autor tekst 002 ›››

 

 

Zoran Meter

 

‘Pobijedit će Donald Trump!’

 Dan uoči početka američkih predsjedničkih izbora, koje s nikada većim interesom iščekuje cijeli svijet, razgovarali smo s glavnim analitičarem portala Geopolitika.news g. Zoranom Meterom. Tema ovog zanimljivog intervjua odnosila se na posljedice koje će pobjeda jednog ili drugog kandidata imati po SAD, svijet i, naravno, samu Hrvatsku u kontekstu širih geopolitičkih odnosa.

 Dnevno.hr: Najprije ono glavno pitanje – tko će postati novi američki predsjednik/predsjednica?

 Postavili ste mi pitanje na koje danas u svijetu nitko sa sigurnošću ne može dati odgovor. Ustvari, odgovor možda ipak netko zna – najuži krug unutar vrha američkog establišmenta, smještenog daleko iza reflektora političke pozornice, koji u stvarnosti i kreira ukupne američke i globalne procese i za kojeg su političari (uključno i predsjednici) samo potrošna roba. A iznenađenja su itekako moguća. Još prije više od mjesec dana, kada je republikanski kandidat Donald Trump daleko zaostajao iza demokratske kandidatkinje Hillary Clinton i zapravo mu nitko nije davao stvarne šanse za pobjedu, u jednoj od svojih analiza za portal Geopolitika.news napisao sam kako bi pobjedu na kraju mogao izvojevati upravo g. Trump. Iako, budimo realni, danas je kompletan američki državni aparat, mediji i javna scena na strani gđe. Clinton, a ona ima i značajnu prednost u broju elektorskih glasova. Ali neovisno o tome i dalje ostajem pri svom stavu, što, naravno, ne znači da ću biti u pravu, percipirajući i složeni i mnogima nejasni američki izborni sustav koji ostavlja previše prostora za makinacije, a premalo za transparentnost.

 Dnevno.hr: Zašto smatrate da bi g. Trump mogao postati predsjednik najmoćnije zemlje svijeta?

 Više je razloga. Krenut ću od onog najmanje važnog iako se takvim možda ne čini. Ova predsjednička kampanja bila je najprljavija u povijesti američkih izbora, što će ostaviti veliku mrlju na SAD i američko poimanje demokracije, te drastično umanjiti prostor za buduće američko davanje lekcija drugim državama kada je riječ o demokratskim dosezima i izbornim standardima. Jer tijekom ove kampanje smisao demokracije svedena je na nedopustivu lakoću slobodne primjene bezočnih laži, podmetanja, intriga na najnižoj ljudskoj razini, a sve u svrhu golog osvajanja vlasti. Nikad viđena medijska histerija i hajka na jednog američkog predsjedničkog kandidata, kakva je bila na osobu g. Trumpa, dosegla je razmjere koji su do krajnosti srozali ugled američkog novinarstva, temeljenog na pomno i dugim desetljećima građenim načelima objektivnosti i neutralnosti. Na kraju je takva medijska anti-kampanja postala i po svoj cilj kontraproduktivna, što se vidi iz ujednačenih rezultata dvoje kandidata iz najnovijih anketa. Američki građani jednostavno osjećaju kako tu nešto nije u redu. U „isti rog“ već predugo pušu vodeće političke i javne osobe, mediji, estradna elita, borci i udruge za ova ili ona ljudska i druga prava, a ono što se nikada ranije nije događalo (barem ne tako javno i otvoreno), u kampanju se u potpunosti na stranu jednog kandidata (kandidatkinje) svrstala i Bijela kuća na čelu s predsjednikom države koji to nikako ne bi smio činiti. A kao što vidimo, medijski agit-prop i otvoreno favoriziranje jednog od kandidata u knačnici ne mora značiti ništa. To je dokazao i britanski Brexit, gdje su ugledni domaći i svjetski mediji, političari i službene ankete do posljednjeg tjedna predviđali uvjerljivu pobjedu pristalica ostanka zemlje u EU. A što se na kraju dogodilo? Neviđeni šok za domaću i svjetsku javnost kojim će se ona još dugo baviti.

 Drugi, ozbiljniji razlog zbog kojeg mislim da bi mogao pobjediti g. Trump jest i sama zagonetka njegove nominacije od strane Republikanske stranke. Ne treba biti naivan i vjerovati onim komentarima (kojih je u SAD bilo jako puno), da ta stranka u ovom trenutku jednostavno nije imala niti jednog kvalitetnog čovjeka koji bi se suprostavio kandidatkinji Demokratske stranke. Drugim riječima, ispada kako ta velika stranka, između 320 milijuna Amerikanaca nije bila u stanju iznjedriti nekog drugog kandidata pa je eto, slučajno, u nastali vakuum potpuno nepozvan uletio ekscentrični Tramp. Naravno da to ne može biti tako i da iza g. Trumpa stoji itekako moćna sila.

 Dnevno.hr: O kakvoj sili je riječ?

