autor tekst 001 ›››

 

 

Tihomir Ponoš

 

Država slomljene klupice

 No, što je dozvoljeno bogovima nije i ljudima, pa će tako država urediti kako će ljudi bankrotirati, a ona će i dalje raditi točno ono što je svakome tko zapadne u probleme s vraćanjem dugova savjetovano da ne čini

 Ima jedna zlokobna imenica, svi je se, posebno otkako je ove krize, boje. Riječ je o bankrotu.

Ne, nije bankrot uopće ono što većina ljudi misli, nije bankrot nemogućnost plaćanja vlastitih dugova.

 Bankrot je, izvorno gledano, nešto duboko nečasno

 Uzrok nemogućnosti plaćanja vlastitih dugova može biti objektivna okolnost, nešto s čim bankrotirani nema nikakve veze, jednostavno zli usud. Bankrot je, izvorno gledano, nešto duboko nečasno. Valja zaviriti u povijest i etimologiju riječi

 Dakle, banka (iliti kako bi to naši prekojadranski susjedi kazali banca) je nastala u srednjovjekovnoj Italiji.

 Tamo je izmišljeno moderno novčarstvo, a obavljalo se na banku iliti klupici. Od tog je banka nastao i bankrot iliti „banca rottta“ iliti slomljena klupica. Na sjeveru srednjovjekovne Italije nečasnim bankarima (klupičarima) lokalne bi vlasti slomile klupicu na kojoj su obavljali svoj posao ako bi novac mijenjali po nepoštenom tečaju

 To lomljenje klupice (bankrot) bila je kazna, kako očito fizička tako i moralna za nečasne bankare koji su htjeli na mijenjanju talira u dukate zaraditi više nego što se pristoji

 U međuvremenu su te davnašnje banke lijepo napredovale i bankari svoje poslove više na obavljaju na klupicama nego u zgradama koje su poodavno obzidane mramorom.

 Zabilježimo ipak da bi prevođenje naziva raznoraznih današnjih klupica koje daju primjerice lombardne kredite (pri čemu taj pridjev ne upućuje ni na što drugo nego na toponim gdje su ti krediti smišljeni – Lombardiju) danas vjerojatno izazvalo nepovjerenje u te novčarske institucije. Primjerice, Hypo Alpre-Adria Bank ne bi bilo ništa drugo nego Alpsko-jadranska klupica vodenkonja. Nije da ulijeva povjerenje.

 Tko bankrotira, pa makar i spletom nesretnih okolnosti, trebao bi nekako vratiti dug

 Vratimo se na današnje značenje bankrota, odnosno potpunog materijalno-financijskog sunovrata.

 Ovih se dana u nas naveliko raspravlja o nužnosti zakonskog uređenja osobnog bankrota. Dugogodišnji glasnogovornik burze Željko Kardum nedavno nam poručuje da „kad imate dug koji ne možete vratiti, uvijek je najbolje priznati, reći istinu, da je sve propalo i da ste bankrotirali. I da nećete platiti.

 Pognite glavu, recite da vam je žao i obećajte da to više nećete ponoviti“ . I još malo dalje, dapače grafički naznačeno, poručuje „kad ne možete vratiti dug, ne folirajte. Nipošto ne uzimajte novi kredit kako biste pokrili stari dug. Ako niste kadri nositi stari, kako ćete s još jednim, novim na duši?“

 Načelno, sve je u redu. Tko bankrotira, pa makar i spletom nesretnih okolnosti, trebao bi nekako vratiti dug.

 Ostavimo sad po strani aktualna glavinjanja koja kazuju da se ne zna pouzdano kako to urediti, kako bankrotiranoga poniziti određujući mu tutora, kako to uskladiti s postojećim propisima o ovrsi.

 Valja još jednom pročitati što je napisao čovjek koji je radio na burzi, a takvi valjda znaju što je bankrot (čitali smo o nekakvim ljudima koji su bankrotirali na burzi u New Yorku i zbog toga se bacali kroz prozor, pa takvih valjda ima i u Zagrebu) i zapitati se o kome on to doista piše. Sve što je napisao ne treba nužno strogo primjenjivati na građane nego na državu. On nije opisao državljana Republike Hrvatske u svojim rečenicama nego samu Hrvatsku.

 No, što je dozvoljeno bogovima nije i ljudima, pa će tako država urediti kako će ljudi bankrotirati, a ona će i dalje raditi točno ono što je svakome tko zapadne u probleme s vraćanjem dugova savjetovano da ne čini. Kad god se ne može vraćati postojeći kredit, dignut će se novi. I za razliku od prostog puka koji slomi vlastitu klupicu, država koja polomi svoju neće dobiti tutora.

 Dovoljno je pogledati podatke o nedostatnoj svoti za isplatu mirovina.

 Ove će godine nedostajati nešto više od 16 milijardi kuna, u posljednje tri godine nešto više od 45 milijardi kuna. Kako bi se reklo na ulici „je l' to para?“. Dovoljno je pogledati dokument koji uokviruje nacionalnu tragediju a zove se državni proračun i razliku između njegove prihodovne i rashodovne strane i svakome će biti jano da je klupica polomljena. Nečasno, naravno, ali što bi se reklo „idemo dalje“.

 izvor: novilist.hr ›››