Ovim putem kao roditelj ali i
sveučilišni profesor i odbojkaški trener, koji svakodnevno
podučava velik broj mladih sportaša i studenata
kineziologije, izražavam svoju ozbiljnu zabrinutost za
zdravlje naše djece i molim nadležne, ali i sve roditelje i
sve koji rade s djecom i mladima, da promisle o učincima
primjene epidemioloških mjera u školama. Naime, prilikom
donošenja bilo kakvih mjera trebamo biti sigurni da štetni
učinci tih mjera na zdravlje djece i mladih nisu veći od
njihovih pozitivnih učinaka. Zato mi dozvolite da pokušam
napraviti tu usporedbu utemeljeno na dostupnim znanstvenim
dokazima. Također sam mišljenja da na našoj djeci ne bi
smjeli primjenjivati nikakve mjere čiji potencijalni
negativni učinci nisu istraženi, pa ću ukazati i na te
mjere. Da ne bi ostalo samo na analizi dostupnih dokaza
predložit ću i konkretne mjere koje bi trebalo donijeti s
ciljem isključivanja ili smanjenja svih čimbenika rizika
koji dugoročno mogu ugroziti zdravlje djece a da se pritom
ne poveća značajno mogućnost zaraze virusom COVID-19.
Da bih objasnio negativne učinke
donesenih mjera istaknut ću sljedeće dokaze:
Analizom dokumenta „Usporedba
pokazatelja o vodećim javnozdravstvenim problemima u
Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji“ (glavni urednik
doc.dr.sc. Krunoslav Capag), može se zaključiti da prema
pokazateljima smrtnosti i pobola u Hrvatskoj dominiraju
kronične nezarazne bolesti, na prvom mjestu
kardiovaskularne, zatim maligne bolesti, dijabetes, mentalni
poremećaji, kronične respiratorne bolesti, te ozljede i
njihove posljedice. Procjenjuje se da je čak do 93%
smrtnosti u Hrvatskoj uzrokovano nezaraznim bolestima. Prema
podacima iz tog dokumenta u 2014. je u Hrvatskoj oko 39000
ljudi umrlo samo od kardiovaskularnih i malignih bolesti.
Autori dokumenta ukazuju da se većina tih smrtnih slučajeva
mogla prevenirati promjenom stila života što uključuje
prestanak pušenja, smanjenje ekscesivne konzumacije
alkohola, postojanje pravilne i uravnotežene prehrane uz
odgovarajuću tjelesnu aktivnost i održavanje primjerene
tjelesne mase.
Prema podacima SZO samo
nedovoljna tjelesna aktivnost uzrokuje oko 3,2 milijuna
smrti godišnje na globalnoj razini. Stoga bi nas trebalo
zabrinjavati da tjelesna aktivnost mladih u Hrvatskoj
značajno opada. Primjerice 2002. godine 33,5% hrvatskih
petnaestogodišnjaka je bilo u dovoljnoj mjeri tjelesno
aktivno, dok je taj udio 2014. godine pao na 25,4%. Kod
učenica u dobi od 15 godina taj udio je pao sa 16,8% u 2002.
na samo 11,7% u 2014.godini. U razdoblju od 2013. do 2017. u
Hrvatskoj je zabilježen najveći porast postotka osoba koje
ne vježbaju i ne bave se sportom među svim zemljama EU (sa
17 na 37%). Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene
organizacije do 2030. će svako drugo dijete biti pretilo.
Vjerojatno će situacija biti još alarmantnija ako se nastavi
s trenutnim mjerama koje ograničavaju mogućnosti djece za
bavljenje sportom i tjelesnom aktivnošću općenito.
