|
G
ljudi
poslanica
.jpg)
autor: Mehmed
Meša Selimović ›››
POSLANICA
Spavači
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od
Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide
šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih
malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da
često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je
prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je
uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je
što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče,
sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne
vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su
im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im
činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te,
ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i
nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi,
surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i
sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i
kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji
miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se
tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo,
zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo
pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo
potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na
svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a
tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani
svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru,
uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na
grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu:
postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na
svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.
Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo
postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne
možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac
što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni
ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja
upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice
zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da
gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma
kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo
ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se
izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa
i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi,
raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo
svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu
izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da
život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije
nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što
nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo
pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
autor
poslanica
G
ljudi
poslanica
Vedrana
Rudan
POSLANICA
1 MAJ.
Prvi maj je, ljudi. Neki mašu crvenim karanfilom, drugi
dijele kartone, treći žderu pasulj…Nigdje krika, bijesa,
onih koktela koji bi nam mogli ispuniti srce i unijeti
svjetlost u naše gradove.
Padamo na jeftine štoseve. Zar nije bolje grob nego rob? Ovo
je život? Od pasulja do pasulja? Trubimo jednom godišnje a
kruli nam svih ostalih dana.
Naši nas robovlasnici poznaju bolje nego mi sami sebe. Što
smo mi? Tko smo mi? Guzice, to smo mi. Svi oni milijuni koji
su dali živote za ovo danas mora da se u grobu okreću.
Trunuli su u zatvorima, krvavim noktima grebali po zidovima
tamnica, odvođeni su u koncentracijske logore, bivali
prebijani, davljeni, vješani, silovani, klani, spaljivani,
utapani, kamenovani…Da bismo mi danas mogli u nekom šumarku…
Da, okreću se u grobu te budale koje su ginule za ideale.
Zato smo mi pametniji. Nećemo u zatvore, nećemo u logore,
nećemo biti ni spaljivani ni silovani ni klani ni kamenovani.
Mi smo ljudi modernog vremena, ljudi koji su spoznali
granice svoje slobode. I uživamo u toj slobodi iz dubine
naših prkna. Jednom godišnje prdimo na sav glas u slavu
naših gospodara.
izvor: index.hr ›››
G
ljudi
poslanica
POSLANICA
Gdje su nestali ljudi?
Ko koga u ovoj zemlji razumije. Niko brate nikoga. Jer tuđa
ruka svrab ne češe. Bolesni smo od neke čudne bolesti
neodređene u medicinskoj nauci.
Jedino smo na izgled ostali ljudi.
Sve ostalo postaju ideali, neke bajke i priče iz davnina.
Nestala je solidarnost, prestali smo voljeti i osjećati.
Prestali smo razumijeti drugoga čak i bližnjeg svoga.
Prestali smo se osmjehivati kao izraz radosti. Čovjek sa
svim svojim osobnostima izumire kao i Pančićeva omorika i
vjerovatno jednog dana neke nove generacije će pisati o
fenomenu ljudskih osjećaja koji su nekada davno postojali. O
ljudima koji su nekada živjeli.
Jer ovo danas niti je život, niti smisao, niti potreba samo
varka u trošenju vremena vlastitog preživljavanja i
okretanja glave od svega što pada po putu života.
Djeca nam se ubijaju.
Borci prijete samozapaljenjem.
Radnici mole za uvezivanje staža.
Pedofili hodaju sunčanom stranom pod zaštitom države.
Muževi ubijaju i žene i djecu.
Aparati na onkoligiji stoje kao u 15 vijeku.
Prodaju nam vlastitu zemlju mešetarima.
Sistematski zagađuju vodu i uvoze zagađenu.
Bolesnici pristaju na smrt zarad participacije.
Redovi po narodnim kuhinjama.
Silovanja, saobraćajne nesreće pomahnitalih pijanih tatinih
sinova...
I ko nas to uništava?
Drugi neko.
Ne... uništavamo sami sebe jer dozvoljavamo si okretanje
glave. Jer tog trena ne dešava se nama. Mi smo iznad toga
jel da. Nama se ne mogu desiti loše stvari. Mi znamo vladati.
Čime vladamo?
Nedostatkom poštovanja prema drugome, nedostatkom empatije
prema ljudskom rodu, nedostatkom nedostajalog osnovnog
sastavnog dijela čovjeka... dušom.
I svo svoje učešće u društvenoj zajednici svodimo na mreže
koje se zovu društvene i na proklete komentare zajedničke
mržnje prema našim, vašim, mojim i njihovim uz servirane
najaktuelnije teme nacinalnog linča i prebrojavanja.
I kako ne pitati se, gdje su nestali ljudi?
Ti divni dobri ljudi koji su nekada postojali.
Piše: Fajront
emocije
izvor: 6yka.com ›››
G
ljudi
poslanica
LjUDI
POSLANICA
Na ovim prostorima nikad nije bilo dobro znati mnogo ni
pričati da znaš mnogo.
ljudi
poslanica
G
|