Tekst

Vitomir Vito Nikolić

mjesto: Nikšić

država: Crna Gora

autor info

Vitomir Vito Nikolić

biografija: Vitomir Vito Nikolić (Mostar, 27. april 1934 — Podgorica, 10. septembar 1994) bio je crnogorski pjesnik, novinar i putopisac. Za života je objavio tri zbirke pjesama. Četvrtu zbirku pjesama objavio je njegov prijatelj Rajko Babović. Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa.

"Rođen sam u Mostaru. Majka mi je iz Bukovice, od Jegdića. Moji Nikolići su iz Ozrinića. Ja sam kompletan Nikšićanin, iako već dugo živim u Titogradu", uvijek je isticao.

Život nije mazio pjesnika Vita Nikolića. Porijeklom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Rat je presjekao njegovo djetinjstvo. U aprilu 1941. sa porodicom je izbjegao u Nikšić. Bio je svjedok dosad najstrašnijeg rata, stradalnik u godinama kada se uče slova. On i njegov drug Nikola našli su bombu. Vitov dvanaestogodišnji brat je dotrčao, uzeo bombu i bacio je. Ali, ona je udarila u neko drvo i eksplodirala. Vito je zadobio lakše povrede, a brat i drug su poginuli. Italijani su 1943. godine ubili Vitovog oca. Neko vrijeme Vito je živio kod tetke u Mostaru, pa je otuda opet morao bježati u Nikšić. A kad se rat završio, on i njegovi vršnjaci slične sudbine okupili su se u domovima za ratnu siročad. Kasnije će Vito u stihovima progovoriti o toj generaciji koja je morala da shvati - "u jednom dobu kad se teško šta shvata, kako nam niko ne može vratiti ni mrtvu majku, ni oca, ni brata".

Možemo li da shvatimo šta znači taj osjećaj o kome priča Vito, kako je najteže u domu bilo to kada drugovima stignu pisma, paketi ili posjeta, a njemu ništa, niko! Ili, kad kaže: "Ja nikada ne mogu imati velikih prohtjeva, većih od tri obroka dnevno i tople sobe!"

Siromaštvo je dostojanstveno podnosio. Pošto nije imao stan, jedno vrijeme je noćio pod stepeništem, zatim u željezničkom vagonu. U tako teškim životnim uslovima, razbolio se i postao česti gost sanatorijuma. Četiri godine bio je vezan za bolesničku postelju. Već od rođenja zadojen čemerom, nije se predavao. Sav u bolu, nadanjima i iščekivanjima, živio je ipak svoj život.

Prve zbirke pjesama "Drumovanja" i "Sunce, hladno mi je!" Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji sa kojima je provodio kafanski život.

Stalno je bio u sukobu s vlašću, odležao je neko vrijeme i u zatvoru, ali su ga pojedinci iz te vlasti i štitili. Vjera Kovačević, tadašnji sekretar Opštinskog komiteta u Nikšiću, obezbijedila mu je garsonjeru.

Iz Nikšića se preselio u Titograd (današnju Podgoricu) i zaposlio se u redakciji "Pobjeda". Njegove reportaže "Crnom Gorom putem i bespućem" su, u stvari, priče.

Ponekad je Vito priređivao književne večeri u kafanama, pred brojnom publikom koju je on znao da razgali i uzbudi svojim stihovima.

Pisao je i pjesme za djecu, od kojih su se neke našle u čitankama za osnovce.

Vitove pjesme često se recituju u kafanskom štimungu, jer su većinom nastale za kafanskim stolom. I danas je hit pjesma Mikija Jevremovića "Pijem". Vito Nikolić je otkrio da su to njegovi stihovi, presavio je tabak i podnio tužbu zbog plagijata. Suđenje je bilo interesantno za novinare i čitalačku publiku, ali su se njih dvojica brzo pomirili na sudu. Zahvaljujući njihovoj "koprodukciji" dugo vec pjevušimo pjesmu "Pijem".

Kad god pročitamo nevelik pjesnički opus Vita Nikolića ne možemo se oteti utisku da se radi o autentičnom pjesniku, liričaru sa spontanim izrazom, u čijim pjesmama ima puno sjete, gorčine, lične tragike i sugestivne slikovitosti.

