Tekst

autor tekst 003 ›››

Vladislav Dajković

Trgni se, molim te

Ti spavaš, a stvarnost je itekako budna

Narode, najprije, moram vas upitati jedno: kako se osjećate nakon 24. oktobra? Ja ne baš sjajno. Osjećam se poniženo, prevareno, izmrcvareno, bijedno. Zašto? Zato što me je tukla, jurila i gušila otrovnim bombama moja policija. Da, moja. Ja je plaćam. Ja plaćam doručak, ručak i večeru djeci onog policajca koji je ispalio desetine suzavaca na Hram. Ja plaćam školu sinu onog policajca koji je jurio hamerom cik-cak da me zgazi te subote. Da, ja sam podržavao onog policajca koji je prije par godina štrajkovao glađu zbog režima, a koji je prije deset dana rastjerao ''bande zlotvora''. A ko sam to ja? Ja sam Vladislav Dajković, punopravni građanin Crne Gore i kao takav svakodnevno na razne načine plaćam tu policiju. Ne plaća je Đukanović, ne plaća je Konjević. Plaćam je ja - građanin. Ali, više nisam samo građanin. Pored toga, postao sam i ogorčen građanin. Mislim da nisam jedini.

O protestima, policiji i huliganima odveć je mnogo rečeno. Teško da mogu šta originalnije, a i pametnije reći. Pored svega navedenog, zaboljelo me još nešto: apatija mladih ljudi. Bio sam razočaran kad sam na skupu vidio mahom starije ljude. Neki ih zovu i gubitnici tranzicije. Ja ih zovem i roditeljima djece koja danas, osim ako nemaju veze sa DPS-om, ne mogu naći poslove. Ali, i pored toga, to im ne smeta da ne dignu svoj glas protiv ove, biću potpuno iskren - diktature. Noseći te subote sa svojim društvom transparent ''naša prava - naša budućnost'', prošli smo pored nekoliko kafića. Bili su dupke puni mladim ljudima. Možda pretjeravši, osjetio sam prezir. Prezir, jer sam u njima prepoznao mnoge protivnike režima na papiru, mnoge koji žickaju po cigaretu od drugih, mnoge koji su na birou rada sa fakultetskim diplomama. Stoga, s pravom ili ne, pozvan ili nepozvan, bez trunke nekorektnih namjera, želim im poslati sljedeću poruku:

Momče, osvijesti se! Da, baš ti. Ti koji ovo čitaš! Dobro se zamisli nakon ovih redova. Zašto sebi dozvoljavaš da sin poslanika vlasti troši 500 e na noć, a ti nemaš za bioskop sa djevojkom? Djevojko, jeste, baš ti (!), tebi se lično obraćam, zašto dozvoljavaš da ćerka lokalnog pajtosa režima vozi novo auto od 40.000 e i radi u Ministarstvu, a tek je izmilila sa fakulteta, dok ti sjediš na birou rada i smišljaš izgovore zbog čega ne možeš s njom na piće. Ja ću ti reći: jer spavaš. Ti spavaš, a stvarnost je itekako budna. Prolazi pored tebe kao uragan. Dan za danom. Budiš se. Imaš djecu. Djeca opet prolaze kroz ono što i ti, a tad je već kasno da im pomogneš.

Na minulim protestima sam bio hapšen. Pisao sam novinske tekstove, Facebook statuse. Pravio performanse. Krivo mi je što nisam i više uradio. Ne, nisam tužan. Srećan sam jer sam pružio otpor, odlijepio se od tastature. Nisi za taj vid borbe? U redu, hajde onda nađi neki drugi. Učini bilo šta, daj svoj doprinos. Rizikuj! Nemoj da budeš od onih, možda dobronamjernih, ali suštinski, po djelovanju, mentalnih DPS-ovaca, u smislu ''ne glasam DPS, ali ne glasam ni opoziciju jer - svi su isti''. Ne, nisu svi isti. Daleko od toga. Momče, nemoj da budeš penzioner u tijelu mladića. Izaberi svoj pravac, izaberi svoj vid angažovanja, učlani se u stranku, napravi pokret, formiraj NVO, pridruži se bilo kome za koga smatraš da je ispravan, učini to pa makar i nikad ne izabrao onu opciju koju sam izabrao ja. Ja sam svoj put odabrao, ako ništa, makar se nadajući da ću na neke stvari ili odluke moći da utičem. To je samo moj teret koji sam spreman da ponesem.

