autor tekst 003 ›››

 

 

Tomislav Jakić

 

Pošast kapitalizma

 Okoštale forme dominantnog društveno-ekonomskog sistema pokazale su se kao osnovna prepreka u efikasnoj borbi protiv pandemije, odnosno demonstrirale su svoju najcrnju stranu omogućivši onima koji imaju da se liječe, a prepuštajući one koji nemaju bolesti i smrti

 U poplavi vijesti o pandemiji, o tome kako se ona širi posvuda, dok su vlade iz različitih razloga - od političkih kalkulacija sračunatih na održavanje izbora i opstanak na vlasti pa do populističkog podilaženja javnosti - popuštale, pa čak i ukidale mjere usmjerene na sprječavanje njezina širenja, jedna je informacija prošla, kako se to voli reći, ispod radara. Nezasluženo. Jer upravo ona upućuje na ključnu opasnost s kojom je suočen današnji svijet. A to nije virus!

 Citiramo: ‘Brazilski predsjednik Bolsonaro uložio je veto na odredbe zakona koji obvezuje vladu da usred pandemije Covida-19 osigura zajednicama starosjedilaca pitku vodu, dezinfekcijska sredstva i bolničke krevete’. I to nije skinuto s neke od društvenih mreža. Riječ je o vijesti što ju je objavila ugledna novinska agencija Reuters. No tek u nastavku slijedi ono što je bitno, a ujedno i doslovno monstruozno. Dolazi odgovor na pitanje zašto je brazilski predsjednik to učinio. I opet doslovni citat: ‘Kancelarija brazilskog predsjednika objavila je da su odredbe zakona, što ga je odobrio Kongres, protiv javnog interesa i neustavne jer nameću troškove saveznoj vladi bez novih izvora prihoda’. Prevedeno na jezik svakodnevice to znači sljedeće: ako nema zarade (profita), onda nema ni pomoći. Pritom valja imati na umu da su upravo autohtone plemenske zajednice u Brazilu (inače zemlji drugoj u svijetu po broju zaraženih i umrlih od Covida-19) izrazito ranjive i da upozoravaju kako im prijeti potpuno istrebljenje ukoliko im se ne pomogne.

 Da je riječ samo o Brazilu, mogli bismo to pripisati tamošnjem predsjedniku koji je uporno ignorirao opasnost pandemije, dok se i sam nije zarazio. No nije to usamljen slučaj, u pitanju je trend. I u SAD predstavnici nekih indijanskih plemena koja (sva) i dandanas žive u rezervatima kamo su ih strpali bijeli kolonizatori, tuže se kako naprosto nisu u stanju poštivati upute zdravstvenih stručnjaka da na primjer često peru ruke jer, kako kažu, ‘mi jedva da imamo dovoljno vode za piće’. Trumpu ne pada na pamet odrediti da se u takve rezervate dnevno upućuju cisterne s vodom za pranje, najvjerojatnije također zato što bi bila riječ o trošku ‘bez novih izvora prihoda’.

 Pogledajmo sada malo širi kontekst. Sva ona upozorenja što se ovih dana mogu čuti iz razvijenih kapitalističkih zemalja svode se na konstataciju da gospodarstvo ne bi moglo izdržati još jedno blokiranje poput onoga kakvo se pokazalo djelotvornim (ovisno o tome kada je uvedeno i kako je prakticirano) u prvim tjednima pandemije. Pa se umjesto toga lansira krilatica kako moramo ‘plesati s virusom’, odnosno kako moramo naučiti živjeti s virusom. Što ne znači ništa drugo nego da potrošačko društvo ne može opstati bez potrošnje pa se mirno preuzima rizik širenja pandemije (s krajnjom konzekvencom umiranja tisuća i tisuća ljudi) ako je to cijena da opstanu gospodarstva fokusirana isključivo na ostvarenje profita. Što nas vraća na zaključak s početka ovoga teksta. Naime, da najveća opasnost za čovječanstvo nije još uvijek nedovoljno istražen virus, nego nesposobnost liberalnog kapitalizma (koji se sveo na predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku) da se pandemiji odupre. I to zato što su u pitanju ‘troškovi bez novih izvora prihoda’. A to znači da je primarna opasnost za ljudski rod društveno-ekonomski sustav što ga vladajuće gospodarsko-političke oligarhije smatraju bogomdanim i nedodirljivim. Neupitnim i vječnim!