Vito je prestao da drumuje 1994. godine ("Pustite me, pustite da odem, bez pitanja kako i zašto i dokle, drumovi uvijek nekuda vode, a ja sam nomadskom gladju proklet."), a njegova poezija prihvaćena je u narodu i nastavlja da živi.

◄•►

Raspad Jugoslavije učinio je da Vito Nikolić kao pjesnik zanijemi. Zbog nepristajanja da se uključi u ratno-huškaču propagandu matičnog lista „Pobjeda” u septembru 1991. godine dobio je radnu knjižicu i rješenje o prestanku radnog odnosa. Teško je podnio rušenje Starog mosta u Mostaru i granatiranje Dubrovnika. Zbog svega toga povukao se u tišinu svog doma.

autor info

vitomir vito nikolić pomen

Vitomir Vito Nikolić

Negdje nekakva kapija pjeva, s prizvukom tuge zaboravljenih

Potonji crnogorski boem, naš Jesenjin kako su ga ljudi zvali, Vitomir Vito Nikolić rođen je 27. aprila 1934. godine u Mostaru. Preminuo je tiho, u snu, u svom stanu u Podgorici 10. septembra 1994.

Nikolić je stvarao je u drugoj polovini 20. vijeka, njegov opus je raznovrsan, a stil poseban. Njegovi stihovi odišu ljubavlju, nostalgijom, melanholijom, ironijom i osjećanjima bola, a prolaznost života, starost i bolesti koje sa sobom starost nosi, smrt, samoubistvo su samo neki od motiva koji se pojavljuju u Vitovim pjesmama. Ono što povezuje sve pjesme jeste bujica osjećanja koja izviru iz njegovih stihova, ostavljajući poseban utisak na čitaoce.

Kako je i sam kazao, nije pisao poeziju da bi bio slavan pisac.

“Želio sam, naravno, da ta poezija bude prihvaćena. Ali, nikad zaista nijesam osjećao da sam slavan, već da su ljudi razumjeli šta sam htio da kažem. Mislim da je svaki živi čovjek pjesnik. Pjesnik je u svakom ljudskom stvoru. Ko nije pjesnik taj je davno mrtav. Ali samo neki uspiju ovladati dušama svojih bližinjih”, govorio je Vito.

Rođen je 27. aprila u Mostaru, 1934. godine, a nakon smrti majke i bombardovanja Mostara, Vitov otac sklanja se sa sinovima u rodni Nikšić. Nedugo zatim, u dječijoj igri sa ručnom bombom, samo godinu dana kasnije, poginuo je Vitov dvanaestogodišnji brat. Tragedija za dječaka nije se tu zaustavila, godinu dana poslije smrti brata, od rafala italijanske patrole, poginuo je i Borivoje, Vitov otac.

Vito ostaje sam sa svojih devet godina, a svoje utočište našao u domu za ratnu siročad. Ubrzo je obolio od tuberkoloze, zbog čega se liječio u Brezoviku, odakle je pobjegao sa svojih dvadesetak godina.

Bio je gotovo sve što jedan čovjek u ovom životu može biti: siroče, skitnica, boem, zatvorenik, novinar, kritičar vlasti i pjesnik.

Njegova prva zbirka poezije “Drumovanja”, objavljena je u Nikšiću 1962. godine. Izdanje zbirke “Sunce, hladno mi je”, objavljeno je takođe u Nikšiću, 1968. godine, a knjiga “Stihovi” objavljena je u Podgorici 1981. godine. “Stare i nove pjesme” objavljene su 1991. u Nikšiću, a izabrane pjesme pod naslovom “Posljednja pjesma”, u Rijeci Crnojevića, 1994. godine.

Za razliku od života, njegova smrt je bila tiha, pa je došla je u snu, 10. septembra 1994. godine. Sahranjen je na privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, na mjestu gdje se prvih godina poslije Drugog svjetskog rata nalazila svlačionica fudbalskog kluba Sutjeska, u kojoj je Vito, kao mladi beskućnik proveo dvije ledene nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti, njegovi posmrtni ostaci prenijeti su na staro nikšićko groblje.

izvor: cdm.me ›››