijske baze. I tako, to je nešto što Sjedinjene Države smatraju ključnom stavkom svoje strategije.

Pošto su ljudi počeli da se bave internetom, internet je počeo da se bavi i nama. Naše međusobne, poslovne i državne komunikacije su sada povezane sa internetom isto kao što su naša tela povezana sa našim venama i arterijama. Bolest koja je zahvatila internet je zahvatila i nas, kako svaki naciju pojedinačno tako i sve skupa. Ta bolest koja nam sve više preti je, s jedne strane, masovno nadgledanje svih telekomunikacijskih poruka preko Interneta, svih naših finansijskih transakcija, intelektualnih ideja, međusobnih odnosa, a sa druge strane novi režimi koji kontrolišu protok ovih informacija, i koji kontrolišu samu srž internacionalnih civilizacija. Dakle, kao prvo moramo biti svesni ove nadolaze-će distopije. Kao rezultat te svesnosti moramo promeniti ponašanje ljudi da bi svi zajedno smislili ideje kako protiv toga da se borimo. Ovo je pitanje političke svesnosti i spoznaje samog sebe.  

 Kad je izašlo srpsko izdanje knjige "Kad je Google sreo WikiLeaks", poslali ste pismo srpskoj javnosti i rekli kako u Srbiji imate partnere u borbi protiv internet diktatora. Ali da li verujete da mala zemlja poput Srbije - koja uvek balansira između istoka i zapada, može da bude hrabra i slobodna? Kao biste vi ubedili političare koji vode ovu državu da se ne predaju diktaturama stranih vlada i velikih korporacija?

 Ne bih voleo da se nađem u poziciji da određujem bilo čiju spoljnu politiku, ali bih voleo da upozorim ljude da svi ovi razvoji vode ka novoj distopiji međunarodnih razmera kakvu nikad dosad nismo videli. Ovo ne obuhvata samo jednu državu u jednom regionu, nego će pre biti sve države u svim regionima. Ovo utiče na sve zemlje odjednom jer sve zemlje koriste internet. Govorimo o najvećoj krađi u istoriji čovečanstva. U proteklih nekoliko godina smo bili svedoci neverovatne političke radikalizacije svih naroda što ima veze sa internetom jer internet i sam prolazi kroz ogromnu transformaciju onih ljudi koji ga koriste. U nekim društvima je ovo već izazvalo revolucije i neverovatne reforme. Ovo je era u kojoj, pre svega, dolazi do političkog obrazovanja bez presedana. Stoga, ljudi u Srbiji moraju ozbiljno da shvate uspon Google-a i svih onih koji imaju veze s tim, kao i pretnju koju predstavljaju za nezavisnost i autonomiju nacija i kultura, pre nego što postanemo bespomoćni usled svih ovih događaja. Rekao bih da jedino zajedno možemo da se izborimo za svoju slobodu i svoje mesto u ovom novom svetu.

 Već tri godine ste u ambasadi Ekvadora u Londonu. Mnogo puta smo čuli da se vaše zdravlje pogoršava. Kako se osećate ovih dana, i osećate li posledice toga što nemate pristup svežem vazduhu i sunčevoj svetlosti? Mislite li da će vam ikad biti dozvoljeno da potražite odgovarajuću medicinsku pomoć?

 Kao što i sami predpostavljate, biti zatočen na razne načine skoro pet godina - od čega je tri bilo u ovoj ambasadi, koja nije izložena direktnoj sunčevoj svetlosti - bi kod svake osobe kad-tad izazvalo određene tegobe. Zahvaljujem na vašoj brizi, ali ipak ne bih dalje komentarisao svoje zdravstveno stanje, već bih samo dodao kako nastavljam sa svojim pravnim slučajem.               

Intervju vodili: Veljko Lalić i Marko Prevelić nedeljnik ›››

 

prevod: Nemanja Minić ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Krešimir Mišak ›››

 

Ključ je probuđeni pojedinac

Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i vižljav, neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne dodaje dodatnu energiju buđenju drugih pojedinaca.

 Posljednje nekolike godine skupine dobronamjernih ljudi koji žele usmjeriti svoju energiju da promijene neki dio svijeta na bolje, na temelju određene količine razumijevanja što sa svijetom ne valja (a niti jedan ispravni odgovor na to pitanje ne može isključivati namjernu zakulisnu manipulaciju događajima i informacijama u smjeru sve veće kontrole u rukama sve manjeg broja ljudi) povremeno me zovu da im se priključim. Nekad je to neka neformalna skupina, ponekad neka stranka u nastajanju ili pak udruga. Imam neki problem s udruživanjem pa nikada ne pristanem. Možda to ima veze s time što sam još sam davno primijetio da kad god netko počne pričati „mi ćemo ovo, mi ćemo ono“, a ako sam i ja slučajno uključen u taj „mi“,  uglavnom me želi iskoristiti u svoju korist. Možda moje odbijanje ima veze sa situacijama kod kojih nije riječ o iskorištavanju, a kakvih sam se naslušao, primjerice, na sastancima kućnog savjeta, kada svi puno pričaju, priča divergira u svim smjerovima, vade se kosturi iz ormara, a na kraju se ništa ne riješi. U takvim sam situacijama čak priželjkivao diktaturu umjesto demokracije, jer ona je  bar efikasna, a i znaš pred kim pasti na koljena ako ti nešto treba.

Jedina prava grupa građana koje sam bio član punim srcem, odgovornošću i uključenošću je moj bend. Ali bendovi su vam čudne skupine. Kao prvo, jako su mali.

No, uz sve navedene razloge, čak i kad naiđem na skupinu doista dobronamjernih ljudi koji nemaju namjeru nikoga iskoristiti i koji pokazuju određeni stupanj razumijevanja svijeta, ipak se ne uključujem. Glavni razlog nije ništa od gore navedenog. moguća neka vrsta demokracije ili usuglašavanja (mada ni tu ne uvijek). Kao drugo, to je neku čudna skupina, koja nije samo poslovna, ali ima u sebi faktor međusobne poslovne odgovornosti. Nije obiteljska, ali ima neki obiteljski duh. Svi članovi ne moraju čak nužno biti kućni prijatelji, ali moraju imati određeni prijateljski odnos, koji nadmašuje puku klupsku solidarnost, jer svi ti ljudi ipak zajedno nešto stvaraju.

Naime, jednostavno ne vjerujem da bilo kakva organizirana skupina može išta promijeniti. Po meni, ključ promjene samo je jedan, a može ga se svesti u dvije riječi: „probuđeni pojedinac.“

Probuđeni pojedinac nezamislivo je moćna snaga i ne treba mu nikakav grupa. Pogotovo kad se počne umnožavati. Svijetom punim probuđenih pojedinaca nemoguće je manipulirati, a jedan od razloga jest upravo to što oni nisu u grupama. Grupe ljudi je, naime, vrlo lako ustrojiti u neku vrst piramidalne strukture (bez koje je svaka manipulacija nemoguća). Kako je i upravljanje svakom većom grupom nemoguće bez neke vrsti piramidalne strukture (u većim grupama svi se pokušaji direktne demokracije uvijek pretvaraju u kakofoniju mišljenja i sukobe interesnih skupina), iz toga slijedi da je svaka grupa vrlo lagan plijen nekog manipulatora. Ona naravno to neće biti dok nije bitna ili utjecajna, ali tada to nije ni važno. No, ako postaje utjecajna, tada očekujte nevidljive uplive sa strane, a netko od pripadnika piramidalne strukture te grupe će prije ili kasnije popustiti.

Kod probuđenih pojedinaca to je nemoguće. Manipulator može jedino pokušati manuipulirati sa svakom osobom posebno, a to je nemoguće jer se manipulatori  baš i bave manipuliranjem zato jer ih ima manje od onih kojima bi htjeli manipulirati, u suprotnom im manipulacija ne bi bila ni potrebna.

No, kad bi manipulatora čak bilo barem toliko koliko bi bilo probuđenih pojedinaca, opet ne bi mogli ništa. Riječ je, sjećate se, o probuđenim  pojedincima. To su oni koji su skužili trikove s Hrelića kojima se pokušava nasanjkati ljude. A kad jednom skužite trikove, dalje nije tako teško.

Napravimo mentalni eksperiment i zamislimo na trenutak svijet koji se sastoji većinom od probuđenih pojedinaca. (Moramo to zamišljati jer nažalost još uvijek nije tako, mada im broj stalno raste oni još uvijek čine vrlo mali postotak populacije čovječanstva). Krenimo od politike.  Što mislite, biste li mogli emocijama probuđenog pojedinca daljinski upravljati kroz podražaje iz vijesti, kako se to danas radi s ciljem da se kod ljudi stvori pristanak i čak angažman za razne stvari koje sami po sebi ne prihvatili ni u ludilu? Probuđeni pojedinac vidi kroz vijesti (u rijetkim trenucima kad ih uopće gleda), vidi ispraznost i banalost tipova koji se skrivaju iza odijela tipova u vladi, ne pada mu na pamet izlaziti na izbore i davati svoju energiju Kontrolnom sustavu niti mu pada na pamet obazirati se na gomile besmislenih zakona koji se nameću sa svih strana. Kad je probuđeni pojedinac usamljen, mogao bi zbog takvog stava imati problema, ali u svijetu punom probuđenih pojedinaca su besmisleni zakoni i pravila ti koji će otpasti poput suhog lista u jesen. Jer ako je i policajac probuđeni pojedinac, ako je i sudac probuđeni pojedinac, ako je i vojnik probuđeni pojedinac, ako je i vlasnik neke tvrtke probuđeni pojedinac, tko će onda biti taj robot koji će šutke raditi na namicanju omče oko vrata svojim sugrađanima, a konačno i sebi samome?

Zamislimo probuđenog pojedinca u kontekstu zdravlja. Mislite li da bi ijedan probuđeni pojedinac pokušavao liječiti ‘bolest’ tako što bi napadao simptome kemijskim putem ili pak radioaktivnim zračenjem? Probuđeni pojedinac možda bolest ne bi ni vidio kao ‘bolest’, a pogotovo ne kao da postoje stotine raznih vrsta ‘bolesti’. Možda bi sve to vidio kao mnogobrojna imena dana jednoj istoj stvari – izbačenosti iz ravnoteže, ‘nezdravlju’ ili upozorenju da se nešto pod hitno treba popraviti.

Probuđeni pojedinac sigurno ne bi slijedio Pasteura i ubijao bacile, navodne uzročnike bolesti, već bi prije slijedio Pasteurovog suvremenika Bechampa koji je rekao da prvo treba stvoriti zdravi okoliš, a onda će bacili prestati biti neprijateljski raspoloženi napadači organizma. Probuđenom pojedincu bi vjerojatno barem malo bila čudna zamisao da se djeca u bolnici cijepe kemijsko-biološkim koktelom u trenutku kad su tek petnaestak minuta disale zrak, dok su još uvijek bez većine vlastitih sustava – od grijanja do imuniteta i čvrstoće tijela, dok se još nisu ni oporavila od šoka izlaska iz maternice. Probuđenom pojedincu bi vjerojatno bilo čudno zašto se toliko velik broj ljudi uporno liječi opasnim tretmanom zvanim kemoterapijom, kad se kod većine to pokazalo bezuspješnim, o čemu svjedoče groblja koja su i inače puna žrtava Svjetske zdravstve organizacije.

Kad smo već kod te hit-bolesti modernog doba, probuđeni pojedinac možda ne bi gutao mit o napretku svijeta i njegovu poboljšanju od strane znanosti u trenutku dok ljudi posvuda obolijevaju, a za većinu ljudi u većini zemalja na svijetu, uglavnom onima koje se u nabrajanju svjetova zove trećim svijetom, proslavljeni napredak društva nije se odrazio na kvalitetu života, baš suprotno, novostečene ‘vrijendosti’ skupo su platili slobodnim vremenom, zdravljem, pa i vlastitom imovinom ili kapacitetom da prehrane sebe i svoju obitelj.

Probuđeni pojedinac bi još prilikom otvaranja jednog, makar i krmeljavog oka, obratio pažnju na tako evidentne globalno zahvate kao što je špricanje atmosfere česticama neznane svrhe i podrijetla, a koji su svakoga dana toliko jasni vidljivi na nebu iznad naših glava.

Probuđeni pojedinac, u kooperantskim i poslovnim odnosima s drugim probuđenim pojedincima, ne bi padao u zamku moći nego bi u svemu što radi na umu imao sačuvati humanost i međusobnu poštenu razmjenu. Želio bi spriječiti pretvaranje ljudskog roda u roj, u neku vrst strojne inteligencije sačinjene od robota kakvih sve više viđamo oko sebe, u isto vrijeme dok srećemo i sve više probuđenih pojedinaca.

Uz sve to, malo je vjerojatno da bi probuđenom pojedincu bile potrebne interesne skupine. Kao prvo, on bi znao da bilo kakvim sudjelovanjem u političkoj sferi života samo ojačava Kontrolni sustav koji ga želi porobiti. Čak i ako se njegovo sudjelovanje svodi na pobunu, i opet ga jača, dajući povoda za uvođenje još strože policijske države, s opravdanjem očuvanjam ‘sigurnosti’. Zamislite da ste vlasnik Lige prvaka. To znači da vaša organizacija stoji iz oba kluba i pobjeđuje bez obzira tko na terenu gubi ili pobjeđuje. Uz to je vlasnik svih sudaca, reflektora, bijelih crti na terenu, hrane i pića koji se tamo prodaju, pa i tribina. Možete slobodno na tim tribinama prosvjedovati koliko vas volja, ali time samo dižete značaj tog događaja, a uostalom i financijski ste ga pomogli kupujući kartu. Ne, ne, ne, ako svijet usporedimo s navedenim primjerom Lige prvaka, očito je da se probuđeni pojedinac nikad neće suprotstavljati sustavu i tako igrati njegovu igru manipulacije opravdanim buntom i dijeljenja ljudi na suprotstavljene navijačke skupine da bi se njima lakše vladalo. Probuđeni pojedinac jednostavno će otići s terena i umjesto da gleda debelo preplaćene sportsko-manekenske zvijezde na terenu, on će na nekoj livadi s drugim probuđenim pojedincima odigrati ‘hakl’ na dva mala gola, što će biti znatno zabavnije, zdravije i jeftinije. Poslije će si za sitnu lovu kupiti gajbu piva (i to s  alkoholom, što je samo po sebi luksuz koji je na stadionima Lige prvaka nestao davno, navodno radi sigurnosti).

Velik broj probuđenih pojedinaca ne bi imao nikakvu potrebu za udruživanjem u piramidalne strukture moći, ali bi uviđao potrebu za uspostavljanje kanala prema drugim pojedincima, onih istih kanala povjerenja u koje se korporatisti neprekidno žele ugurati, bez obzira li je riječ o odnosu liječnika i pacijenta, roditelja i djece, vlade i građana, događaja i čitatelja novina…Energija može strujati i bez posrednika, novac može mijenjati ruke i bez kamatara, a alternativne valute nalik su onom alternativnom ‘haklu’ na dva mala umjesto podraživanja emocija na gladijatorskim nogometnim igrama.

Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i vižljav, neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne dodaje dodatnu energiju buđenju drugih pojedinaca. To što pak sve češće reagira, kroz razne vrste robota-ljudi, znak je da se proces kreće usprkos taktici ignoriranja i da se mora igrati otvorenih karata jer su stvari otišle predaleko da bi ih se prepustilo inerciji.

Jer svaki probuđeni pojedinac nalik je virusu. On se druži s drugim ljudima, priča im što misli, i tako kroz društvenu interakciju, htio-ne htio,  utječe na druge ljude, kako riječima tako i djelima. Ako isprva i ne prihvate njegove poglede, ipak će ih barem postati svjesni. Kad ih po drugi put od nekog čuju možda će čak i obratiti pažnju na te čudnovate nove poglede i malo razmisliti o njima. A kad počnu razmišljati o njima, započeo je proces poništavanja masovne hipnoze tj. eto još jednog probuđenog pojedinca. Malo po malo ali neminovno, i oni sami će postati  virus koji će strujati Kontrolnim sustavom. Kao što je očito, riječ je o geometrijskoj progresiji.

I za kraj, probuđeni pojedinac zna da svijet predstavlja tek kulisu njegova života. Neće se valjda boriti protiv kulise? Njegovo je da odigra svoju ulogu najbolje što može, a potom napusti pozornicu i napravi mjesta za druge. The show must go on.

izvor: www.transformacijasvijesti.com ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Leonid Grigorijevič Ivašov ›››

 

Dramatično obraćanje generala Leonida Ivašova građanima Rusije

 U TOKU JE RAT. RAT DO UNIŠTENJA. UNIŠTENJA SVIH NAS!

Obraćanje predsednika Akademije geopolitičkih problema general–pukovnika Ivašova Leonida Grigorijeviča svim građanima Rusije.

Nama je potrebno ujedinjenje!!! 

 Uvaženi sugrađani! Stiče se utisak da mnogi od vas nisu svesni smrtne opasnosti koja svima nama preti. Svet je sada zaista na ivici ponora. Ovo nije preterivanje, niti metafora. Ovo je stvarnost! Ali, sudeći po vrlo maloj aktivnosti na društvenim mrežama, ljudi ovo ili ne shvataju ozbiljno, ili misle da će se neko drugi boriti za njih i ratovati, ili oni uopšte ne znaju ništa.

 Želeo bih da vam razjasnim jednu vrlo važnu stvar – U TOKU JE RAT DO UNIŠTENJA. UNIŠTENJA SVIH NAS! A činjenica da ne eksplodiraju bombe i granate, ne fijuču meci i ne ruše kuće, ne znači da je danas mirno vreme i da smo mi bezbedni.

 Oružje neprijatelja su vakcinacija – čipizacija i veštačka inteligencija, 5G – zračenje, urušavanje obrazovanja i lišavanje svih nas ljudskih prava i sloboda. Naše oružje su mozak, pravna pismenost, društvene mreže, informacije, građanski aktivizam, vera, molitva i pobednička svetlosna snaga ljubavi. Ako mislite da to nije dovoljno, grešite. Ovo je više nego dovoljno za pobedu!

 Ali, imamo problem. Njega smo nasledili iz sovjetske ere. Naučeni smo da tretiramo državu kao dadilju koja će sve odlučiti za nas, pobrinuti se za sve, „odjednom će mađioničar doleteti u plavom helikopteru ...“ itd. Ali, svi se moramo probuditi i odrasti! Niko neće učiniti ništa za nas! Mi se moramo boriti za svoj život i svoju decu! I TO TREBA DOBRO ZAPAMTITI!

 Da, slava Bogu, postoje aktivisti koji pokušavaju da se bore na čelu i okupljaju istomišljenike oko sebe. Nizak poklon i od srca im zahvalnost. Ali šta mislite, da oni sami mogu sve bez vas?! Da li mislite da će u nekom lepom trenutku neki hrabri komandant narediti "Juriš!", A hiljade hrabrih vojnika će pojuriti u bitku, umirući za vas?! A Vi ćete ovo gledati na „Ju tjubu“ uz pivo i picu?! Verovatno ću razočarati mnoge - to se neće dogoditi. A evo i zašto.

 Sada dobijamo ono što smo zaslužili. Bili smo stado ovaca, misleći da je moguće ne uplitati se u politiku, ne proučavati zakone, živeći u svom zadovoljstvu. I nemoj da me vređaš - nisam previše različit od ostalih... Ali najvažnije od svega što smo prestali da budemo jedan veliki narod. A ovo je veliki problem. I bez njegovog rešavanja, nema razloga da računamo na uspeh, koliko god mi uzvikivali „Hvala, deda, na pobedi!“

Naši su dedovi pobedili upravo zato što su se ujedinili pred smrtnom opasnošću. A mi čitamo postove na Internetu, a maksimum koji nam je dovoljan je da to lajkujemo ili zalepimo stiker u komentaru. Ljudi, razumejte - nije dovoljno lajkovati! Sada nije dovoljno da sami nešto znamo! Moramo aktivno širiti informaciju, donoseći je svakom stanovniku! I ne samo naše zemlje! I nije dovoljno samo da se ogorčite, ogorčenje ne daje ništa.

