Godina je 1943. ratna
i teška. Mjesec je avgust još traju vrućine ali je dobro za
radove u poljima. Godina je rodila. Bogata žetva je
obavljena i vršidba se priprema. Fremetin prošao fazu
zakršanja, šljiva spremljena u badnjeve i čeka kazane.
Sadijeva se sijeno i svi čekaju da dođu na red da im Milo
Ilijin dođe završiti stog, jer niko bolje od njega nije znao
završiti stog tako da ne prokisne sijeno kad dođu velike
jesenje kiše i upropaste piću za zimsku prehranu stoke. Rado
je pomagao svima.
Milovan Radev sprema
diple da uz kazan zasvira i “ugrabi” koju. Bogata i
berićetna godina u teško ratno doba. Vidi se da Talijani
nešto pripremaju i sve izgleda da je njihovo ratovanje pri
kraju, bar onakvo kako su ga spremili i započeli i započeli.
Još traju vrućine i
Zeta je dobro posjećena na kupalištima Kamenje Purenovića i
ispod Bjeliša. Mladi se sa Zete vraćaju u grupama. Neki se
sakupe u hladovini pored lijepe i hladne Zete. Najljepše
okupljalište je pod Jankovim orahom na Bjelišima i Rajovom
Česminu. Šale se, pričaju i pomalo zapjevaju onu koju znaju
svi. Tu je blizu i Jagošev vinograd. Šarak je počeo na ranom
crnom Vrancu i Rozakliji. Kako je lijepo viđeti mladost na
okupu , još samo da nema ovih ratnih strahota.
Ima tu i pokoji par.
Pazi se da se ne primijete simpatije, ali već se pomalo
nazire “ko je kome mio”. Svima dragi Milivoje Radovanov
Simonović i lijepa crnokosa Stana Jakovova Kaluđerović su,
svi to već znaju, pokazivali da se vole. Ništa ljepše od
toga kada se javi ljubav, mladenačka, čista i velika. Teško
vrijeme za snove jer nije samo rat, tu su još i neke druge
teškoće.
Kada sam se kasnije
sjećao ovih dvoje predivnih mladih, podsjećalo me sve na
dvoje mladih iz poznate narodne pjesme: “Omer i Merima”.
Prvi put sam ovu pjesmu čuo od poznatog profesora gimnazije
u Danilovgradu, književnika Dušana Đurovića. Čitao nam je u
tišini. Slušali smo voljenog profesora. Neko je tiho zajecao.
Uzdasi ! Pokoja suza, ne samo kod djevojčica već i nas malo
“tvrđih” na suzu. Saznali smo što je ljubav pa sam i ja
saznao, ono što sam vidio od Stane i Milivoja, što sve
ljubav može.
Prolaze tako dani i
kraj će avgusta. U grupama mladih, koji se okupljaju pod
Jankovim orahom, pokraj samog Jagoševog vinograda, jedan par
je bio poseban. Bili su to Stana i Milivoje. Vidi se po
ponašanju i razgovoru da su namjere ozbiljne. Dugo ostaju
ispod oraha dok se drugi razilaze kućama. Jednoga dana, kada
je sunce već zašlo za Velji Garač, ostao sam kao zamjena ocu,
kod vinograda da ga (tobož) čuvam. Nije ga se imalo od koga
čuvati, otac je to znao, ali eto tako treba biti. Stana i
Milivoje su sjeđeli ispod Jankovog oraha. Primakao sam se
ogradi vinograda iz dječje radoznalosti. Milivoje me
primijetio i došao do mene. Zamolio me da mu uberem jedan
grozd vranca. Rekao mi je da da bi Stana htjela malo grožđa.
Pogledao sam put Stane i ona mi je potvrdila glavom da bi
malo grožđa. Rekao sam mu da nemam čime da uberem grozd jer
se ne da vranac ubrati rukom, tvrda mu je peteljka. Milivoje
mi je pružio jednu malu britvicu. Bila je to lijepa britvica
izrađena u obliku ribice, koja je imala na sebi ispisano
“Sarajevo”. Uzeo sam britvicu i ubrao jedan grozd. Kada sam
Milivoju htio vratiti njegovu britvicu rekao mi je neka je
zadržim pa ću mu je vratiti poslije berbe. Mojoj sreći nije
bilo kraja. Našao sam špagu i vezao britvicu za pojas.
Britvica je, iz nekog razloga, ostala kod mene dugo, sve do
žalosnog Badnjeg dana 1945. godine.
A evo kako sam
britvicu-ribicu “Sarajevo” vratio Milivoju, Radovanovu,
Simonoviću!
Došlo je ljeto 1944.
Vruće i sušno. Malo slabiji urodi na poljima. Rat još
bijesni po Evropi, ali se osjeća da sve to neće još dugo.