Neko je rekao da ne postoji gora vrsta nepismenosti od one političke. Saglasan, zaista ne postoji. Ko ne vodi računa o politici, vodiće politika o njemu. Politika nisu samo dnevni političari, mandati i amandmani. Politika je ovaj kompjuter na kom kucam, ova čaša vode koju pijem, taj telefon s kog čitaš ovaj tekst, i onaj račun koji ćeš platiti djevojci u diskoteci, odnosno, politika je naš svakodnevni život. Kažu da prosječna osoba u Crnoj Gori umre u 25. godini, a biva sahranjena u 75. Kako, pitaš se? Tako što mnogi biraju da drugi vode život umjesto njih. Zato što mnogi mladi ljudi misle da njihov ''jedan'' glas ne znači ništa na izborima. E pa, znači! Znači svaki glas, baš kao što znači i svaki, pa i tvoj, život, jer je svaki čovjek jedan cijeli svijet. Svaki, pa i ti, čovječe.

Trgni se, molim te, zar ne vidiš da nas ubijaju, a neke su već i ubili, dok su, kao izgovor, zastavu ljubili. Mladi ljudi, shvatite da politika nije loša kao što vam je prezentuju. To rade iz najperfidnijih namjera. Konkretno: da bi vam je toliko ogadili da ni slučajno ne pomislite da je politika za vas, da vam ne dozvole da se sami pitate, jer ćete im onda uzdrmati carstvo, odnosno, fotelje. Uzdrmate li ih, neće više imati monopol - nad vama.

Za kraj, ako bar nešto znači, ja odustati od svoje Crne Gore neću. Nisu mi je oni poklonili, pa da mi je uzmu nazad. Ostavili su mi je moji đedovi, a mojim đedovima njihovi. Inostranstvo ne prihvatam kao opciju. Bio sam i vidio šta znači život preko, bez porodice. Ne znači ništa. Najlagodnija, a po meni i najbljutavija, pozicija je pozicija ''pravednog'' posmatrača. Onog s trosjeda, sa rukama na tastaturi. To sebi neću dozvoliti, taman i vječito griješio.

Zato biram, sad i zauvijek, svoj narod, svoj - DEMOS. Birajte i vi, ne sjedite skrštenih ruku, pa makar nikad ne izabrali slično.

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 002 ›››

Vladislav Dajković

Pismo sinu funkcionera DPS-a

Nije bilo lako odrastati i gledati kako se ''boriš'' sa luksuzom koji se sručio na tvoja nejaka leđa. Međutim, vremenom, počelo je da ti se dopada

Ćao druže. Možda me se ne sjećaš, ali, ja sam onaj dječak koji te je gledao kako uživaš na svom najnovijem skupocjenom biciklu sa svojim drugarima. Ja sam onaj koji je sa strane pogledom pratio tvoj prvi motor, pa drugi, pa treći. Tvoje prvo luksuzno auto koje si zaslužio samo jer si navršio 18 godina. Tvoja skupocjena ljetovanja i šampanjce sa 19 godina. Tvoje uživanje na jahtama po Svetom Stefanu i Jazu. Silom prilika, uticao si na moje odrastanje. Na neki način si učestvovao u stvaranju mene ovakvog kakav sam sad, a da nisi imao pojma. Čudno, ali zahvalan sam ti. Reći ću ti kasnije i zašto.