 I da ne bi bilo zabune. Ovaj autor ne zagovara povratak na socijalizam u bilo kojem do sada poznatom obliku. Ali ostavlja otvorenom mogućnost da bi jedan drugi i drugačiji sustav koji bi nužno morao sadržavati i određene elemente socijalizma mogao biti (pa bi i bio) ono čemu treba težiti. Hoćemo li ga zvati kapitalizmom s ljudskim likom ili socijalizmom XXI stoljeća, to nije važno. Bitan je sadržaj. U svakom slučaju, okoštale forme u svijetu dominantnog sustava pokazale su se osnovnom zaprekom u efikasnoj borbi protiv pandemije, odnosno demonstrirale su još jednom svoju najcrnju stranu, omogućivši onima koji imaju da se liječe (i izliječe), a prepuštajući one koji nemaju - bolesti i smrti.

 A da sa sustavom nešto (mnogo toga!) nije u redu pokazuju i mjere što ih neke zemlje poduzimaju kako bi spasile svoje zrakoplovne tvrtke. Uglavnom se pritom bježi od izraza ‘nacionalizacija’, ali ono što se poduzima - svodi se upravo na to. Njemačka vlada upumpava goleme svote u Lufthansu, slično radi talijanska vlada s Al Italijom, a upravo ovih dana i Izrael je odlučio nacionalizirati svoju zrakoplovnu tvrtku El Al. Riječ je, suvišno je i spomenuti, o privatnim tvrtkama ili o onima u kojima država ima tek manji udio. Pritom se naglasak posvuda stavlja na privremenost tih mjera, jer šampioni kapitalizma niti mogu niti hoće priznati njegov osnovni nedostatak. Neprikosnoveno i nedodirljivo privatno vlasništvo, privatizacija svega i svačega (od obrazovanja do zdravstva, pa čak i do zatvora), slobodno tržište, ničim ometani ili ograničavani zakoni ponude i potražnje, svođenje države na servis vrlo ograničenog opsega i još manjih ovlasti, kao i profit kao jedino čemu treba težiti, kao pokretač i svrha svega, pa u krajnjoj liniji i postojanja ljudi, sve to ne samo da nije dovoljno kada se treba suprotstaviti pandemiji, već se pokazuje kao ključna prepreka u efikasnom suprotstavljanju. Jer traži troškove bez novih izvora prihoda! Dakle, ako ne prodajemo i ne zarađujemo, ne možemo ni dati. Nikome i ništa. Pa ni lijek, ni vodu, ni dezinfekcijska sredstva.

 Do kojih apsurda, do kojih nakaradnosti vodi takva ‘filozofija’ pokazuju dva primjera. Na samom početku pandemije američki predsjednik Donald Trump pregovarao je s predstavnicima jedne njemačke farmaceutske tvrtke nastojeći ih nagovoriti da - kada uspiju napraviti cjepivo protiv Covida-19 - njegovoj zemlji prodaju ekskluzivno pravo na korištenje toga cjepiva. Da bi liječio sve Amerikance, pa i one Indijance koji nemaju dovoljno vode ni da nekoliko puta dnevno operu ruke? Ni govora! Zato da napravi dobar posao. Da je Amerika uspjela kupiti ekskluzivno pravo na cjepivo, ona bi ga po svojim uvjetima mogla prodavati na svjetskom tržištu. Cjepivo za Trumpa (čitaj: kapitalizam) nije lijek, nego roba koju se profitabilno može unovčiti. Pokušaj nije uspio jer se usprotivila njemačka vlada. I drugi je primjer vezan uz SAD. Trump je svoju zemlju povukao iz SZO. Zato što je ona prikrivala kineske pogreške u inicijalnom suprotstavljanju pandemiji, kao što američki predsjednik uporno tvrdi? Ni slučajno! Riječ je o tome da su sve članice SZO obvezne svako cjepivo (ili lijek) što ga razviju bez ikakve naplate staviti na raspolaganje svim ostalim članicama, a praktički cijelome svijetu. Pa onda nema ni velike zarade, ni golemog profita. Trump vjerojatno smatra kako će Amerikancima uspjeti razviti cjepivo prije drugih, pa opet za sebe želi sačuvati ekskluzivni proizvod. Da bi ga mogao prodavati i ostvarivati profit.