 Američka politika je institucionalizirana, što znači da je duboko ugrađena u glavne poluge države vlasti tj. ne ovisi o jednom čovjeku – predsjedniku – ma tko on bio. Tako je barem bilo do sada. Srž američke (vanjsko)političke strategije je konstanta koja se razvijala desetljećima, a izabrani predsjednici jedino su mogli vršiti pojedine izvanjske, kozmetičke korekcije, ili uzimati nužne pauze do stjecanja povoljnijih okolnosti za njezin daljnji prodor prema zacrtanom cilju. A cilj je jedan – američka globalna dominacija punog spektra. To je najbolje vidljivo kroz dominantni strateški projekt čija je provedba upravo u tijeku i koji govori o „21. stoljeću, kao stoljeću Amerike“. Međutim, ta dugo planirana i skupa geopolitička strategija dovedena je pred svršen čin neočekivanom „tvrdoglavošću“ Rusije i Kine koje odbijaju biti drugorazredni igrači i teže vođenju samostalne vanjske politike. Time se koncepcija američke globalne dominacije (koja polazi od toga da je američki sustav vrijednosti i tamošnji politički ustroj najbolji model za ostatak svijeta, kojim se osigurava njegov permanentan razvoj i sigurnosna stabilnost) sada neposredno sudara s kinesko-ruskom koncepcijom policentričnog svijeta koji teži raspodjeli moći na tri ili četiri svjetska središta (centra) sukladno civilizacijskim tekovinama (Zapadni, kineski, ruski, islamski), kao najboljeg modela za svestranu suradnju i izbjegavanje sukoba.

 U takvim okolnostima američki stratezi na raspolaganju imaju samo tri varjente i za jednu od njih se upravo sada moraju definitivno odlučiti i odatle sva nervoza: prva varjanta je američki pristanak na policentričnost svijeta i suradnju na ravnopravnim osnovama s drugim velikim igračima (u kojoj bi SAD i dalje imao najvažniju ulogu kao nositelj sveukupnog svjetskog razvoja i jedina država koja ustvari već prolazi četvrtu pa i petu tehnološku revoluciju); druga varjanta je „ukopavanje u vlastite rovove“ tj. američko zadovoljenje totalnom dominacijom u Zapadnoj sferi interesa (EU, obje Amerike, dio Afrike i Bliskog istoka i Australija), koja joj omogućuje dovoljno velik ljudski, prirodni i gospodarski potencijal za prepuštanje ostatka svijeta drugim velikim igračima, uz permanentnu međusobnu borbu i iscrpljivanje „tuđim rukama“ na neuralgičnim kriznim žarištima; i treća – najopasnija varjanta – ulazak u otvoreni sukob s Rusijom (i kasnije Kinom) u svim sferama, uključno i onoj vojnoj.

 Po mom mišljenju, treća varijanta je isključena, a koja od ostale dvije će postati dominanta buduće američke strategije zna jedino na početku spomenuti, najuži vrh tamošnjeg establišmenta. Osobno vjerujem da će biti ona druga.

 Dakle, u svakom slučaju u Washingtonu slijede dramatične promjene koje će trasirati budući ustroj svijeta u srednjoročnom razdoblju. Da bi se promjene takvog intenziteta i značaja mogle ostvariti a javnost na njih pripremiti, nužan je tektonski udar na dosadašnji američki politički ustroj, sličan britanskom Brexitu, samo kudikamo jači. A to znači, da se institucionalizirana politika „zaražena“ desetljećima ranije definiranom strategijom (o kojoj sam maloprije govorio) iz temelja mora potresti i mijenjati, a što može učiniti jedino potpuno nova i dijametralno suprotna politička, ako hoćete i krajnje ekscentrična figura onim dosadašnjim predsjednicima, utjelovljena u liku i djelu g. Trumpa. Naravno, neovisno o zakulisnim silama koje stoje iza službene državne politike, ne smiju se zanemariti niti ljudske i psihološke karakteristike samog predsjednika kao pojedinca. U reagiranju na pojedine krizne situacije ulogu itekako imaju i ljudske karakteristike, poput racionalnosti, odlučnosti, hrabrosti, općeg emocionalnog stanja, reakcija na podražaj, senzibilitet i td. Sjetimo se samo Adolfa Hitlera koji je imao karizmu i hipnotičku moć utjecaja na ukupni njemački državni aparat koji mu se na kraju nije uspio suprostaviti i spriječiti kataklizmu u koju je uveo čitavi svijet. Dakle, ni u kom slučaju ne treba podcjenjivati individualne karakteristike američkog predsjednika, poglavito u sadašnjim globalnim uvjetima koji mogu zahtjevati donošenje brzih i odlučnih riješenja s velikim ulozima u pozadini. Je li gđa. Clinton za to spremna, ne bih rekao.

 Dnevno.hr: Je li g. Trump prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti zbog navodnih veza s Rusijom?

 U vašem pitanju krije se i odgovor na moju tezu da iza g. Trumpa stoje dovoljno jake sile (nikako ne ruske) i da oko njega ništa nije slučajno. Evo zašto: da je g. Trump stvarna ugroza američkom društvu i nacionalnoj sigurnosti, ne bi li to društvo, čija je samozaštita dovedena do vrhunca i gdje se nadziru svi ključni segmenti (uz deklarativnu neograničenu slobodu, demokraciju i ljudska prava, što je ustvari privid i djeluje do onog trenutka dok nije ugrožen uspostavljeni društveni poredak), iznašlo načine „neutralizacije“ „opasnog“ Trumpa. Pa američka povijest je prepuna takvih primjera – od atentata na Lincolna, preko klana Kenedy, do Regana, ili posljeratnog razdoblja makartizma poznatog kao „lov na vještice“ (stvarne i nestvarne komuniste).

