Ozbiljnije kazano u
Crnoj Gori se radi o akutnoj i dubokoj društvenoj
patologiji, političkim inžinjeringom proizvedenom virusu
moralnog imbeciliteta koji Crnu Goru, pune dvije decenije,
drži u sljepačkom transu.
Njemačka i svijet su proslavili
dvadestogodišnjicu pada berlinskog Zida. Sjećanje me odvlači
na dane kad sam, tamo neđe osamdesetih, u nekolika navrata,
imao priliku da pređem iz Istočnog u Zapadni Berlin i
obratno: sa onim bivšim, crvenim, jugoslovenskim pasošem
koji je “otključavao” svaku granicu. Da, postojala je u
Berlinu, na najčuvenijem graničnom prelazu na svijetu,
posebna kolovozna traka na kojoj je pisalo: “Za zapad i
Jugoslaviju“. Graničari istočnih zemalja nijesu nas voljeli,
a graničari DDR u istočnom Berlinu kao da su sublimirali svu
tu netrpeljivost: nijesu to bili carinski pregledi, nego,
najčešće, čista, namjerna, teška maltretiranja.
Naravno, sve je to bila
politika. Berlinski granični punkt bio je tek jedan mali,
opipljivi djelić fronta velikog i vrelog hladnog rata.
Nijesam baš lak na suzu, ali sam
na današnji dan 1989-te plakao kao dijete gledajući scene iz
Berlina, ljude koji se grle i ljube srećni, koji lete na
krilima Nade. I ja sam se ponadao da taj veličanstveni
događaj i Jugoslaviji može donijeti blagodat, ali… zemlja
koja je svoj imiž gradila hvaleći se prekomjerno i neukusno
svojim vještim plivanjem između dva bloka, padom berlinskog
Zida zaronila je u vrelu krv sukoba iz kojih će tek izroniti
hladni i strašni, jezivi i sablasni, krvavi balkanski zidovi
novih besmislenih podjela i omraza.
Kod nas su se te iste 1989-te
tek bili ustoličili mladi, pametni i lijepi koji će svojom
kobnom politikom, svojim moralnim kukavičlukom i političkim
svaštočinjstvom dati svoj ogromni doprinos stravičnom
razvoju događaja u bivšoj Jugoslaviji.
Kad su se pojavili, izazvali su
u meni podsmjeh, tako su bili nekako star-mali i smiješni
ispod Titovih slika, skrušeni u svojim vunenim džemperima
koje će, u međuvremenu, hitro zamijeniti skupocjenim
modelima svjetskih kreatora, postajući sramotni ratni
profiteri najgore vrste.
Staljinisti u mentalitetu, podli
demagozi na riječima, dokazivali su kako vlast može biti
slatka i tamo dolje, na samom dnu pakla. Malo ko je
predviđao da će nam se i danas, dvadeset godina poslije,
bezočno smijati u lice, teško se krećući pod teretom
napljačkanog blaga, sprdajući se svakoj temeljnoj
vrijednosti kojom se, kao dinamitom, raznio u paramparčad
onaj veliki Zid.
Ono što je uskoro postalo
zastrašujuće, podsmjeh je nestaoa, bila je skoro
plebiscitarna podrška medijski sluđenog naroda koja se
agresivno manifestovala na svakom koraku.
Tako je počelo, a Crna Gora će,
u međuvremenu, postati kolijevkom jednog novog, još
sramotnijeg fenomena od onog ratnoprofiterskog: rame uz rame
sa ratnim profiterstvom razviće se pijavica antiratnog
profiterstva. Ovo drugo pružiće “državotovorni” alibi onom
prvom, nadajući se da će zajedno, ruku pod ruku,
“transformisati” Crnu Goru po mjeri svojih privatnih
interesa.
Uspjeli su, mora se priznati. Prva i Druga familija simbol
su novog crnogorskog doba.
Od ovog trenutka interesnog
savezništva ratnog i antiratnog profiterstva, crnogorski
pakao se ne može metaforički predstavljati kao tunel na
čijem se kraju, možda, nalazi svijetlo. Antiratno
profiterstvo saviće tu cijev, taj tunel naopako i svezati
njegov početak i kraj u jedno. Od tada je crnogorski pakao
postao mračno kolo, akcelerator lažnih, gnusnih,
prevarantskih poruka, alibija i obrazloženja u kojem svi,
osim krupnih lupeža, trče besmislene trke. Iz toga se crnog
kruga i kola može izaći samo probojem na isti način kao kad
se nađete u neprijateljskom obruču, drugog načina nema.
Valjda postaje zrelo…
Dnevnik “Vijesti” je simbol
saradnje ratnih i antiratnih profitera. Svjedok monstruoznog
braka iz računa, trag dinosaurusa skamenjen u glibu
najnovije crnogorske istorije. Tu činjenicu ne može sakriti
ni ciljano izbrisana, inače odlična elektronska arhiva ovog
dnevnika. Naravno, ovdje ne govorim o novinarskom kićenom
perju kojim se prema vani krila stvarna ideja osnivanja ovog
glasila, ideja služenja interesu u međuvremenu konstituisane
crnogorske Mafije.