 U svemu tome potpuno se izgubio pojam solidarnosti. Onima koji su je pokazali (Kina, Rusija, Kuba) predbacuje se ‘nepošteno ponašanje’. A na spoznaju da se sve može (i mora) mijenjati očito će se još dugo čekati. Ima li vremena za čekanje? Nema. Postoji li, u eri opčinjenosti tehnološkim napretkom, svijest o tome da čovječanstvo kroz cijelu povijest svoj napredak zahvaljuje ljudskom umu, sposobnosti čovjeka da razvija vizije i da ih ostvaruje? Ne postoji (više ili još?). I zato smo suočeni s pitanjem sustava, a ne virusa.

Tko to ne shvaća danas, shvatit će sutra.

 

 izvor: portalnovosti.com ›››

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Tomislav Jakić

 

Evropa je umrla

 Evropa je umrla u blatu u koje propadaju dječje noge na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske...

 U  dubokom blatu kojim gaze uplakana izbjeglička djeca na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, umrla je ideja ujedinjene Evrope. Na bodljikavoj žici kojom je zatvorena granica između Mađarske i Hrvatske, članica Evropske unije, umrla je ujedinjena Evropa, baš kao i na slovensko-hrvatskoj granici na koju su izašla borna vozila slovenske vojske. U anketama u kojima se građani novih članica EU izjašnjavaju protiv primanja izbjeglica-nekršćana i u plamenu koji gotovo svakodnevno guta po jedan azil namijenjen izbjeglicama u Njemačkoj, umro je koncept multikulturalizma i multireligioznosti, umro je zapravo koncept tolerancije i snošljivosti među ljudima koji jesu različiti, čak i onda kada su iste nacije, rase ili vjere.

 "Mnogo htjela, mnogo  započela”...

Umrla je Evropa.

 Na njezinom nadgrobnom spomeniku, podigne li ga ikad itko, pisat će: ‘Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog pomanjkanja ljudskosti’. Jer, to i jest ono čemu svjedočimo posljednjih tjedana - zapanjujuće i zastrašujuće pomanjkanje ljudskosti. U početku, bilo je posve drugačije. U početku onoga što se uobičajilo nazivati izbjegličkom krizom (mada su mainstream hrvatski mediji očito dobili obvezujući naputak da izbjegavaju izraz ‘izbjeglice’ i da govore samo o migrantima - kao, došlo ljudima da se sele, pa se - eto - sele). Tada, u tim prvim tjednima, dok još nisu proradili uhodani mehanizmi stvaranja straha od drugih i drugačijih, većina je u izbjeglicama vidjela nesretnike koji traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i neimaštine, izravnih posljedica politike što je Zapad forsirano provodi na Bliskom i Srednjem istoku i u Africi (pa to nikako nisu ekonomski emigranti, nego u najboljem slučaju - politički). Ljudi su se, osobito u Hrvatskoj (mada je predsjednica već tada tražila upućivanje vojske na granice i njezino zatvaranje) prisjećali vlastitih zlih sudbina u ne tako davnim ratovima na ovim prostorima. Bili su spremni pomoći i pomagali su. Ne samo u Hrvatskoj. Austrija je bila gotovo ogledni primjer kako se izbjeglice organizirano primaju, zbrinjavaju i sprovode dalje, uz građane koji su spontano dolazili na željezničke stanice, donoseći odjeći, hranu, vodu, igračke za djecu.