Vatre, koje su prije gorjele po visovima Garča i istočnim
brdima Bjelopavlića, sve su bliže i vide se oko Slatine,
Gostilja i Zagrede. Znamo čije pucnje čujemo a poneka
topovska granata doleti iz Zagarača. Pogođena je kuća Milije
Tiodorova te pogibe njegova lijepa i dobra žena Milica. I
Lola Blažova je teško ranjena kada je pogođena kuća Blaža
Perišina Brajovića.
U Ćuriocu je poginula
mala djevojčica u kući Bogića Dragovića isto od granate.
Tako su se toga ljeta ređali događaji koji tome ljetu i
dadoše neko tragično obilježje. Najveća tragedija se
dogodila kada je poginulo pet djevojčica. Nekim čudom
sudbine, na njih se srušio avion-američka “leteća tvrđava”,
oštećena u nekom bombardovanju, koja je nakon iskakanja
posade pala na zbjeg i sklonište naroda iz okolnih kuća. I
još toga dosta, čime Bjelopavlići pamte strašne dane na
kraju Veljeg rata. Govorili su stari ljudi da ima jedna
velika i opasna zvijer koja, kada umire, snažno zamahne
repom i može najviše drvo da obali. To nas je tješilo i
davalo nadu da je kraj rata blizo.
Milivoje i Stana su
se uzeli zimus. Bilo je pri tome nekih teškoća koje su
riješili čestiti Grlićani, posebno Radivoje Ćirakov Lakić i
Murat Simov, Simonović. Jakov Tucov je popustio i dao svoju
Stanu za Milivoja. Svadba je bila skromna ali lijepa. Svi su
u Grliću htjeli pokazati kako se tome događaju raduju, pa su
donosili darove prema svojim skromnim mogućnostima. Radivoje
Ćirakov je donio dva peciva i stavio ih na tavulin ispred
kuće, izvadio sablju i oba, jednim udarcem, presjekao. Baba
Miluša Radivojeva je donijela veliku tepsiju priganica i
podosta mladoga sira a Mato Petkov je poslao dvije demidžane
rakije,od one koju on peče, jednu šljivovice a drugu
lozovače. Nije izostao ni “prilog” Milovana Radeva. On je
svojom svirkom na diple unio malo vedrine pa je sve prošlo
na opšte zadovoljstvo. Godina je lijepo počela. Svadba u
selu, božić i Vaskrs se slavi, đeca idu u školu. Mislili smo
da je blizo kraj svim strepljenjima i mukama. Sve tako do
početka jula koji nam donese veliko zlo.
Nije mogao proći juli
bez neke teške i velje tragedije. Četnici Pavla Đurišića i
Jakova Jovovića su provalili pozadinsku organizaciju SKOJ-a,
članova Partije i seljaka simpatizera partizanskog pokreta.
Među prvima su povedeni Milivoje i njegov šura Radisav
Jakovov. Milivoju nepunih 19, a Radisavu koja godina više.
Božana Punišina je za te događaje imala svoj komentar: “Zar
i đecu povedoše, crna Stana Milivojeva, rekli su mi, čeka
dijete, što će sad…?” Sve je utihnulo.
Više nikoga nije bilo
na Zeti. Nije se čula ni dozivka čobančadi ni svirka
Milovana Radeva. Nema nikoga pod Jankovim orahom. Ni kokot
ne zakukurijeka, nikoga nema na Bistigi kraj džade. Zlo se
uvuklo u mirne kuće grlicke. Ni Mato Petkov više ne izlazi
da sjedi pod debelom murvom. Ne okupljamo se kod Rose
Petrove na tombolu. Nema sjednika niti bilo kakvih
okupljanja pošto mrkne. Selo čeka… Nada se nečemu a na dobro
ne sluti. Nada je postojala do jutra, 23. jula u zoru.
Zagrmjeli su pucnji iz pravca Širokih Lazina, sa Mlake.
Brzo je stigao glas:
“Četnici su izvršili strijeljanje zatvorenika iz zloglasne
Musovače. Šapat se širio po selu-svi su se pitali ko je
strijeljan. Brzo se doznalo da su strijeljana iz Grlića
četiri muškarca i dvije đevojke. Bili su to Petar Milov
Marković, Jagoš Lazov Pejović, Radisav Jakovov Kaluđerović,
Milivoje Radovanov Simonović, Milka Velišina Ćipović i Bosa
Jankova Pavlović. Mali Grlić je priložio svoju žrtvu na
oltar slobode i čovječnosti.
Podnio je taj dio
svojeg slobodarstva stojeći čvrsto na obje noge.