Znaš kako: nije bilo lako odrastati i gledati kako se ''boriš'' sa luksuzom koji se sručio na tvoja nejaka leđa. Međutim, vremenom, počelo je da ti se dopada. Pomislio si da je to tvoje puno pravo, da to zaslužuješ. Ipak, ti si tatin sin, i to ne bilo kog tate, već tate iz DPS-a. U početku ti je bilo neprijatno kad dojezdiš među drugare u komšiluku na najnovijem yamaha motoru. Čudno su te gledali. Osjećao si nešto strano. Kasnije si čuo da se taj osjećaj naziva griža savjesti. Godine su se ređale, devedesete odmicale. Tata je pregrmio teške periode. Bio je vidovit kada su se donosile važne odluke. Izabrao je pravi put, činilo mu se. Postajao je jači: dok mu je narav postajala teža, ruka mu je stremila ka novcu sve lakše. Čudile su te njegove nagle promjene, njegove borbe sa samim sobom, njegov nemiran san. Čudilo te je i kako je od običnog šalterskog službenika preko noći postao pomoćnik ministra. Sa svakim novim džeparcem to čuđenje ti je jenjavalo. Na koncu, prestalo je da te zanima. A i koga briga, izašao je novi suzuki, valjalo je birati boju.

Druže moj, dok si ti muku mučio oko boje, ja i meni slični borili smo se sa drugim stvarima. Recimo: sa kompleksima koje si nam nametnuo. Konstantno smo postavljali pitanje roditeljima, kako to tvoj otac može da ti priušti sve što poželiš, dok oni nama ne mogu, često ni najosnovnije? Vremenom smo sa unutrašnjih, prešli na borbu protiv sopstvenih roditelja, prebacujući im za svaku sitnicu. Kao da im i nije bilo dovoljno što primaju mizerne plate, što se svaki mjesec bore sa računima, kreditima, šikaniranjima po partijskim osnovama. Ljut sam na tebe, druže. Ljut sam što sam se zbog tebe svađao sa majkom i ocem. Ljut sam što sam izazvao majkine suze kada nije imala da mi da 50 evra koje su bile uslov da izađem sa tobom u grad. Kajem se.

2000-te su odmicale, baš kao što je odmicala i tvoja želja da se družiš sa nama, običnim klincima iz komšiluka. Nismo mogli da ti pariramo. Pokušavao sam dugo, istina. Tjerao roditelje iz jednog kredita u drugi. Tražio sam i ja motor. Mislio da mogu da ti pariram. Nisam mogao. Stidim se što sam uopšte i pokušao.

Tata je postao Ministar.

Kupio je stan već od prve plate, iako nikome nije bilo jasno kako je to moguće sa 800 evra, ali koga briga. Na Fejsbuku si vidio reklamu za novi ajfon, ''zlatni ili bijeli?'', razmišljao si na glas. Dok si odlazio iz starog komšiluka sa šleperom punim stvarima, nisi se ni osvrnuo. Otac te je učio da treba gledati svoj interes, da je korist važnija od prijateljstva, na koncu: oni nisu tvoj nivo. Ti si sada Ministrov sin, zar si zaboravio?

Separe u Trokaderu se usijao od šampanjca. Slavio si tri noći sa drugovima. Postao si popularan. Ušao si u novo društvo. Dopao ti se glamur. Dopala ti se i Ivana, ćerka biznismena iz Budve. Rekli su ti da je iz dobre kuće, tata joj je moćan, kažu. ''Nisam ni ja bilo ko'', promrmljao si. Novi drugovi se frljakaju titulama, oslovljavaju jedan drugog sa ''predsjedniče'' i ''ministre''. Kul su ti, ali ipak nemaju ono nešto što ti se sviđalo kod Petra i Miljana, iz starog kvarta. ''To je život, valjda'', kažeš sebi.