Fabrike straha i netrpeljivosti

 No, kako val izbjeglica nije prestajao (a jednoga će se dana možda saznati kako je i kojim mehanizmima pokrenut o ovakvom obujmu), proradile su ‘tvornice’ straha i netrpeljivosti. Od one izjave lokalnog funkcionera u Hrvatskoj kako ‘nije ugodno kada nepoznati ljudi noću prolaze pod prozorima’, preko izjave slovačkog državnog dužnosnika da će njegova zemlja primati samo kršćane, ‘jer ovdje nema mošeja, pa se muslimani ne bi osjećali ugodno’, ili prepotentnih riječi notornog mađarskog premijera Orbana koji je svojoj zemlji pripisao ulogu ‘predziđa i Evrope, i kršćanstva’, sve do anketa u Poljskoj, Češkoj i još nekim postsocijalističkim zemljama u kojima se uvjerljiva većina izjašnjava protiv primanja izbjeglica, te - napokon - nedavnog impresivnog skupa desnog, antievropskog pokreta Pegida u Njemačkoj koji je, također uz zahtjeve za prestankom primanja izbjeglica, na ulice Dresdena izveo nekih deset do petnaest tisuća pristaša (doduše, okupilo se otprilike isto toliko onih koji zastupaju suprotna stanovišta). Plimni val suosjećanja polako je jenjavao, pa se čak i snimateljica privatne mađarske televizije koja je snimljena (dakle - nepobitno dokazano) kako na granici podmeće nogu izbjeglici s djetetom u naručju odvažila izjaviti da će tužiti i toga nesretnika (jer ‘mijenja iskaz’, a za ono što je snimljeno - koga briga) i Facebook koji ne uklanja pogrdne poruke na njezinom profilu.

 A njemačka kancelarka Angela Merkel suočena sa sve većim otporom primanju izbjeglica, poglavito od bavarske Kršćansko(?)-socijalne unije, ali i od socijaldemokrata koji su partneri u koaliciji, povukla je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez. Tjedan dana prije izbora u Turskoj otišla je u Ankaru i dopustila predsjedniku Erdoganu (koji neskriveno koketira s islamizmom i jedan je od najčvršćih stupova alijanse što pod svaku cijenu želi srušiti Assadov režim u Siriji) da je otvoreno ucjenjuje: ja ću spriječiti izbjeglice da idu put Evrope, a Evropa će mi dati novac, omogućiti Turcima da bez viza putuju u Uniju (čime je praktično poništen famozni shengenski režim) i ponovo otvoriti pregovore o ulasku Turske u EU.

 I to radi ona ista A. Merkel koja je svojedobno bila izričito protiv primanja Turske u Uniju. U ono vrijeme, Turskoj koja je još bila moderna, sekularna država (kakvom ju je zamislio Ataturk) u multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Evropi zaista je bilo i mjesto. No, moćna se kancelarka protivila. Danas, kada pred vratima Evrope stoji sve više islamizirana, a kroz to i radikalizirana Turska koja je, objektivno, mada ne i formalno, s nasljeđem Ataturka raskrstila (uključujući i san o obnovi Otomanske imperije), ta ista kancelarka ide ‘na noge’ Erdoganu, povećavajući u znatnoj mjeri izglede za uspjeh njegovoj političkoj opciji na skorim izborima, ali i otvarajući vrata Evrope velikoj i ekonomski jakoj zemlji u trenutku kada je ta zemlja sve dalje od onih ideala kojima je Evropa težila.

 Nakon duge i teške bolesti

 Pa će u ‘otpusnom pismu’ u kojemu će jednoga dana biti konstatirana smrt Evrope ‘nakon duge i teške bolesti’ i taj potez njemačke kancelarke biti naveden kao jedan od uzroka fatalnog ishoda. No, koliko god da je istina da je Njemačka ključna članica Evropske unije, toliko je istina i to da uzrok smrti Evrope treba tražiti u samoj Evropskoj uniji, takvoj kakva jest, odnosno kakva je postala.

