Siniša Gačić, autor dokumentarca
‘Kći Camorre’ koji se premijerno prikazuje na ZGDoxu
Cristina Pinto nekada je radila
kao plaćeni ubojica za kriminalni sindikat Camorru u
Napulju, a nakon izlaska iz talijanskog zatvora suočava se s
izazovima svakodnevnog života. Nedugo nakon što je puštena
na slobodu, njezinu dvadeset godina starijem partneru
Raffaeleu dijagnosticiran je rak pluća. Cristina utjehu
traži kod svoje 28-godišnje kćeri Ellene, trudeći se
premostiti 24 godine izbivanja iz njezina života. U dobi od
46 godina Cristina se pokušava pronaći u ulogama partnerice,
majke i bake. Sadržaj je to dokumentarnog filma „Kći
Camorre“, redatelja Siniše Gačića, koji je sniman od 2014.
do 2019. u slovensko-talijanskoj koprodukciji. Hrvatsku
premijeru film će imati u sklopu ZgDoxa koji se od 4. do 11.
listopada održava u Studentskom centru. Autor filma,
40-godišnji slovenski redatelj i scenarist Siniša Gačić, dao
je intervju Nacionalu.
NACIONAL: „Kći Camorre“ bit će
prikazana na ZgDoxu, otkud ideja za film?
Kolegica sa slovenske nacionalne
televizije Anka Pirš, koja je i scenaristica filma, neko
vrijeme je živjela u gradiću Puzzuoli u predgrađu Napulja. U
to vrijeme Cristina Pinto bila je u poluotvorenom zatvorskom
režimu, što je značilo da je tijekom dana bila na slobodi, a
u zatvor se vraćala samo noću. Anka i Cristina upoznale su
se i započele prijateljstvo. Kasnije je Anka došla do mene s
idejom da napravimo film o Cristini.
NACIONAL: Kako je izgledao vaš
susret s Cristinom, koliko ste dugo razgovarali?
Cristinu sam upoznao dva dana
prije završetka njene 24-godišnje zatvorske kazne. Zajedno
smo proveli veći dio dana, više manje smo se dogovarali o
načinu snimanja. Predstavio sam joj opservacijski pristup i
želju da je snimamo u svim životnim situacijama. Dogovorili
smo se da je možemo snimati stalno i da ćemo tek u fazi
montaže odlučivati o scenama koje možda ne želi u filmu.
Cristini sam dao „pravo veta“ na koji god snimak. Na sve je
odmah pristala i snimanje je moglo početi.
NACIONAL: Tko je Cristina Pinto?
Kakav ste dojam o njoj stekli?
Cristina je, kao i svi mi,
produkt svoje obitelji i prostora u kojem je odrasla. A
odrasla je u Napulju, gradu za koji kažu da svaki stanovnik
ima barem jednog rođaka u zatvoru. Cristina je sa 16 godina
već ispod sebe imala trojicu dilera koji su za nju prodavali
hašiš u naselju u kojem je živjela. Kako je odlično radila
posao, postala je zanimljiva šefu lokalnog klana Perrella,
koji je često dolazio kod prijatelja u zgradu u kojoj je
živjela Cristina. Dali su joj prvi zadatak i tako je počela
njena kratka karijera u Camorri. Cristinu sam doživio kao
energičnu ženu koja je svoju životnu borbu vodila u
kriminalnom svijetu muškaraca. U tom svijetu je preživjela
zbog hladnokrvnosti i odlučnosti, nikad joj nije bilo teško
kazniti nekoga pucnjem u koljeno ako bi prekršio zakon
ulice. Cristina zna reći da nikad nije naudila nedužnom
čovjeku. Igrala je poštenu igru u nepoštenom svijetu.
NACIONAL: Ona je poznata kao
Nikita, prva žena u povijesti koja je postala ubojica u
kriminalnoj organizaciji, u ovom slučaju napuljskoj mafiji.
U filmu ona o tome ne govori baš detaljno, ali u razgovoru s
kćeri gledatelj može shvatiti o čemu se radi, u razgovoru s
obitelji sazna se da nije željela biti pokajnica već je
priznala i odslužila svoju kaznu te time dobila poštovanje
obitelji i okoline. Kakav je bio njezin život, što o njoj
znate?
Cristina ima dva brata i sestru.
Živa joj je samo mama. Stariji brat je prije puno godina
umro od predoziranja heroinom, u vrijeme snimanja mlađi brat
bio je u kućnom pritvoru, mama je provela nekoliko godina u
zatvoru. Samo mlađa sestra nije imala problema sa zakonom.
Recimo da je odrastala o okolini jako povoljnoj za
oblikovanje kriminalne karijere.
NACIONAL: Koliko je važno
govoriti o mafiji, koliko je ona još uvijek snažna u životu
Italije?
Mislim da je bitno da o
mafijskim pričama Napulja pričaju ljudi koji tamo žive i
detaljno poznaju situaciju. Zato ja u filmu nisam želio
toliko pričati o mafiji jer nemam tog iskustva, želio sam
napraviti intimni film o univerzalnim osjećajima, koji se na
primjeru Cristine pokazuju u toj njezinoj borbi da postane
mama, žena i baka nakon 24 godine zatvora.
NACIONAL: U filmu saznajemo da
ima kćer Elenu i unuka Vincenza, a odnos s partnerom
Raffaeleom je turbulentan, nestabilan. Ona se želi udati,
ali on je nije zaprosio iako ju je čekao pune 24 godine.
Sad, kako sam kaže, nema novca ni za cigarete. Od čega
Cristina živi, od ribarenja, kako je u filmu?
Manja zarada dolazi im od
ribarenja, ali je to za njihov stil života puno premalo. U
južnoj Italiji puno puta nije na prvi pogled jasno tko od
čega živi. Život teče ležerno. Raffaele i Cristina skoro
nikad ne plaćaju račun u kafiću, kad odu na ručak često
konobar ne želi uzeti novac. Zašto? To znaju samo oni, ali
logično je da je iza svega trgovina uslugama.
NACIONAL: Koja je osnovna poruka
filma, što ste željeli staviti u fokus?
Osnovno pitanje koje sam si
postavljao u procesu snimanja filma bilo je: Je li osoba
koja je ljudima pucala u koljena i bila osuđivana za pokušaj
ubojstva, sposobna uspostaviti bliske emocionalne odnose na
razini ljubavnog i obiteljskog odnosa?
NACIONAL: Koje je vaše mišljenje
o talijanskoj, prvenstveno napuljskoj mafiji? Iz filma se
dobiva dojam da se nisu baš previše za nju pobrinuli.
Ne da se nisu za nju pobrinuli,
oni su je izdali. Njeni nekadašnji šefovi odlučili su se za
suradnju s policijom, uzeli su nove identitete i sad žive na
nepoznatim lokacijama. Cristinu su odbacili samo da bi sebe
zaštitili. Tako nekako i vidim mafiju, izdaleka izgleda
fascinantno, a izbliza je bijedna i pokvarena.
NACIONAL: Zašto ste odlučili
raditi dokumentarni film i kako gledate na dokumentarni film
danas, kad je jači nego ikad?
Fascinira me snimanje života jer
nikad ne znaš što će ti život donijeti.
izvor:
nacional.hr ›››
.jpg)
_001.jpg)