Ponosni i hrabri crveni ratnici branili su svoju zemlju i zemlju
svojih predaka do posljednjeg daha.
“Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi
kupiti našu zemlju – on previše traži od nas.
Kako može da se kupi nebo i toplina zemlje? Ta ideja nam je
sasvim strana. Mi nismo vlasnici svježine vazduha i bistrine
vode. Pa, kako ih vi onda možete kupiti? Svaki je djelić ove
zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako
zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami
šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću
prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bijeli
ljudi odu u šetnju među zvijezde zaboravljaju zemlju koja im je
dala život. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju svoju predivnu
zemlju, jer ona je majka crvenog čovjeka.
Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisne trave su nam sestre.
Jelen, pastuv, veliki orao – braća su nam.
Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i
čovjek – sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz
Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju –
previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći
mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac – mi
njemu djeca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali,
to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda
što teče rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših
predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda
sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta. Da svaki odraz u
bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda.
Žubor vode – glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća –
utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu.
Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu
da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti
dobrotu kakvu biste pružili svome bratu.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio
zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i
oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već –
neprijatelj. Kada je pokori on kreće dalje. Ostavlja za sobom
grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj
djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu
djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema Majci – Zemlji i prema
Bratu – Nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe,
opljačakju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će
pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na
vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je
crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog
čovjeka nema mirnog čovjeka, nema mirnog kutka. Nema mjesta na
kojem bi se čulo otvaranje lista u proljeće ili drhtaj krila
mušice. Možda zato što sam divlji – jednostavno ne shvatam. Buka
mi vrijeđa uši. Šta vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik
kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i
ne razumem mnogo…
Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom močvara. I
miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je vazduh. Sve živo dijeli isti
dah – životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban.
Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog ko
je dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo li vam zemlju morate
da se sjetite da vam je vazduh dragocjen, da vazduh dijeli svoj
dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedi dao
prvi dah – prihvatiće i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo
zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i
bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog
cvijeća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li
da pristanemo, zahtijevaćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli
čovjek moraće da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao
prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji život.
Vidio sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek
ubio, pucajući iz jurećeg ‘vatrenog konja’. Divlji sam i ne
razumijem kako ‘gvozdeni konj iz kojeg suklja dim’ može biti
važniji od živog bizona. Šta je čovjek bez životinje?! Kad bi
životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha.
Šta god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u
svijetu povezano.
Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših
djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja
bogata životom naših predaka. Moraćete da učite vašu djecu, isto
kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja majka. Šta snađe
zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju –
pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek
pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao
što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano.
Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu.
Što učini sa razbojem – čini sa sobom. Čak ni bijeli čovjek čiji
Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće
izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjećemo!
Jedno znam sigurno, a to je da će bijeli čovjek jednom morati da
shvati: naš Bog je isti Bog. Možete misliti da njega možete
posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju.
Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za
crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve.
Oskrnavite li je, isto je kao kad prezrete njegovog stvoritelja.
Bijelog će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena.
Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom
izmetu. U svom nastojanju gorićete u ognju Boga koji vas je
doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom dao vam vlast nad
ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini
bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji?
Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled
na zelene bregove pocijepan ‘žicama što govore’?
Gdje su jeleni? – Nema ih više. Gdje je orao? – Odletio. Pravom
životu je došao kraj.”
.jpg)
_001.jpg)