 Umjesto „ugroze“ koja prijeti od Trampa, prošli tjedan FBI je najavio pokretanje istrage protiv gđe. Hillary Clinton, dakle, u praskozorje samih izbora. Nemušte optužbe njezinog stožera kako iza svega stoji Trumpova „ekipa“ i iznova sam Putin (što je već tragikomično jer ispada da Rusi, osim što „hakiraju“ Washington i što „imaju“ svog predsjedničkog kandidata u SAD-u, sada nadziru i vrh najjačeg američkog istražnog i protuobavještajnog tijela- FBI) nisu spriječile najnoviji „muški“ odgovor vrha FBI-a, koji kaže, kako će se istraga protiv gđe. Clinton nastaviti neovisno o nastaloj hajci. Osim toga, FBI je javno priopćio kako je g. Trumpa sigurnosno provjerio i da nikakve njegove veze s Kremljom nisu našli, a što su bile najčešće i najteže optužbe prema njemu od strane stožera Hillary Clinton. Nije li i to najbolji dokaz za moju tvrdnju da iz g. Trampa stoje dovoljno snažne snage američkog društva?

 Dnevno.hr: Kakve posljedice po SAD i svijet može imati pobjeda jednog od američkih predsjedničkih kandidata?

 Prije odgovora na ovo pitanje nadovezat ću se još kratko na moje prethodne riječi. Da g. Trump nije tako bespomoćan svjedoči i još jedna činjenica. Po prvi put u povjesti američkih izbora (barem u onoj modernoj) jedan od kandidata (Trump) izjavio je kako neće priznati rezultate izbora ukoliko upravo on ne ostvari pobjedu. Prostor za identičan potez ostavlja i gđa. Clinton potencirajući Trumpovu navodnu povezanost s Rusijom kao nacionalnu ugrozu po SAD. Takav potez g. Trumpa u slučaju njegovog poraza, uz činjenicu da bi se buduća predsjednica vrlo lako mogla naći na optuženičkoj klupi zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti (zbog korištenja osobne pošte za prijenos povjerljivih državnih informacija u vrijeme dok je bila državna tajnica, što su vrlo teške optužbe, kao i najnovijeg, prekjučerašnjeg priznanja Bijele kuće, da je fond Billa Clintona primio donaciju Katara (glavnog sponzora islamističkog terorizma) u visini od milijun dolara kao „poklon“ bivšem američkom predsjedniku za 65. rođendan, u zamjenu za neposredni sastanak s njim i utjecaj na State Department), otvara prostor za impeachment (čak u slučaju pobjede oba kandidata) i nastanak svojevrsnog političkog vakuuma u samom vrhu američke političke arhitekture, uz prijetnju paralize cjelokupnog sustava. Siguran sam da do takvog scenarija ipak neće doći jer je SAD moćna država, koja glavninu unutarnjih procesa drži pod čvrstim nadzorom.

 Kao odgovor na vaše pitanje, što donosi pobjeda gđe. Clinton, smatram kako se u tom slučaju američka politika neće značajnije promijeniti. Bit će to nastavak prodora liberane demokracije i njezinih proklamiranih vrijednosti (multietničnosti, tolerancije, manjinskih, različitih seksualnih prava i relativiziranja svega i svačega, u sve pore tamošnjeg društva, kao i njezin daljnji eksport globalnih razmjera. Što se tiče vanjske politike, njena pobjeda značit će daljnju nadziranu konfrontaciju s Rusijom uz pojačavanje pritisaka na Moskvu do razine potpune demonizacije ruske politike i tamošnjih nositelja državne vlasti, uz jačanje gospodarskih i financijskih sankcija, psihološko-propagandnog ratovanja i td., s ciljem poticanja i iščekivanja promjena u ruskom političkom vrhu, koje bi tu, resursima prebogatu zemlju i, što je još važnije, jedinog stvarnog vojnog suparnika SAD-a, stavilo u okvire njegove dominacije. Po EU pobjeda gđe. Hillari Clinton značit će daljnju militarizaciju njezinih istočnih granica, povećanje proračunskih izdataka njezinih članica za obrambeni sektor, nastavak širenja programa američke globalne PRO zaštite te daljnje smanjivanje gospodarskih veza s Rusijom, uključno i onih energetskih – kao najbitnijih. Što se tiče Sirije, ni jedan od dvoje kandidata tu više ne može nešto bitno promijeniti osim u slučaju donošenja odluke o krajnjoj radikalizaciji američke stretegije koja bi vodila neposrednom vojnom sukobu s Rusijom.

 Pobjeda g. Trumpa značila bi promjenu ukupne američke političke paradigme. Američka vanjska politika u dva mandata predsjednika Obame doživjela je pravi fijasko (neovisno o potenciranju uspješnih poteza poput sporazuma s Iranom oko njegovog nuklearnog programa i izvlačenja američke vojske iz Iraka). Umjesto učvršćenja američkog globalnog utjecaja, svijet je danas došao na rub općeg rata. Otovrena je i opasna ukrajinska kriza s kojom SAD zapravo ne zna što dalje činiti jer je računao na Putinov strah i povlačenje. Washington se već dugo dvoji treba li naoružati tu zemlju do krajnjih granica (čime bi stvorio globalnu tempiranu bombu), ili je prepustiti Europljanima da od nje pokušaju stvoriti stabilnu i samoodrživu zemlju koju će udaljiti od potencijalnog opasnog sukoba s Rusijom. Zbog toga Washington Ukrajinu već dugo umjetno „održava na životu„ dajući joj nužne kredite za opstanak do svoje konačne odluke što i kuda s njom dalje. Američka vanjska politika posljednje desetljeće udaljila se od stvarnosti i uplela u more laži čime se dovela u neugodan položaj da joj danas malo tko ozbiljno vjeruje, uključno i pojedine ključne saveznike i partnere poput Turske pa i Saudijske Arabije. SAD će, nastavi li ovako, izgubiti i medijski rat i sama postati „strašilo“ a ne magnet za ostatak svijeta. Ono što g. Trump nudi, jest vraćanje Amerikanaca svojoj tradiciji, vjeri, ne miješanju u tuđe probleme, što nikako ne znači povratak u američki izolacionizam. Iako su oboje kandidata daleko od idealnih (jedna je očiti manipulator, a drugi „hodajuće carstvo poroka“), snage u pozadini g. Trumpa znaju kako SAD gubi utrku za duše ljudi čak i unutar svojih saveznika. I dok Rusija unutarnju koheziju i vanjsku privlačnost gradi na vraćanju tradicionalnim vrjednostima, kršćanskim korjenima i uvažavanju tuđih interesa kada su u pitanju velike države, a Kina unutarnju snagu gradi na tradiciji tisućljetne duhovnosti i izrazitih etičkih i moralnih osobina pojedinca i društva, dotle SAD liberalizacijom svega i svačega, rastakanjem kršćanstva, ne sprječavanjem širenja općeg nemorala i gubitka autoriteta na svim razinama, relativiziranjem obitelji kao najčvršće karike društva i td. umanjuje svoju unutarnju kohezijsku snagu. Istodobno promicanje takvih vrjednosti izaziva otpor naroda unutar država koje su tradicionalne američke saveznice. I g. Trump će upravo to nastojati promijeniti. A hoće li u tome uspjeti s obzirom na svoj „pedigre“ posve je drugo pitanje.