 Nemojte me shvatiti pogrešno - ne želim nikoga da krivim za bilo šta, posebno one koji su veoma aktivni. Ali, ovo što mi danas radimo nije uopšte dovoljno! Treba nam masovnost! Ne računajte da će drugi učiniti ono što treba za vas! I nemojte reći „ne razumem ovo“ – razaberite se! Nemojte reći „nemam vremena, radim“, kao i svi, i vi ste u smrtnoj opasnosti. Shvatite jednostavnu istinu za sebe - NIKO NEĆE ZAŠTITI VAŠU DECU!!! SADA ŽIVOT NARODA I DRŽAVE ZAVISI OD SVAKOG OD NAS! Ili mislite da Bil Gejts, govoreći o uništenju šest milijardi ljudi, nije mislio na vas, već na vaše komšije?!!

Na kraju krajeva, od vas se ne traži puno - jednostavno da što više širite informacije, pišete peticije i pisma poslanicima i članovima vlade. Eto, to je sve! Gotove šablone za dokumente i pisma! Aktivisti su već obavili glavni posao, treba vam samo nekoliko klikova! Samo nemojte reći da od toga neće biti ništa. Prosto, učinite to! Svaki! Umesto fotografija mačaka i pasa ... Proučite Ustav!

 Tamo nema previše slova. Jer će vas ponovo prevariti. Saznajte šta je nano-vakcina, 5G, pročitajte zakon o pametnom gradu na veb lokaciji gradonačelnika Moskve, nemojte biti leni da biste razumeli suštinu programa učenja na daljinu. Pogledajte video snimke na „Ju tjubu“ koji objašnjavaju šta je to i čime je to preplavljeno... Mislim da će vam se kosa dići na glavi i postaćete mnogo aktivniji ... Ovo i jeste posao u ime pobede.

 I još jedan važan momenat neophodno je razumeti - više nemamo priliku da budemo isti. Neće se desiti da se svet promenio, a da mi ostajnemo isti kao što smo bili. Moramo rasti i jačati. Usput, neprijatelji nas nagone da budemo aktivniji, pametniji, jači i samouvereniji u sebe. Hvala im na tome ...)

 Ali, najvažnije je da se moramo - i moći ćemo - da  se ujedinimo i opet postanemo veliki, prijateljski i jak narod. Videćemo da nismo sami u svom stanu iza tastature, ima nas puno! I nećemo reći da su naši ljudi lenji i kukavički, da niko neće ustati. Naš narod nije takav! Samo se moramo ujediniti. I Internet će nam doneti veliku korist u ovome. Kao što izreka kaže, „ko nas muči, taj će nam i pomoći“. Naši neprijatelji računaju na našu glupost, kukavičluk i pasivnost. Upravo te osobine mogu im omogućiti da nas porobe i unište. Ali, razočaraćemo ih.

 Ovo i jeste INFOMACIONI RAT! Mi ratujemo INFORMACIJAMA! Stoga, mi moramo biti naoružani i ujedinjeni. U suprotnom, neprijatelj će pokušati da nas okrene jedne protiv drugih, u krvavi građanski rat, brat na brata, kako bismo se međusobno ubijali. Pokušaće da nas podele i pokopaju. Vakcinisane sa protivnicima vakcina, čipovane bio-robote s normalnim živim ljudima, itd... No, mi ne smemo dovesti stvar do krvoprolića! To je već bilo pre sto godina. Ne smemo pomoći neprijatelju da nas uništi. Zato se aktivno priključite borbi na Internetu!

 I, na kraju, upamtite da smo mi – JEDAN VELIKI NAROD! NAROD – POBEDNIK! MI MI MORAMO BITI ZAJEDNO! To je glavni zalog naše pobede. Radite, braćo! Radi dece! Radi njihove svetle budućnosti! Kako su se nekada borili naši dedovi i pradedovi! Nemamo se gde povući... 

izvor: pravoslavnaporodica.org.srb ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Miroslav Lazanski ›››

 

Poslednja bajka 

Amerika danas vodi rat protiv vrednosti za koje se do juče borila

 Rusko zauzimanje prištinskog aerodroma 1999. godine bila je prva oružana konfrontacija Rusije i Zapada još od vremena kubanske raketne krize 1992. Možda će to u istoriji biti zabeleženo i kao događaj koji je označio početak drugog hladnog rata. Za vreme prvog hladnog rata meni su često prebacivali da stojim na strani Zapada, iako sam nastojao, a verujem i uspevao, da kada su u pitanju intervjui, imam podjednak broj generala i maršala i jednih i drugih i da posećujem vojne baze i SAD i SSSR. Sada, u drugom hladnom ratu, mislim da su Rusi u pravu, jer je Rusija ta koja poštuje civilizovane norme i suverenitet država, tobožnje vrednosti Zapada u prvom hladnom ratu.

 Kad su Rusi zauzimali prištinski aerodrom 1999. i kada su pokušali da avionima na Kosovo pošalju svoja pojačanja, Mađarska, Rumunija i Bugarska nisu dozvolile prelet ruskih aviona. To je bila sramotna odluka i kršenje zahteva iz rezolucije Saveta bezbednosti UN od 10. juna 1999. i sporazuma grupe G-7 od 3. juna 1999. U ta dva dokumenta se eksplicitno navodi da će „međunarodno civilno i bezbednosno prisustvo na Kosovu“ biti „pod pokroviteljstvom UN“ i da ruski kontingent „neće biti pod komandom NATO-a“. Naravno, NATO nije imao nameru da ispoštuje bilo kakve obaveze. Amerika je, čak i pre usvajanja rezolucije UN, uporno radila iza kulisa da bi osigurala da Rusija bude sprečena da igra bilo kakvu ulogu na Kosovu. Vašington se pri tome oslonio na bivše ruske vojne saveznike iz Varšavskog ugovora, koji su grozničavo čeznuli da uđu u NATO i u EU, i koji su bez oklevanja uradili sve ono što je Amerika od njih zahtevala. Što je značajna crta njihovog nacionalnog karaktera. Nedavno istupanje gospodina Borisova u Sofiji, kada je direktno potvrdio da je Bugarska torpedovala „Južni tok“ da bi udovoljila Vašingtonu – lišeno je svake pristojnosti i nacionalne časti. Tako postupaju samo marionete. Nekada sovjetske, sada američke. Verovatno sada u Moskvi mnogi proklinju Mihaila Gorbačova i njegove reforme, koje su srušile Sovjetski Savez i dovele NATO na granice Rusije. Pa je sada Rusija suočena s Amerikom, koja je rešila da uspostavi niz satelitskih režima u državama na granicama Rusije.

 Rusi su svesni da je ponovno uspostavljanje stare sfere uticaja za njih pitanje života i smrti. U međuvremenu, Amerika je proglasila pobedu u prvom hladnom ratu, ali umesto da uživa u trijumfu, ona je stalno tražila nove neprijatelje. Japan je bio prvi kandidat, ali kolaps indeksa Nikei ubrzo je okončao tu paniku. Onda su na red došle stare mušterije: Srbija sa Slobodanom Miloševićem, ruska mafija, kao da italijanska ne postoji, srpska patriotska mafija naoružana atomskom bombom, islamski fundamentalizam, Norijega, Sadam Husein, pukovnik Gadafi, Bašar el Asad, Kinezi i njihovo vojno jačanje, Vladimir Putin i Rusija.

 Traženje neprijatelja neizbežno stvara neprijatelja. Nažalost, Amerika se danas suočava sa svetom koji joj želi zlo. Kina mrzi Ameriku i ne veruje joj, ali suviše Amerikanaca i suviše Kineza zarađuju jedni od drugih da bi elite dozvolile rat. Japanu se smučilo da sluša američke prigovore zbog njihovog ekonomskog sistema i njihovog navodno nedovoljnog kajanja zbog silovanja Nankinga, ali sporovi sa Kinezima oko ostrva na Pacifiku donekle vraćaju Japan u američki zagrljaj. Latinoamerikanci su umorni od toga da im se stalno sudi i presuđuje samo na osnovu „napora koji se ulaže u borbu protiv trgovine drogom“. Brazilci više ne mogu da podnesu da slušaju pridike o uništavanju prašuma.

Što se tiče Rusa, oni su se odrekli sovjetske imperije, a da nisu ispalili niti jedan metak. Oko 25 miliona etničkih Rusa ostalo je raspadom SSSR-a izvan granica Rusije. Celokupno konvencionalno naoružanje sovjetske armije, izvan granica Rusije, ostalo je u novim državama, bivšim sovjetskim republikama. Boris Jeljcin je naivno poverovao da drugi neće pokušati da iskoriste slabosti Rusije. Poverovao je kako su Rusija i Zapad prijatelji i partneri.

 Vladimir Putin nije naivan i svestan je da se i drugi hladni rat vodi zbog istih pitanja kao i prvi: sloboda i samoopredeljenje država. Na jednoj strani su SAD i njeni sateliti, koji promovišu ideologiju „tržišne demokratije“, na drugoj strani su Rusija, Kina, Indija, Brazil, Južnoafrička Republika... Amerika danas vodi rat protiv vrednosti za koje se do juče borila.

 A Srbija, gde smo mi u svemu tome? Gde je nestala lepa bajka o EU i Kosovu, koja je ispunjavala našu štampu i zaokupljala naše političare? Dokle ćemo da slušamo zapadne ambasadore u Beogradu kako nas besramno lažu i sirotu Maju Kocijančič kako nemoćno koluta plavim očima ne uspevajući da smisli nekakav odgovor. Poslednji košmar naše naivnosti... 

izvor: www.politika.rs ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Olga Četverikova ›››

 

Kompletno restrukturiranje čoveka ili šta se krije iza „Globalnog obrazovanja“

 „Globalno obrazovanje“ je razvijeno kasnih 1970-ih. U njegovom stvaranju je igrao glavnu ulogu Robert Miler (bio je zamenik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija). Tu su i njegove kolege iz Sjedinjenih Američkih Država 1970-80, koji su razvili program „Globalno obrazovanje“ i koje je obezbedilo prelazak na novi sistem vrednosti u čijem središtu je tolerancija. To je panteističan pogled na svet, govoreći vrlo iskreno – ovaj sistem ima korene u okultnom svetu „Nju ejdž“ (Nova era).

… „Nju Ejdž“ je jezgro okultizma, umreženo, gde dolaze sve ostale sekte koje su aktivne na Zapadu i u našoj zemlji. I usput, slučaj Sodome – sve se i dešava u ovom svetu okultizma. Globalni cilj nije samo da kontroliše čoveka, ali, na primer, jeste kontrola rađanja u pojedinim zemljama. Najnovija tehnika jeste, pre svega, seksualno obrazovanje. Ovo je uvođenje različitih modela razvrata kroz njih. Propaganda ide putem filmova, preko crtanih filmova, kroz emisije – tzv. serije, razne šou-rijalitije, to je generalno ključna tačka. Uključite TV – podivljala primitivizacija ljudske svesti, i – što je najvažnije – neosetno uvođenje ovog tolerantnog odnosa prema razvratu. Na nivou kulture – tzv. pop kulture – to je prisutno već duže vremena. Ali, obrazovanje se i dalje drži svojih kanonskih pravila u zemljama koje su interesne sfere „Nju ejdža“. Jer, danas je težište upravo na ovoj sferi ljudskog života.

 Obrazovanje je bastion odvraćanja nekim pristupima Globalnog obrazovanja. Ovde mnogo zavisi od nastavnika, odnosno od pojedinaca. Jer, čak i ako se nešto nalazi u školskom udžbeniku ili programu – nastavni proces i dalje, u velikoj meri, zavisi od ličnosti nastavnika. Da bi se ukloniio ovaj faktor sada se pruža prekvalifikacija kadrova, kroz obuku, i samo „inovirani profesori“ moći će da ostanu. A „neinovirani“ ljudi su isključeni ili su uvedene mnoge druge metode da bi ih sistem sam odbacio. Ako želite da ostanete u obrazovanje – morate glumiti zatvorenost i nezainteresovanost.

 Postoji ukupno restrukturiranje čoveka. To je ono što mi zovemo Transhumanizovani projekat, kada osoba – korak po korak – prelazi od humane u post-humanu. Ovaj projekat je Transhumanizacija, time se bave NASA, DARPA, vodeće američke obaveštajne agencije. Transhumanizam nije marginalan, on je najnoviji strateški pravac u konceptu „ljudske obnove“ – stvaranja NOVOG ČOVEKA.

 Cilj je ukupno restrukturiranje čoveka, jednostavno rečeno, oduzimanje identiteta osobe, duhovne suštine. Čovek može biti u potpunosti doveden pod kontrolu kada ne sluša samo svoj um nego prihvataju tuđu volju i um. Neophodno je da se pokori osoba na ovom nivou – na nivou volje – i da se transformiše u post-ljudsko biće puno različitih čipova, ljudske-kiborg svesti i integrisanja u jednu informacionu mrežu koja je povezana sa nukleus mrežom, i preko nje da se u potpunosti kontroliše čovečanstvo. Ali da bi se to obistinilo potrebno je dramatično potcenjen i uništen stepen duhovnog razvoja čoveka, da bude okrenut u primitivnog potrošača koji ima jednostavan skup zahteva – i od njega možete tražiti sve. Naše obrazovanje je oduvek imalo cilj ne samo na profesionalnu orijentaciju, nego i otkrivanja lica svesti ljudskog lica, tako smo shvatili obrazovanje – obrazovanje lica. I još uvek je u školama inercija da se uči upravo ono što se uči.

 Ali uništavanje obrazovanja danas ide veoma dobro. Prvo, uništili su osnovne škole, a zatim srednju školu – izgradili su „globalno obrazovanje“, a zatim uklonili „krov“ – Akademiju nauka, a sada, kada je sve bilo pripremljeno, nadgradnja je razbiti predškolsko obrazovanje.

 Jedan od principa nove tehnike jeste zabrana tradicionalnog sistema obrazovanja, prelazak na novi – sa uvođenjem stranog jezika, strane tehnike i ostalog. Kao rezultat toga, realnost je da naša deca ne uče ruske bajke i ruske pesme u ruskoj književnosti, nego „Harija Potera“ i slično.

 Korporacije ne trebaju osobe koje imaju ličnost, već ljude-kompjutere, i nastavnici moraju da steknu „kompetenciju“, diktirana saznanja. Nastavniku se zabranjuje kao nekad da obrazuje, utiče na proces formiranja identiteta (bez ideala, nema autoriteta, bez jedne istine, da ne mogu na nešto da obrate više pažnje), nastavnik mora da izgleda kao deo sistema i da pomogne da se steknu diktirana saznanja.

 Najgora stvar je što se ovo uvodi u ranom detinjstvu, sada imamo čak i predškolsko vaspitanje koje se smatra kao korak kontinuiranog obrazovanja. To sada nije vaspitanje, ovo je predškolsko obrazovanje, a između obrazovanja i formiranja ličnosti (vaspitanja), značajne su razlike. I 2012. godine razvili smo standarde predškolskog vaspitanja i obrazovanja, a prema njima dete ima aktivnu ulogu u izboru sadržaja svog obrazovanja. Predškolsko obrazovanje – deca od tri meseca do sedam godina! To znači da dete od tri meseca ima aktivnu ulogu u izboru sadržaja svog obrazovanja, to je napisano u standardu – zamislite to?!

 Obrazovanje za sve“ je program koji je razvio Miler u kasnim 1970-im i sprovodi se kroz UNESKO. U stvari, UNESKO je takođe struktura sa okultnim značajem i znanjem, zna se šta oni rade. Druga stvar jeste da je velikom delu zvaničnika – na srednjem nivou saznanja i znanja o njihovim ciljevima, koji su maskirani pod „Globalnim obrazovanjem“ – izgleda da je sve u redu, da se ugrađuju u univerzalnu ljubav, u univerzalno prijateljstvo. U stvari, to je politika segregacije, pod maskom globalizacije, komercijalizacija čovečanstva koje naglo pada u nivou razvijenosti i nad kojim se primenjuju tehnike smanjivanja populacije kroz razne metode i tehnike, ima ih mnogo opisanih, dok se čekaju uslovi da elita preuzme kontrolu i ostvari svoje nehumane projekte.

 Dr Olga Četverikova je docent na katedri istorije i politike Evrope i Amerike MGIMO Rusije 

Preveo: Toma Ristić ›››

izvor: stanje stvari ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Olga Četverikova ›››

Papa i Novi svetski poredak 

Rimski papa i Vatikan sada, generalno, igraju veliku ulogu u stvaranju jedne svetske religijske doktrine – kaže stručnjak za Vatikan Olga Četverikova. Papa želi da postane lider tog procesa. Podsećam da je Franjo sasvim nedavno govorio o početku Trećeg svetskog rata, pa je samim tim  na sebe preuzeo odgovornost za zbivanja u svetu. 

Postoji još i druga činjenica. U septembru 2014. godine održan je susret pape i bivšeg predsednika Izraela Šimona Peresa. Peres je tom prilikom rekao da se Organizacija ujedinjenih nacija pokazala neefikasnom u borbi protiv terorizma, te je zato potrebno osnovati Organizaciju ujedinjenih religija ili „OUN religija“, koja bi doprinela okončanju ratova. Po Peresovom mišljenju, upravo je papu moguće smatrati moralnim autoritetom za mir i on bi bio odličan šef nove organizacije. Faktički, počela je priprema za stvaranje takve globalne strukture, na čijem bi čelu bio rimski papa.

 Iz tog razloga Franjine reči treba razumeti ne samo kao upozorenje da će hrišćani živeti teško, već i kao zahtev za stvaranje svetske organizacije religija na čelu sa papom, koja bi rešila sadašnje probleme.

 Vatikan je već proklamovao ekumenističku otvorenost, odnosno dijalog s drugim religijama. Stvar je u tome da se mora priznati prvenstvo rimskog pape, a sva učenja mogu ostati nepromenjena.

 Što se tiče hrišćanstva, za 2017. godinu se priprema potpisivanje sporazuma koji bi trebalo da proglasi pravladavanje raskola između rimokatolika i protestanata.  Tada će biti i 500. godišnjica od kada je Martin Luter istupio sa kritikom crkve. Dokumenat je već spreman, a deo anglikanaca je već prešao pod vlast rimskog pape. Oni su sačuvali svoje učenje i obrede, ali su priznali vodeću ulogu pape.

 2013. godine, konstantinopoljski patrijarh Vartolomej je prvi, od vremena raskola 1054. godine, prisustvovao intronizaciji pape u Rimu. Konstantinopoljski patrijarh se smatra vaseljenskim, to jest – poglavarom svog Pravoslavlja. Za 2016. godinu se planira sazivanje Svepravoslavnog sabora. Prema preliminarnim podacima, planirano je da se konačno prizna vodeća uloga konstantinopoljskog patrijarha i osnivanje univerzalnog pravoslavnog Sinoda. Neophodno je da se stvori jedan organ, kao u Rimokatoličkoj „crkvi“. Tada će biti moguće nastavljanje ekumenističkog dijaloga. Potom neće proteći dugo do priznavanja vodeće uloge pape – njegovog moralnog autoriteta – od strane Pravoslavlja. Kroz taj autoritet papa će moći da realizuje svoju vlast.

 Vatikan danas vodi dijalog sa sledbenicima konfučijanizma, budistima, muslimanima.

 Vođe konfesija već vode međusobni dijalog. Ali nema ni govora o odricanju od svojih učenja. Reč je samo o priznavanju papinog moralnog autoriteta.

 Pojavljuje se jasna konstrukcija. Papa će biti moralni autoritet za sve konfesije. Shodno tome, niče religijska osnova za novi globalni poredak. Svima će biti rečeno da je sa takvom konstrukcijom moguće učiniti kraj ratovima i haosu.

 Vatikan je 2013. godine izdao dokumenat „Na putu ka reformisanju međunardnog finansijskog i monetarnog sistema u kontekstu globalnog organa vlasti“. Navodno, potreban je globalni organ vlasti i jedinstven finansijski sistem, koji bi učinio kraj ratovima i besporetku. Sada vidimo da se u ulozi planetarne pretnje nalazi ISIL. I svi političari govore da je potrebno ujedinjenje radi postizanja pobede nad terorizmom i ekstremizmom.

