Ovo izdanje posvećeno
je Vitomiru Nikoliću, nezaboravnom pjesniku i novinaru, njegovim "drumovanjima
"u gradu kojeg je volio i čija je znamenitost postao i ostao
zauvijek.
"Rođen sam u Mostaru.
Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića.
Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živimu Titogradu", uvijek
je isticao.
Tematski okvir knjige
(osim cjelovitog pjesnikovog lirskog opusa, koji se prvi put
objavljuje ovom prilikom) određen je projektom biblioteke "Arhiv
uspomena" i prvo je svjedočanstvo o najkreativnijem dijelu
Nikolićevog životnog puta. Koliko su to okolnosti i prikupljeni
istraživački prilozi omogućili, to je i pokušaj da se u ime
ljubitelja Vitove poezije odužimo čovjeku i pjesniku koji tek treba
da u istoriji književnosti ovog naroda dobije mjesto koje zaslužuje.
Rečeno je već da
veliki pjesnici pripadaju svima. Da li je Vitomir Nikolić jedan od
njih, pokazaće jedini nepogrešivi sudija - vrijeme. Podsjećanja radi,
gotovo je pet decenija od Vitovih prvih stihova i tri godine od kada
je preminuo, ali interesovanje za njegovu ličnost i poeziju se ne
smanjuje. Naprotiv, i u ovom vremenu "strašne jave " - sve je veće.
Od strane čitalačke
publike ovaj pjesnik je uvijek bio voljen, obožavan čak do fenomena,
kojim se, začudo, do danas niko od književnih poslenika nije
ozbiljno pozabavio. Naime, i prije nego što je štampao prvu zbirku
poezije: đaci, studenti, radnici, probirljivi intelektualci,
profesori - akademici; ljudi svih vrsta zanimanja i nivoa
obrazovanja znali su i govorili mnoge njegove stihove naizust, a
neki bližnji mu po peru, i od njega poznatiji i priznatiji u
književnoj branši, nijesu se libili da ih javno ili tajno prikažu
kao sopstvene.
Te svoje neobične
popularnosti i istovremenog "vlasništva" dvije sudbine - poznatog
pjesnika, a u javnom i privatnom životu, gotovo anonimusa, bio je
svjestan i sam Nikolić. O tome je nerado i rijetko govorio:
"Ja sam bio čuven
prije mojih knjiga... U bilježnici Banja Šaranovića, profesora koji
se ubio 1961. godine (moja prva zbirka objavljena je 1962.), nalazi
se jedan ovakav detalj: "Studentkinje iz Nikšića i Cetinja
recitovale stihove svojih pjesnika, recitovale pa se na kraju
izgreble ". Valjda se posvađale oko toga ko je bolji pjesnik - Vito
ili Leso (Aleksandar Ivanović). I to je jedan lijepi dokaz da knjiga
ne mora da se objavi ako nešto valja poezija.
Ljudi su moje pjesme
učili napamet, neko bi ih i objavio, a neki moji stihovi kružili su
ne samo Jugoslavijom. Za jedan kažu da je možda i najpoznatiji
slogan u svijetu. To je onaj grafit koji pišu po zidovima: "Zaustavite
planetu, ja hoću da siđem!"
Međutim, on figurira
kao stih Jakova Grobarova, a drugi stih iz te pjesme ("Rođendan",
napisana 1957.godine, objavljena u zbirci "Drumovanja" 1962. godine,
prim. M.V.) pripisuju jednom drugom beogradskom pjesniku. Obojica su
mi dobri prijatelji i u razgovoru su mi objasnili kako je do toga
došlo. Jakov je, kažu, jedan moj stih "prodao" za večeru. Ali, Momo
Kapor u jednom tekstu kaže, pored ostalog, da je Grobarov napisao
stih koji je ravan antičkoj poeziji. Kad se neko odluči da daje tako
gromoglasne izjave morao bi da zna ko je taj stih napisao. No,
nijesam se oko toga sporio, jer sam to već radio sa jednim drugim
koji je više mojih stihova uzeo i koji sebe smatra velikim pjesnikom.
Sve ovo pominjem samo
kao ilustraciju jedne dimenzije moje popularnosti, naročito u tom
početnom periodu. Ja nijesam pisao poeziju da bih bio slavan pisac.
Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad,
zaista, nijesam osjećao da sam "slavan", već da su ljudi razumjeli
šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik.
Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik, taj je davno
mrtav. Ali, samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližnjih.
Drugo je to što sam
ponekad nekom sekretaru komiteta znao reći da moj mandat traje
stotinama godina, a njegov samo četiri, i slično...
Sudbina anonimusa je
moja prava priroda. To je, zapravo, moja "slava ", da čovjek živi i
da bude zadovoljan svojim poslom. Jer lijep je ocjećaj kad, recimo,
zgodna žena, najavljivačica TV programa, kojoj Vitomir Nikolić ama
baš ništa ne treba u toj situaciji, odjednom "oplete" i izrecituje
neke moje stihove, a ne kaže čiji su, niti možda zna ko im je autor.
Nikad nijesam bio
spreman na onu vrstu slave koja se nosi kao transparent kroz narod i
na učešće u snobovskim manifestacijama. Od svih privilegija, koje
taj pojam podrazumijeva, koristio sam samo neko moje pravo da kažem
nešto u nevrijeme. Nešto što smatram da je istina koju će vrijeme
dokazati. Kao ono u Sarajevu 1971.
godine. Bilo je to kad su ubili ambasadora Rolovića. Ja sam tu bio
učesnik književnih susreta, i skočio sam na sto u sred hotela "Evropa"
rekavši: "Ovo je pucanj u Jugoslaviju! Naš ambasador je ubijen iz
mračnih rovova Osme sjednice CK SK Hrvatske ".
Odmah su me uhapsili.
Neko je, međutim, pozvao tadašnje autoritete i pustili su me.
Ili... opet u
Sarajevu, jedne godine, na Filozofskom fakultetu. Govore poeziju i
razgovaraju pisci. Mene sa jednom grupom poslali kod vojske i
radnika, jer su, očigledno, smatrali da ja, sa ono malo škole što
sam završio, ne mogu biti interesantan studentima i profesorima.
Pjesnikinja Dara
Sekulić, kod koje sam tog dana ručao, zamoli me da je ispratim na
taj fakultet, jer je i ona bila učesnik Susreta. Dođemo mi tamo, ja
sjedim kod vrata iako su me zvali u prvi red; i kad su svi ti
pjesnici kazali svoje stihove, pročitali prevode, kad je Izet
Sarajlić pozvao publiku da počne razgovor - kraj je skupa, ustane
neka djevojka i kaže: "Mi smo u publici primijetili crnogorskog
pjesnika Vita Nikolića, pa bismo željeli njega da čujemo".
I to je prihvaćeno
jednim frenetičnim aplauzom. Oko 250 ljudi grunulo je kao jedan.
Situacija za mene delikatna, neprijatna. Pravdam se da sam došao bez
knjige, da ne znam stihove napamet... Ipak, morao sam izaći i
govoriti stihove.
Za "visok" nivo moje
poezije zahvalnost dugujem i nikšićkim planinarima. Frinjo Kontić
je, naime, na vrhu Mon Blana govorio moje stihove."
Pjesnikova ostavština
nije obimom velika. U njoj su i tri sveske dnevnika, ustvari,
pokušaja vođenja dnevnika tokom 1966., 1967. i 1973. godine. Riječ
je o veoma kratkim dnevničkim zapisima, bilješkama i razmišljanjima,
nesumnjivo od značaja za poznavanje Nikolićeve književne radionice i
života.
U dilemi da li ovom
prilikom pred čitaoce iznijeti autorovom rukom ispisivanu
najskriveniju intimu, mnoge trenutke rezignacije, posustalosti,
malodušja, njegov britki, lucidni sud o nekim poznatim i manje
poznatim savremenicima, ljudima koje voli ili ne voli, pjesme za
koje je sam Nikolić smatrao da ih ne treba štampati, uz, naravno,
dozvolu njegove životne saputnice, odlučio sam se za jedan izbor iz
tih dnevničkih zapisa, koji korespondira sa lirikom ovog pjesnika.
Knjiga koju imate u rukama priređena je od, do sada, neobjavljenog
materijala, skinutog sa magnetofonske trake, razgovora vođenih sa
Vitom zadnjih godina njegovog života i od nekoliko sjećanja
prijatelja, ljudi koji su ra najbolje poznavali. Prvo zapažanje u
tom radu je bilo da je Vitomir Nikolić: slobodni duh, raskošni
rasipnik u dosjetkama, nesputani kritičar svog vremena, na život i
ljude gledao isključivo - pjesnički. Iako kontraverzan u ponašanju,
neodmjeren do drskosti u replikama, uvijek "nepodoban za zvaničnu
politiku, u svojoj biti bio je samo umjetnik - i ništa više.