 Dnevno.hr: Kakve će biti posljedice po Hrvatsku nakon nadolazećeg američkog utorka?

 Hrvatska je, na žalost, priča sama za sebe. Nama nije problem ovaj ili onaj američki predsjednik jer, kao i mnogi mali narodi, na pitanje tko će sjediti u Bijeloj kući ne možemo baš nikako utjecati. Naš daleko najveći problem su odnarođene političke i intelektualne elite, što se najbolje ogleda u simbiozi djelovanja dviju najvećih političkih stranaka kada je u pitanju nekritički odnos i bezuvjetna potpora središnjoj politici Bruxellessa i Washingtona u onim stvarima koje nikako ne mogu biti istinski hrvatski nacionalni interes. Tu bih spomenuo dvije stvari koje to najbolje dokazuju: izbjegličku krizu, u kojoj naši političari glume „veće pape od samog pape“ i zatvaraju oči pred sigurnosnim, socijalnim, demografskim, vjerskim i drugim problemima i rizicima koji se po tom pitanju otvaraju i neposredno tiču nacionalne sigurnosti. Oni hine kako ne vide stvarne razloge zbog kojih naši susjedi dižu ograde na svojim južnim granicama prema Hrvatskoj, želeći time jedino osigurati red a ne anarhiju u slučaju da stvari s imigrantima krenu po neželjenom scenariju. I drugo – pogledajte samo što se ovih dana, a to traje od 2000. godine, događa s Hrvatima u BiH. Tamo Amerikanci vode otvorenu protu-hrvatsku politiku, a naše političke elite šute i na to gledaju kao na stvar neke zemlje s kojom mi nemamo ništa, a ne države s kojom dijelimo gotovo tisuću kilometara dugu granicu i za položaj i ravnopravnost čijih Hrvata se i po Ustavu RH moraju brinuti. Pritom nas uvjeravaju u ispravnost savezništva s SAD-om kao zalogom i jamstvom hrvatskih nacionalnih interesa. A pitam vas, koji to hrvatski nacionalni interesi mogu biti zaštićeni bez očuvanja opstojnosti i jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH? Radi se o notornoj laži odnarođenih hrvatskih elita koje podanički, bez stvarne brige za svoj narod, izvršavaju tuđe naloge koji jedino imaju za (geopolitički) cilj izvlačenje Srbije iz sfere ruskog utjecaja i uvlačenje BiH u euroatlantske integracije (o tome naše MVP govori kao o svom glavnom cilju, umjesto da prethodno inzistira na hrvatskom entitetu, kao jedinom istinskom jamcu opstojnosti hrvatskog naroda u BiH) preko hrvatskih državnih interesa i kostiju palih žrtava iz Domovinskog rata i svih prijašnjih iz burne hrvatske povijesti. Jer nitko me ne može uvjeriti da hrvatski državni vrh, poput slovenskog, mađarskog, češkog, slovačkog i brojnih drugih iz EU, ne bi mogao biti u stanju na različitim važnim međunarodnim forumima unutar integracija čiji smo članovi, lupiti šakom po stolu i čvrsto stati iza hrvatskih interesa bez po službeni Zagreb štetnih posljedica. A dok god nije tako, ma koji američki predsjednik bio na tronu Bijele kuće po Hrvatsku će biti potpuno svejedno.

 I na kraju, prije nekoliko dana, ugledna švedska novina Svenska Dagbladet objavila je informaciju, prema kojoj su od sjedinjenja Krima s Rusijom 2014. godine, Moskvu službeno posjetile visoke delegacije (premijeri ili predsjednici) 20 od ukupno 28 članica EU, među kojima i one gore spomenute male, a da ne govorimo o „krupnim ribama“ poput gđe. Merkel, g. Holandea, g. Renzija i td. Svi oni, kažu pametni Šveđani, žele u odnosima s Rusijom zadržati svoj dio „kolača“ neovisno o nastalim globalnim problemima za koje, objektivno, ionako nisu sami krivi. Nije, naravno, potrebno navesti među kojima se između dva spomenuta broja nalaze hrvatski državnici. Oni opet podanički preuzimaju sa Zapada nam datu novovjeku ulogu svojevrsnog „predziđa kršćanstva“ s kojom smo se u srednjem vijeku tako naivno ponosili, primajući zauzvrat mrvice sa stola moćnika, koji su na hrvatskoj krvarini neometano razvijali vlastita društva dok su od slavnog hrvatskog kraljevstva na kraju ostali samo „reliquiae reliquiarum“. 