Proteklih godina nastava TZK,
školski i klupski sport su praktično bili jedini izvor
tjelesne aktivnosti velikoj većini djece u Hrvatskoj. To bi
nas trebalo zabrinjavati jer svakodnevna višesatna igra na
otvorenom bi trebala biti najvažniji izvor kretanja naše
djece. Ali stanje je takvo, naša djeca više nisu na
otvorenom već sjede kući pored različitih ekrana i moramo
učiniti sve što možemo da dodatno povećamo broj sati koja
djeca provode u organiziranom tjelesnom vježbanju na
satovima TZK te u vannastavnim sportskim aktivnostima i
treninzima u univerzalnim sportskim vrtićima, školama i
sportskim klubovima. Možda će ti napori rezultirati
promjenom njihovih navika pa i slobodno vrijeme budu
provodili tjelesno aktivnije? Prema Svjetskoj zdravstvenoj
organizaciji sjedilačke aktivnosti su zaseban čimbenik
rizika. Da pojasnim, to znači da za zdravlje nije dovoljno
biti tjelesno aktivan preporučen broj sati dnevno, već da ne
smijemo previše vremena provesti tjelesno neaktivni. Upravo
to naša djeca rade sada, jer osim višesatnog sjedenja u
školi, sjede satima i kod kuće uz mobitele i kompjutere.
Odluka nadležnog ministra da zatvori školske sportske
dvorane za rekreaciju i sportske klubove značajno će
smanjiti tjelesnu aktivnost naše djece. Čak ako se ta odluka
i ukine, mogu pretpostaviti, dapače uvjeren sam, da će i
učiteljice i profesori TZK zbog straha od širenja zaraze
ukinuti ili u najboljem slučaju značajno smanjiti i školske
sportske aktivnosti pa čak i nastavu TZK. Zbog istog straha
će i roditelji manje poticati djecu na bavljenje sportom, na
igru i druženje s vršnjacima odnosno na tjelesnu aktivnost
na otvorenom. Netko će tvrditi da je to samo prolazno i da
će se brzo vratiti na normalu ali dovoljno je nekoliko
mjeseci da se dosadašnje navike promjene i da sjedilački
način života, ionako već previše prisutan u životu naše
djece, postane još izraženiji. Istovremeno djeci su lako
dostupni gazirani i zaslađeni napitci, proizvodi od
rafiniranog brašna, mesne prerađevine i ostala nezdrava
hrana ali i alkohol i cigarete. Već smo pri vrhu neslavnog
poretka u pretilosti djece, konzumaciji alkohola i cigareta
među mladima u EU. Upitajmo se koliko će još djece u
nedostatku vannastavnih sportskih i kulturnih aktivnosti,
otežanog druženja i igre i u uvjetima kada se
egzistencijalni strah uvukao u sve veći broj obitelji, novi
smisao života i način borbe protiv stresa pronaći u
nezdravoj hrani, cigaretama, alkoholu ili drogi?
Sve prethodno spomenuto daje mi
za pravo pretpostaviti da će se broj oboljelih i umrlih od
kroničnih nezaraznih bolesti u idućim godinama značajno
povećati, a da još jednom ponovim 2014. godine samo od
bolesti srca i malignih bolesti umrlo je 39000 građana
Hrvatske. Lako je zaključiti da preventivnim mjerama koje bi
se odnosile na stvaranje zdravih životnih navika (pravilna
prehrana, ne konzumiranje alkohola i cigareta tjelesna
aktivnost i regulacija stresa) možemo spasiti tisuće, pa i
desetke tisuća života svaku godinu. Vjerujem da je iz
priloženih dokaza svima jasno da trenutne epidemiološke
mjere situaciju dodatno pogoršavaju i direktno utječu na
znatno povećanje oboljelih i umrlih od kroničnih nezaraznih
bolesti u budućnosti.
Osim dokazane povezanosti
smanjene tjelesne aktivnosti i povećane učestalosti
kroničnih nezaraznih bolesti koja do izražaja može doći
primjenom epidemioloških mjera, osobno sam zabrinut i
mogućim negativnim utjecajem nošenja maski i česte primjene
sredstava za dezinfekciju na zdravlje djece. Nije dokazano
da maske i dezinficijensi dugoročno nisu štetni za djecu jer
bi za to trebalo provesti longitudinalna istraživanja u
kojima bi imali i eksperimentalne grupe koje bi nosile maske
i/ili koristile dezinficijense i kontrolne grupe koje ta
sredstva ne bi koristile. Ta su istraživanja prije svega
neetična, a zbog nedavnog početka primjene tih mjera nije
bilo ni vremena da itko istraži te dugotrajne učinke na
zdravlje djece. Zato smatram da bi trebali postupati vrlo
oprezno kada primjenjujemo mjere čiji nam učinci na zdravlje
nisu poznati.