Dnevnik “Pobjeda” simbol je
najcrnjih vremena ratnohuškačke i ratnoprofotereske
politike. Osnivanjem “Vijesti” biće gurnut u sivilo
tavorenja. Transformacija ratnog profiterstva u Mafiju
trebala je novo, moderno medijsko lice. I na “Pobjedinom”
sajtu uzalud ćete tražiti arhivu iz onih jezivih godina
crnogorskog gliba.
Dobro sam na svojoj koži osjetio
sve “Pobjedine” laži i podvale. Ipak, osim u rubrici “Pisma
čitalaca” koja se dnevno pisala u kancelariji glavnog
urednika, Pobjedini “novinari” uredno su potpisivali svoje
falsifikate. Beskrupulozno slagati, totalno se staviti na
raspolaganje političkom monopolu, bio je vid “novinarskog”
junaštva. Baš je te ljude i žene bilo briga što je pao
berlinski Zid, što se komunizam urušio, što se otvaraju nove
perspektive čitavom kontinentu, konačno, što u slobodnom
svijetu biti novinar znači pisati odgovorno.
Prosto, nijesu ga dobačali.
Upravo na ta najcrnja
“Pobjedina” vremena podsjetio me je nedavno objavljeni tekst
u “Vijestima”.
Mogu da razumijem mržnju koju
prema meni osjećaju antiratni profiteri, posebno njihov
dojučerašnji uticajni šef, kum Druge crnogorske familije.
Ima zašto: liberali su još sredinom devedesetih počeli da
ukazuju kuda stvari kreću i kako se borba za obnavljanje
crnogorske državnosti pretvara u “biznis” i sistematski,
korak-po-korak, preobraća u otvorenu podršku Mafiji.
Bez ovog napora crnogorskih
liberala, stvari Druge familije bi sigurno prošle. Ovako,
osvijeteljene su snopom svjetlosti sa onog svjetionika LSCG.
Ipak, teško da je razumljiva količina slijepe mržnje i
profesinalnog sloma sadržanih u potpunom kasapljenju mog
autorskog teksta objavljenog na mojem blogu od 5.11.09-te.
Višegodišnji napor “Pobjede” bio je podređen propagandnom
cilju mojeg pakovanja u “ustašu” za potrebe ondašnjih
Miloševićevih ratnih saveznika. Ni jedan jedini, od desetaka
i desetaka mojih demantija upućenih “Pobjeda” nikad nije
ugledao svjetlost dana. Danas, na svu sreću, onaj ko hoće da
bude obaviješten može to i da postane jednostavnim klikom
mišem, ko neće, široko mu polje…
U periodu osnivanja i još dugo
nakon toga “Vijesti” su se trudile da me, sada za političke
potrebe Mafije, upakuju u Miloševićevog “saveznika”!
Najsramniji tekstovi ovog “žanra”, kao i u “Pobjedina”
vremena, uvjek su potpisivani inicijalima, što je za znalca
bio dokaz da je iza teksta stala redakcija, a iza redakcije
policija. Ovakvi tekstovi su značili dnevnu udbašku zapovjed
izdatu preko novina za armiju šaptača koja je tekst
preuzimala, obrađivala, i prilagođavala ukusu pojedine
sredine.
Najnoviji skanadal koji su
“Vijesti” priredile na moj račun, ima za cilj da me upakuje,
ovoga puta po narudžbi dona Druge familije i na radost
dijela njegovih “novinara”, a dojučerašnjih Mafijinih
uposlenika, kao nekoga ko se “stidi” svoje rodne grude,
svoje reođene majke Crne Gore!
Tekst je, gotovo sam siguran,
“obradio” dostojan sin svoga oca na radost svih prisutnih.
Ali, ima tu jedna kvaka: gruda
je gruda, a ambijent je ambijent, pa i onaj politički i
društveni. Naravno, stid se u mom tekstu odnosi na ambijent,
a ne na majku , ambijent tačno ovakav u kojem je uopšte
moguće da se ljeta Gospodnjeg 2009-te, u novini koja se
prodaje kao evropska, demokratska, profesionalna i
nezavisna, uopšte pojavi onakav tekst. A tu nam onaj
berlinski Zid dođe samo kao ram za cjelovito sagledavanje
jednog potpunog ambijentalnog Ništavila.
Najblaže i duhovito rečeno, svi
koji iz inercije podržavaju to Ništavilo, koji misle da
dnevno ima prečih stvari od one koja znači najhitniji
izlazak iz začaranog kruga pakla, obični su mamlazi.
Ozbiljnije kazano u Crnoj
Gori se radi o akutnoj i dubokoj društvenoj patologiji,
političkim inžinjeringom proizvedenom virusu moralnog
imbeciliteta koji Crnu Goru, pune dvije decenije, drži u
sljepačkom transu.
Što drugo osim dubokog stida
prema takvom ambijentu, ratnim i antiratnim profiterima koji
su ga kreirali i onima koji ga glasovima podržavaju, može da
osjeti čeljade koje ima makar dva prsta obraza?
I nikad ne zaboravimo stid
označava početak svakog bunta, onaj poznati gest odmahivanja
rukom preko glave uz obaveznu psovku e ja više sa vama neću,
mater vam j…. dara je prevršila mjeru!
I, što ćemo sad?
izvor:
slavkoperovic.wordpress.com
›››
.jpg)
_001.jpg)