 Papina činjenja – to su samo religijska pokrića za Novi svetski poredak. Iza svega toga stoje finansijske strukture, transnacionalne korporacije, globalni fondovi, velike banke. Uloga Vatikana je – dati religijsko opravdanje.

 Institut za religiozne poslove (odnosno, vatikanska banka) faktički je već prešao pod upravu Sistema federalnih rezervi SAD – integrisan je u sistem američkih banaka. Preciznije govoreći, Benedikta XVI su primorali da ode, kako bi se eliminisala samostalnost Vatikana u finansijskim pitanjima. Vatikan mora biti integrisan u Novi svetski poredak, a papa je odgovoran za njegovo religijsko pokriće.

 Za protivnike se priprema represivna mašinerija. Ali ne obična, već savremena. Mi vidimo kako se sva plaćanja prevode u elektronski oblik, a njih je lako blokirati.

 Oni veruju u „religiju vlasti“. To je religija koja vuče korene iz gnostičkih i kabalističkih učenja. Oni žele neku vrstu totalitarne duhovne vlasti. Glavno za njih je – vlast. Oni veruju u to da su izabrani za gospodarenje nad ljudima. Oni imaju svoja učenja, okultna društva, svoje rituale posvećivanja.

 Mnogi pravoslavni ljudi u savremenoj geopolitici vide neki duhovni smisao, upoređuju ono što se zbiva s Otkrivenjem Jovanovim. Neki ne prihvataju elektronska sredstva kontrole. Mnogi ateisti veruju da će razvoj tehnologije svima doneti sreću, a uvođenje kontrole vide kao prirodan tok naučno-tehničkog progresa.

 U stvari, moramo se boriti da budemo ono što jesmo.  Šef „Gugla“ Erik Šmit već govori da za nekoliko godina ljudi neće imati privatan život. Ali, kakav je to život?

izvor: ceopom-istina.rs ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Slavoj Žižek ›››

Poslije korone neće biti povratka u normalu. Ulazimo u post-ljudsku eru.

 

 

Vreme je da prihvatimo kako je pandemija zauvek promenila način na koji postojimo. Sada se čovečanstvo mora upustiti u izuzetno težak i bolan proces donošenja odluke o tome kako će izgledati naša „nova normalnost“. 

 

 Svet je veći deo 2020. živeo sa pandemijom, ali u kakvoj smo situaciji sada, usred onoga što evropski mediji nazivaju „drugim talasom“? Prvo, ne treba zaboraviti da je razlika između prvog i drugog talasa karakteristična za Evropu: u Latinskoj Americi virus je sledio drugačiji put. Vrhunac je dostignut između dva evropska talasa, a sada, kako Evropa trpi drugi od njih, situacija u Latinskoj Americi se neznatno poboljšala.

 

Takođe treba imati na umu razlike u načinu na koji pandemija utiče na različite klase (siromašni su pogođeni jače), različite rase (u SAD-u crnci i Latinoamerikanci trpe mnogo više) i različite polove.

 A posebno bismo trebali imati na umu zemlje u kojima je situacija toliko loša – zbog rata, siromaštva, gladi i nasilja – da se pandemija smatra jednim od manjih zala. Uzmimo za primer Jemen. Kako je Guardian izvestio, „U zemlji koju proganja bolest, kovid se jedva registruje. Rat, glad i razorni rezovi pomoći učinili su nevolje Jemenaca gotovo nepodnošljivim.“ Slično tome, kada je izbio kratki rat između Azerbejdžana i Jermenije, kovid očigledno nije bio prioritet. Međutim, uprkos ovim komplikacijama, postoje neka uopštavanja koja možemo napraviti kada upoređujemo drugi talas sa vrhuncem prvog talasa.

 

 Šta smo otkrili o virusu

 Za početak, neke nade su propale. Čini se da imunitet stada ne funkcioniše. A smrtnost je na rekordnom nivou u Evropi, tako da nada da imamo blaže varijacije virusa, iako se on širi više nego ikad, ne drži.

 Takođe imamo posla sa mnogo nepoznatih, posebno o tome kako se virus širi. U nekim zemljama je ova neprobojnost rodila očajničku potragu za krivcima, poput privatnih kućnih skupova i radnih mesta. Česta fraza da moramo da „naučimo da živimo sa virusom“ samo izražava našu kapitulaciju pred njim.

 Iako vakcine donose nadu, ne treba očekivati da će one magično okončati sve naše nevolje i vratiti nas u staru normalnost. Distribucija vakcina biće naš najveći etički test: da li će princip univerzalne distribucije koji pokriva čitavo čovečanstvo preživeti ili će se razblažiti oportunističkim kompromisima?

 Takođe je očigledno da se sve više pokazuju ograničenja modela koji mnoge zemlje slede – uspostavljanja ravnoteže između borbe protiv pandemije i održavanja ekonomije u životu. Jedino što izgleda da zaista funkcioniše jeste radikalan lockdown. Uzmimo za primer državu Viktoriju u Australiji: u avgustu je imala 700 novih slučajeva dnevno, ali krajem novembra Bloomberg je izvestio da je „prošlo 28 dana bez novih slučajeva virusa, što je zavidan rekord, naročito jer se SAD, a i mnoge evropske zemlje bore sa rastućim infekcijama ili obnovljenim blokadama“.

 A što se tiče mentalnog zdravlja, retrospektivno možemo reći da je reakcija ljudi na vrhuncu prvog talasa bila normalan i zdrav odgovor ljudi suočenih sa pretnjom: njihov fokus bio je na izbegavanju infekcije. Bilo je to kao da većina njih jednostavno nije imala vremena za mentalne probleme. Iako se danas mnogo govori o mentalnim problemima, dominantan način na koji se ljudi odnose prema epidemiji je čudna mešavina različitih elemenata. Uprkos sve većem broju infekcija, u većini zemalja pandemija još uvek nije previše ozbiljna. U nekom čudnom smislu, „život ide dalje“. U zapadnoj Evropi mnoge ljude više brine hoće li moći da proslave Božić i obave kupovinu ili uzmu uobičajene godišnje odmore za zimske praznike.

 

Prelazak iz straha u depresiju

 Međutim, stav „život ide dalje“ – pokazatelj da smo nekako naučili da živimo sa virusom – potpuno je suprotan opuštanju koje dolazi kada najgore prođe. Neraskidivo je pomešan sa očajanjem, kršenjem državnih propisa i protestima protiv njih. S obzirom da ne postoji jasna perspektiva, na delu je nešto dublje od straha: od straha smo prešli u depresiju. Osećamo strah kada postoji jasna pretnja i osećamo frustraciju kada se neprestano pojavljuju prepreke koje nas sprečavaju da dostignemo ono čemu težimo. Ali depresija signalizira da i sama naša želja nestaje.

 Ono što uzrokuje osećaj dezorijentacije jeste to što nam se jasan poredak uzročnosti čini poremećenim. U Evropi, iz razloga koji ostaju nejasni, broj zaraza sada pada u Francuskoj, a raste u Nemačkoj. Bez da je iko tačno znao zašto, zemlje koje su pre nekoliko meseci smatrane uzorima kako se nositi sa pandemijom sada su njene najgore žrtve. Naučnici se igraju različitim hipotezama, a upravo ovo nejedinstvo jača osećaj zbunjenosti i doprinosi mentalnoj krizi.

 Ono što dodatno pojačava ovu dezorijentaciju je mešavina različitih slojeva koja karakteriše pandemiju. Christian Drosten, vodeći nemački virusolog, istakao je da pandemija nije samo naučni ili zdravstveni fenomen, već prirodna katastrofa. Ovome treba dodati da je to takođe socijalni, ekonomski i ideološki fenomen: njegov stvarni efekat uključuje sve ove elemente.

 Na primer, CNN izveštava da je u Japanu u oktobru ove godine više ljudi umrlo od samoubistva nego od kovida, a najviše su pogođene žene. Ali većina pojedinaca izvršila je samoubistvo zbog nevolje u kojoj su se našli zbog pandemije, pa je njihova smrt kolateralna šteta.

 Tu je i uticaj koji pandemija ima na ekonomiju. Na Zapadnom Balkanu bolnice su pred pucanjem. Kao što je rekao lekar iz Bosne, „Jedan od nas može raditi posao troje (ljudi), ali ne i petoro.“ Kako je izvestio France24, ne može se razumeti ova kriza, a da se ne razmišlja o „krizi odliva mozgova, sa egzodusom obećavajućih mladih lekara i medicinskih sestara koji će potražiti bolje plate i obuku u inostranstvu“. Dakle, opet, katastrofalni uticaj pandemije očigledno je uzrokovan i emigracijom radne snage.

 

Prihvatanje nestanka našeg socijalnog života 

 Stoga možemo sa sigurnošću zaključiti: ako se pandemija zaista odvija u tri talasa, opšti karakter svakog talasa biće drugačiji. Prvi talas je razumljivo usmerio našu pažnju na zdravstvena pitanja, na to kako sprečiti širenje virusa. Zbog toga je većina zemalja prihvatila karantine, socijalno distanciranje itd. Iako je broj zaraženih mnogo veći u drugom talasu, strah od dugoročnih ekonomskih posledica ipak raste. I ako vakcine neće sprečiti treći talas, možemo biti sigurni da će njegov fokus biti na mentalnom zdravlju, na razarajuće posledice nestanka onoga što doživljavamo kao normalan društveni život. Zbog toga će, iako vakcine deluju, mentalne krize i dalje trajati.

 Konačno pitanje s kojim se suočavamo je sledeće: Da li treba težiti povratku našoj „staroj“ normalnosti? Ili bismo trebali prihvatiti da je pandemija jedan od znakova da ulazimo u novu „post-ljudsku“ eru („post-ljudsko“ s obzirom na naš prevladavajući osećaj šta znači biti čovek)? Ovo očigledno nije samo izbor koji se tiče našeg psihičkog života. To je izbor koji je u nekom smislu „ontološki“, tiče se celokupnog našeg odnosa prema onome što doživljavamo kao stvarnost.

 Sukobi oko toga kako se najbolje nositi sa pandemijom nisu sukobi između različitih medicinskih mišljenja; oni su ozbiljni egzistencijalni sukobi. Evo kako je Brenden Dillei, voditelj chat-emisije u Teksasu, objasnio zašto ne nosi masku: „Bolje biti mrtav nego kreten. Da, mislim to doslovno. Radije bih umro nego da trenutno izgledam kao idiot.“ Dillei odbija da nosi masku jer je za njega hodanje sa maskom nespojivo sa ljudskim dostojanstvom na najosnovnijem nivou.

 U pitanju je naš osnovni stav prema ljudskom životu. Jesmo li – poput Dillei – libertarijanci koji odbacuju svako zadiranje u naše individualne slobode? Da li smo mi uslužni službenici spremni da žrtvujemo hiljade života za ekonomsko blagostanje većine? Da li smo mi autoritarci koji veruju u to da nas samo čvrsta državna kontrola i regulacija mogu spasiti? Da li smo duhovnici New Age-„a koji mislimo da je epidemija upozorenje prirode, kazna za naše eksploatacije prirodnih resursa? Da li verujemo da nas Bog samo testira i da će nam na kraju pomoći da nađemo izlaz? Svaki od ovih stavova oslanja se na određenu viziju onoga šta su ljudi. To se tiče nivoa na kojem smo, u nekom smislu, svi filozofi. 

 Uzimajući sve ovo u obzir, italijanski filozof Giorgio Agamben tvrdi da ako prihvatimo mere protiv pandemije, napuštamo otvoreni društveni prostor kao srž svog bića i pretvaramo se u izolovane mašine za preživljavanje pod kontrolom nauke i tehnologije, koje služe državnoj administraciji. Dakle, čak i kada nam kuća gori, trebali bismo skupiti hrabrosti da nastavimo sa normalnim životom i na kraju umremo dostojanstveno. Piše: „Ništa što radim nema smisla ako kuća gori. Ipak, čak i kada kuća gori, potrebno je nastaviti po starom, sve raditi pažljivo i precizno, možda čak i više nego ranije – čak i ako to niko ne primeti. Možda će sam život nestati s lica zemlje, možda neće ostati nikakvo sećanje na ono što je učinjeno, bilo u dobru ili u zlu. Ali vi nastavite kao i pre, kasno je za promene, više nema vremena“

 Treba primetiti dvosmislenost u Agambenovoj liniji argumentacije: da li je „kuća u plamenu“ zbog pandemije, globalnog zagrevanja itd? Ili je naša kuća u plamenu zbog načina na koji smo (preterano) reagovali na stvarnost pandemije? „Danas je plamen promenio oblik i prirodu, postao je digitalni, nevidljiv i hladan – ali upravo iz tog razloga je još bliži i okružuje nas u svakom trenutku.“ Ove rečenice jasno zvuče Hajdegerovski: oni lociraju osnovnu opasnost u tome kako je pandemija ojačala način na koji medicinska nauka i digitalna kontrola regulišu našu reakciju na nju.

 

Zašto ne možemo nastaviti putem starog načina života 

 Da li to znači da, ako se suprotstavimo Agambenu, treba da se pomirimo sa gubitkom čovečanstva i zaboravimo na društvene slobode na koje smo bili navikli? Čak i ako zanemarimo činjenicu da su ove slobode zapravo bile mnogo ograničenije nego što se čini, paradoks je da samo prolaskom kroz nultu tačku ovog nestanka možemo držati otvorenim prostor za nove slobode do kojih treba doći.

 Ako se držimo svog starog načina života, sigurno ćemo završiti u novom varvarstvu. U SAD-u i Evropi su novi varvari upravo oni koji nasilno protestuju protiv antipandemijskih mera u ime lične slobode i dostojanstva – oni poput Jareda Kušnera, zeta Donalda Trampa, koji se još u aprilu hvalio kako Tramp vraća zemlju nazad „od lekara“ – ukratko, od onih koji jedino mogu da nam pomognu.

 Međutim, treba primetiti da u poslednjem pasusu svog teksta Agamben ostavlja otvorenu mogućnost da se pojavi novi oblik post-ljudske duhovnosti. „Danas čovečanstvo nestaje, poput lica nacrtanog u pesku i ispranog talasima. Ali ono što zauzima njegovo mesto više nema svet; to je samo goli i prigušeni život bez istorije, prepušten milosti računanja moći i nauke. Možda se, međutim, tek na početku ove olupine može pojaviti nešto drugo, polako ili naglo – sigurno ne bog, ali ni drugi čovek – možda nova životinja, duša koja živi na neki drugi način… “

 Agamben ovde aludira na poznate redove iz Foucaultovog „Les mot et les“, kada govori o čovečanstvu koje nestaje poput lika nacrtanog na pesku kojeg talasi brišu na obali. U stvari ulazimo u ono što se može nazvati post-ljudskom erom. Pandemija, globalno zagrevanje i digitalizacija našeg života – uključujući direktan digitalni pristup našem psihičkom životu – nagrizaju osnovne koordinate našeg bivanja čovekom.

 Pa kako se (post) čovečanstvo može ponovo izmisliti? Evo nagoveštaja. U svom protivljenju nošenju zaštitnih maski, Agamben se poziva na francuskog filozofa Emmanuela Levinasa i njegovu tvrdnju da to lice „govori sa mnom i time me poziva na odnos nesrazmeren sa izvršenom moći“. Lice je deo tuđeg tela kroz koje se probija ponor neverovatne Drugosti Drugog.

 Očigledan Agambenov zaključak je da, čineći lice nevidljivim, zaštitna maska čini nevidljivim sam nevidljivi ponor koji odzvanja ljudskim licem. Zaista?

 Na ovu tvrdnju postoji jasan frojdovski odgovor: Freud je dobro znao zašto se u analitičkoj sesiji – kada postane ozbiljna, tj. nakon takozvanih preliminarnih susreta – pacijent i analitičar ne sukobljavaju licem u lice. Lice je u osnovi najosnovnija laž, krajnja maska, a analitičar prilazi ponoru Drugog NE videći njegovo lice.

 Prihvatanje svih izazova koje donosi post-čovečanstvo je naša jedina nada. Umesto da sanjamo o „povratku u (staru) normalnost“, trebamo se uključiti u težak i bolan proces konstruisanja nove normalnosti. Ova konstrukcija nije medicinski ili ekonomski problem, ona je duboko politička: prisiljeni smo da izmislimo novi oblik celokupnog društvenog života.

08.01.2021.

izvor:6uka.com ›››

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Stanko Cerović ›››

 

Vladimir Putin i zavera mediokriteta 

Ima samo jedna procjena iz moje novinarske karijere na koju sam ponosan. Nije prošlo ni nekoliko nedjelja od kad se pojavio u političkom životu Rusije, u jesen 1999. godine, a ja sam napisao da je Vladimir Putin izuzetan čovjek. Kako sam znao? Po načinu na koji je dočekan u zapadnim medijima. Odmah su se pojavili editorijalisti i eksperti koji su počeli žestoko da ga napadaju – prije nego je išta uradio. Znajući da su ovi ljudi direktno vezani za kreatore zapadne imperijalne politike iz devedesetih godina, procijenio sam da zapadne tajne službe znaju o kome se radi, što će reći da se radi o nekome ko nije kupljen i ko je spreman da se suprotstavi njihovoj politici u Rusiji. Kad su uslijedili čečenski atentati u samoj Moskvi, kojima je cilj bio da spriječe ovu promjenu u Rusiji koja je bila na koljenima, i kada je Putin pokazao da neće ustuknuti, više sumnje nijesam imao.

 Naravno, nijesam znao da se na svjetskoj sceni pojavljuje državnik kakav se rađa jednom u vijeku, ali eto, prepoznao sam prve tonove.

 Od tada do danas uživam posmatrajući rad Majstora. Veliki državnik je isto takva tajna kao veliki umjetnik: radi nešto što svak odmah prepoznaje kao izuzetno, ali niko ne razumije kako mu polazi za rukom da uradi to što niko drugi ne može. A kad on to uradi, sve izgleda lako i jednostavno.

 I ovo, već u polju mistike: izgleda kao da mu okolnosti idu naruku, kao da ima sreće, voli ga njegovo vrijeme. Jer političari se najviše žale na nepovoljne okolnosti, stalno ih istorija iznenađuje i iznevjerava, oni su upravo smislili nešto vrlo pametno, ali eto, desi se ovo i ono, i ne može se. Sa velikim državnicima je pravilo: istorija ih ne iznenađuje, naprotiv, izgleda kao da oni znaju kuda će ona sjutra proći i čekaju je tačno gdje treba, kao da imaju ugovoren sastanak. Tako da kad posle gledate šta su uradili, čini vam se da je to bilo lako, maltene se samo tako udesilo.

 Jeste li primijetili kako Putin sjedi? Raširenih nogu, prav ali opušteno naslonjen, ili malo povijen naprijed, ukrštenih prstiju na krilu, ili sa jednom šakom na butini, kao fokusiran na svoj zamišljeni centar, ponekad se i objesi preko naslona za ruke, kao tinejdžeri koji nikoga ne izazivaju, ali držanjem pokazuju da nikoga i ne zarezuju. Ostavlja utisak mačke: vrlo opušten, ali spreman brzo da se pokrene (poznavaoci azijskih borbenih vještina mi kažu da je to tipično za majstore ovih vještina). Takvih momaka je bilo u socijalističkim predgrađima. Ja sam ih znao u Titogradu. Nijesu mangupi, ali se ne plaše mangupa i mangupi ih poštuju mimo ikoga. Zapadni političari sjede prekrštenih nogu. To je u ovoj civilizaciji poza vladajuće elite. Kinezi sjede skoro sastavljenih koljena, kao žene, to je u njihovoj civilizaciji znak poštovanja i smjernosti. Sve je to nekakva dugo izgrađivana rafiniranost. Formule po kojima se prepoznaje elita. Nijedan političar ne sjedi kao Putin. On sjedi kako je sjedio u dvorištu između zgrada.