Dobio si poziv da ideš u Njujork na čestitku stana koji je Alen dobio na poklon od majke. ''800 000 dolara brate, nije puno kad pogledaš kakva je lokacija. Menheten, bratski. Čekam te na aerodrom u utorak, biće dobar provod, obećavam''. Presrećan, prihvataš. Nije mala stvar biti u Alenovom društvu. Nisi se pitao kako je Alenova majka kupila takav stan sinu studentu, kad prima platu od 900 evra. A i šta te briga, više te je zanimalo koliko košta vožnja limuzinom i helikopterom kroz Njujork.

Godina je 2011. Protest zaposlenih jedne građevinske firme u Podgorici je u toku. Radnici strahuju od najgoreg. Nedugo zatim, slutnje se obistinju, svi ostaju bez posla, odlaze na ulicu. Među njima i moja majka. Firma odlazi u stečaj - ti odlaziš na ničim zasluženi odmor u Monte Karlo. Otac je nedavno kupio stan tamo da može da skokne sa ljubavnicom, da se nađe. Prećutno si to znao, ali koga briga? Svidio ti se novi porše.

Majka ostaje bez posla, ali ne i bez rata kredita. Sa druge strane, ni tebi nije lako. Oca je snimila ljubavnica i prodala snimak novinama. Bijesan si. Ljut si. Proklinješ dan kad si došao u novi kvart. Volio bi da vratiš vrijeme nazad i da nisi upoznao maskote od novih drugova, kako si ih jednom nazvao. Razmišljaš šta da radiš, kako da pobjegneš od bruke koja te je snašla. Konačno, na savjet Marka, sinovca lokalnog funkcionera jedne male, ali ipak moćne partije, donosiš odluku kako da se isčupaš iz svega. Marko kaže da nije toliko skupo. Uostalom, kakav je to Ministar koji nema 50 000 funti godišnje za sina?

Odlaziš na školovanje u London.

Dok si vrijedno i predano trošio očev novac u inostranstvu, živeći mondenskim životom i usputno posjećivao fakultet, u Crnoj Gori su se polako mijenjale stvari. Ivaninog oca su uhapsili u Budvi. Konačno je krenuo na izdržavanje kazne za ubistvo još iz devedesetih, za koje do sada, zahvaljujući kumstvu sa Premijerom, nije odgovarao.‘’Mislio sam da je malo pametniji. Naivčina.’’ Pomislio si u sebi.

Paralelno sa tvojim londonskim uživanjem, u Crnoj Gori se dešavaju masovni protesti, marševi protiv mafije, radnici štrajkuju glađu. Brojni građani, među kojima I ja, (onaj dječak sa početka priče, sjećaš se?), sada više ne tako mali, već gotovo stasao čovjek, koji, sa diplomom u rukama, sjedi na birou rada. Nadam se zaposlenju. Radujem se plati koju bi ti inače potrošio za jedno veče na Top Hill-u.

Vratio si se iz Londona sa diplomom u džepu. Pun sebe. Arogantan. Osion. U dogovoru sa sinom bivšeg obavještajca ANB i prijatelja kosovskog narko-bosa, odlučuješ da otvoriš bazen u centru Budve. Bilo je malih začkoljica, recimo kako betonirati plažu, ali to su završili tatini prijatelji. Nemaš kad misliti o tome.

Počinje sezona. Počinju lude žurke. Nisi znao da je kokain tako dobar. A i Ceca ti je kraljica. Njen sin isti Arkan, kad malo bolje pogledaš. Noći postaju duže. Pretvaraju se u dane. Padaš u bezdan. Ne možeš da se kontrolišeš, ali ipak ti je dobro. U stanju totalnog pijanstva sa drugovima dolaziš na ideju da napraviš ‘’vrhunsku’’ foru i da napišeš pogrdnu poruku crnogorskoj sirotinji. Izvinjavaš se pod pritiskom javnosti. ‘’Nikom ništa’’, pomislio si. Nakon nekoliko dana vode te na kliniku za odvikavanje od droge u Švajcarsku. Vraćaš se čist.