Znači s jedne strane imamo
opasnost od povećanja broja oboljelih i umrlih od kroničnih
nezaraznih bolesti koje se može mjeriti u tisućama godišnje.
Kolika je onda opasnost od povećanja broja umrlih ako
prestanemo primjenjivati epidemiološke mjere na našoj djeci?
Od početka epidemije u veljači 2020. pa do danas (9. 9.
2020.) ukupno je 206 umrlih. Nemam podatke koliki je
postotak od tog broja bolovao od ozbiljnih kroničnih bolesti
ali je za pretpostaviti da je velika većina umrla „sa
COVIDOM“ a ne „od COVIDA“. Znači i ovaj broj bi se znatno
smanjio kada bi provodili mjere s ciljem sprječavanja
kroničnih nezaraznih bolesti. Istovremeno rezultati nekih
preliminarnih istraživanja u Hrvatskoj (primjerice dr.
Stemberger Marić na uzorku 110 djece pozitivne na korona
virus) ukazuju da djeca blago obolijevaju i da najčešće nisu
prenosioci zaraze. To bi trebao biti dodatni razlog da
ozbiljno razmislimo o ukidanju ili barem znatnom ublažavanju
epidemioloških mjera kada su naša djeca u pitanju.
Zbog svega navedenog za zdravlje
naše djece od mjera epidemiološkog stožera puno bi važnije
bilo osnivanje i djelovanje stožera za borbu protiv
kroničnih nezaraznih bolesti koje svake godine uzrokuju smrt
desetaka tisuća stanovnika Hrvatske. U tom stožeru, osim
stručnjaka iz područja javnog zdravstva, trebali bi
sudjelovati i nutricionisti, psiholozi i kineziolozi. Neke
od mjera koje bi taj stožer mogao donijeti s ciljem
sprječavanja pojave kroničnih nezaraznih bolesti kod naše
djece a samim time i na spašavanje tisuća života u
budućnosti su:
1. Velik dio boravka djece u
predškoli i općenito u obrazovnim ustanovama odraditi u
prirodi na čistom zraku a ne u učionicama. Pritom osigurati
da djeca budu što više tjelesno aktivna. I nemojmo se
izvlačiti na vremenske uvjete jer ako mogu djeca u
skandinavskim zemljama onda mogu i naša. Nemojmo se
izvlačiti ni na organizacijske probleme. Tko želi pronaći će
način a tko ne želi pronaći će razlog zašto ne može. Ostatak
nastave odraditi kontakt nastavom i iznimno online nastavom.
2. U školama maske ne nositi ili
ih nositi samo izvan razreda.
3. Otvoriti školske dvorane i za
nastavu TZK i za školske sportske klubove jer je nažalost to
nekoj djeci jedini oblik tjelesne aktivnosti koju provode.
I dok velika većina građana
disciplinirano prihvaća sve epidemiološke mjere, pa i one
kojima se ugrožava biotička potreba djece za kretanjem i
socijalnim kontaktom, pitam se kako bi ta ista javnost
prihvatila neke od dolje navedenih restriktivnih mjera koje
bi mogao donijeti taj stožer za borbu protiv kroničnih
nezaraznih bolesti? Te mjere bi ugrozile neke druge, premda
nezdrave, navike djece i odraslih ljudi. Pritom bi spasile
na desetke tisuća života građana Hrvatske svake godine. Da
ne bude zabune, ja u načelu nisam pobornik restriktivnih
mjera i smatram da je edukacija i stvaranje zdravih životnih
navika od ranog djetinjstva najbolja prevencija. Ali uzmimo
u obzir da bi dolje navedene mjere, iako nepopularne,
spasile mnogo više života od trenutnih epidemioloških mjera,
pa ih ipak navodim kao povod za razmišljanje, sagledavanje
šire slike i preispitivanje „novog normalnog“. Sve mjere su
temeljene na preporukama vodećih svjetskih stručnjaka u
području javnog zdravstva po pitanju poticanja tjelesne
aktivnosti i sprječavanja sjedilačkog načina života djece.