 Zapadni političari se stalno smiju i gledaju pravo u kameru, svi na isti način. Reklamni agenti i poznavaoci psihologije masa su zaključili da tako ulivaju najviše povjerenja ljudima, djeluju iskreno i optimistički, i svi strani političari ih u tome imitiraju. Gospodarska poza je zarazna. Kinezi se ne smiju nego na licu drže masku osmijeha, kod njih je to obavezan znak dobronamjernosti, oni ne pokušavaju da budu spontani. Jedino se Putin nikad ne smije, osim što se osmjehne kad se pozdravlja sa ljudima – i pojavi mu se neki djetinjast izraz na licu – ili kad je nešto stvarno duhovito. Nema imidža, nijesu ga obradili reklamni agenti. Prosta duša slovenska.

 Jedan francuski diplomata kaže za njega: "Ili je veoma prijateljski, ili veoma tvrd, ali nikad nije mlak." Bog ispljuvava mlake.

 On ne izigrava nikoga drugoga osim sebe i ne ponaša se po kodovima civilizacija. Sjedi kako mu je prirodno, koncentrisan na ono što se dešava oko njega, običan čovjek među ljudima. Djeluje zabrinuto i zamišljeno. Kažu da ne skriva pesimizam, ni kad je riječ o svijetu ni o Rusiji. Ali ne dâ rđi na sebe. Trudi se, uprkos sudbini. I De Gol je bio pesimista. Kad su ga pred kraj života pitali koje mu je najvažnije iskustvo vlasti, odgovorio je: nemoć, ništa se ne može uraditi.

 Ovo možda ima veze sa džudom. Odavno je neko napisao da Putin vodi politiku po pravilima džudoa i cio svijet sad zna šta je tajna toga sporta: džudista je uvijek u defanzivi, čeka napad protivnika, pa kad ovaj napadne koristi njegov zalet i gubitak ravnoteže da ga baci na patos. Zato nikad nije "kriv", jer nikad nije "počeo". Pobjeđuje energijom protivnika. Istina je da ima nešto od ovoga u Putinovoj politici. Ne napada, nikad ne upada u klopke, ali se drži tako stabilno kao da je stalno spreman da iskoristi priliku ako se pruži. U zapadnim medijima se povodom Putina sad stalno upotrebljava američki izraz za nekoga ko je pokazao slabost, posumnjao u sebe: je li trepnuo? Kako neko sretne Putina, svi ga skole istim pitanjem: je li trepnuo? Ima se utisak da cijela zapadna elita živi za trenutak kad će konačno Putin trepnuti.

 Ja mislim da neće.

 Šarl de Gol

 Po čemu je neko veliki državnik? Ma koliko bilo čudno, filozofi, istoričari, a još manje političari, na to pitanje nemaju odgovora. I tu se obično priziva poređenje sa velikim umjetnicima: imaju nekog demona u sebi, tj. nešto što ni oni ne znaju šta je. Podjednako su rijetki, jedni i drugi. Poznavaoci skoro jednoglasno smatraju Bizmarka najvećim državnikom modernog vremena. Uglavnom se slažu i da je De Gol najveći državnik dvadesetog vijeka. Već po ovome što je do sada uradio (i kako je uradio) izvjesno je da je Putin dominantna politička figura dvadeset prvog vijeka. (Ponekad se u ovom kontekstu pominju i Lenjin, Mao Ce Tung ili Gandi, ali oni su svi nešto drugo, i više i manje nego državnici: ideolozi, revolucionari, skoro vjerske vođe. Možda se prije u kategoriju velikih državnika može uključiti Deng, kineski državnik koji je prije tridesetak godina postavio Kinu na ovaj kolosijek zahvaljujući kojem je već postala vodeća svjetska sila.)

 Najvažnije u talentu velikog državnika je njegovo osjećanje za realnost, za ono što je realno u istoriji. I vezano za to: lakoća sa kojom odvaja iluzije od onoga što je realno; prolazno od trajnog. Drugim riječima, obični smrtnici stalno trče za iluzijama, ne mogu da odvoje važno od sporednog, želje i ambicije ih vode u svim pravcima, a državnik, zagledajući se u istoriju, na neki misteriozan način zna šta je realno, a šta nije. Opet kao veliki umjetnici, koji posjeduju ukus da lako odvoje kič, ili imitaciju, od djela koje je "pravo".

 Ali šta to znači? Realno? Prava stvar? Lažna stvar? Ovo se ne može objasniti racionalno. Da može, onda bi se posao velikog državnika mogao naučiti, a ne bismo morali čekati da se on rodi kad se uklope božja milost i raspored planeta.

 Nešto se može nagovijestiti, iako se ne može objasniti. U istoriji, u ovom životu koji svi živimo, djeluje bezbroj raznih sila. One djeluju kroz pojedince i grupe, hrane se njihovim osjećanjima, ambicijama, željama, temelje se na njihovoj fizičkoj i psihičkoj energiji, na tradicijama, običajima, idejama, religijama, na ludilu i razumnim analizama, na planovima i na slučajnostima, i u tom fantastičnom vrtlogu sve se sudara i potire, sklapaju se savezništva i spremaju izdaje, a svaka sila, i mala i velika, gura u svom pravcu iz sve snage, hoće da postane "realna", da se pojavi i održi u svijetu. Kako bi rekao najveći istoričar i otac političke misli, Tukidid: svi uvijek idu do kraja svojih mogućnosti.

 Veliki državnik je neko ko u ovom vrtlogu istorije šestim čulom osjeća koje su sile realne, tj. koje će se održati i koje će uobličiti budućnost, a koje su osuđene da ostanu iluzije, čak i ako trenutno izgledaju svemoćne. Ali to osjećaju, možda još bolje, i veliki umjetnici. Razilaze se tek u akciji: umjetnik dočarava ono što je trajno, čak i ako je odvratno, u epohi, ili pejzažu, ili čovjeku, i pokazuje ga ljudima kao neku vrstu znaka na putu koji vodi u život, ili u smrt. Državnik okuplja svoje društvo, mijenja ga ili čak lomi, da bi ga poveo putem na kome će ga istorija nositi u dobrom pravcu, tamo gdje je budućnost otvorena, gdje će to društvo dobro živjeti i moći da izrazi ono što nosi u sebi.

 Zato se velikim državnicima, kao sad Putinu, dešava da izgleda kao da im okolnosti idu naruku i kao da su srećne ruke. Nije Putin srećne ruke, nego zna gdje treba stati da bi mu talas istorije dao zamah. Možda još više osjeća nego što zna. I umije da uradi šta treba. Jer ako čovjek ne umije da odradi svoj dio, ne pomaže mu ni božja milost.

 Po jednoj staroj kineskoj definiciji, politika je umjetnost da se odaberu pravo mjesto i pravi trenutak za akciju. I to, na uvijen način, znači isto: umjetnost da se uđe u realnost. Jer, u principu, sve što hoćete da uradite u životu može biti urađeno ako umijete da odaberete pravi trenutak i pravo mjesto. Onda se kaže: pošto je to nemoguće, neki ljudi prosto imaju ludu sreću, slučajno nešto rade pa se to poklopi sa okolnostima. To je tačno, ne može se odrediti pravi trenutak i pravo mjesto da se nešto uradi, jer ljudski mozak, iako najfantastičniji mehanizam koji postoji, nije toliko moćan da pogodi kad su okolnosti idealne da se nešto uradi. Utoliko prije što se u istoriji – za razliku od umjetnosti, i zato je posao velikog državnika možda najveća od svih umjetnosti – pravi trenutak se ne ponavlja, uvijek je "sad ili nikad", ne možete sve prefarbati pa sjutra iznova početi sliku. Ako "trepnete" kad treba djelovati, gotovo je, nijeste dorasli, nema popravnog. Ako probate silom da uđete u nju kad vrijeme nije, sve je uzalud, makar bili najpametniji i najhrabriji čovjek na zemlji.

 Čekajući pravi trenutak i pravo mjesto, možete se pripremati. Što veliki državnik i radi: sprema i sebe i svoje društvo da budu u najboljoj formi kad bude trebalo. Strpljenje je njihova najveća vrlina. Pomalo kao vrhunski sportisti, s tim naravno što život nije sport, pa državnik ne zna kad će trenutak doći ni šta će baš tada trebati uraditi, još manje po kakvim će pravilima drugi učesnici igrati.

 De Gol je bio velikan bez djela dostojnog njega. Niko kao on nije osjećao realnost "hladnog rata". Niko, ali baš nijedan mislilac, nije shvatio tako nepogrešivo kao De Gol suštinu Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, njihovog odnosa snaga kad se svijet vrtio oko njih.

 Svi su u De Golu vidjeli velikana, ali romantičnog, nešto kao zanesenjaka koji iz ličnih razloga ne voli Ameriku, a sa druge strane potcjenjuje opasnost od komunizma i Sovjetskog Saveza. Naravno, svi su drugi bili zanesenjaci, a samo je De Gol bio u srcu istorijske realnosti. On je dakle govorio ovako: Sovjetski Savez nije ni opasnost ni sila, komunizam je prolazna stvar (znači iluzija), realna je samo Rusija i ruski narod, sa njim treba da održavamo odnose kao uvijek, čekajući da se okolnosti promijene; a najveća opasnost za čovječanstvo je neuporediva američka moć koja ne osjeća nikakve granice, i moderni liberalni sistem koji može da uništi civilizaciju. Tako je mogao sebi dozvoliti da kaže ono što je bukvalno zvučalo kao ludilo i što su svi otpisivali na De Golove "mušice": da je Kina možda poslednja nada čovječanstva. Reći to šezdesetih godina, u vrijeme Mao Ce Tunga i kineske kulturne revolucije, mogao je samo neko ko se bavi gatanjem ili prizivanjem duhova. Ili genije.

 Pedeset godina kasnije to je banalnost. To je primjer velikog državnika na djelu: osjećanje za duboku realnost, odbacivanje iluzija iako u tom času svi u njih vjeruju, jer on posjeduje hrabrost da slijedi svoj unutrašnji glas koji mu govori gdje je istina. Zato se ponašao kao da su Sovjetski Savez i Kina već ono što će postati nekoliko decenija kasnije.

 Sve je uradio kao veliki državnik, ali nije mogao da promijeni okolnosti hladnog rata. Izveo je Francusku iz NATO-a, razvio odnose sa Moskvom i Pekingom, pozvao Njemačku da mu se pridruži i da naprave od Evrope veliku samostalnu silu "od Atlantika do Urala", ali niko nije mogao da ga prati. Tada je rekao: nema ništa od Evrope, ostaće samo tržište.

 Putin je njegov jedini naslednik. Ali ne zato što bi ga imitirao – to se u politici odmah vidi, jer imitatoru fali snaga da ostvari ideje koje je preuzeo od drugih – nego zato što su na istom nivou realnosti, ne mogu se razminuti, moraju se sresti. I naravno prepoznati. De Gol i Putin stoje na istoj tački. Ista im je vizija Evrope, isti pesimizam u odnosu na potrošačko društvo i njegove bezvrijedne vrijednosti, u odnosu na slabosti ljudi pred izazovima koji ih čekaju.

 Ova posebna veza sa realnošću čini da veliki državnici liče u nekim crtama koje izgledaju isključivo lične.

 Govore uvijek na sličan način. Tj., uvijek govore o realnosti. Zna se da političari vole prazne fraze, laži, laskanje, jednom riječju nepodnošljivi su i kad ćute, a pogotovo kad govore. I pravdaju se svojim poslom: to, navodno, traži politika.

 To traži sramotna politika, politika klovnova i halapljivih bonvivana i lopova, a ne politika državnika. Naprotiv, veliki državnici nikad ne lažu, oni više nego iko govore o "tvrdoj" realnosti. Svaku Putinovu izjavu, intervju, konferenciju za štampu, treba čitati pomno. Nigdje drugo danas ne možete naučiti o svijetu toliko kao slušajući Putina. Ako se vratite na De Golove govore od prije šezdeset godina, i dalje je isti šok: svaka riječ stoji, nema muljanja, nema foliranja, sve je jasno i stvarno, čvrsto ukorijenjeno u realnosti. Putin nikad ne frazira, uvijek je jednostavan i direktan, stoji iza svake riječi.

 Zato slušaocima, koji su navikli na diplomatsko uvijanje, govor pravih državnika često zvuči nepristojno, sirovo, skoro prostački. Istovremeno, takav govor ljude privlači, jer osjećaju prisustvo istine, ali ih i plaši: ovdje se otkriva nešto suviše živo, ovo remeti uobičajeni tok stvari, ovo svakako dovodi u pitanje karijere mediokriteta i privilegije elite.

 Tako govori Putin. Tako je govorio De Gol, iako je on odrastao u ceremonijama elite. I u njegovom držanju, kao i u riječima, bilo je nečeg napetog i prostačkog, skoro prijetećeg – onako povijen naprijed kad sjedi, a kad stoji prav i dignute glave, sa cigaretom koja mu visi između usana. Bizmark je takođe tako govorio, kažu da je na diplomatskim susretima psovao kao kočijaš.

 Putina je uživanje slušati. Bez ikakvih bilježaka, smišljenih formula i savjetnika, može satima da razgovara sa stotinama poznavalaca politike i Rusije iz cijelog svijeta, koncentrisan i precizan, i uvijek dobronamjeran.

 Jer i to je čudo: veliki državnici su uvijek dobronamjerni i moralni. Možda zato što znaju kakve opasnosti čekaju ljude, pa ih žale. Oni mogu da urade nešto surovo, da bi spasili društvo, kao na primjer Deng u Pekingu u vrijeme pobune na Trgu Tjenanmen, ali Deng je ne samo u pravu politički, nego je i duboko moralan kad silom smiri pobunu: da je tada dozvolio da se Kina destabilizuje, prošla bi kao Rusija u vrijeme Jeljcina, a ovako… U tome se vidi državnik: mora se na strašnom mjestu postojati; mora se braniti država mimo trenutnih moda i pritiska javnog mnjenja.

 Svi uvijek imaju jako osjećanje časti. Ili zato što su svjesni svoje izuzetnosti, ili zato što se njihova čast poistovjećuje sa čašću naroda, države. Zato ni u najvećim sukobima nijesu "sitne duše". Poštuju ljude i kad su jadni, ljudi su materijal njihovog djela.

 Moralni su upravo zato što su realni. Put iluzija, koji je put lakoće, samozavaravanja i laskanja, neizostavno, na dužu stazu, vodi u velike tragedije. I oni naravno znaju, kao svaki pripravnik vlasti, da je laž važno sredstvo u politici. Ali oni znaju i nešto dublje: da su vrlo rijetke situacije kad je laž zaista korisna, i da je korist od laži najčešće kratkotrajna, a šteta može da bude trajna. Postoji kod velikih državnika još nešto što imaju i veliki umjetnici, čak i kad su neshvaćeni: suviše su ponosni da bi lagali, imaju veliko samopoštovanje, laganje je ponižavanje, kao da čovjek nema snage da podnese istinu; uvijek više vole ono što jeste, nego ono što nije.

 Ova vrsta moralne snage njima dolazi od suštinske crte – i najteže za shvatiti – koja prati svakog velikog državnika: oni se poistovjećuju sa kolektivnom sviješću naroda kojoj žrtvuju svoju individualnu svijest. To duboko i potpuno iskreno poricanje ličnih želja i ambicija u ime vitalnih potreba kolektivne svijesti njima daje osjećanje slobode i prava da rade ono što se obični smrtnici ne usuđuju. Oni su već sebe žrtvovali. De Gol je otvoreno govorio, čak ponekad žaleći što mora da nosi takav teret koji ga sprečava da ima lični život: on inkarnira Francusku. Isto je i sa Putinom. (Kad su ga pitali da li bi Rusija mogla bez njega da preživi, on je odgovorio: "Rusija bi mogla bez mene, ali ja sigurno ne bih bez Rusije.") Isto je bilo i sa Bizmarkom, čak i sa Julijem Cezarem.

 Ovo poistovjećivanje sa kolektivnom sviješću čini da se između velikih državnika i "naroda" uvijek uspostavlja jaka, misteriozna veza. Nije u pitanju uobičajeni zanos masa "vođama", nego istinsko prepoznavanje duboke duhovne veze. I to je karakteristika velikih državnika: oni nikad ne predstavljaju interese elite (čak ni intelektualne), nego narod skoro u mističnom smislu: neku nepromjenljivu cjelinu koja, sa svojim običajima i tradicijama, traje kroz beskrajno vrijeme. Elita ih po pravilu mrzi, ali im je poslušna, što zbog straha od naroda, što zato što vidi da veliki državnik uspostavlja, uvijek, stabilnost i mir. Državnici, sa svoje strane, preziru elitu kojoj formalno pripadaju, ali je tolerišu – zato što nikad nijesu revolucionari.

 Revolucionari mogu biti izuzetne ličnosti, ali onda su više ideolozi, vizionari, skoro proroci.

 Državnik je bukvalno ono što ta riječ kazuje: "čovjek-država". On hoće red i mir. To je jedino realno, ostali ideali su ptice na grani. Država je jedina zaštita narodu od oluja istorije, a sa druge strane to je uslov i sredstvo – bar u dosadašnjoj istoriji – za očuvanje mira, razvoj privrede, njegovanje tradicija, i za duhovno stvaralaštvo. Svaki od njih može reći ono što je rekao njihov najveći učitelj, Makijaveli: "Volim svoju domovinu više nego sebe."

 reuters SAD vs. RUSIJA: Barak Obama i Vladimir Putin 

U ovome je jedna od bitnih razlika između političara i državnika: političari su poslušni vladajućoj eliti i stavljaju državu u funkciju svojih interesa i interesa elite; državnici, obratno, uvijek stavljaju sebe u funkciju države i preziru elitu upravo zato što znaju da ona državu zloupotrebljava. A narod, bar ponekad, hoće da se žrtvuje za državu. Zato i narod, uvijek i svuda, mrzi političare i – zbog njih – samu umjetnost politike. Ali zato bezrezervno voli "svoje" državnike i prašta im sve slabosti, ako ih imaju, čak i surovosti ili zločine. Državnici rijetko imaju velike karakterne slabosti, ali mogu biti ženskaroši, ili skloni alkoholu, ili laki na pare. Ali kod njih to nije isto kao kod mangupa. Kod njih narod prepoznaje da su oni prije svega žrtvovali sebe za državu i društvo, i slabosti, ako ih imaju, onda nijesu slika njihove nemoralnosti, nego nešto što im je potrebno da bi izdržali izazove sa kojima se suočavaju. Moralni instinkt naroda je u ovim slučajevima vrlo precizan: taj državnik, koji za nas obavlja istorijski posao, može da uzima i traži šta god hoće, i pare i provode (u stvari, svi mu nude šta god hoće), može da bude i surov, to ne umanjuje ni njegovu državničku ni moralnu veličinu: za njega su kriterijumi drukčiji. Običnim političarima su grehovi neoprostivi zato što su oni to, i samo to. A "to" je svakome odvratno.

 Zato što predstavljaju kolektivnu svijest, veliki državnici su uvijek konzervativni. U politici, običajima i kulturi. Ali nikad nijesu uskoga duha, jer ne brane ni svoje interese ni interese elite. Iako je za njih stabilnost države prva vrijednost, znaju da se uspjeh države, kao i vitalnost naroda, na kraju krajeva, mjere u kulturi. Ako duhovna veličina ne prati snagu države, oni znaju bolje nego iko da ta država nema budućnost. Zato je De Gol bio toliki pesimista, iako je vladao Francuskom u vrijeme ekonomskog buma. (Kad ga je Alber Kami pitao: "Šta jedan pisac danas može da uradi za svoju zemlju?", De Gol je odgovorio: "Da napiše veliku knjigu.") Zato je i Putin pesimista. Ti ljudi se ne zavaravaju. Zato znaju još bolje od drugih ono što znaju svi srednjoškolci, da je problem modernih vremena "obeznačavanje" ljudi, razaranje njihove psihe, kolektivne i individualne, tradicija i karaktera, i da bez duhovne obnove ništa ne znače ni jake države ni ekonomski uspjesi. De Gol je negdje rekao: "Jedina bitka koja još vrijedi borbe je ona za čovjeka." Može se reći da je ovo moto Putinove politike.