Bjelopavlići su tužne dane pred sam osvit slobode provodili
tugom i radošću izmiješane te čekali da svane dan kada će
duh slobode stići u plodnu ravnicu i unijeti mir i spokoj
napaćenom narodu. Sloboda je skupo plaćena jer su, uz
slobodare sa Lazina, za nju , kao aktivni borci NOP-a
prvoborci: Mirko Mijajlov Špadijer, Mirko Milošev Đurović,
jedinac Šćepan Stankov Đurović, jedinac Radivoje Punišin
Đurović kao i dva mladića koji su kao nepunoljetnici otišli
u partizane pri kraju rata: Novak Ilijin Simonović i Slavko
Blažov Đurović.
Dočekano je
oslobođenje Danilovgrada i odlazak okupatora, a sa njim i
velikog broja četnika i pristaša tog kvislinškog dijela
Crnogoraca, koji prodade dušu nizašto. I ovdje je bilo
nekoliko Grlićana koji su ostupili. Od ovih se vratio samo
Drago Milovanov Đurović, koji je kao dijete vraćen kući i
postao poznati akademski vajar. Njegov rad krasi, igrom
slučaja, spomenik na Lazinama.
Odmah se, po
oslobođenju, počelo planirati premještanje posmrtnih
ostataka slobodara iz Mlake gdje su ih zločinci ostavili u
mokrom i blatnjavom kanalu. Odlučeno je da to bude na sam
Badnji dan 1945. godine, tek nepun mjesec od oslobođenja
Danilovgrada i nepunih šest mjeseci od strijeljanja. Bila je
to nesmotrena i ishitrena odluka, što će se kasnije pokazati
kao događaj koji je, svojim događanjem dane pogibije učinio
još tragičnijim, bar za porodice i rodbinu. Izrađeni su
maleni sanduci za posmrtne ostatke i podijeljeni porodicama.
Rano ujutro je počela
ekshumacija. Došlo se do prvih ostataka nakon što je skinut
prvi sloj, još uvijek mokre zemlje. Odmah se viđelo kakvo je
stanje posmrtnih ostataka. Rodbina je stajala na brežuljku
sa kojega su zlikovci pucali na mlade slobodare.. Bila je tu
gomila ispucane municije koju je poneko uzimao kao
svojevrstan “spomen”. I ja imam nekoliko takvih čahura.
Radovi su odgođeni. Slijedećeg dana se vidjelo da je
preuranjeno sa ekshumacijom ali se nije odustalo. Gledao sam
sa onog brijega što se sve događa oko rake ali sa te daljine
nije se moglo vidjeti gotovo ništa. Vidio sam majke, očeve,
sestre i braću kako stoje iznad rake na mjestima gdje su
bili njihovi i čekali da dođu do onoga što je ostalo od
njihove djece, braće, sestara i roditelja.
Među svima se
isticala pojava Stane Milivojeve, koja je stajala na mjestu
gdje su ležali ostaci dvojice njezinih najmilijih: brata
Radisava i muža, oca djeteta koje je nosila, Milivoja.
Stajala je uspravno, podignutog čela i prekrštenim rukama na
pojasu. Bila je to živa karijatida koja stoji i izražava
svoje osjećaje dostojanstveno, na najtežem mjestu na kojem
se može čeljade naći. Nije bilo suze ni jecaja. Sve tiho i
čvrsto kako i dolikuje mjestu i vremenu, tijela voljenog
supruga i neprežaljenog brata.
Iz grupe, koja je
vršila iskop, izlazi Stanin stariji brat Miloš i ide prema
nama pitajući u prolazu ljude nešto što nijesmo mogli čuti.
Došao je do nas i pitao imamo li kakvo sječivo, nožić ili
britvulin. Nijesmo pitali što će mu sječivo. Sjetio sam se
da imam kod sebe onu malu britvicu SARAJEVO što mi je davno
dao Milivoje. Odvezao sam špagu i dao Milošu Jakovovu
britvicu oblika ribice sa napisom SARAJEVO. Ništa mi nije
rekao već je pošao prema iskopu i uskočio u njega. Prošla me
jeza na pomisao najgoru moguću. Htio sam pitati brata što će
Milošu britvica ali nijesam se usudio jer sam se bojao
odgovora.
Prošlo je nekoliko
godina od tog događaja kada. Slučajno sam srio Miloša
Jakovovog Kaluđerovića. Onako kao usput zamolio sam ga da mi
kaže što mu je trebala ona britvica. Ono što sam dobio kao
odgovor ostati će mi kao teška mora za cijeli život. Neću
reći što je bio Milošev odgovor, jer čitalac može sam
zaključiti što se tog dana događalo na Mlaki. Što su, Miloš
Jakovov i nekoliko hrabrih đevojaka iz Ćurioca, Dragović i
Đurović, koje sam poznavao ali ih nikada nijesam pitao,
radili u raki iz koje su ekshumirani ostaci njima poznatih i
nepoznatim drugovima.
Jedino što sam
siguran je to što sam saznao kako sam mojem dragom Milivoju
Simonoviću vratio BRITVICU-RIBICU “SARAJEVO”.
.jpg)