Mada je zbog toga imao golemih problema (zatvorske kazne,
otkazi na poslu...), ni u svojim dnevnicima, ni u razgovorima
vođenim pred kraj života, nije kazao niti jednu neprijatnu riječ ili
misao o vinovnicima tih njegovih ličnih nevolja. Zanimljivo je sa
kolikom se sjetom i hvalom čak sjećao predstavnika vlasti u Nikšiću
do 1970. godine, kad je iz ovog grada otišao u Titograd, gdje je u "Pobjedi"
i Radio Titogradu dugo bio profesionalni novinar. To vrijeme je,
uglavnom, i obuhvaćeno sadržajem ovog izdanja, koje će, vjerujemo,
poslužiti za temeljnije proučavanje njegovog života i cjelokupnog
djela.
Drugi dio Nikolićeve
književne ostavštine, traganje po
narodnom pamćenju "Skraja na kraj zaborava", treba svakako objaviti
u okviru njegovih sabranih djela, a za to je neophodno angažovanje
odgovarajućih stručnjaka.
Ništa manje nije
interesantan ni njegov novinarski angažman o kome je ovako govorio:
"Novinarstvo autorsko,
reportersko, vrlo je zgodno i kao podsjetnik piscu kasnije, kad se "smiri",
stekne iskustvo, da se vrati nekim temama, pa tako neke moje
bilješke sa putovanja danas već liče na jednu finu memoarsku građu.
Uvijek sam imao kompleks da nijesam ništa rekao pišući o nekoj
interesantnoj temi na samo dvije-tri šlajfne, ali danas, kad
pogledam te tekstove, vidim da je ono esencijalno što je trebalo
zabilježiti - zabilježeno.
A ono drugo
novinarstvo - političko, ono je pogubno za čovjeka koji xoće da se
bavi poezijom. Jer, to je zaista nespojivo: politika i poezija!"
Vitomir Nikolić, neobičan čovjek i pjesnik osobitog sentimenta,
djetinjstvo i mladost je proživio bez najbliže rodbine. Hendikepiran
bolešću od malena, nemaštinom, godinama i decenijama životarenjem od
danas do sjutra, do svijanja porodičnog gnijezda, usamljen i bez
uobičajenih životnih radosti, sklonište je nalazio jedino u poeziji
i kafanskom ambijentu.
Ali,
vječiti buntovnik koga "nijesu ozbiljno shvatali", snagom izuzetnog
talenta ispjevao je stihove najfinijeg kova, nježne, iskonski lijepe
poetske ispovijesti, kojima je i prije objavljivanja prve zbirke
ovladao dušama svojih bližnjih, naišao na veliki odjek kod
ljubitelja poezije. Prirodno obdaren, pjevao je najčistijim jezikom
pjesnika tradicionaliste, čime se ponosio: "Sva moja poezija,
novinarstvo - autorske rubrike "Crnom Gorom putem i bespućem" i "Dobro
došli u Crnu Goru" - sve što sam pričao i što je ostalo zabilježeno
- sve je to moje traganje za informacijama iz narodnog pamćenja. A
koliko sam ja slab pjesnik - to tek sad znam, dok pišem katren "Polako
ulazim zaboravu u trag", dok
istražujem narodno pamćenje. I, nemam razloga da se nimalo stidim
uticaja Jesenjina, a naročito svojih pjesnika, svoga jezika i svoje
tradicije. "
Zadnjih godina, pred
smrt, više instinktom nego spoznajom novog zla oko njega, zgrožen
surovošću nove ratne i poratne jave, nije učestvovao na književnim
manifestacijama, rijetko je iz kuće izlazio. Zbunjen i rezigniran,
otišao je iz ovog svijeta u jesen 1994. godine.
Kolumbijski književni
velikan, Gabrijel Garsija Markes, na temu života i stvaranja,
govorio je: "Život je najvažniji zadatak pisca. Ko nije živio, taj
ne može da piše. Piše ko je živio. "
Kad je riječ o
Vitomiru Nikoliću i njemu srodnim pjesnicima, može se reći: "Pjeva
ko je - bolovao."
Vrijeme poezije
Vitomira Nikolića nikad neće proći. Ta vrsta lirike je vječna.
.jpg)