izvor: dnevno.hr ›››

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Zoran Meter

 

PREŠUĆENA POVIJEST

Boj koji je zadao smrtni udarac četnicima povijesno prešućen od komunističkih vlasti

Bitka na Lijevča polju odvijala se od 30.03. do 10.04.1945. g. kraj Banje Luke, a protagonisti su bili, s jedne strane, ustaške postrojbe NDH s oko 28 000 bojovnika, i, s druge strane, Jugoslavenska kraljevska vojska u otadžbini tj. četnici, s oko 17 000 vojnika. Bitka je završila potpunim porazom četnika i pokazuje kako oni nisu bili uništeni od strane Titovih partizana, kako se to ovi vole hvaliti, nakon bitke na Neretvi.

Dana 17. svibnja u Bleiburgu će se održati komemoracija žrtvama zločinačkog jugoslavenskog partizanskog pokolja, poznatom kao Križni put, u kojem su stradale stotine tisuća, uglavnom Hrvata, razvojačenih vojnika i civila koje su nemilosrdno partizanima izručile britanske vojne vlasti na čelu s feldmaršalom Haroldom Alexanderom.

Sadašnje neojugoslavenske vlasti u Hrvatskoj odmah su po dolasku na vlast prije cca. dvije godine, kao jednu od prvih odluka koje su donijeli, ukinuli saborsko pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom. Neovisno o toj sramotnoj odluci najvišeg hrvatskog predstavničkog tijela koja negira najveću tragediju hrvatskoga naroda, u kojoj je ubijen veći broj Hrvata nego li u čitavoj njegovoj povijesti zajedno, organizatori i Hrvati iz domovinske i iseljene Hrvatske nastavljaju obilježavati ovu obljetnicu stradanja naših predaka. Tako će u Bleiburg hodočasnike i ove godine sa autobusnog kolodvora u Zagrebu besplatno voziti autobusi.

Ono što je u hrvatskoj zbilji još tragičnije jest činjenica, da se od strane najviših državnih dužnosnika na čelu s predsjednikom Josipovićem i pod ideološkom palicom njegovog poslušnika, ministra Jovanovića, krivotvori hrvatska povijest i narodu ponovno nameće zločinački jugoslavenski, titoistički režim kao nešto pozitivno, a umanjuju, štoviše, i obezvrijeđuju vrijednosti velebnoga Domovinskog rata koji je doveo do uspostave moderne hrvatske države. Ideologizirana povijest, kakvu nam ova protuhrvatska vlast želi podvaliti, imat će dalekosežne posljedice za naše društvo, pa će tako, osim indoktriniranosti, naša djeca biti suočena s nemalom dozom zbunjenosti pred činjenicom da ih njihovi roditelji, barem oni nacionalno svjesni i obrazovani, kod kuće uče jednom, a profesori u školama nečem sasvim drugom, u odnosu na pojedine teme iz školskoga programa. Tko će za to snositi odgovornost, a u pitanju su naša djeca, ovu vlast nije briga.

Prešućena bitka koja je zadala smrtni udarac četnicima

Ovaj je autor još prije dvije godine, u jednom našem tjedniku, prvi medijski prezentirao i obradio jednu povijesno prešućenu bitku o kojoj naša javnost, pa i ona stručna, gotovo ništa nije znala, a itekako zaslužuje svoje mjesto u hrvatskoj historiografiji. Radi se o bitci na Lijevča polju kod Banje Luke, pred kraj Drugoga svjetskog rata, između ustaških bojovnika i četničkih snaga. Tada sam razgovarao s nekolicinom hrvatskih povjesničara kao i uvaženim biskupom Crkve u Hrvata (podatci poznati redakciji, op.a.) koji je nakon posjete Banjoj Luci potvrdio autentičnost odigravanja istoga boja. Tom sam prigodom i predložio ministru Jovanoviću i njegovim poslušnicima uvrstiti ovu bitku u udžbenike iz povijesti jer ona po svom obimu i značaju to zaslužuje. Ne treba biti jako mudar kako bi se zaključilo da je ministar Jovanović na navedeni prijedlog ostao nijem. Iz toga razloga čitateljima ću prezentirati dostupna saznanja o samoj bitci, održavanje koje su mi potvrdili pojedini potomci sudionika iste, a jedan je moj izvor potvrdio kako mu je i sam Josip Manolić, kao tadašnji visokopozicionirani partizanski oficir, potvrdio vjerodostojnost istoga boja.

Bitka na Lijevča polju odvijala se od 30.03. do 10.04.1945. g. kraj Banje Luke, a protagonisti su bili, s jedne strane, ustaške postrojbe NDH s oko 28 000 bojovnika, i, s druge strane, Jugoslavenska kraljevska vojska u otadžbini tj. četnici, s oko 17 000 vojnika. Bitka je završila potpunim porazom četnika i pokazuje kako oni nisu bili uništeni od strane Titovih partizana, kako se to ovi vole hvaliti, nakon bitke na Neretvi. Snagama NDH zapovijedao je general Vladimir Metikoš, a četničkim vojvoda Pavle Đurišić. Bitka je završila potpunim porazom četnika. Njihovi gubitci procijenjeni su na oko 7000 mrtvih i ranjenih, 5000 zarobljenih i još toliko onih koji su dezertirali. Same brojke zaslužuju da se bitka historijski i znanstveno obradi i valorizira. One pokazuju da četnici nisu uništeni od strane Titovih partizana nakon bitke na Neretvi. Štoviše, broj stradalih četnika vrlo je sličan u objema navedenim bitkama. Zašto je boj na Lijevča polju bio sve ove godine i desetljeća obavijen velom tajne, nije teško pretpostaviti. Da je ishod bitke kojim slučajem bio drukčiji, vjerojatno se to ne bi dogodilo znajući koliki su prikriveni velikosrpski povjesničari u komunizmu krojili što će se i kako učiti i podučavati u jugoslavenskim školama i institutima. No pođimo redom i doznajmo što se sve zbivalo po do sada dostupnim podatcima.