 Kad je došao na vlast, suočen sa "Herkulovim radovima" u zemlji koja odumire, išao je ovim redom: centralizacija i stabilizacija države (onoga što je od nje tada ostalo), uspostavljanje političke vlasti nad ekonomijom (borba protiv oligarha), obnova vitalnih državnih institucija, stabilizacija neposrednog susjedstva Rusije (Evroazijska carinska unija), uspostavljanje strateškog partnerstva sa Evropskom unijom (čime Evropa i Rusija postaju centar globalizovanog svijeta) i preuređenje svjetskog poretka na pravednijim i trajno stabilnim osnovama (osnivanje BRIKS-a). Ali u svemu slijedi jednu ideju vodilju (i inkarnira je svojim ponašanjem): borba za dostojanstvo čovjeka. Putin podiže poniženo stvorenje. Možda je zbog ovoga uspio u skoro nadljudskim izazovima? To je razlog što ga Rusi toliko vole. Što ga obični ljudi svuda vole. Dvanaest godina posle njegovog dolaska na vlast desila se u Rusiji i ključna promjena: Rusija je postala zemlja pozitivnog nataliteta. Kao da im je vratio želju za životom.

 Nerazumljivo je, za mene bar, i ovo: veliki državnici su odmah veliki, čim stupe na javnu scenu. Kod njih nema perioda učenja. Kad stupe na dužnost, ima se utisak da je država za njih bila spremna, samo je njih čekala. A opet, dok ne stupe na tu dužnost, za koju su pozvani, po pravilu su neuspješni ljudi, lutaju lijevo-desno, ne znaju šta da rade, često ih njihova sredina vidi kao ljude koji su već promašili život. Putin tavori u malim državnim službama, imate utisak da iz nekog ugla nijemo posmatra kako njegovu Rusiju rasprodaju mangupi devedesetih godina. Takvi "gubitnici" i "bezveznjaci" su bili i De Gol (vojno lice u miru i već na zalasku karijere kad je izbio Drugi svjetski rat), i Bizmark i Cezar, prije nego što ih je tajna ruka postavila na pravi put. A onda, smjesta neuporedivi. Kao da su do tada živjeli maskirani.

 Čudno je da gotovo nikad nijesu intelektualci. Oni misle u izrazima neke sirove mudrosti. One mudrosti koja se zasniva na iskustvu egzistencijalnih borbi, borbi u kojima se ljudi otkrivaju do kraja, na preuzimanju teških rizika, od kojih ljudi po pravilu bježe. To su oni ljudi koji s pravom mogu na kraju da kažu: "Upoznao sam ljude, takvi su i takvi…"

 Posledica ove vrste mudrosti jeste da su ovi ljudi jako usamljeni. I na vlasti i kad odu sa vlasti. Stekli su znanje sa kojim nije lako živjeti: upoznali su ljude takve kakvi su. A istovremeno: život su im posvetili. I tu poštuju zakon realnosti: drugih ljudi nema, samo ovakvih.

 Zbog toga iz ovih ljudi zrači neka posebna vrsta šarma. Ništa manjkavo, sitničavo, naprotiv: snaga karaktera i duševna širina. Iako su čvrsto privrženi svojoj državi i svome narodu – jer je to realnost koju im je sudbina dodijelila – tako da ih često i površno kritičari zovu nacionalistima, njih vole svi narodi. Prava je misterija kako su širom svijeta narodi voljeli De Gola, ili kako danas vole Putina, iako su i jedan i drugi u sukobu sa vladajućim modama i silama, i žrtve zvanične propagande (nijedan čovjek u ovoj generaciji nije tako podmuklo napadan, ogovaran, vrijeđan, kao Putin). Može li se iz ovoga izvesti zaključak vrlo povoljan za ljudski rod: da ljudi, na kraju krajeva, bezrezervno slave "pravog" čovjeka, hrabrog i širokogrudog, ma kome narodu pripadao? Može se odgovoriti i da slave svakoga klovna koga im podmetne reklamna mašina. Ali upravo u tome i jeste stvar: ove ljude ne podržava reklamna mašina, niti oni skrivaju svoj prezir prema modama. Oni u istoriji stoje onakvi kakvi jesu. To je, opet, pitanje časti.

 U Putinovom slučaju dešava se danas nešto posebno, što nije važilo ni za jednog državnika do sada (ali ne njegovom zaslugom, nego kao posledica epohalnih promjena). On je vjerovatno prvi, u bukvalnom smislu, svjetski državnik. Prvi veliki državnik u vremenu globalizacije. I drugi državnici su imali svjetsku viziju, ali je Putin prvi koji ostvaruje tu viziju: mora da vodi ne samo politiku svoje države, nego donekle i politiku drugih država. Mora i predstavnicima drugih država da savjetuje šta je najbolje za njihove države, prosto zato što je svijet postao tako povezana mreža, da je svakoj državi, da bi ostvarila ono što je za nju dobro, potrebno da istovremeno i druge države vode najbolju politiku za sebe. To je ono što američka, i uopšte zapadna elita nije shvatila na kraju hladnog rata: u ovakvom procesu globalizacije imperijalizam postaje nemoguć. Za njih, iako su sami pokrenuli proces globalizacije, taj proces nije značio ništa drugo do pravljenje još jedne – svjetske – zapadne imperije. U prvoj kolonizaciji, narodi svijeta su se prostirali pred bijelim osvajačima kao pred bogovima, nijesu znali šta ovi traže; sad su sve životinje u džungli shvatile da se u ovom sistemu svak bije za svoje interese, niko nikome neće da služi. Uzalud bombardovanja neposlušnih: neće se pokoriti. Samo raste haos. Tako se Zapad za samo nekoliko godina našao u potpunom raskoraku, zatim i u sukobu, sa ostatkom čovječanstva. Putin stoji na čelu toga ostatka. U tome je možda suština njihovog sukoba.

 To je ono što je Putin shvatio prije drugih: moraju se poštovati interesi svih da bi izbjegli haos, u ovakvom svijetu ne pomaže mnogo što si jači. Svi ratovi koje vodi Zapad po svijetu su neuspješni. Putin kaže: "Zapad ratuje protiv posledica sopstvene politike" (prvo stvara teroriste, pa ih hvata). Zato predlaže preuređenje svjetskog poretka u pravcu uvažavanja interesa, ako ne svih država, ono bar svih važnih. Iz Vašingtona gledano, to izgleda kao antiamerički scenario, ali to je samo zato što je Vašington na kraju hladnog rata prihvatio viziju svijeta kao svoje imperije, i sad tu viziju ne može da napusti bez osjećanja da mu neko oduzima ono što je već uknjižio kao svoje. To je porodilo varku da bi sve opet bilo kako treba samo kad bi se otarasili Putina. Putin je samo shvatio tok događaja. On tim tokom ne upravlja.

 Pa, hoće li Putin uspjeti da promijeni svijet? On je već uspio, u smislu da će ga istorija, kao i De Gola, smjestiti na veliko mjesto koje zaslužuje. Ali, neće uspjeti da "spasi" svijet od sila raspadanja koje sad upravljaju njime. To je od njega jače, kao što je bilo jače od De Gola. Putin je suočen sa zavjerom moćnih mediokriteta. Veliki državnik tu bitku dobija tek posle smrti. Nemoguće je dobiti za života.

 Veliki državnik postane dio istorije i njegov uticaj u njoj dugo traje. Čas izgleda kao da ništa nije uspio, kao da je sve bilo uzaludno, čas kao da mu se istorija konačno pokorila. Putin je, između ostalog, trijumf De Golovog nasleđa. Opet će i jednog i drugog savladati inercija raspadanja. I opet će njihov primjer nekoga privući.

 Nema novinara, pa čak sve češće ni običnog čovjeka koga ne zanima posebno politika, koji ne zna da velike zapadne države nikad nijesu imale ovako nesposobnu elitu. Kad god se povede razgovor o ovim temama, u nekom trenutku se čuje fraza: "Šta bolje možeš i očekivati, pogledaj ko nas vodi…" Ljudi bez karaktera, bez ideja, bez uvjerenja, bez iskustva, sujetni do neba, halapljivi na pare i brza zadovoljstva – takvi ljudi nijesu dobri ni za jedan posao, ali onaj koji ih najviše privlači, politika, za njih je koban. Nigdje njihov profil ne izgleda tako djetinjasto i beznadežno. Nasuprot njima se našao Putin, za koga, uprkos javnoj propagandi, već svi znaju da je velikan politike. Ima zapadnih političara koji jedva čekaju da sretnu Putina, i odmah posle susreta bilježe svoja zapažanja, jer misle da će od toga moći da se napišu "Memoari". On jeste neprijatelj, kako im je rečeno, ali zahvaljujući tome neprijatelju oni će i u starosti imati čime da se hvale. Po mom uvjerenju, njemačka kancelarka Angela Merkel će ostati upamćena zato što je bila kancelarka u vrijeme Vladimira Putina i što je u jednom trenutku izjavila da Putin živi izvan realnosti, u paralelnom svijetu. Smijaće joj se, ali je bar sretala Putina.

 reuters EVROPA: Angela Merkel 

Čovjek dugo ne vjeruje očima: nije moguće da hiljade odlično obrazovanih eksperata, savjetnika iz moćnih država sa velikom kulturnom i političkom tradicijom, budu toliko inferiorni pred jednim "običnim" tipom koji je iskrsnuo niotkuda, iz siromašne porodice, ne umije ni da sjedi kako treba, došao je na vlast u raspaloj državi kad je zapadna elita bila zasjela na Olimpu. Za petnaest godina od kada je on na vlasti doživjeli smo bukvalno vaskrsenje Rusije; za istih petnaest godina desio se na Zapadu raspad sistema, pređen je put od "najveće imperije u istoriji" do "kraja zapadne dominacije". Nigdje ova promjena nije bila tako vidljiva kao u krizi oko Ukrajine: Amerika i Evropa izoluju Rusiju i demonizuju Putina, a Kina, Turska i Indija primaju Putina sa posebnim počastima i sklapaju sa Rusijom faraonske ugovore od neprocjenjive strateške važnosti! Ko tu kome zapovijeda?

 Niko nije mogao zamisliti da se za petnaest godina Rusija može ovako povratiti, niti je iko mogao zamisliti da se za tako kratko vrijeme može izgubiti skoro totalna dominacija svijetom, kakvu je imao Zapad na kraju prošlog vijeka.

 Oni, Putin i ovako infantilizovana zapadna vladajuća klasa, možda i služe kao ogledalo jedno drugom: oni podvlače veličinu čovjeka koji je dostojan svoga poziva, a on je mjera njihove beznačajnosti.

 Gledano iz dubljeg ugla, treba razumjeti njihovu zavist i mržnju i želju da ubiju onoga ko ih ovako razotkriva. Ova situacija ponavlja šemu iz legende o Mocartu i Salijeriju. Strašna je tragedija mediokriteta sa velikim ambicijama. Naročito kad moraju da gledaju na djelu Majstora.

 Problem povrijeđene taštine možda je glavni razlog za ovako žestok napad na Putina koji je organizovala zapadna elita. To što on njima radi, samim svojim prisustvom, nedopustivo je. Cio svijet im se smije. Ukrajinska kriza je izgovor, napali bi ga bilo šta da radi, zato što je takav kakav je, što je živ.

 Plašim se da će napadi i trajati – sve dok bude živ.

 Dok oni bjesomučno vrijeđaju i omalovažavaju malog "kagebejca" što živi "izvan realnosti", i ne zna kako se živi u dvadeset prvom vijeku, on svuda podvlači koliko ih poštuje, svoje "kolege" i "partnere" i "prijatelje", ne radi im ništa što oni sami ne iznude, čak ih upozorava po sto puta da paze na to i to jer neće biti dobro, pa tek onda, kad nema druge… Jako liči na odnos djece i učitelja u zabavištu. U nekom trenutku neki odrasli čovjek mora da podvikne. Ništa gore od neodraslih ljudi. Naročito u politici. Lakomisleni kao djeca, ali sujetni kao odrasli.

 Tri je mjeseca trajao rušilački karneval u Kijevu, na Majdanu, a da se Putin praktično nijednom javno nije oglasio da protestuje, ili da se požali na ono što je očigledno bila uvertira za napad na njega lično i na Rusiju. U zapadnim medijima, punim trijumfalizma, otvoreno je govoreno o velikom geopolitičkom porazu Putina, i nagađalo se – bolje reći, sugerisalo se Rusima da misle u tom pravcu – da li on može politički da preživi takav poraz. Jer – opet se sugerisalo – sad će i Rusi ustati protiv kagebejskog tiranina kad vide sa kolikom lakoćom ga je Zapad porazio.

 A šta je za to vrijeme radio Putin?

 Bavio se pripremom Olimpijskih igara u Sočiju. I za to su ga napadali: kao, eto koliko je neodgovoran, bavi se Olimpijadom, a dešavaju se ovako krupni događaji na granici njegove države. Je li taj čovjek uopšte svjestan realnosti? Ili se pomirio sa porazom?

 Bila je to genijalna idejica velikih stratega: završiti posao u Ukrajini dok traje Olimpijada u Rusiji! Kako li su se samo sjetili.

 Povremeno bi procurile vijesti o tome šta poručuje svojim "zapadnim prijateljima", ali to nije bilo javno, nije htio da izazove sukobe koje bi posle bilo teško izgladiti. Diskretno je poručivao da bi sa Ukrajinom trebalo biti oprezan. Odgovarali su mu: ovo je naša stvar, ti ni u šta ne možeš da se miješaš.

 To što je Zapad uradio u Ukrajini spada u najružnije primjere imperijalne politike koje sam vidio od kad se zabavljam posmatranjem politike, evo skoro pedeset godina.

 Ukrajina je uništena već u prvoj "obojenoj revoluciji", 2004. godine. Tada je Ukrajina imala spektakularan ekonomski rast, preko 12 odsto, jedan od najvećih u svijetu. Uzrok je bio što je tada Rusija, koju je Putin podigao na noge, imala otprilike takav razvoj, a Ukrajina je slijedila jer je njena ekonomija vezana za rusku. Posle toga državnog udara Ukrajina se bukvalno raspala, za manje od godinu dana njen ekonomski rast se sveo na nulu. Rusija se otkačila i nastavila sa brzim razvojem u toku cijele sledeće decenije. Ukrajina je izgubila tu dragocjenu deceniju.

 Povod za ovaj prvi državni udar je bio sličan današnjem: borba zapadne Evrope, prije svega Njemačke, da uz pomoć Rusije obezbijedi svoju energetsku stabilnost, i želja Rusije da u Evropi nađe strateškog partnera. Prije državnog udara, tadašnja ukrajinska vlada (koju je vodio ovaj isti Janukovič koji je kasnije postao predsjednik) već je bila sklopila ugovor sa Njemačkom i Rusijom o zajedničkoj kontroli protoka ruskog gasa kroz Ukrajinu. To pitanje je bilo riješeno, preko Ukrajine su se vezivale Rusija i Evropa, a sama Ukrajina je dobila savršenu poziciju države koja može da se razvija u oba pravca, ka Evropi i Rusiji. I to je ono što Amerika nije mogla da dozvoli. Jer vezivanje Evrope i Rusije, van američke kontrole, čini suvišnom američku dominaciju u Evropi. Pokrenuta je mašina tajnih službi, medija i nevladinih organizacija, i tadašnja ukrajinska vlada je srušena. Na jednoj komediji od izbora, u potpuno neregularnim uslovima, proglašena je pobjeda Juščenka, tadašnjeg američkog kandidata. Onaj ugovor sa Rusijom i Njemačkom je odmah poništen, a počela je priča o iskonskoj želji Ukrajine da uđe u NATO. Rusija i Njemačka su odlučile da prave novi gasovod, Sjeverni tok, a Ukrajina se zaglibila u bespuću.

 Kao cijela ukrajinska elita, tada je budući ukrajinski predsjednik, Janukovič, inače slabić, razumio da, ako hoće da bude na vlasti, ne može da vodi politiku koja se kosi sa američkim interesima. On je dobio izbore kao proruski kandidat (kako je napisao jedan poznavalac Ukrajine: "U Ukrajini se dobijaju izbori na proruskim obećanjima, ali politiku morate da vodite protiv proruske većine"), ali se odmah posle izbora okrenuo ka Zapadu gdje je od tada hvaljen njegov prozapadni "realizam".

 Prihvatio je da se vode pregovori o nekoj "asocijaciji" sa Evropskom unijom koja je trebalo da odvoji Ukrajinu od Rusije, ali ne dajući joj nikakvu perspektivu ulaska u Evropsku uniju. Koliko sam informisan, izgleda da taj sporazum nije ni postojao na ukrajinskom nego samo na engleskom jeziku. Ukrajinski predsjednik je otkrio šta je u njemu tek pred potpisivanje sporazuma. Svi ekonomisti koji su posle toga vidjeli ovaj sporazum kažu da je bio katastrofalan za ukrajinsku ekonomiju. Prikriveno, sporazum je uključivao i vojnu saradnju, tj. usklađivanje ukrajinske armije sa evropskim vojnim strukturama. To znači stavljanje ukrajinske vojske pod kontrolu NATO-a.

 Janukovič je shvatio da je ovo ne samo debakl Ukrajine, nego će biti i kraj njegove političke karijere. Izbori su bili za godinu dana, do tada nije imao podršku zapadne Ukrajine, a sad će izgubiti i podršku proruske Ukrajine. Odbio je da potpiše sporazum. Kako je rekao američki imperijalni strateg Bžežinski: "On je toliko glup da ne može da razumije šta ga čeka!"

 Deset godina posle prve "obojene revolucije", u novim okolnostima ponovila se ista operacija. Nijedna država ne može da preživi ovakve lomove ako dolaze tako često i to spolja.

 Uvjeren sam da je namjerno planirano da potpisivanje ove tragične "asocijacije" Ukrajine i Evropske unije bude nekoliko mjeseci pred Olimpijske igre u Rusiji. Svi su znali da ovako loš sporazum, loš za Ukrajinu i usmjeren protiv Rusije, do poslednjeg trenutka može da bude doveden u pitanje. Zato je odabran trenutak kad će Putinu, kako se smatralo, ruke biti vezane olimpijskim obavezama. (I za rat koji je izazvala Gruzija, 2008, odabrano je otvaranje Olimpijade u Kini, kad je Putin bio u Pekingu sa ostalim predsjednicima, jer se smatralo da se neće usuditi da pokvari olimpijsku atmosferu da bi vodio rat u Gruziji. Tada su ga skolili zapadni političari objašnjavajući mu da su Gruzijci neuračunjivi, "ali nije strašno, nećemo se oko toga svađati, daj sad da uživamo u sportu…". Na šta je Putin rekao: ne može tako, objavljen nam je rat. Napustio je Olimpijadu i pokazao Zapadu da postoje granice koje se ne mogu prelaziti.)

 U tom periodu, još prije datuma kad je trebalo da bude potpisan sporazum o "asocijaciji" Ukrajine i Evrope, pokrenuta je propagandna kampanja fantastičnih razmjera protiv Putina i Rusije. Izvan ratnih uslova, nikad nijesam vidio tako žestoku propagandu protiv jedne države.

 Ciljevi su bili mnogostruki: da se provuče sporazum sa Ukrajinom tako što će se unaprijed optužiti Rusija za agresivnost prema njoj, da se spriječi da Rusija na Olimpijskim igrama pokaže svijetu svoje najbolje lice, i da se Putin diskredituje kao agresivni tiranin (bar dok mi dovršimo agresiju na Ukrajinu). Pokušalo se i sa bojkotom Olimpijade.

 Putin je ćutao. Je li ostao bez teksta? Je li se slomio? Je li bar trepnuo?

 I dalje je diskretno poručivao "zapadnim prijateljima" da bi bilo bolje da zajednički potraže rješenje i za Ukrajinu i za Evropu i za Rusiju. Neka Ukrajina ostane vojno neutralna, neka ekonomski sarađuje sa kim hoće, po svojim interesima, i neka se povezuje sa Evropskom unijom i Evroazijskim bescarinskim savezom. Sve se to može riješiti na svačiju korist.

 To nijesu htjeli "zapadni prijatelji", prije svega američki i njemački, mada su oni djelovali iz pozadine, u prvim redovima su bili poljski i baltički prijatelji.