 Pa će - dakle - drugi, ništa manje važan uzrok umiranja Evrope, biti njezina pokazana i dokazana nesposobnost da djeluje kao da je zaista ujedinjena, da djeluje zajednički. Izbjeglička je kriza na svjetlo dana iznijela svu krhkost, točnije bi bilo reći: ispraznost fraza o evropskom jedinstvu, o dogovaranju, o jedinstvenoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Ništa od toga ne postoji, usprkos silnim sastancima, redovnim i izvanrednim skupovima šefova država i vlada, deklaracijama i izjavama. Dobrom, starom Evropom umjesto duha evropskog zajedništva, što uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel bezuspješno pokušavala apelirati, opet caruje dobri, stari nacionalizam. Na dnevnom je redu utvrđivanje granica, podizanje ograda i prepreka, zatvaranje u vlastite torove, propovijedanje (u prenesenom smislu, ali i doslovno, pri čemu - naravno - izuzimamo papu Franju) nemogućnosti i suživota, i zajedničkog života s ‘onima koji su drugačiji’.

 Paradoksalno je da se sve to nerijetko događa pod krinkom zaštite Evrope. Jer, kažu zabrinuti licemjeri, nekoliko milijuna inovjeraca promijenit će karakter našega kontinenta. A hoće li zaista? U ukupnom broju stanovnika Evrope tih bi (zamišljenih) nekoliko milijuna činilo niti dva posto ukupnog stanovništva, razumije se samo po sebi, raspodijeljeno po cijeloj Evropi i uz uvjet (a to nije nikakva netolerancija!) da se ponašaju u skladu s pravilima ponašanja i življenja u zemljama – domaćinima. Što se pak tiče kapaciteta primanja stranaca, samo je Zapadna Njemačka (dakle, ne cijela!) svojedobno bez problema primila gotovo milijun tzv. Gastarbeitera iz nekadašnje jugoslavenske federacije (da o isto takvim ‘gostujućim radnicima’ iz niza drugih zemalja i ne govorimo). Kakvi su pak kapaciteti Hrvatske u primanju izbjeglica, to dobro znaju i oni na vlasti, i oni u oporbi, jer i jedni i drugi doživjeli su ratove u kojima se raspala Jugoslavija i sasvim sigurno nisu zaboravili koliko je izbjeglica (doduše Hrvata, katolika) u ono vrijeme zbrinula Hrvatska. Govoriti sada kako Hrvatska može primiti najviše pet tisuća izbjeglica, jadno je i sramotno.

 No, stvari su takve, kakve jesu. Sjedinjene Države, čija je politika u velikoj mjeri kumovala svemu što se sada događa i kojima bi slabljenje Evrope (što nužno znači i veću ovisnost o Washingtonu) odgovaralo iz niza razloga, upadljivo se drže po strani. Rusija, koliko evropska, toliko i azijska zemlja, vojnim angažmanom u Siriji spašava Evropu od najradikalnijeg oblika islamizma, oličenoga u tzv. Islamskoj državi, mada mnogi to ne žele ni vidjeti, ni priznati, i mada je istina kako Rusija tu ima i svoje interese (primarno zaštitu vlastitog područja od militantnog islamizma, ali i zadržavanje vojnoga uporišta u Siriji).

 Pa je Evropa ostala prepuštena sama sebi. I takva, prepuštena sama sebi, umrla je. Samo što ona, sa svim zastupnicima Evropskog parlamenta, sa svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim aparatom u Bruxelleus, toga još nije svjesna, pa se ponaša kao da je živa.