Tatu su uhapsili.

Drugovi ostaju imuni na tvoje pozive u pomoć. Zoveš lično Blaža, Duška, Đorđa. Ne javljaju se. Ne znaš šta da radiš. Toneš sve dublje. Ivani više nisi ni duhovit kao što si bio. Treseš se. Samo malo kokaina bi te spasilo. Možda bi sve bilo bolje. Ipak, znaš da kokain ne vadi iz zatvora. Izbacuju te iz stana. Sa majkom, sestrom i dugovima odlaziš u podstanare. Tata je osuđen na zatvor zbog zloupotrebe službenog položaja. Čuo si da pričaju za njega da je žrtveni jarac, da nije toliko kriv, koliko su ostali.

Zvao si me prije neki dan. Zvao si i Miljana i Petra. Pitao si kad ćemo na piće, odavno se nismo vidjeli, kažeš. Nakon nekoliko godina mi - pričamo. Kaješ se. Zaplakao si. Moliš za oprost. Miljan te zapošljava u svojoj firmi. Kroz suze ga grliš.

Druže moj, reći ću ti zašto sam ti zahvalan: svojim greškama si mi pokazao kojim putem ne trebam da idem. Pokazao si mi da je pravda spora, ali dostižna. Pokazao si mi da i taj tvoj sjaj vremenom izblijedi, i da nije baš sve u novcu. Pokazao si mi da zub vremena mijenja sve, pa čak i vlast.

"Zahvalan sam ja tebi. Konačno sam slobodan." govoriš mi.

izvor: vijesti.me ›››

autor tekst 001 ›››

Vladislav Dajković

Prosječan glasač DPS-a

Prosječan glasač DPS-a je uplašen.

Prosječan glasač DPS-a se ne boji DPS-a. Boji se sopstvenih odluka

Prosječan glasač DPS-a živi od 300 eura plate.

Prosječan glasač DPS-a je nezadovoljan. Ne zanima ga politika. Zanima ga da zadrži slabo plaćen posao.

Prosječan glasač DPS-a nije svjestan da bi neka druga vlast vrednovala više njegov rad. Cijenila njegov doprinos državi.

Prosječan glasač DPS-a je uplašen.

Prosječan glasač DPS-a se ne boji DPS-a. Boji se sopstvenih odluka.

Prosječan glasač DPS-a je 1989. bio željan promjena. Vjerovao je da dolaze bolji dani. Vjerovao je novim, mladim i lijepim licima. Mislio je da su oni promjena koja je bila potrebna.

Prosječan glasač DPS-a ih je podržao. Bio na ulici sa njima. Bio na ulici zbog njih. Dobijao pendrek i udisao suzavac zbog njih.

Prosječan glasač DPS-a se radovao kad su iz džempera uskočili u odijela. Iz klupa u fotelje.

Prosječan glasač DPS-a je njihove uspjehe doživljavao kao svoje. Uzdizao ih je do neba, onda kad su ga gazili do dna.

Prosječan glasač DPS-a nije podržao napad na Dubrovnik. Tiho osuđujući, vjerovao je da znaju šta rade. Da znaju bolje od njega.

Prosječan glasač DPS-a se stidio deportacije Bošnjaka, pravdajući je ratnim okolnostima.

Prosječan glasač DPS-a se crvenio kad je DPS podržao Miloševića i stupio u koaliciju sa njim. Kad je DPS švercovala cigarete.

Prosječan glasač DPS-a je krajem devedesetih dobio posao. Niska primanja pravdao je lošim trenutkom, sankcijama. Imao je obećanja da će napredovati. Nije napredovao. Primanja su zajedno sa našim najboljim obalama kopnila, dok su primanja šefova išla u visine, zajedno sa čepovima skupocjenih šampanjaca.

Prosječan glasač DPS-a je 2000-ih slao dijete u školu, oblačeći ga i spremajući na kredit. S druge strane, djeca funkcionera su sa svojim savjetnicima imala dilemu da li poći na školovanje u London ili Rim.