Četničke kokarde zamijenjene zvijezdama petokrakama

Posljedica bitke na Neretvi u zimu i proljeće 1943. g. bilo je rasulo u četničkim redovima, a koji su se ipak, usprkos partizanskoj propagandi o njihovom potpunom uništenju, konsolidirali i pregrupirali. Tako četnici i na dalje u Srbiji čine glavnu oružanu silu, a slično je bilo i u dijelovima Crne Gore i istočne Bosne, dok su manje formacije njihovih snaga i nadalje sijale strah u gotovo svim ostalim dijelovima propale jugoslavenske kraljevine gdje su činile stravične zločine nad nesrpskim življem. Isto tako je činjenica kako je znatan broj četnika skinuo svoje kokarde i zamijenio ih partizanskom zvijezdom petokrakom, a što Titu nije smetalo. Upravo i ponajviše zbog te činjenice, partizansko-četničku kamu su itekako osjetili naši patnici i domoljubi od Bleiburga, preko Slovenije, pa sve do Makedonije, u Titovim posljeratnim marševima smrti. Ulaskom postrojbi Crvene armije u Srbiju, ista je pomogla tamošnjim nejakim Titovim partizanima u njihovu obračunu s četnicima stacioniranim u Srbiji, čiji je zapovjednik, pukovnik Keserović, sa svojim trupama bio zarobljen, vodstvo pobijeno, a ljudstvo prisilno priključeno partizanima. Druga je četnička vojska pod vodstvom „popa" Momčila Đujića, generala Damjanovića, vojvode Dobroslava Jejđevića i generala Mušickog, posredstvom njemačke oružane sile prebačena u Istru i Sloveniju. Treća i najveća četnička vojska, pod zapovjedništvom vojvode Pavla Đurišića i vojvode Petra Bačevića, koja se sastojala od 39 000 ljudi, tada se nalazila u Crnoj Gori, u blizini granice s NDH. Treću su vojsku sačinjavali četnici iz Sandžaka, BiH, Crne Gore te djela Srbije. Kada su Nijemci počeli napuštati Crnu Goru, četnici su se skupa s njima odlučili povući zbog straha pred nadirućim partizanskim postrojbama. Malo prije polaska stigla im je zapovijed iz Srbije, od četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića, da krenu prema Bosni gdje će se spojiti s navodnih 100 000 četnika iz Srbije. Koncentracija je određena na prostoru između rijeka Bosne, Vrbasa i Save. Đurišićevi su četnici 05. prosinca 1944. g. krenuli sjeverno uz Drinu i u selu Kožuhe se susreli s Dražom Mihajlovićem. Uz njega je bilo samo tisuću ljudi, a onih „100 000" bio je samo propagandni trik. Većina Mihajlovićevih snaga tih su posljednjih mjeseci rata bili prisilno mobilizirani seljaci iz Srbije koji su vrlo brzo tražili, i u glavnom pronalazili načine za bijeg iz četničkih postrojbi.

Kakve su bile daljnje četničke namjere, nije sa sigurnošću utvrđeno budući kako postoji nekoliko inačica priče. Ustaški su emigranti nakon rata tvrdili kako su te četničke snage trebale napasti Zagreb (nakon što ga napuste Nijemci), srušiti NDH i tako se pred zapadnim saveznicima dokazati kao „snažna antifašistička vojska" s kojom moraju računati. S druge pak strane partizanski izvori kažu kako je Draža Mihajlović želio iskoristiti Đurišićeve snage da se vrati u Srbiju i podigne „antifašistički ustanak". Đurišič to nije prihvatio te mu je otkazao poslušnost i započeo pokret svojih snaga prema Sloveniji. Treći, četnički izvori, tvrde da je Draža Mihajlović naredio Đurišiću da krene prema Sloveniji i spoji se s tamošnjim četničkim snagama koje bi se predale Amerikancima. Činjenica je, međutim, kako su Đurišićevi četnici krenuli prema Lijevča polju, nedaleko Banje Luke.

Hrvatski generali 

Snage NDH koje su nalazile u predjelu Banje Luke brojile su 27 940 ljudi. Dana 30. ožujka 1945. g. četničke su postrojbe prešle rijeku Vrbas i zauzele selo Razboj. Odatle je četnički Sandžački korpus krenuo prema rijeci Savi i selu Dolinama na putu prema Bosanskoj Gradiški. U isto vrijeme tri su satnije 5. bojne 10. ustaškog stajaćega djelatnog zdruga, po zapovijedi generala Metikoša krenule iz Banje Luke prema Bosanskoj Gradiški te zauzele položaj kod sela Gornje Doline. Tamo su se sukobili s četnicima ali su se zbog nesrazmjera u broju vojnika bile prisiljene početi povlačiti. Istodobno je i domaće hrvatsko stanovništvo počelo bježati prema Bosanskoj Gradiški u strahu od četnika. Tih su dana četnici poharali sela Januzovce i Gornje Doline, a pretpostavlja se da su ubili oko 2500 Hrvata civila.