 Na žalost - nije. Umrla je u blatu u koje propadaju dječje noge na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloništa u Njemačkoj. To je slika današnje Evrope, slika koja se u narednim danima može samo pogoršavati (ne dogodi li se neko pravo čudo). Ta slika govori kako je nestala Evropa, kakva je trebala biti, onakva kakvu smo željeli (barem oni koji znaju što je tolerancija, što je suživot, što je bogatstvo različitosti, što je zajedništvo u znaku Evrope). 

Ta je Evropa naprosto umrla. Mada ona to još ne zna.

 

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Tomislav Jakić

 

Uz NSA skandal globalnog prisluškivanja: CAR JE GOL!

 Afera oko globalne akcije prisluškivanja što je provodi američka obavještajna služba NSA (National Security Agency), širi se nezaustavljivo iz dana u dan. Pri tome, međutim, pozornost senzacija gladnih medija i političara (na Zapadu) koncentrira se, što nesvjesno, što namjerno na dva pitanja: koga se prisluškivalo i koliko dugo. A zaboravlja se da su na paranoidnu potrebu kontroliranja svakoga i svugdje upozoravali već prije dosta godina i neki ugledni američki znanstvenici, odnosno analitičari.

 Tako je godine 2004. Chalmers Johnson u knjizi „Militarizam, tajnovitost i kraj Republike“, objavljenoj godinu dana kasnije i u Hrvatskoj pod naslovom „Američki Rubikon“, potpuno otvoreno pisao o stvarima koje se sada tretiraju kao veliko otkriće. Pa je tako sasvim precizno naveo da od godine 1948. postoji „strogo tajni sporazum o suradnji obavještajnih agencija Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda“ koji tim zemljama omogućuje razmjenjivanje informacijama ne samo „o ciljnim državama, nego i jedna o drugoj“. Naveo je i to da je taj neformalni sporazum godine 1981. formaliziran pod kodnim imenom Echelon, te da od tada počinje razmjena neobrađenih informacija, dobivenih prisluškivanjem. Sasvim konkretno, a prema Johnsonu, „Echelon je zapravo specifični program napravljen za satelite i računala, a namijenjen prisluškivanju, odnosno presretanju nevojnog komuniciranja vlada, privatnih organizacija, poslovnih krugova i pojedinaca.“ I još jedan podatak koji je bio dostupan svakome tko se potrudi da pročita nešto više od tabloida što će ga obavijestiti o skandalima, razvodima i preljubima: „Echelon ima pod svojim nadzorom otprilike 120 satelita, odnosno njima se koristi“. Da ponovimo još jednom: sve je to objavljeno u SAD godine 2004, a u Hrvatskoj samo godinu dana kasnije. A ipak, trebao se pojaviti Edward Snowden sa svojim sasvim konkretnim otkrićima, čovjek koji je na programu globalnoga prisluškivanja i sam radio, pa da se svijet probudi, s time da se probudila javnost, pa i američka, a da se o Americi ovisni političari, od kojih su svi bili prisluškivani, bude mnogo teže, odnosno opredjeljuju se za formulacije kakve smo dugo mogli čuti iz njemačkih političkih krugova: „Ako je to točno, onda je takva praksa neprihvatljiva.“ Naravno da jest točno, i naravno da oni koji svoje izjave započinju s „ako“ dobro znaju da je točno.