 Na Majdanu je opet krenula "obojena revolucija". Dešavalo se nešto po čemu su i djeca mogla shvatiti da Ukrajina više ne postoji kao država. Okupile su se prve grupe ljudi koje su nevladine organizacije pozivale, organizovale i dovozile iz zapadne Ukrajine, da brane "našu evropsku budućnost". Predstavnici zapadnih vlada su odmah počeli da im obećavaju tu evropsku budućnost, čim sruše svoju vlast. Ali to nije bilo dosta. Da bi ljudi shvatili da revolucija mora uspjeti, jer je takva odluka donijeta u Vašingtonu i Berlinu, među demonstrantima na Majdanu su počeli otvoreno da se pojavljuju zvaničnici zapadnih vlada i da pozivaju narod, u "suverenoj i nezavisnoj Ukrajini", da sruši legalno izabranu vlast! Počelo je sa njemačkim ministrom inostranih poslova Vesterveleom, pa se nastavilo, skoro svakodnevno, da bi se održala dinamika, sa gostima iz Amerike, Evropske komisije i raznih evropskih vlada. Za drugi primjer ovako otvorenog rušenja jedne legalne vlasti, akcijom zvaničnih predstavnika iz stranih država, nikad nijesam čuo. To se moglo samo zato što se podrazumijevalo: Ukrajina nije država, prema tome i nema vladu, ni legalnu ni ilegalnu.

 Ovi zapadni predstavnici su po pravilu sa Majdana odlazili u posjetu ukrajinskom tobožnjem predsjedniku, ili ministrima, ili uticajnim oligarsima, i prijetili sankcijama i tužbama ukoliko "vlada" uobrazi da može da zavodi red, ili interveniše protiv demonstranata koji samo brane svoje demokratske vrijednosti. A demonstranti su blokirali grad, zauzimali ministarstva i zgradu opštine, razapeli šatore na glavnom trgu, organizovali priredbe, snabdijevanje hiljada ljudi, sve sa parama naroda koji pomaže svoju djecu, kako se govorilo. Pa su demonstranti počeli da tuku policiju čim su stigli, a policajci su se samo pokrivali štitovima. To je valjda tako u Evropi i Americi. Probajte, pa ćete vidjeti.

 Vašington i Berlin su imali svoje pulene među vođama "revolucije", pa su se utrkivali ko će svoga jače podržati. Berlin je imao Klička, a Vašington Jacenjuka. Klička u Njemačkoj "obrazuju", pripremaju za predsjednika Ukrajine. Amerikanci više vole Jacenjuka koji je već obrazovan. U razgovoru između američkih zvaničnika koji je procurio u medijima, kažu: "Postavićemo Jaca za predsjednika, Klič neka još radi domaće zadatke." Možda će doći njegovih pet minuta u sledećoj revoluciji. Teško je nositi breme odgovornosti, čak i ako ste bokserski šampion, pogotovo u demokratiji u dvadeset i prvom vijeku. Kasnije, i Obama i Merkel će optuživati Putina da vodi politiku iz prošlog vijeka, "a ovo je, molim vas, dvadeset i prvi vijek", u kome se velike sile ne miješaju u unutrašnje stvari manjih država.

 Šta je ovo? Kako se ovo zove? Ovakav prezir prema jednom narodu, šta god mislili o njemu – to je ipak skoro pedeset miliona ljudi koji bi htjeli da žive – to se može objasniti samo potpunom bezosjećajnošću zapadne elite, političke i medijske. Mora da je u osnovi toga rasizam, stav da život te stoke inače ne vrijedi ništa, pa šta ima veze šta im radimo. Uostalom, oni ne shvataju šta im se dešava, a i ako shvate, zaboraviće koliko sjutra.

 Ali, ima gore. Kad se doda da nikome na Zapadu ne pada na pamet da bilo šta ponudi Ukrajini, ni članstvo u Uniji ni finansijsku pomoć (osim one koja Ukrajinu gura u dužničko ropstvo), onda se ova politika pretvara o lukavu zamisao apsolutnog zla. Kao da nekoga nagovarate da skoči u provaliju ubjeđujući ga da ste vi tamo postavili mrežu koja će ga spasiti, a skok će ga pretvoriti u slavnog i bogatog heroja. A znate, potpuno sigurno, da mreže nema. "Skoči, junače! Svi ti se dive!" Možda je nekome duhovito, ali to je đavolov smisao za humor.

 Putin je bio na Olimpijadi. Išao je od jedne sportske ekipe do druge, nije davao nikakve političke izjave, osim da "u sport ne treba miješati politiku". Sportisti su bili oduševljeni Olimpijadom, čak su se neki počeli sami miješati u politiku izjavljujući da ne razumiju zašto zapadni mediji napadaju Igre i Rusiju.

 Drugi ruski zvaničnici su prenosili njegove ideje. Upozoravali su da rušenje legalne vlasti za Ukrajinu nije dobro, da bi trebalo sačekati izbore pa ko pobijedi neka donosi odluke kakve hoće, da će ukrajinska ekonomija biti potpuno uništena, da postoji opasnost sukoba između zapadne i istočne Ukrajine, da je opasno što pokret na Majdanu predvode neonacistički ekstremisti…

 Drugi svjetski rat je u Ukrajini bio užasan. Bar Nijemci bi mogli toga da se sjećaju. Šta znači ova činjenica: da Njemačka ničim ne pokazuje da joj smeta ovoliko prisustvo ekstremista u vlasti i oko vlasti u Ukrajini koji se otvoreno pozivaju na svoje idole iz vremena nacizma?

 Kažu, Njemačka više nije takva država. I nije. Baš zato: šta znači ova činjenica?

 U Putinovom ponašanju tokom cijele ove krize vidi se možda najveća – i najteža za nositi – vrlina velikih državnika: strpljenje. Čekanje pravog trenutka, vrebanje pravog mjesta.

 Mjesecima, i prije krize i u toku krize, on je nudio samo saradnju zapadnim diplomatama, prvo da se izbjegne, pa onda, ako se već desila, da se bezbolno riješi kriza. Čak i pred sami državni udar, pristao je da pošalje svoga poslanika u Kijev da učestvuje u pregovorima koje su sa Janukovičem vodili opozicionari uz podršku njemačkog, francuskog i poljskog ministra inostranih poslova. To je trajalo cijelu noć. Prinudili su Janukoviča na kapitulaciju: da se formira vlada zajedno sa opozicijom i da se održe izbori prije kraja godine. I to je Moskva podržala. Iako je znala (njihov poslanik je otišao prije kraja noći, očito znajući šta se dešava) da su i ti pregovori namješteni samo da blokiraju ukrajinsku legalnu vlast dok se izvrši državni udar (ekstremisti su zauzimali državne zgrade, jer je Janukovič povukao policiju sa ulica) – podržala je, samo da se izbjegnu sukobi. Ipak je sjutradan izvršen državni udar, a evropski ministri, koji su upravo sklopili dogovor o mirnom rješenju krize, pozdravili su taj udar. U novoj vlasti, ministarstva vojske i policije su uzeli nacistički ekstremisti koji su otvoreno izjavljivali da im je životni poziv da ratuju protiv Rusa. Širom su otvorena vrata za ulazak NATO-a u Ukrajinu. Pravac Krim. Došlo je vrijeme čestitki i šampanjca.

 Sve je bilo savršeno. Kakav geopolitički poraz Putina! Da li se on može održati na vlasti posle ovakvog šamara? Hoće li mu Rusi oprostiti ovakvu slabost?

 Dotle je bio miran i strpljiv. I nije imao unaprijed plan šta da radi. Podržavao je bilo kakvo rješenje, samo da se održi mir. I nikome od posmatrača nije padalo na pamet šta bi uopšte mogao da uradi.

 Onda je uslijedio jedan od najljepših poteza za koje znam u politici. Znam i da nijesam u ovome stavu usamljen. Kažu da se u krugovima oko vlasti na Zapadu, i diplomatski i vojno, ono što je onda uradio Putin, stavlja u kategoriju "operacija koje će se generacijama izučavati u udžbenicima".

 Krim jeste ruska sveta zemlja. Jeste i velika ljubav svih Rusa. Ali nije samo to, nego oblast od neprocjenjive strateške važnosti. Nešto kao džinovski nosač aviona u Crnom moru. Cijela ogromna oblast od Turske preko Irana pa duboko u centralnu Aziju vojno se kontroliše sa Krima. To je dragulj u svemu onome što su Amerikanci dobili na kraju hladnog rata. Sa malo pretjerivanja se može reći da su mislili na Krim kad su izmanipulisali Jeljcina da se odrekne Ukrajine i Bjelorusije. Od tada, svaki neokonzervativac u Vašingtonu sanja dan kad će NATO stići na Krim.

 Budući da je realnost takva kakva je, niko u Moskvi, najmanje realista kao Putin, nije mislio da Rusija može povratiti Krim u doglednoj budućnosti. Ali, ono što nije mogao uraditi ni Putin, uradili su veliki zapadni stratezi: zapeli su iz sve snage da razvale Ukrajinu, da dovedu na vlast antiruske ekstremiste i tako izazovu ustanak u ruskom dijelu Ukrajine. Tigar je samo vrebao pokrete protivnika. U bankrotiranoj državi, gdje su ekstremisti srušili legalnu vlast, moglo je da se uradi ono što inače nikad ne bi moglo: da ustanu Rusi sa Krima, zatraže otcjepljenje od Ukrajine i prisajedine se Rusiji. Kad je već tako, trebalo je, u pravom trenutku na pravom mjestu, da se nađe veliki državnik: munjevito je reagovao, munjevito sve organizovao, i završio posao prije nego što su zblenuti veliki stratezi stigli da se okrenu.

 To je bio potez džudiste: trpio je napade protivnika mjesecima, oni su postajali sve agresivniji, sve više uvjereni da je gotov, i kad su već počeli da slave Putin je napravio jedan pokret, takoreći malim prstom, i svi su se našli na patosu nošeni sopstvenom težinom i zaslijepljeni svojom taštinom.

 Na tanjiru su mu servirali Krim. Šta im je posle toga ostalo nego da ga optuže za agresiju? Jer, ili si ti strašni agresor, ili sam ja najveća budala na svijetu! Pa, bolje prvo, koliko god je očigledno da je u pitanju drugo. Neće valjda Obama i Merkel biti najveće budale na svijetu? 

 Pravedno je što je Rusija vratila Krim, uvijek je bio ruski. Pravedno je što je to Putin uradio posle ovakvih napada na Rusiju i pravog osvajačkog pohoda Zapada na Ukrajinu. Branio se i ima pravo da se brani. Ali ima nešto još važnije: stavljanje Krima pod rusku kontrolu, konačno i bez pogovora, na dugi rok smanjuje tenzije u Evropi i obesmišljava vojne avanture koje bi mogle da postanu apokaliptične. Jer Krim, onakav kakav je bio u Ukrajini, koja niti je stabilna država, niti ima prava na Krim, takav Krim budi opasne apetite kod drugih velikih sila, u ovom slučaju Amerike. Krim je u stvari bio povjeren Ukrajini na čuvanje dok Vašington ne pripremi teren da ga uzme. Nemoguće je da nadobudni stratezi svjetske imperije ne maštaju o Krimu. Takvo iskušenje je moglo da bude vrlo opasno za mir u svijetu. Od sada taj kolač nije više na meniju.

 Od ovoga trenutka je ukrajinska kriza, i uopšte kriza između Zapada i Rusije, suštinski promijenila prirodu. Postala je mnogo ozbiljnija – na ivici pravog rata, bar u toku nekoliko sedmica – a istovremeno više lična nego politička. Politički razlozi su naravno ostali – to da treba spriječiti Rusiju da postane ekonomska sila i da treba zaustaviti Putinovu politiku koja mijenja svjetski poredak – ali, privremeno, i to je postalo sporedno.

 Francuski sociolog Rejmon Aron volio je da podsjeća da ne treba zanemariti ulogu gluposti u istoriji. Ljudi su skloni da vjeruju da se politika vodi u nekim nadljudskim sferama, gdje ljudske slabosti nemaju značaja. To je posledica mistike kojom se namjerno okružuju centri moći: velike ceremonije, počasti i privilegije, kojima je cilj da se ljudima ulije strahopoštovanje. Aron je u pravu, često je glupost presudna. A još češće od gluposti: povrijeđena sujeta. Kad se sve sabere i oduzme, tragedija ljudske istorije se svodi na taštinu. Ali, kad je riječ o politici, ima jedna nijansa u odnosu na ono biblijsko "sve je taština", jedna nijansa zbog koje se obična ljudska taština, kad osvoji prestole moćnih država, pretvara u oružje za masovno uništavanje. A nijansa je to što su ovdje na djelu "uobražene veličine". Na vlast tako često (naročito u demokratijama u fazi dekadencije) dolaze nesposobni mediokriteti koji ne mogu sami sebi da se načude kad se probude u raskoši i privilegijama, u laskanju dvorjana, u poniznosti novinara, a sve pred kamerama i mikrofonima koji prenose širom svijeta eho njihove slave… U tome vremenu mi živimo. Zato Putin izgleda tako grandiozno: jer je suočen sa zavjerom mediokriteta. On nije iz "svoga vremena". Najveće krize u društvu se dešavaju kad obični smrtnici shvate ko i kako vlada iza veličanstvenih fasada. To se na Zapadu danas zove "kriza autoriteta". Svaki čas neko vikne "car je go" i prolomi se smijeh gomile iz priče Carevo novo ruho.

 A kad se udruže glupost i povrijeđena taština uobraženih veličina, dobije se koktel koji može da dovede do svjetskih ratova. To se desilo pošto je Krim ušao u sastav Rusije, a gospodari svijeta shvatili da su postali predmet planetarnog podsmijeha. Opet su sami krivi. Ne bi tako bilo da se prethodno nijesu onoliko falili "strateškom pobjedom" nad Putinom. Car je go. Ali, to je najopasniji trenutak za svakoga ko mu se nađe na dohvatu. Jer, u hijerarhiji vlasti, Car ne može biti go. Ako i jeste go, niko ne smije pokazati da to vidi. Može i najkrvavija pobuna, ali da se ljudi zacene od smijeha kad se Car pojavi u javnosti – to ne može.

 Tako se ukrajinska kriza pretvorila u osvetu. Više nije bilo ni politike, ni diplomatije, ni obzira prema nesrećnom ukrajinskom narodu, sve je ušlo u funkciju želje zapadne elite da se osveti Putinu koji ju je izložio javnom podsmijehu. Histerične uvrede, rat, sankcije…

 To je i više i manje od politike. Kad ovako strasti navru u racionalne oblasti života, kao što su politika i ekonomija, one nose sve pred sobom, tu više nema racionalnih kalkulacija, ponašanje ljudi je nepredvidivo, tada se politika ukida. Ovo više nije tema za Makijavelija, nego za Šekspira. Strah, mržnja, povrijeđena sujeta, odlučuju o sudbini miliona. Kraljevstvo za konja.

 Čovjek zamisli da je važna svjetska ličnost, da je ušao u istoriju, da mu se mase dive, i onda mu neko šapne da je to sve komična iluzija, da je on klovn, a mase mu se smiju. Šta je sudbina svijeta prema mojoj sramoti? Ko će da kaže sebi: sâm sam za sve kriv? Kriv je onaj ko je dozvolio da se ovo otkrije.

 Uslijedilo je ono što je u stanju da smisli svaki ulični siledžija: sankcije, pokolj u Odesi, pa slanje vojske i paravojnih nacističkih jedinica na istok Ukrajine da nasumično udaraju po stanovništvu. Lekcija Putinu. Ali i svijetu. Cilj je bio uvlačenje Rusije u rat, ali je bezrazložno nasilje još važnije. Da se pokaže ko je ko, pa ćete vidjeti kome se vi smijete, ko je go, ko je budala, i sl. Kome je sad do smijeha?! Kad ginu hiljade civila, a na Zapadu samo ponavljaju: ništa nas ne tiče, sve je to Putinova krivica! Uvode se ekonomske sankcije, mobiliše vojska NATO-a, širom svijeta se vodi antiruska kampanja, Putin se proglašava za Hitlera – sve je dozvoljeno, najprovidnije laži, najsurovije zlo. Jedno je sigurno: više nikome nije do smijeha.

 Glavni protagonisti ove krvave komedije su bili Barak Obama i Angela Merkel. Njih dvoje su se uživjeli u ulogu "najuticajnijih ljudi" na svijetu i oni su predvodili operaciju osvajanja Ukrajine.

 Vrlo nepopularan u Americi, kritikovan od američkih jastrebova kao slabić, Obama je htio da učini nešto veliko što će mu svi priznati. Da sredi Putina. A Merkel se naslušala komplimenata kao rijetko koji političar. Ima sreću da vlada Njemačkom u najboljim okolnostima, kad njemačkoj ekonomiji sve ide od ruke (iako ona za to nema nikakve zasluge), uspješna je u onoj mjeri u kojoj se ne miješa u svoj posao i pušta njemačku ekonomsku mašinu da rješava probleme. Vidjelo se odavno da je vrlo ponosna na specijalne veze sa Putinom (za koje takođe nije ona zaslužna, nego prethodni kancelari i njemački poslovni krugovi), ona je, kao, jedina koja može da se nosi sa njim, oni su isti nivo, među njima se vode razgovori u kojima se odlučuje o epohalnim pitanjima. Putin je njoj sredstvo za ulazak u društvo velikih državnika. Tako je ušla u projekat osvajanja Ukrajine sa ciljem da ga nadigra. (Poništavajući, u nekoliko sedmica, diplomatske napore svih njemačkih kancelara od Vilija Branta do nje u pravcu jačanja veza sa Rusijom!)

 Ovako pretenciozni političari su preokret u Ukrajini, sa gubitkom Krima, doživjeli kao šamar na javnom mjestu. Od prvog trenutka se vidjelo da su spremni na bilo šta samo da izbrišu tu brljotinu. Sve što je uslijedilo u Ukrajini svodi se na poruku razdražene djece: ti si možda pametniji, ali zato ja mogu sve da polomim!

 Mobilisane su sve sile kojima raspolaže imperija. Naročito mediji, kojima je uloga u ovakvim situacijama da na brzinu iskonstruišu novu realnost, u kojoj smo mi pozitivni junaci, a naši protivnici budale, nasilnici, tirani, ljudi iz dvadesetog a ne dvadeset prvog vijeka. Tako se danonoćno ponavlja, u očekivanju da holivudski filmovi objave konačnu istorijsku verziju koju niko ne može dovesti u pitanje. Onda ćete vidjeti šta će ostati od Putina. Prešli su u akciju svi aktivni i "spavajući" agenti imperije. Svi su pozvani da se izjasne o Putinu i Rusiji. Provalilo je u javnost sve zavidljivo, pohlepno, potkupljeno, lažno, podmuklo, sitno, zgrčeno i nakrivo nasađeno, da sakrije ono što su zapadne sile već mjesecima radile u Ukrajini, i da prebaci odgovornost za agresiju na Putina. Putin je preko noći postao Hitler koji ugrožava mir u Evropi, pa i svijetu, pritiska male države na Baltiku i Balkanu (pitajte u Atini, Beogradu, Sofiji, ko ih pritiska, ako vam budu smjeli reći), sanja o ruskoj imperiji, ne poštuje međunarodni poredak i koristi našu dobronamjernost da bi uzeo Krim. I što je najgore, najpopularniji je političar na svijetu! Ne, ovo je gore: mirno i učtivo i dalje ih zove "naši zapadni prijatelji".

 Javno mnjenje na Zapadu, koje se još sjećalo ko je koliko juče organizovao državni udar u Ukrajini, u početku nije slijedilo. Naročito je Merkel imala problema sa njemačkim javnim mnjenjem. Ali, gle čuda: baš tada, da bi mobilisali to javno mnjenje protiv Rusije, sami Rusi oboriše jedan malezijski civilni avion iznad Ukrajine. Da, srećnog slučaja! Napravi se ogromna medijska kampanja protiv ruskog varvarstva i javno mnjenje konačno podrži Obamu i Merkel. Uzalud Rusi od tada jedini traže da se povede ozbiljna istraga o toj nesreći i da sve vlade, kao što je uradila samo ruska, saopšte sve što znaju: istraga je na Zapadu povjerena državama članicama NATO-a uz učešće Ukrajine, Vašington nije dao nijednu informaciju o incidentu, a u medijima je afera naglo i potpuno sklonjena. Posao je završen.

