Zajednički život ljudi u
Bosni stoljećima je predstavljao vrijednost po sebi. O tome
se nije posebno pisalo ni govorilo, jer se živjelo! Danas
nacionalisti tvrde da ljudi različitih vjerovanja,
konfesija, običaja, boja kože, jezika i rasa – ne mogu
živjeti zajedno. Zar nacionalistički stav nije bolestan? Zar
izjava Jovana Raškovića početkom 1990-ih, da Srbi i Hrvati
više ne mogu živjeti zajedno, nije izraz neke duboke traume
koja se uvriježila između ta dva naroda i decenijama sije
smrt, mržnju i ratove? I preljeva se kao rušilačko zlo na
Bošnjake, Albance, Crnogorce, Jevreje, Rome…
Zamka etnonacionalnog
identiteta ogleda se u autizmu koji prati svako agresivno i
isključivo prenaglašavanje sopstvene kolektivne veličine u
povijesti i kulturi. U vladajućoj psihopatiji (kao osnovi
patokratije) od društvenih znanosti zahtijeva se djelimično
da govore prirodnim jezikom kako bi postale razumljive i
prihvaćene. A to znači: saosjećati s onim koji pate i koji
su žrtve fašističkih predatora. Iz tog prirodnog jezika se
razvija vlastiti objašnjavalački instrumentarij koji pomaže
velikom broju ljudi da se nose sa zbiljom. Ono što nije u
riječi kao da ne postoji! Stoga povijesno naslijeđeni
bosanski način života mora biti stavljen u riječ da bi ga
sačuvali.
Potpuna je obmana da su ljudi u
Bosni različite kulture, jezici, povijesti, mentaliteti ili
tradicije. Takvu konstrukciju podmeću religijske institucije
i glasnici etnonacijskih političkih ideologija, neznalice i
manipulatori! Obmanjivanje ljudi o njihovom identitetu je
dio politika koje provode naučne, religijske ili kulturne
institucije i političke grupacije. Etnopolitika ne želi
jedinstvo Bosne! Etnički identitet jedne socijalne grupe
uvijek je dio konteksta i ne može se izolirati od drugih
etničkih grupa, tako da je, ustvari, prožimanje socijalih
grupa koje se identificiraju na etničkoj osnovi, prirodan
proces.
Etnička grupa primarno je
socijalna grupa ili društveno-povijesna kulturna forma i
nikada ne može stajati izvan povijesno-društvenog konteksta,
u nekoj totalnoj izolaciji od drugih, nepovezana sa svijetom
u kojem jeste na neki način. Istovremeno, tokom 20. stoljeća
u Bosni je podmetana izjava da “Bosna nema svoj narod” i da
je ona puka “geografska forma” u kojoj dominiraju srpski i
hrvatski narod. Iz toga je nastala apsurdna naracija da u
Bosni žive različiti narodi kao da je to neka specifičnost
Bosne.
Bosna je svođena na “geografiju”
i bezidentitetne deskripcije, a susjedi su pojačavali svoje
obmanjujuće konstrukcije o “Bosni kao srpskoj zemlji” i
“Bošnjacima kao cvijeću hrvatstva”! Naročito je stalo
religijskim organizacijama da se ustanovi da “postoje tri
različite grupe” jer je sa tog stanovišta(sveštenička)
religija osnova života, a onda etničkog i nacionalnog
određenja grupa.
U tom svođenju naroda i nacija
na “religiju kao vododjelnicu” (M. Ekmečić), ustvari,
krivotvori se univerzalnost religijske poruke – to
raskrinkava svešteničke laži! Religija se svodi na plemensku
religiju! Stoga je svako korištenje religije u političke
svrhe nemoralno. Pored nemoralnog korištenja religije u
profane svrhe, otkuda, zapravo, toliko zlo protiv Bosne?
Andrew M. Lobaczewski je prirodu zla istraživao pod naslovom
“politička ponerologija”!
Znanost,
religija, zajednica
Odgovorna sociološko-historijska
analiza ukazuje na povijest bosanskog životakoja svjedoči
prožimanje i povijesnu naslonjenost jedinih na druge.
Stanovnici Bosne spadaju u stari evropski narod koji u
svojoj povijesti posjeduje mnoštvo identitetnih oznaka koje
ga čine prepoznatljivim među drugima. Uzimati jednu oznaku
iz narodnog identiteta, naprimjer religijsku, i na njoj
zasnivati cjelokupno narodno određenje predstavlja apsolutni
redukcionizam koji se vremenom poklapa s orijentalizirajućim
narativima i hegemonijskim projektima susjednih
velikodržavlja protiv Bosne.
Reducirati narod na religijsku
skupinu znači pokušati njegovu cjelinu istrgnuti iz
sadašnjeg vremena i vratiti je u neko predmoderno, feudalno
stanje u kojem se pojavljuje nesvjesna masa podanika
potčinjenih nekom vladaru! To je autoritarna tendencija u
našem vremenu ili pokušaj da se povijesni trenutak potpuno
potčini nekom opasnom nazadovanju koje samoubilački
protivurječi vremenu u kojem živimo. Ova kontradikcija je
toliko napadna da onemogućava aktualni život miliona ljudi i
svodi ga na stereotipe plemena i religijskih grupa,
homogenih etničkih “nacija”.