Prosječan glasač DPS-a je to znao. Bio je ogorčen. Ćutao je. Nedugo potom, slomljen podstanarskim životom, odlučio se na još jedno zaduživanje - stan na kredit. Iako je znao da će život proći dok ga otplati, vodio se mišlju da će makar nešto ostaviti svom sinu.

Prije nekoliko godina, sin prosječnog glasača DPS-a završio je fakultet i otišao Sigurnim korakom na biro rada. Bio je jedan od 10.000 visokoškolaca na birou. Posla, i pored partijskih obećanja, nije bilo. U novinama je pročitao kako je premijerov sin nakon završetka fakulteta (koji je u posjedu njegovog oca) postao investitor. Da, dobro ste pročitali - investitor. Sa nepunih 24 godine počeo je da kupuje i gradi termoelektrane i vjetrenjače.

Pun gorčine, bijesa i ljutnje zbog činjenice da ne može živjeti od poštenog rada, prosječan glasač DPS-a je nazvao lokalnog šefa partije i zaprijetio da će se iščlaniti, te da od njegove porodice neće dobiti više nijedan glas. ''Smiri se, sačekaj, biće nešto, završićemo. Dok ti pričaš o poslu, oni hoće državu da nam ukradu. Ovo je važnije, ne budi tako sebičan, zvaću te.'' Nije zvao.

Dok se premijer bavio izdajama država (SFRJ, SRJ, SCG) za koje se tada zalagao, rate prosječnog glasača DPS-a su se gomilale. Plata - gotovo u minusu. Sin na birou, žena nezaposlena. Frižider nerijetko prazan. Godine su prolazile, situacija u zemlji se mijenjala. Vlast pokazala da je ranjiva, opozicija pokazala da ima stručne, hrabre i neukaljane ljude. Sve je mirisalo na promjene.

Prosječan glasač DPS-a, ćutke je posmatrao. Potajno ih prizivao.

Dok je presabirao poslednji novac da plati isključenu struju, u kolima je začuo: ''uhapšen Svetozar Marović, drugi čovjek DPS-a, zbog krađe preko 20 miliona eura državnog novca''. Dvadeset miliona eura. Dvadeset. Miliona. Eura. Ta vijest mu je neprestano odzvanjala u glavi, dok je išao do kuma da pozajmi 80 eura. ''Čovječe, do čega sam doveo sebe i svoju porodicu. Dvije decenije sam vjerovao i pružao podršku toj partiji, partiji koja je isisala život iz mene. Iz moje Crne Gore. Dosta je!'' Prelomio je. Znao je to i sam. Na vijest da je premijer svom rođenom bratu dao 10,5 miliona eura, nije se ni osvrnuo. Počeo je da ih prezire. Njihov kriminal mu se gadio. Nije se ni trudio to da sakrije.

Prosječan glasač DPS-a nije prosječan. On je itekako vrijedan. On je promjena koja nam je prijeko potrebna da zajedno, ma kako se zvali i ma u šta vjerovali, oporavimo našu državu. Oporavimo nas. Naše moralno i ekonomski kriminalizovano društvo.

Prosječan glasač DPS-a je pošten čovjek.

Prosječan glasač DPS-a se više ne boji.

Prosječan glasač je čovjek koji više ne učestvuje u bogaćenju partijskih šefova. Čovjek koji glasa za sebe i one koje voli. Za svoju državu i svoju budućnost.

U konačnom, vlast je, nakon 27 godina nesmjenjivosti, sazrela. A sve što je zrelo, to i pada. Pogotovo u jesen. Vrijeme je. Najmanje što možemo da učinimo jeste da u miru, bez teških riječi i djela, zaokružimo promjene.

One su nas odavno zaokružile.

*Tekst je motivisan istinitim dešavanjima.

izvor: vijesti.me ›››