Evo
nekih mjera:
1. Potpuna zabrana konzumacije
alkohola i cigareta u društvu.
2. Zabrana konzumacije nezdrave
hrane i pića u obrazovnim ustanovama, na dječjim rođendanima
i na drugim javnim okupljanjima.
3. Zabrana sjedenja u
predškolskim ustanovama duže od 30 minuta u kontinuitetu i
dnevno duže od 60 minuta
4. Zabrana sjedenja u osnovnoj
školi duže od 30 minuta u kontinuitetu i ukupno duže od 2
sata
5. U predškolskim ustanovama
minimum 3 sata boravka na otvorenom neovisno o vremenskim
uvjetima, u osnovnoj i srednjoj školi minimum 2 sata dnevno
6. Za djecu do 3 godine minimalno
180 minuta tjelesne aktivnosti i maksimalno jedan sat
neprekinute sjedilačke aktivnosti, za djecu 5-17 godina
minimalno 60 minuta dnevno umjerene ili jako intenzivne
aktivnosti + nekoliko sati dnevno aktivnosti niskog
intenziteta + barem 3 puta tjedno intenzivna aktivnost koja
jača kosti i mišiće + svesti sjedilačke aktivnosti na
minimum.
7. Za djecu do 3 godine potpuna
zabrana gledanja u ekrane (TV, mobitel, kompjuter…), za
djecu 5-17 godina ne više od 2 sata dnevno.
Vjerujem da se dosta vas koji
ste pročitali ove mjere pomalo zgrozilo zbog silnih zabrana
(iako je svaka od tih zabrana dokazano korisna za zdravlje
djece). Dozvolite onda i meni kao kineziologu i roditelju
koji se svakodnevno brine za odgoj djece i nastoji da usvoje
zdrave životne navike da se, ako ne zgrozim, onda barem
ozbiljno zabrinem zbog trenutnih epidemioloških mjera. Te
mjere kod naše djece pridonose sjedilačkom načinu života,
uzrokuju udisanje nekvalitetnog zraka ispod maske,
višekratno dezinficiranje ruku kemijskim sredstvima i
nemogućnost bavljenja sportom u školi. Potrudio sam se
dokazati da neke od tih mjera imaju štetne posljedice na
zdravlje djece jer ugrožavaju njihovu biotičku potrebu za
kretanjem, dok za preostale mjere nema dokaza da nisu
štetne. Također sam se potrudio dokazati da ukidanje tih
mjera ne bi trebalo rezultirati povećanim širenjem zaraze
bolesti COVID-19, a čak i u slučaju značajnijeg širenja
posljedice za zdravlje naše djece će biti daleko manje od
posljedica uzrokovanim trenutnim epidemiološkim mjerama.
Dragi roditelji, učiteljice,
profesori, sportski djelatnici i svi ostali koji radite s
djecom i kojma je stalo do njihovog zdravog i sretnog
djetinjstva, pozivam vas i ja tako često korištenim riječima
„BUDIMO ODGOVORNI“! Budimo odgovorni prema zdravlju naše
djece. Ali dobro promislite što to zaista znači. Ako
smatrate da je ovaj način života za njih trenutno najbolji
odnosno najzdraviji izbor, ja to poštujem. Ali ako se
slažete sa mnom i smatrate da bi djeca trebala drugačije
provoditi svoje djetinjstvo, onda poduzmite nešto. Neka vas
u vašim postupcima vodi ljubav a ne strah. Omogućimo našoj
djeci zdravo i sretno djetinjstvo u igri i druženju.
.jpg)
_001.jpg)