Dana 02. travnja general Metikoš je s oklopnim snagama 6. hrvatske divizije napao je četnike nedaleko Dolina i u poludnevnoj ih borbi odbacio s istog prostora. Tom prigodom ustaše su zarobile četničkog oficira kapetana Mijukovića. Crnogorac po nacionalnosti, pristaša ideje nezavisne Crne Gore i sljedbenik Sekule Drljevića, Mijuković se nije slagao s četničkom ideologijom te je dao ustaškim časnicima informacije o namjerama četničke vrhovne komande o planiranom četničkom napadu i zauzimanju Bosanske Gradiške.

Iz dobivenih podataka genaral Metikoš i zapovjednik 17. hrvatske divizije general Marko Pavlović donose odluku o što skorijem odlučnom udaru na četnike. General Pavlović isti je dan u Bosansku Gradišku prebacio oklopni sklop iz Novske i topnički sklop iz Nove Gradiške te poslao još dvije pješačke bojne. Metikoš i Pavlović sastali su se u Bosanskoj Gradiški i dogovorili plan napada. Tako su 5. bojnu 10. stajaćeg djelatnoga zdruga postavili u mjesto Vrbačko kao osiguranje od mogućeg partizanskoga napada. Inače, partizanske su postrojbe svo vrijeme bile „negdje u blizini" ali se u sam tijek bitke nisu uplitale. Toga istoga dana, u 12:00 sati, ustaško je topništvo s tri mjesta započelo paljbu na četnički Sandžački korpus. Istodobno je ustaški oklopni sklop od 24 oklopna vozila i četiri tenka „Tigar" punom brzinom ušao u Doline i vatrom iz strojnica započeo pucati po četnicima koji su počeli bezglavo bježati. Nakon sat vremena borba je bila gotova. Ustaške snage zarobile su 400 četnika, među njima i nekoliko oficira, dok je na bojnom polju ostalo ležati oko 2000 mrtvih i ranjenih četnika. Ispitivanjem zarobljenih oficira ustaše su doznale kako su četnici taj isti dan planirali napasti Bosansku Gradišku, kao što je gore već navedeno. Doznali su i sastav četničke vojske. Sandžački korpus, kojim je zapovijedao kapetan Kalajitović, Drinski korpus pod zapovjedništvom vojvode Draškovića te 5000 crnogorskih četnika pod zapovjedništvom vojvode Agrama. Doznali su i da su četnici tijekom dolaska na to područje imali pomoć Nijemaca.

Ustaškim snagama prešlo pet tisuća crnogorskih četnika

Zbog neočekivanog poraza njihove prethodnice, u glavnini četničke vojske došlo je do razmirica pa i do oružanog obračuna među njihovim oficirima. Vojvoda Đurišić tada je dao strijelati nekoliko crnogorskih četničkih oficira kako bi primirio ostale i spriječio pobunu. No to je samo pojačalo nezadovoljstvo Crnogoraca koji su najvećim dijelom bili prisilno mobilizirani i nisu se željeli boriti za ideju „velike Srbije". Kako je kapetan Mijuković pred ustaškim časnicima i predvidio, u noći s 2/3. travnja, 5000 Crnogoraca dezertiralo je iz četničkih postrojbi i prešlo ustašama te im ponudilo pomoć u borbi protiv četnika. To je natjeralo Đurišića na promjenu plana te je 3. travnja donio odluku da ne će napadati niti Bosansku Gradišku, niti Banju Luku, nego da sve preostale četničke snage trebaju prijeći na lijevu obalu rijeke Vrbas, zauzeti Lijevča polje i sela Topole, Dubrave i Maglajan, ondije se opskrbiti namirnicama i konjima te odatle krenuti preko Kozare prema Kordunu gdje bi se spojili s četnicima vojvode Đujića koji su im trebali krenuti u susret iz Slovenije. Dana 4. travnja Đurišić se odlučio na proboj kroz ustaške redove. U međuvremenu, ustaše su na brzinu gradili i pojačavali bunkere na cesti B. Gradiška-Banja Luka.

Izgradnjom bunkera upravljao je opkoparski dopukovnik Josić. U bunkerima je bila smještena domobranska 2. bojna 4. lovaćkog zdruga. Svaki bunker bio je naoružan dvama minobacačima i jednom teškom strojnicom, a posadu je činilo tridesetak ljudi. Bunkeri koji su bili smješteni na raskrižjima cesta prema Novoj Topoli, Gornjoj Topoli, Maglajanima i Laktašima, bili su dodatno ojačani s po jednim protuoklopnim topom. Na 40 km duljine ceste bila su izgrađena 22 bunkera. U Laktaše su neprimjetno stigli jedan ustaški oklopni sklop te dvije pješačke bojne i smjestili se uz cestu prema Razboju. General Pavlović postavio je jedan oklopni sklop ustaške obrane na cestu prema Donjim Doljanima, iza njega 4. bojnu na kamionima, a jednu oklopnu satniju u selo Bukovac. Treću bojnu pod zapovjedništvom ustaškog bojnika Ante Vrbana poslao je u okolicu Vilusa kako bi spriječili mogući napad partizana s Kozare. Glavnina bitke počela se odigravati 5. travnja, u dva sata poslije ponoći, kada četnici započinju frontalni napad na bunkere te ih obasipaju ručnim bombama, vatrom iz pješačkog naoružanja i minobacača. Domobrani u bunkerima pričekali su da im se četnici približe na dovoljnu blizinu, a potom su otvorili vatru iz strojnica, minobacača i topova, što je stvorilo velike gubitke četnicima i unijelo pomutnju u njihove redove. To je potrajalo cijeli dan te se nastavilo i u narednu noć.

