Primo Levi je do kraja svog
života, koji je okončao samoubojstvom, sanjao o svom
iskustvu iz Auschwitza. U noćnoj mori o logoru, mjestu bez
izlaza, koja se ponavljala iz noći u noć, njegov prethodni
život, njegova obitelj, sve što je postojalo izvan
bodljikavih žica, predstavljali su tek kratak predah,
prevaru čula, samo san, iz kojeg se svakog puta ponovno
budio sa naredbom „ustani“, u sveprisutnu i jedinu realnost
konc-logora. Uprkos toj strašnoj poziciji žrtve, koju su u
nacističkom logoru eksterminacije potpuno dehumanizirali,
Primo Levi se suprotstavljao samoubojstvu, koje, recimo,
Jean Améry vidi kao jedini pristojan spas iz takve
situacije. Iz ništavila, Primo Levi se dokopao egzistencije
i dostojanstva uz pomoć dugogodišnjeg svjedočenja o
instituciji logora uništenja; pokušavajući ga shvatiti, i da
nama, koji na svu sreću to nismo doživjeli, ukaže na kao
oštricu noža tanak prostor u kojem pojedinac može sačuvati
dostojanstvo u takvim okolnostima. Ipak, u knjizi „Potonuli
i spašeni“, napisao je da su upravo oni najbolji potonuli u
logoru i da, dakle, nisu ostali živi.
Poslije skoro mjesec dana,
slovenska javnost je saznala da je nestao Aleksandar Aco
Todorović, a odmah zatim da je, očigledno, umro svojom
odlukom, ili kako se to na njemačkom kaže, da je izabrao
„Freitod“ (slobodnu smrt). Mi koji smo ga poznavali, nadali
smo se da će biti pronađen živ, a istovremeno smo strahovali
da je donio svoju posljednju odluku.
Aco je bio jedan od 25.671
izbrisanih građana/ki Republike Slovenije, ljudi koji su
arbitrarno izbrisani iz registra stanovnika sa stalnim
boravištem 1992. godine. Kazati da je bio „jedan od“ je više
nego premalo, iako je to postala njegova glavna odrednica
posljednjih dvadeset i dvije godine. Najprije je zaista bio
„samo“ jedan od izbrisanih ljudi, kojima je grupa poznatih
počinitelja-vlastodržaca nekažnjeno oduzela ono osnovno što
je neophodno ljudskim bićima da bi mogla živjeti: status
osobe, pojedinca koji posjeduje pravo da uopće ima prava.
Izbrisani su izgubili osnove svoje egzistencije, vlasništvo,
posao i primanja, stanove, zdravstveno i socijalno
osiguranje, mogućnost školovanja, istovremeno gubeći i
obitelji, prijatelje, fizičko i mentalno zdravlje, i ono što
je najgore, ujedno su im oduzimali dostojanstvo.
Oni koji su najzaslužniji za
brisanje uporno su odbijali vlastitu odgovornost: za sve što
se dogodilo krivili su same izbrisane, predstavljajući ih
kao zločince, otpadnike, lijenčine, lažljivce, prevarante…
Uprkos mjerama obeštećenja i posrednom priznavanju brisanja,
nisu pomogle presude ni ustavnog ni europskog suda za
ljudska prava, kao ni surove činjenice o zločinu brisanja
koje smo mi, istraživači i aktivisti, iskopali ispod naslaga
sistematskih laži širenih od strane odgovornih. Izbrisanima
se odgovorni nisu ispričali, niko nije priznao zločin, a
svekoliko poricanje događaja i prenošenje odgovornosti samo
su se nastavili.
Aco je bio jedan od hrabrih, a
ujedno jedan od najboljih. S tim ne mislim samo na hrabre
među izbrisanima, nego u Sloveniji uopće. Izašao je iz
anonimnosti i, uprkos činjenici da je bio bez dokumenata,
istakao se u javnosti, počeo je govoriti o brisanju,
organizirati druge izbrisane, jednom riječju boriti se. Prvi
put sam s njim razgovarala telefonom povodom osnivanja
Udruge izbrisanih, u vrijeme kada većina nije željela ni da
vjeruje ni da čuje o tome da se brisanje dogodilo. Na
početku je bio nesiguran, ali tvrdoglav, odlučan i
nepopustljiv. Oko sebe je okupio šačicu ljudi koji su bili
spremni da javno istupe i tako je prividno nepostojeće uveo
direktno u stvarnost. Čovjek, koji se vlastitim snagama
iskopao iz ponora nepostojanja, vratio je dostojanstvo sebi
i drugima, postao osoba i odgovorno političko biće.
U posljednja dva mjeseca smo se
vidjeli dva puta. Sreli smo se na predstavi o izbrisanima u
Kranju (predstava pod nazivom „25.671“, u režiji Olivera
Frljića, Prešernovo Gledališče Kranj), gdje sam došla s
prijateljicom, koja je i sama bila izbrisana. Činio mi se
stabilan i nekako zadovoljan: dio ljudi je shvatio što se
zapravo dogodilo, rasprava o obeštećenjima se nastavlja,
dogodile su se stvari koje ne bismo ranije mogli ni da
zamislimo, da nije bilo njegovog aktivizma. Zadnji put sam
ga vidjela kada je sa Mirjanom Učakar, istaknutom
aktivisticom među izbrisanima, došao na film i diskusiju o
Hannah Arendt u Ptuju. Tada smo razgovarali o „ajhmanovskom“
mentalitetu i slovenskim birokratima koji su proveli
brisanje. Aco je bio humanistički obrazovan. Dobro je
shvatio širu povezanost brisanja i zločina protiv
čovječnosti. Bio je svjestan značaja svjedočenja o brisanju,
važnosti da se učinjeno prepozna kao zločin, kao i činjenice
da su poricanja brisanja i nekažnjavanje počinitelja
otvorila vrata i nekažnjavanju drugih tranzicijskih kaznenih
djela i zločina.
Neću ulaziti ni u kakve
spekulacije o neposrednim razlozima za njegovu smrt jer je
nemoguće proniknuti u ljudsku dušu. Međutim, ne mogu
zanemariti činjenicu da je zbog brisanja, zbog svjedočenja o
toj nepravdi, zbog bitke da se brisanje prizna i žrtve
obeštete, on osobno platio visoku cijenu. Nikada nećemo
saznati što je sanjao Aco Todorović, kakve snove o
ispravljanju nepravdi, kakve noćne more o brisanju. Sa
sigurnošću možemo tvrditi da je u pitanju još jedna smrtna
žrtva brisanja. Ipak to nije anonimna smrt. To je krik i
vapaj, izjava za javnost koja Sloveniji poručuje da guranje
glave u pijesak pred zločinima i kršenjima prava manjine
(ili čak podrška tome) samo otvara vrata patnji, ne samo te
manjine već i kršenju prava većine. Nažalost, to nije
predmet opće društvene spoznaje. Povodom informacije o
Todorovićevom nestanku, neki anonimni čitatelji nisu se
mogli suzdržati od svojih rasističkih i šovinističkih
komentara. Neka ih je stid!
Klanjam se hrabrosti koju je
pokazao Aco Todorović. Slava mu!
.jpg)
_001.jpg)