 Sada, prema svemu sudeći, taj „ako“ pomalo odlazi u povijest, pa je čak i šef američke diplomacije bio prisiljen izjaviti kako su u svojim obavještajnim akcijama SAD ponekada otišle predaleko. Dobro, pa će se inzistirati na tome „ponekada“, a i dalje će se kao spasonosni plašt koji sve pokriva uvijek iznova citirati borba protiv globalnog terorizma. I to bi možda još i moglo proći, kada ne bi bila notorna istina da su se režimi super sila (dakle ne samo SAD) i u prošlosti, kada nedvojbeno postojeće opasnosti globalnog terorizma nije bilo (neovisno o tome tko ju je potakao), služili metodama što su u oštroj suprotnosti s politikom čuvanja i unapređivanja ljudskih prava. Onima koji su zaboravili, samo kao podsjetnik: od vremena Predsjednika Cartera ljudska su prava bila glavni „izvozni proizvod“ SAD (bez obzira na stanje na vlastitoj unutarnje-političkoj sceni) i nezamjenjivo oružje u borbi protiv suparničkog društveno- političkog sustava, poznatog pod imenom socijalizam (a koji se u većem dijelu tzv. socijalističkog svijeta, s izuzetkom Jugoslavije, izrodio u boljševizam). Tko se nije naslušao strašnih priča o komunističkim tajnim službama koje prisluškuju sve i svakoga, tko nije čuo za nagrađivani njemački film „Život drugoga“ koji upravo takvu praksu pokazuje na primjeru tajne službe DDR, Stasi (Staatssicherkeit), o Udbi i udbašima koji su pratili i špijunirali, bespoštedno gazeći ljudska prava građana ovdje kod nas, da i ne govorimo. No, vratimo se još jednom Chalmersu Johnsonu: „Upotrebljavali smo Središnju obavještajnu agenciju i Međunarodni monetarni fond kako bismo državnim udarima, atentatima ili gospodarskim destabiliziranjem doveli do promjene režima, i bombardirali smo ili napadali zemlje koje su s nama otvoreno raskinule, ili su se odupirale našoj hegemoniji.“ Dakle upravo sve ono za što su uvijek bile „krive“ zemlje socijalizma (koje su to, nema dvojbe, također radile).

 I tu dolazimo do onoga aspekta priče o Edwardu Snowdenu i njegovim otkrićima koju „veliki analitičari“ odbijaju uočiti. Svi koji, naime, teže hegemoniji, učvršćivanju svoje vlasti i uspostavljanju prevlasti, ne biraju sredstva, a u tome nebiranju sredstava među njima jedva da ima neke razlike. Snowdenova otkrića pokazala su, usprkos tome što on nije prvi koji je na to upozoravao (ali jest prvi koji je podastro i dokaze) da u borbi za vlast i prevlast nema nikakvog poštivanja ljudskih prava, da zaštita privatnosti spada u područje znanstvene fantastike, ili romantične daleke prošlosti, da nitko nije pošteđen, niti će prema ikome biti obzira. Što bi se reklo: car je gol! Ono što je bilo najjače propagandno oružje Zapada u borbi protiv socijalističkog Istoka pretvorilo se u bumerang. Jer, to za što se tvrdilo da rade samo Oni, to je – sada je potpuno jasno – Naše najjače oružje, ne u borbi za ljudska prava, nego u borbi za kontrolu nad cijelim svijetom, ljudskim pravima usprkos. I opet moramo konstatirati kako se sve to znalo i ranije, ako se htjelo znati – na primjer da je u bombardiranju Panama Citya 1969. prilikom rušenja generala Noriege ubijeno između 3 i 4 tisuće panamskih civila, ili – još mnogo strašnije – da je pri vojnom preuzimanju vlasti u Indoneziji godine 1965. pobijeno najmanje pola milijuna ljudi, članova, ili navodnih članova Komunističke partije, pri čemu su podaci o „sumnjivima“ novim vlastodršcima dostavljani iz – američke ambasade. Na drugoj strani su, naravno, Mađarska godine 1956., Čehoslovačka godine 1968., Afganistan i – nema potrebe dalje nabrajati.

 Ono što treba shvatiti, to je da želja za vlašću i prevlašću tjera u paranoidnu potrebu apsolutne kontrole svih (u saveznoj državi Utah dovršava se postrojenje što će, doslovno, moći pratiti elektronske komunikacije u cijelome svijetu). Ako to nije prilog za razmišljanje onima (pa i kod nas) koji svjetsku politiku još uvijek razmatraju u „crno-bijeloj tehnici“ prijatelja i neprijatelja, onda više i ne treba razmišljati. Ni o čemu. Jer, „oni“ ionako sve znaju, a „oni“ su, bez obzira na to, na kojoj strani bili – u osnovi isti.

 izvor: tacno.net ›››