Konačni napad

Ipak, 6. travnja u 6 sati četnički odredi Garani i Omladinski odred pod vodstvom kapetana Perišića, uspjeli su se probiti između bunkera i krenuli napasti 3. bojnu s leđa. General Pavlović s dijelom svoje divizije zatvorio je mjesto četničkoga prodora, a potom svoju pričuvu, dvije oklopne satnije, poslao cestom Bukovac-Turjak u pomoć 3. bojni. S ostatkom snaga Pavlović se dao u lov na četničku skupinu koju je činilo oko tisuću ljudi. Uskoro su ih njegove oklopne snage sustigle i napale, pritisak na 3. bojnu otklonjen je, a od tisuću četnika ubijeno ih je 500-tinjak dok su ostali pobjegli prema Kozari. Ojačana dvjema oklopnim satnijama, 3. bojna kreće u lov na preostalih 500 četnika. Dva dana kasnije, jedna bojna 4. hrvatske divizije pod zapovjedništvom generala Zdenka Begića naišla je na tu četničku skupinu i u potpunosti je uništila. Tijekom noći s 6/7 travnja, zahvaljujući djelatnosti ustaških emigranata, panika u četničkim redovima dostigla je vrhunac i četnici su počeli bježati s lijeve na desnu obalu Vrbasa s namjerom da se rasprše po obližnjim šumama. No ujutro, 7. travnja, ustaško topništvo počinje gađati barke kojima su prelazili rijeku te im tako odsjeklo odstupnicu. Kako su se u blizini Bosanskog Petrovca i Sanskog Mosta počele okupljati partizanske snage, a ne želeći istodobno voditi bitku na dvije strane, zapovjednik 4. zbora general Josip Metzger, donosi odluku o konačnom napadu na preostale četničke snage koje su brojale oko 10 000 ljudi.

Četnička bežanija

Točno u 11 sati snage 6. i 17. hrvatske divizije započinju opći napad na četnike koji su se ukopali oko Razboja. Preko Dolina i Glamočana prema Razboju kreće 1. oklopni sklop ustaške obrane predvođen četirima tenkovima „Tigar", za njim motorizirana strojnička satnija i kamioni s pješaštvom. Jedan oklopni sklop 1. zdruga ustaške obrane kreće cestom Brezovljani-Glamoćani. S juga oklopni sklop 6. divizije tjera četnike iz mjesta Kukolj prema Razboju. Iza njega dolaze motorizirana strojnička satnija i dvije pješačke bojne koje s četnicima zapčinju frontalnu borbu. Domobrani izlaze iz bunkera i otvaraju oštru strojničku vatru. Pod naletom ustaških tenkova i oklopnih vozila lomi se četničko desno krilo i ustaše dospijevaju u njegovu pozadinu te ga strojnicama tuku s leđa. Četnički Drinski korpus osipa se, a četnici uzaludno pokušavaju zatvoriti mjesta ustaškoga prodora. Pod neprekidnom vatrom nastaje panika i rasulo među četnicima te oni napuštaju svoje položaje i pokušavaju se spasiti bijegom, ali uzalud jer su bili opkoljeni sa svih strana. Ustaško pješaštvo neutralizira i posljednji otpor četnika koji se predaju. U 13 sati bitka je bila gotova. Crnogorci koji su prethodnih dana dezertirali iz četnika pokapali su mrtve. Ratni plijen bio je golem. Zarobljeno je oko 5000 četnika, među njima i vojvoda Pavle Đurišić koji je pronađen kako se skriva ispod kola nadajući se da će po noći uspjeti pobjeći. Morao je biti pažljivo čuvan da ga Crnogorci ne bi ubili.

Četnik Minić je nakon rata opisao bitku ovim riječima:"Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se pretvorila u dan."

Opis bitke zasniva se na sjećanju

Nakon bitke Đurišić, a s njime i tisuću i petstotina njegovih oficira i istaknutijih četnika odvedeni su u ustaški logor u Staroj Gradiški gdje su nakon nekoliko dana ubijeni. Nepoznato je što je bilo s preostalih 3 500 četnika, a samo je pretpostavka da su ubijeni. Pet tisuća Crnogoraca premješteno je pokraj Siska gdje su držani pod nadzorom ustaških vlasti. Ostavljeno im je oružje te su stavljeni pod zapovjedništvo Pavelićevog crnogorskog saveznika Sekule Drljevića koji ih je proglasio Crnogorskom narodnom vojskom. U svibnju, ta ista vojska, zajedno s ustašama, domobranima i hrvatskim civilima kreće u povlačenje prema Austriji. U Sloveniji su se odvojili od vojske NDH, a jedna pročetnička grupacija ubila je Sekulu Drljevića. Kod Bleiburga su se predali partizanima, a većina ih je pobijena na Križnom putu, dok su tek rijetki preživjeli te završili u komunističkim logorima diljem Jugoslavije.

Opis bitke na Lijevča polju zasniva se najvećim dijelom na sjećanjima ustaških i četničkih emigranata. Pri tom je znakovita i izjava četničkog vrhovnog zapovjednika Draže Mihajlovića koju je izrekao tijekom svoga suđenja u Beogradu, a prema kojoj je bitka na Lijevča polju za Srbe bila „novo Kosovo polje". 

izvor: dnevno.hr ›››