 Zvijer se izduvala i neće biti pravog rata. Zahvaljujući Putinovom strpljenju. Još je manja mogućnost za hladni rat, iako se o tome puno govori. Hladni rat nastaje kad neke države imaju velike razloge za sukob, ali ne mogu da zarate, pa se onda takmiče u svim oblastima. To nije moguće u uslovima globalizacije: previše je nezavisnih sila koje će iskoristiti situaciju "dok dvojica ratuju". Komično djeluje kad Vašington i Brisel, dok prijete Rusiji hladnim ratom, idu okolo i mole druge zemlje da ne "koriste situaciju". Po mome mišljenju, stvari će se bar prividno vratiti u stari tok brže nego što se misli – ali stalno sa velikom opasnošću pravog rata.

 Ipak, imam utisak da se desilo nešto od trajne i velike važnosti. Negdje u danima između sastanka G-20 u Brizbejnu i Putinove najave o napuštanju izgradnje gasovoda Južni tok, čini mi se da je Putin "prelomio" i odlučio se za fundamentalnu promjenu ruske strategije u svijetu. Napustio je glavnu orijentaciju ne samo svoje politike nego ruske politike od vremena Petra Velikog: Rusija neće više tražiti u Evropi strateškog partnera, niti će ulagati sve napore da bude u Evropi prihvaćena kao ravnopravna članica evropskih država.

 U tim naporima je Putin bio izvanredno strpljiv i vješt, niko nije tako ubjedljivo kao on objašnjavao svojim evropskim partnerima da je to najbolji put za svakoga: Rusija je za Evropu novi horizont, koji se otvara sve do Pacifika, povezivanje ova dva toka iste civilizacije, ruskog i zapadnoevropskog, može da dâ novi elan civilizaciji koja bi tako, ravnopravno, ušla u takmičenje sa Azijom, gdje se već preselio ekonomski centar svijeta – sve se otvara takoreći samo od sebe. To je vidio De Gol. Ali Evropa je već izdala De Gola kad je odbila da povrati svoju nezavisnost (zato je sad ideja evropskog ujedinjenja mrtva), kao što je Njemačka prethodno iznevjerila Bizmarka (preporuku da Njemačka nikad ne smije ući u sukob sa Rusijom) i zato upala u dva svjetska rata. Putin je bio poslednja šansa Evrope da se vrati u svjetsku istoriju. Izdajući Putina, opet je izdala samu sebe. Ta šansa je definitivno izgubljena. Uvođenjem sankcija Rusiji, Evropa je pokazala Rusiji da je pretjerano vezivanje za Evropu čini ranjivom. Rusija više neće kucati na evropska vrata.

 Govorilo se od početka: Rusija je u Ukrajini upala u klopku. Čak i posle poraza oko Krima, zapadni stratezi su nastavili da prave klopku i fale se njom: Rusija će morati da uđe u rat, pa, i ako nije rat, biće kao zakucana za ovu krizu, u klinču sa Evropom, moraće da stagnira, iscrpljuje se, krvari… Jer, ponavlja se, ukrajinska kriza će trajati godinama, decenijama. Sve ove prognoze su se oslanjale na ideju da Rusija želi po svaku cijeni strateško partnerstvo sa Evropom, pa sad mora da se muči oko toga da je Evropa prihvati, nema drugog puta. Putin se pobrinuo za novi put.

 Prvo se okrenuo Kini i tamo su sklopljeni ugovori koji nesumnjivo najavljuju trajno strateško partnerstvo. Pa je onda otišao u Tursku i tamo je uradio isto, usput otkazujući izgradnju Južnog toka sa kojim ga je Evropa takođe ucjenjivala godinama. Na kraju je otišao u Indiju i tamo sklopio velike strateške ugovore, uz obostrano zaklinjanje na vječno indijsko-rusko prijateljstvo. Sad pogledajte geografsku kartu. To su savezi koji trajno mijenjaju odnose na cijelom evroazijskom kopnu: krug velikih sila u kome nedostaje još samo Iran, koji će u kolo brzo ući. Odjednom: Evropa je ispala iz igre, a ona klopka koju je spremala za Rusiju u Ukrajini zatvorila se nad njom. Rusija je izašla iz klinča. Evropa sad neka smisli šta će da radi sa bankrotiranom državom od pedeset miliona stanovnika.

 Ali Putin nije ove saveze "izmislio", nije on nikakav mađioničar. On je samo uočio da globalizacija mijenja odnose u svijetu, da centar nije gdje je bio, da ima puno centara i da im se treba prilagoditi. I svoju viziju objašnjava svojim partnerima. Ako se prave savezi Kine, Rusije, Indije, Turske i Irana, onda to Evropu pretvara u periferiju svijeta. Bolje je bilo i za Rusiju i za Evropu da u ovaj "novi svijet" uđu zajedno, ali Rusija može – zbog svoje geografije – to da uradi i sama, Evropa ne može. Izdaju Rusije i Putina – jer na to se svodila evropska politika u ukrajinskoj krizi – Evropa plaća svojim izlaskom iz istorije. To je možda logično, s obzirom na ono rečeno o velikom državniku kao o čovjeku koji otkriva, za svoje vrijeme, put u realni tok istorije: ako ga iznevjerite, iznevjerili ste sebe.

 Kao sve kukavice, evropska elita će da se trgne kad je prilika prošla, i ne bi me čudilo da sad naiđe period velikog udvaranja Evrope Rusiji. Prvo su htjeli da osvoje Ukrajinu, ali su izgubili Krim; zatim su htjeli da uvuku Rusiju u rat, ali se Rusija nije odazvala na taj poziv; onda su htjeli da vode hladni rat "bar desetak godina", ali je Putin otputovao u Peking; onda su ga čekali da se bar svađaju oko sankcija, ali je on otišao u Istambul; onda su se nadali da se bar dogovore o sudbini Ukrajine, ali je on bio u Delhiju; na kraju, kad su shvatili da on uopšte neće doći, neko je upitao: šta mi uopšte radimo u Ukrajini? Jer od trenutka kad se Rusija okrenula od Evrope Aziji, Ukrajina je izgubila svaku stratešku važnost za Zapad.

 Zbog svega ovoga ja mislim da je u Rusiji donijeta odluka da se više sa evropskim partnerstvom ne računa. To se javno nikad neće reći, sve će da teče normalno, naročito ekonomska saradnja. Ali bez velikog političkog nacrta koji prati tu saradnju. Biće kao u paru koji nastavlja da živi po svakodnevnoj inerciji i kad su prošli ljubav, povjerenje, čak i radoznalost. Sve liči, ali ništa više nije.

 Putin nije htio ovaj sukob, nije počeo rat, nije dozvolio da ga uvuku u rat – ali je dobio rat. Stara kineska mudrost kaže: pravi vođa dobija rat neratujući.

 Ovo bi značilo da su Amerikanci pobijedili u Ukrajini: oni su htjeli da spriječe savez Evrope i Rusije i to je obavljeno. Ali, ako Rusija pravi savez sa Kinom i Turskom i Indijom, onda je to Pirova pobjeda, jer ovaj drugi savez je mnogo važniji od prvog. Rusiji će biti teško. Velike države sporo prave istorijske zaokrete. Prevelika masa, zemlje, ljudi, istorije. Ali kad se zaokret jednom napravi, povratka nema.

 A za Evropu je ovakav razvoj događaja prava katastrofa. Ako joj se zatvori put u Rusiju, pretvoriće se u slijepo crijevo Azije. Više neće moći ni da sanja da se osamostali u odnosu na Ameriku i zato će za Ameriku postati nevažna (vazal, ali nevažan). Njemačka će morati svoju moć da okrene unutar Evrope što će izazvati antinjemačke frustracije. Šta god da se dalje dešava u Evropi, neće biti ni lijepo ni važno. Možda se sve to najbolje vidi na aferi sa Južnim tokom. Taj projekat je bio nebeski poklon za balkanske države, njihov put u ekonomsku i političku emancipaciju. Vašington i Brisel su im bukvalno ukrali budućnost. Za utjehu će dobiti bombone. Trebaće vremena da se shvati na Balkanu u kakav su ćorsokak gurnuti tamošnji narodi "izbacivanjem" Rusije sa Balkana. Ostaće samo frustracije nemoći i jedna (ali velika) nada: povezivanje Rusije i Turske. Ako se to potvrdi, sljedeća generacija ljudi na Balkanu će dobiti još jednu istorijsku šansu.

 Ovaj tekst ništa ne sugeriše – ni direktno ni indirektno – o tome kakvu bi politiku trebalo da vode balkanske države prema Evropskoj uniji i Rusiji. To je druga priča. Ali sugeriše kako bi ljudi kao individue trebalo da se drže prema ljudima Putinovog kova kad se pojave u istoriji. Treba ih podržavati iz sve snage kako ko može, makar samo dobrim željama u tišini i samoći prije spavanja. Ovaj čovjek pokušava da uradi nešto dobro i važno ne samo za Rusiju i za Evropu, nego za cio svijet. Za čovjeka prije svega. I s obzirom na to kakve su se sile zavjerile protiv njega, rizikuje život svakog dana. Jedan mi prijatelj kaže: "Nemoj pretjerivati u podršci Putinu, jer on je još na vlasti, ko zna šta može uraditi sjutra." To ne bi bilo fer. Putin je uradio više nego što treba da bi mu se moglo vjerovati. Ako pretjeram, lako ću grijeh maći na svoju dušu. Kad bih podbacio, nikad ne bih sebi oprostio.

izvor: vreme.com ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

Stanko Cerović ›››

 

Zimska bajka za poražene i ponižene

Desi se tako: krene čovjek iz dosade na neko putovanje, ide bez namjere tamo kuda ga noge nose i nabasa, takoreći naslijepo, na nešto ili nekoga koga je tražio odavno i nikad mu nije mogao u trag ući. Moguće je izgleda da noge, ako ih ne silimo da slijede naše namjere, budu pametnije od svega što mozak smišlja. Tako se meni desilo ove zime da odgonetnem jednu tajnu koja me pratila od rane mladosti. Kažu da će ova zima biti gadna. Hladna pozadina mračnih događaja. Mnogo loših glasova, sa svih strana. Crnji dani nego noći, podsjećaju na "crni dan" Vladike Rada. Od istorije svijeta do ruševine u kojoj sam rođen, i poslednji kamen se reciklira. Ne zna se ni broja preprodavcima, ni imena kupcima. Pod pretpostavkom da čovjek dobije ludu želju da se kući vrati, bi li poznao mjesto na kome je bila? Stigao me vapaj mojih predaka: da je koga da požali, kâ da bi pomogâ. Malo pravde i istine. Od kad su se razvila sredstva komunikacije toliko glasova opsijeda glavu danonoćno, ali nikad nema onoga jedinoga glasa koji čovjek čeka da čuje.

 *

Melanholija i duge zimske noći dobri su za čitanje drevnih knjiga. Naročito ako su kratki dani tako nabijeni besmislom i raspadanjem da se ni oči, kamoli misao, ne mogu ni za šta zakačiti i ni na kome odmoriti. Ja sam se poduhvatio da pročitam Platona. Mnogo me puta u životu obradovao, a ipak nikad nijesam sjeo da pročitam cjelokupna djela, onako iz daha, ne prekidajući čitanje obavezama i zabavama. Činilo mi se da u ovoj apokaliptičnoj atmosferi, kad se čovjek osjeća manjim i beznačajnijim nego ikad u istoriji, dugujem malo zahvalnosti najboljem među ljudima, najdubljem među misliocima i najdarovitijem među piscima.

U tome čitanju sam odgonetnuo ovu tajnu: ko je Đače Samouče iz srpskih narodnih pjesama.

U narodnom stvaralaštvu se povremeno pojavljuje taj lik, uvijek u glavnoj ulozi, a da nikad nema ni najmanjeg pokazatelja o kome se tačno radi. Izgleda kao da je to nečije ime i prezime, reklo bi se da svi znaju ko je on, ne čude se kad ga sretnu. A ipak, pamtim da me još kao dijete mučilo pitanje ko je on. Sve drugo sam razumio, kako se svađaju i biju razni junaci, sluge i kraljevi, šta brane a šta hoće da osvoje, ali nijesam uspijevao da shvatim ko je Đače Samouče. Zagonetka je bila nezaboravna i zbog ovako čudnog imena, a još više što je intervencija Đaka Samouka, kad god se pojavi, odlučujuća u radnji. Pojavi se po pravilu kad se život zamrsio u čvor koji niko ne može (ili ne smije) da razmrsi, brzo prelomi i posle toga život može da se nastavi. Njegovim rešenjem su svi nezadovoljni, neki silnici pokušavaju da ga ubiju, ali se pokaže da on ima moćne zaštitnike, ili je čak besmrtan, u svakom slučaju iza Đaka Samouka skriva se neka svemoćna sila. Moguće je da su pjevači i pripovjedači držali ovaj lik u rezervi da bi ga upotrijebili da riješe nerešive probleme u onome što su htjeli da ispričaju. Đak Samouk ima neke natprirodne karakteristike – svemoćan je, uvijek govori istinu i nepogrešivo prosuđuje šta je dobro a šta zlo, što će reći da sve zna, iako nije naučio ništa – možda je pročišćena verzija nekog paganskog božanstva. Najbliži je figurama posrednika između bogova i ljudi, neka vrsta izaslanika koji interveniše da uspostavi ravnotežu između dobra i zla, omogućava da se život nastavi tamo gdje su se ljudi zaglibili u zlu i bezumlju. Vjerovatno je to "skupni" lik koji oličava skrivene snage u ljudskoj duši, koje povremeno čiste zakrečeni put u svijetu i svijesti, ako nije u pitanju i sama duša, kad blesne u punoj čistoti pošto se otresla naslaga laži i grijehova.

Ovako to izgleda u pjesmi "Car Konstantin i Đače Samouče". Car koji vlada svijetom iz Carigrada u poslednje vrijeme dobija napade griže savjesti. Sjeća se kako je tukao oca i majku. Ne kaže se zašto ih je tukao, ali moćnici uvijek tuku iz jednog od sledeća tri razloga: da bi osvojili vlast, da bi se više obogatili ili, ako su se već svega zasitili, iz dosade, jer je zanimljivo gledati kako se nemoćni crvi uvijaju i mole. Ali danas je Caru slava i prohtjelo mu se da se oslobodi grijeha. Sazvao je sve ugledne i misleće ljude u carstvu. Okupili su se oko tri sovre, napravljene da odraze hijerarhiju slave i pameti, od "suvoga zlata", "srebra čistoga" i "drva šimširova". Ide od sovre do sovre i pita mudrace šta treba da uradi da mu se grijeh oprosti. Ništa lakše, "kruno naša", kažu oni okupljeni oko prve dvije sovre, treba nas samo dobro nagraditi zlatom i srebrom i mi ćemo već naći načina da se tvoj grijeh pretvori u djelo dobrote i milosti. Car nije uvjeren, jer je vjerovatno već toliko puta zasipao ovu bratiju zlatom i srebrom, a ovoga puta je u pitanju teška griža na duši, pa hoće nešto ozbiljnije. Dolazi do sovre šimširove i ponavlja svoje pitanje. Svi ćute, al’ ne ćuti Đače Samouče, koji, kao uvijek kad progovori, ne govori po carevoj volji, nego Bogu po zakonu. Lako ćemo, "kruno naša", kaže Đače, načini lučevu ćeliju, namaži je lojem i katranom, zatvori se u ćeliju, zapali je sa četiri strane, neka gori od večeri do svitanja, pa ako ostaneš živ, oslobodio si se grijeha. Na to se Car naljuti, pa napravi lučevu ćeliju, namaže je lojem i katranom, baci Đače Samouče unutra, zapali je sa četiri strane, ostavi da gori cijelu noć, a on ode na spavanje. Kad ujutru bijel dan osvanu, Car ima šta vidjeti: od ćelije ostala gomila pepela, a nasred nje stoji Đak Samouk i čita knjigu. Kao da mu je vatra poslužila samo za osvjetljenje. To u Caru probudi nove ambicije i poželi da i on ovako bez straha šeta kroz vatru. Opet napravi lučevu ćeliju, namaže je lojem i katranom, zatvori se unutra, zapali je sa četiri strane. Ujutru išeta Đak Samouk, vidi gomilu pepela i uzalud traži Cara po pepelu. Nađe jednu ruku kojom je Car dobra činio, "nadgledao ništa i uboga". Ostalo je izgorelo.

Ovako Đak Samouk uspostavlja pravdu u svijetu. Svi su glasovi lažni osim njegovog glasa. Po noći, dok ljudi spavaju, Duša spaljuje đubre, jutro dočekuje samo ono što zaslužuje. Ne pomažu ni moć ni pare.

 *

Niko ne zna jesu li ovo zablude i snovi, ili se nešto ovako zbilja dešava. Zato ovu iluziju dobro predstavlja Đak Samouk: bez imena, bez roditelja i naslednika, bez mjesta boravka, potpuna tajna, ali svima smjesta poznat čim se pojavi. Izgleda vječno mlad, ali s iskustvom koje podrazumijeva život u milenijumima. Ovu čudnu pojavu, koja je izgubila svoje mitološke crte ali zadržala mitološke moći, vratio je u glavni tok života, ako se može tako reći, Njegoš u liku Igumana Stefana. To je Đak Samouk koji je skinuo masku koju mu je nametnulo novo doba, nove iluzije i strahovi ljudi, da bi hrupio na Cetinje pravo s neba ili sa dna duše, da upali iskru opstanka ljudi kojima se čini da žive poslednju uru u istoriji. I u ovoj verziji Đak Samouk se ničega ne plaši, sve razumije, lako i neumoljivo sudi o situacijama od kojih smrtnicima pucaju mozgovi, veoma je star i veoma mlad (nema bora na licu, skače i pjeva s drugom djecom), a iznad svega njegovu skrivenu prirodu izdaje ova činjenica: nema slabosti u duši, ne zna šta je beznađe ili malodušnost, stalno je u punoj snazi, kao neka vatra koja se nikad ne gasi.

Sve ovo mi je palo na pamet dok sam čitao Platona.

Cijelo njegovo djelo je o sukobima jednoga glasa koji nikad ne laže s bezbrojnim glasovima koji bruje širom svijeta i neprekidno u glavi svakog pojedinog čovjeka, a koji su svi lažni. Ljudi vjeruju u jednu istinu, a pokoravaju se bezbrojnim iluzijama. Takva je slika svijeta. Ova podijeljenost čovjeka ilustruje najslavnije Platonovo pitanje: šta je to što se stalno rađa a nikad stvarno ne postoji, a šta je ono što se nikad ne rađa a stalno postoji? To se Sokrat kreće među sjenkama u našoj glavi, najmračnijoj od svih pećina. Jedini stvaran i istinit, a go i bos, nemoćan, služi za porugu pametnima. Đak Samouk je ono što je ostalo u balkanskoj tradiciji od Sokrata. Blijeda sjenka nekad moćne duše. Posle bezbrojnih poraza civilizacija i naroda, poslednja iskra vjere u snagu istine i neuništivost pravde.

Po pravilu Sokrat stiže posle neke proslave, ili konferencije na kojoj su smjernice životu, ili novu modu, objavili gospodari ovoga svijeta i upravo uživaju u čestitkama i divljenju zahvalnih masa; ili sreta nekoga ko mu sa oduševljenjem priča šta je otkrio i naučio u dodiru s velikanima. Čuje se žamor koji sa svih strana svijeta stiže do Sokratovog uha. Tu istorija odjednom kao da se zaustavlja. Zašto ćuti ova duša? Stručnjaci smatraju da je Platonov prvi dijalog "Mali Hipija". Odatle počinje to ogromno djelo u kome se ispituje cijela ljudska istorija. Prve riječi koje je Platon napisao su: "A ti, Sokrate, zašto ćutiš…" Treba vjerovati da je Platon bio potpuno zagušen glasovima sofista – koji su neka vrsta profesionalnih lažova, posao im je ono što bi se danas, međunarodnim jezikom, zvalo "spinovanje" – da bi ovako sišao do dna noći i pitao kao da preklinje: "A ti, Sokrate, zašto ćutiš…" Onda će Sokrat da izađe iz mraka i vođen demonom pravde i istine da počne da ruši laži i iluzije, u ratu kome po svoj prilici kraja biti neće dok svijet traje.

U dijalogu "Gorgija" poduhvatio se posebno teškog zadatka: dokazuje da je bolje biti žrtva nepravde i izgubiti sve, nego počiniti nepravdu i dobiti sve što najmoćniji i najbogatiji ljudi svijeta mogu sebi da priušte. Ta priča je dugačka, a njen ishod neizvjestan, kao ljudska istorija, a svodi se na pitanje: ima li život smisla, ili je sve otimanje i borba slijepih sila. Neki Kalikle, pod čijim imenom je Platon stvorio lik savršenog nihiliste, tvrdi da je najbolje što čovjek može da uradi u ovome životu da bude jači i lukaviji od drugih, da više krade i bolje laže, a oni, kao Sokrat, koji pričaju o pravdi i smislu naprosto su budale, nezreli i nedorasli životu među ljudima. Tako se i ruga Sokratu: pametan si, imaš izuzetan karakter, to nije sporno, ali ostario si a nemaš ništa, ni porodicu ne možeš da ishraniš, ne možeš da se odbraniš ni od jednog neprijatelja, umrijećeš kao pas, a neprekidno nešto blebećeš o životu duše i traženju istine… Sokrat je veoma zadovoljan ovim uvredama i kroz naslage beznađa izlaže svoju viziju ljudske sreće i nesreće koje zavise samo od duševne snage. Priči nema kraja. Većinu vremena, ogromna većina ljudi misli da je Kalikle u pravu. Čak i među onima koji tvrde da je Sokrat u pravu, većina – koju Sokrat prezire – zapravo su slabići koji zavide Kaliklu i njegovim učenicima koji vladaju svijetom, ali ne smiju ili ne mogu da ih imitiraju. Ipak, ponekad se u istoriji i u životu pojedinaca dešava neki prekid, sličan nervnom slomu, kad izgleda da je sve zabluda i da su svi putevi pogrešni, osim Sokratovog. To je ono kad progovori Đak Samouk, pa od Cara ostane samo pepeo. Ovo drugo iskustvo je mnogo rjeđe od prvog, ali je nezaboravno. Zato je teško, osim Bogu, upoređivati njihovu "težinu".

 *

Ali je sigurno da je Sokrat u pravu ako se njegov stav do kraja slijedi. Dokaz je njegov život i njegova dominacija u istoriji: njegovi protivnici su, na kraju krajeva, eventualno upamćeni samo zato što su bili njegovi protivnici, kao da ništa drugo u životu nijesu ni bili.

A Sokratov stav podrazumijeva da u njemu nema pretvaranja. Inače se sve raspada. Sokrat zaista iskreno, do dna duše, vjeruje – to jest zna – da ovaj život ima smisla i da se taj smisao otkriva u borbi za čistotu čovjekove duše. U to nema ni najmanje sumnje. U odnosu na tu istinu, sva dešavanja u istoriji, moć i bogatstvo, nemaština i stradanje, nemaju ni najmanjeg značaja, to su u najboljem slučaju zanimljivosti. A Sokratu je sve zanimljivo, svaka laž, svako zlo, jer zna da su to iluzije slabih i nesrećnih stvorenja iza kojih ne ostaje ništa. Nijedan od ovih događaja, koliko god da je opasan, ne ugrožava Sokratov duševni mir, to jest neku stalnu radost što se zabavlja među ljudima, jer se nikoga ne plaši, nikome ne zavidi, a iznad svega, pošto je upoznao ljude, ne poštuje priznate autoritete. Zato će ga i ubiti. Ali mu neće pokvariti raspoloženje. Zapravo, istorija i nema načina da mu pokvari raspoloženje. Usred požara on mirno stoji i meditira (nije sklon čitanju knjiga, Đak Samouk je uprošćena verzija). Svakoga žali i voli. Ali ne misli, kao hrišćani, da se ne treba odupirati zlu. Naprotiv, on se stalno bori. U ime pravde, u ime istine, da bi se održao otvoren put ka spasu svim ljudima, a možda prije svega: zato što je tako ljepše. Nema bolje zabave od borbe. Ružna je duša kad se umori, kad se preda, kad počne da spinuje, naročito kad se žali na život i plaši sile… Ima kod njega, do same smrti, neke sklonosti da svemu nazdravi. Veselo mu je u duši, pa mu se čini da je u svijetu, šta god se dešava, samo sobom veselo. Ni hladnoće ni mraka. Sramota je u ovolikoj ljepoti o tome i misliti. Biće da je ta procjena najbliža istini.

izvor: vreme.com ›››

 

G

 

novi svijetski poredak tekst

 

 

William Engdahl ›››

 

Zelena agenda ili kako se ova energetska kriza razlikuje od svih ostalih

Zelena agenda dovodi da cijene energije iz svih konvencionalnih izvora eksplodiraju na globalnoj razini. Daleko da se radi o slučajnosti, naprotiv, to je dobro orkestriran plan za urušavanje svjetskog gospodarstva koje je već dramatično oslabljeno gotovo dvogodišnjim smiješnim COVID-ovim karantenama i ostalim povezanim mjerama. Ono što vidimo je eksplozija cijena ključnih energetskih sirovina: nafte, ugljena, a u zadnje vrijeme i prirodnog plina. Ono po čemu se ova kriza razlikuje od energetskih šokova 1970-ih jest to što se ovaj put kriza razvija kako se svijet korporativnih svjetskih ulaganja/ulagača, koristeći lažni ESG-ov model zelenih ulaganja, okreće ka deinvestiranju u buduću naftu, plin i ugljen, dok vlade OECD-a prihvaćaju ulaganja u užasno nepouzdane i nestabilne izvore energije od sunca i vjetra koji će možda već sljedećih mjeseci osigurati kolaps industrijskog društva. Uz dramatično preispitivanje, EU i druga industrijska gospodarstva svojevoljno počinjaju ekonomsko samoubojstvo…

 

Ono što je prije samo nekoliko godina prihvaćeno kao očito je da osiguravanje obilne, pouzdane, učinkovite i pristupačne energije definira gospodarstvo. Bez učinkovite energije ne možemo proizvesti čelik, beton, rudarske sirovine ili bilo što od onoga što podržava naše moderno gospodarstvo. Posljednjih se mjeseci:

     Svjetska cijena ugljena za proizvodnju energije udvostručila;

     Cijena prirodnog plina porasla je za gotovo 500%;

     Cijena nafte ide 90 dolara po barelu, najviše u sedam godina.

Ovo je planirana posljedica onoga što se ponekad naziva Velikim reset-om iz Davosa ili ludilom Zelene agende bez ugljika (zero carbon).

 Prije otprilike dva desetljeća Europa je započela veliki pomak na pogrešno nazvane obnovljive izvore ili Zelenu energiju, uglavnom od sunca i vjetra. Njemačka, srce industrije EU-a, predvodila je transformaciju s nepromišljenim projektom tzv. Energiewende bivše kancelarke Merkel, po kojim planovima će se posljednje njemačke nuklearne elektrane zatvoriti 2022.g., a elektrane na ugljen se već brzo gase. Sve te odluke se sada suočavaju sa stvarnošću kako se Zelena Energija (Green Energy) uopće ne može nositi s velikim nedostatkom opskrbe. Kriza je bila potpuno predvidljiva.

 S široko rasprostranjenim zatvaranjem industrije i putovanja zbog covida u 2020.g. potrošnja prirodnog plina u EU je dramatično pala. Najveći dobavljač plina u EU, ruski Gazprom, u interesu uređenog dugoročnog tržišta, uredno je smanjio isporuke na tržište EU čak i s gubitkom. Neobično blaga zima 2019-2020. omogućila je da skladištenje plina u EU-u da dosegne svoj maksimum. Međutim, duga, teška zima sve je to izbrisala 2021.g.

 Suprotno tvrdnjama političara iz EU-a, Gazprom nije igrao politiku s EU-om kako bi prisilio odobrenje svog novog plinovoda Sjeverni Tok 2. Kako se potražnja EU-a obnovila u prvih šest mjeseci 2021., Gazprom je požurio ispuniti i čak premašiti rekordne razine iz 2019., pa čak i na račun dopune ruskog skladišta plina za nadolazeću zimu. 

Fit for 55 paket sadrži pravne smjernice za revidiranje cijelog EU 2030 klimatskog i energetskog okvira. Neke činjenice ovog plana: smanjenje emisije ugljika 55%, udio energije iz obnovljivih (nepouzdanih) izvora 40%, itd.

 S obzirom da je EU sada čvrsto predana programu zelene energije, Fit for 55, i eksplicitno odbacuje prirodni plin kao dugoročnu opciju, dok istovremeno ubija ugljen i nuklearnu energiju, nesposobnost klimatskih modela think-tanka koji su opravdavali Električno društvo bez 100% CO2 do 2050. g., se vratilo kući.

 Budući da su financijski ulagači na Wall Streetu i Londonu uvidjeli svoju korist od goleme dobiti od zelene energetske agende, radeći sa Svjetskim ekonomskim forumom u Davosu na promicanju smiješnog ESG modela ulaganja, konvencionalne tvrtke za naftu, plin i ugljen zbog toga ne ulažu zaradu u širenje proizvodnje. Naime, zbog toga je u 2020.g. svjetska potrošnja nafte, plina i ugljena pala za oko čak 1 bilijun dolara. Koji novac se neće povratiti.

 S obzirom da su BlackRock i svi drugi ulagači, drugih energetskih kompanija, promatrali korist “održive” energije, jedna iznimno hladna i duga zima u Europi i rekordan nedostatak vjetra u sjevernoj Njemačkoj, su pokrenuli paničnu kupovinu plina na svjetskim LNG tržištima u početkom ovog ranog rujna.

 Problem je bio u tome što je obnavljanje zaliha pokrenuto prekasno, jer je većina dostupnog LNG-a iz SAD-a, Katara i drugih izvora, koji bi inače bili dostupni, već prodana Kini, gdje je jednako zbrkana energetska politika, uključujući političku zabranu australskog ugljena, dovela do zatvaranja tvornica i nedavne vladine zapovijedi da se pod svaku cijenu osigura plin i ugljen. Katar, američki izvoznici LNG-a i drugi pohrlili su u Aziju ostavljajući EU na hladnom, doslovno.

 Ono što rijetki razumiju je kako su današnja zelena energetska tržišta namještena u korist špekulanata poput hedge fondova ili ulagača poput BlackRocka ili Deutsche Banke i kažnjavaju krajnje potrošače energije. Naslovne cijene prirodnog plina kojima se trguje u Europi, nizozemski TTF terminski ugovor, prodaje londonska ICE Burza. Oni procjenjuju kakve će biti buduće veleprodajne cijene prirodnog plina u EU za jedan, dva ili tri mjeseca. ICE Burzu podržavaju Goldman Sachs, Morgan Stanley, Deutsche Bank i Société Générale. Tako da je ovo tržište regulirano onim što se naziva plinskim terminskim* ugovorima ili derivatima.

*terminski ugovor je posao u kojem se s nekim dogovarate da ćete kupiti ili prodati nešto u budućnosti po cijeni koja se dogovara danas. To „nešto” može biti bilo što – dionica, roba, valuta – a isporuka može biti mjesecima kasnije, ako i ikada. Stvar je u tome da se cijena dogovara ovdje i sada. Terminski ugovori u načelu predstavljaju pravo kupoprodaje neke robe u budućnosti, koja se može ali i ne mora realizirati, ali takva prava mogu biti i jesu često predmet daljnje kupoprodaje.

 Banke ili drugi mogu špekulirati o djelićima dolara, a kada su se pojavile vijesti o tome koliko je nisko skladištenje plina u EU-u za nadolazeću zimu, financijski morski psi krenuli su ludovati. Do početka listopada cijene nizozemskog TTF plina su eksplodirale za neviđenih 300% u samo nekoliko dana. Od veljače je daleko gore, jer standardni LNG teret od 3,4 bilijuna BTU (britanske termalne jedinice) sada košta 100-120 milijuna dolara, dok je krajem veljače njegov trošak bio manji od 20 milijuna dolara. To je porast od 500-600% u sedam mjeseci.

 Temeljni problem je u tome što, za razliku od većine poslijeratnog razdoblja, od političke promocije nepouzdanih, nestabilnih i skupih izvora energije od sunca i vjetra u EU i drugdje (npr. Teksas, veljača 2021.) tržišta električne energije i njihove cijene namjerno su deregulirani radi promicanja Zelenih alternativa i istiskivanja konvencionalnih izvora plina i ugljena zbog sumnjivog argumenta da njihove emisije CO2 ugrožavaju budućnost čovječanstva ako se do 2050. ne smanje na nulu (tzv. Zero Carbon).

 

 Jesu li postavljeni ciljevi u načelu put u propast?

 Cijene koje snosi krajnji potrošač određuju dobavljači energije koji integriraju različite troškove pod konkurentnim uvjetima na tržištu. Međutim, đavolski način izračunavanja troškova električne energije u EU-u, koji navodno potiče neučinkovitu, nepouzdanu i nestabilnu solarnu energiju i vjetar te obeshrabruje konvencionalne izvore, jest taj što je, kako je rekao francuski energetski analitičar Antonio Haya, „najskuplja elektrana od onih potrebnih za pokrivanje potražnje postavlja cijenu za svaki sat proizvodnje, za svu produkciju usklađenu na aukciji.” Dakle, današnja cijena prirodnog plina određuje cijenu za uistinu nultu cijenu hidro-električne energije. S obzirom na visoku cijenu prirodnog plina, to definira troškove električne energije u EU-u. To je đavolska arhitektura cijena koja koristi špekulantima i uništava krajnje potrošače, uključujući kućanstva i industriju.

 Temeljni otežavajući uzrok nedavnih nestašica dosadašnjeg obilja konvencionalnih izvora energije, ugljena, plina i nafte je odluka BlackRocka i drugih globalnih novčanih fondova da prisile ulaganja mimo sektora nafte, plina ili ugljena – svih savršeno sigurnih i nužnih izvora energije – prema izgradnji krajnje neučinkovitih i nepouzdanih izvora od sunca i vjetra. Zovu to ESG ulaganje. To je najnovije ludilo na Wall Streetu i drugim svjetskim financijskim tržištima otkako se izvršni direktor BlackRocka Larry Fink pridružio upravnom odboru Svjetskog ekonomskog foruma Klausa Schwaba 2019. uspostavili su i ESG certifikacijske tvrtke koje dodjeljuju ESG “politički korektne” ocjene dioničkim društvima, a kažnjavaju one koji se ne pridržavaju ESG smjernica prilikom usmjeravanja ulagačkih aktivnosti. Ova žurba ka ESG ulaganjima je stoga donijela milijarde Wall Streetu i prijateljima. Ali je ovakvo usmjeravanje ulagačkih aktivnosti dovelo do zastoja budućeg razvoja nafte, ugljena ili prirodnog plina za većinu svijeta.

Claus Schwab rođen 1938.g. u Ravensburgu, Njemačka je osnivač i predsjednik Svjetskog ekonomskog foruma

Sada, nakon 20 godina glupog ulaganja u solarnu energiju i vjetar, Njemačka, nekoć vodeća u industriji EU-a, žrtva je onoga što možemo nazvati njemačkom bolešću. Poput ekonomske nizozemske bolesti, prisilno ulaganje u zelenu energiju rezultiralo je nedostatkom pouzdane pristupačne energije. Sve za nedokazanu tvrdnju o 1,5C IPCC-a koja bi trebala okončati našu civilizaciju do 2050. ako ne uspijemo postići nultu emisiju ugljika (Zero Carbon).

 Kako bi unaprijedili taj program zelene energije EU-a, država za državom, uz nekoliko iznimki, su počele uništavati infrastrukturu na naftu, plin i ugljen, pa čak i nuklearke. Posljednje preostale nuklearne elektrane u Njemačkoj će se trajno zatvoriti sljedeće godine. Nove elektrane na ugljen, s najnovijim najsuvremenijim prečistačima, rashoduju se i prije pokretanja proizvodnje. 

 Njemački slučaj postaje još apsurdniji. 

 Vlada Merkel je 2011. godine uzela energetski model koji su razvili Martin Faulstich i Državno savjetodavno vijeće za okoliš (SRU) koji je tvrdilo da bi Njemačka mogla postići 100% obnovljivu proizvodnju električne energije do 2050. Tvrdili su da duže korištenje nuklearne energije neće biti potrebno, niti izgradnja elektrana na ugljen s hvatanjem i skladištenjem ugljika (CCS). Time je rođena Merkelina katastrofalna politika zvana Energiewende. Studija je tvrdila da bi to uspjelo jer bi Njemačka mogla ugovoriti kupnju viškova hidroelektrične energije bez CO2 od Norveške i Švedske.

 Sada s ekstremnom sušom i vrućim ljetom, hidroenergetske pričuve Švedske i Norveške su opasno niske dolaskom u zimu, sa samo 52% kapaciteta. To znači da su električni kablovi do Danske, Njemačke i sada Velike Britanije u opasnosti. I da bude još gore, Švedska je podijeljena oko zatvaranja vlastitih nuklearnih elektrana, koje joj daju 40% električne energije. A Francuska raspravlja o rezanju čak jedne trećine svojih čistih nuklearnih elektrana, što znači da taj izvor za Njemačku također neće biti siguran.

 

Car klimatskih promjena u EU-u Frans Timmermans

Već 1. siječnja 2021. godine zbog postupnog isključivanja ugljena koje je njemačka vlada odredila, zatvoreno je 11 elektrana na ugljen ukupnog kapaciteta 4,7 GW. To gašenje proizvodnje je trajalo samo 8 dana nakon kojih je nekoliko elektrana na ugljen ponovno priključeno na mrežu zbog dugotrajnog razdoblja slabog vjetra. 2022.godine će se zatvoriti posljednja njemačka nuklearna elektrana, a više elektrana na ugljen će se trajno zatvoriti, sve za zelenu nirvanu. Dok je 2002.g. Njemačka nuklearna energija bila je izvor za 31% električne energije bez ugljika.

 Što se tiče vjetroelektrana koje čine manjak u Njemačkoj, u 2022.godini će oko 6000 vjetroagregata, s instaliranom snagom od 16 GW, biti demontirano zbog isteka subvencioniranja za starije turbine. Međutim, stopa odobrenja novih vjetroelektrana je blokirana rastućom pobunom građana i pravnim izazovima zagađenja bukom i drugim čimbenicima. Što opet vodi u katastrofu koja bi se mogla izbjeći.

 Odgovor Komisije EU-a u Bruxellesu, umjesto da se priznaju očigledne nedostatke u njihovoj agendi zelene energije, bio je udvostručiti je kao da su problem prirodni plin i ugljen. Car klimatskih promjena u EU-u Frans Timmermans apsurdno je izjavio: “Da smo imali zeleni dogovor pet godina ranije, ne bismo bili u ovoj poziciji jer bismo tada imali manje ovisnosti o fosilnim gorivima i prirodnom plinu.”

  Ako EU nastavi s tom samoubilačkom agendom, za nekoliko će se godina naći u deindustrijaliziranoj pustoši. Problem nije plin, ugljen ili nuklearna jer neučinkovita, nestabilna i nepouzdana zelena energija od sunca i vjetra nikada neće moći ponuditi stabilnu, pouzdanu energiju.

 Program zelene energije EU-a, SAD-a i drugih vlada, zajedno s ESG ulagačkim principima koje promovira Davos, samo će jamčiti da će, kako idemo naprijed, biti još manje plina, ugljena ili nuklearne energije na koje se možemo vratiti kada vjetar prestane, suša u branama hidroelektrana ili nedostatak sunca. Nije potreban raketni znanstvenik da se shvati da je ovo put ekonomskog uništenja. Ali to je zapravo cilj UN-ove “održive” energije iz 2030. ili Velikog reset iz Davosa: smanjenje stanovništva u masivnim razmjerima. Mi ljudi smo žabe koje se polako kuhaju. A sada oni koji Jesu na poziciji Moći nam pojačavaju vatru u kojoj se kuhamo…

 izvor: crodex.net ›››

 

G