Ostaju otvorena pitanja: koji je
krajnji cilj tog reduciranja na religijsku formu? Zašto se
zanemaruje bosansko srednjovjekovlje i oblici društvenosti i
države? Mogu li, naprimjer, današnji Bošnjaci biti
posmatrani bez orijentalističkih mitova i samoobmana koji su
u političkim, znanstveno-historijskim ili književnim formama
vrlo podlo pretvarani u stereotip o “Turcima i našima”? Zar
je jedino bitno u njihovom postojanju da su muslimani ili
pripadnici neke druge religije (katolici, pravoslavci)? Kuda
će to odvesti cijeli bosanski narod u budućnosti?
Zašto se osmanski period vlasti
nad Bosnom predstavlja pod dominacijom “epskih narativa” i
zanemarivanja strašnih gubitaka bošnjačkog naroda u brojnim
ratovima? Zašto se, s druge strane, u brojnim narativima na
evropskoj razini, isključuje islam kao konstituent povijesti
Evrope? Može li evropki um napokon da se suoči s
činjenicama, da ih uzme u obzir i prestane sa “subjektivnim
uvidima” koje pokušava predstaviti kao univerzalne? Može li
se napokon nadići kartezijanska metafizika subjektivnosti u
evropskom kontekstu i orijentalizacija bosanskog na Balkanu?
Restringiranje Bosne i njezine povijesti
Već odavno, nažalost, zanemaruje
se činjenica da su Bošnjani/Bosanci bili “jedinstven” narod
od 10. do 20. stoljeća, koji je posjedovao tri religijske
sljedbe. Tek od kraja 19. stoljeća iz jedinstvenog stabla, a
na osnovu religijske diferencije koja je trajala, nastaju
tri “etničke grupe”, ali ni tada ne nastaju različite
kulture, jezici, povijesne istine, svjetovi, već se radi o
varijacijama jedne te iste kulturne forme i prenaglašavanju
njezinih specifičnosti da bi se stvorila mogućnost
eksploatacije razlike od koje živi vladavina ili neka
politika.
Na isti način i dalje se melje
žito u mlinovima od rijeke Marice, preko Lađenice što se
ulijeva u Neretvu, do Maribora, na približno isti način se
sadi voće i povrće, kosi trava, peče rakija, zida kuće,
pravi mostove preko rijeka i klisura, čuva ovce po
planinskim vrletima, plete, pjeva, tuguje, raduje… Zar
bosanske džamije i crkve, molitve i nade, ne pripadaju istoj
ljudskoj kulturnoj formi, civilizacijskom obliku postojanja
čovjeka? Kuda vodi svođenje kulture na religiju???
Restringiranje bosanskog bića
odvija se kao povijesno-politički proces tokom 19. i 20.
stoljeća koji se planski vodi iz okružja dva nacionalistička
pokreta koja su izmislila mnoštvo krivotvorina kojima su
pokušavali opravdati svoje iracionalne pothvate. U srcu te
krivotvoreće podlosti prepoznaje se projicirano sputavanje,
ograničavanje, destruktivno sužavanje Bosne i svođenje
njezine populacijena puke religijske skupine, a onaj dio
koji je prihvatio muslimansko vjerovanje iracionalno se
posmatra kao odmetnut od svoga “korijena” i “porijekla”.
To raskrinkava jedan
psihopatski pogled na vjerovanje i njegovu zlu
fundamentalističku nakanu da se homogenizira i isključi
svaka heteroglosa i pluralnost ljudskog racionaliteta.
Reduciranje političkog bića u 20. stoljeću na religijsku
skupinu označava pothvat nihilacije jednog bića kojem se
odriče politički bitak i pravo na vlastiti nacionalni
projekt. Potpuno je neprimjereno vremenu 21. stoljeća
zasnivanje politike na idejama neke religijske slike svijeta
jer se politička i religijska eshatologija ne poklapaju.
Svaki pokušaj da se one učine identičnim, kongruentnim vodi
direktno u kvazi-političku ideologiju koja svjesno
krivotvori i zloupotrebljava religijski sadržaj.
Etnonacionalizam želi cjelokupnu
kulturu podrediti sebi. U tom slučaju, nažalost, narod kao
kulturna forma biva razoren getoizirajućim
etnonacionalizmom. Važni mislioci i događaji se podređuju
konstrukciji etnonacionalizma, povijesne činjenice se
“natežu”, istine se zaobilaze, a laži se podmeću! Pljačkaši
bosanske kulturne baštine polaze od premise da ne postoji
ništa specifično bosansko u povijesti i da je to samo jedna
“geografska” činjenica koju treba okupirati i potčiniti. Iz
današnjice, koja je u agoniji etnonacionalizma, upisuju se
značenja figurama u dubokoj povijesti Bosne i onda se vrši
njihovo semantičko i ontološko prilagođavanje. Ratovi za
prošlost između srpskih i hrvatskih hegemonijskih projekata
doveli su do izopačenog tumačenja svega bosanskog
Pisanje,
čitanje, slobodna zajednica
Ivan Frano Jukić piše u 19.
stoljeću: “Neima pako veće potribe na ovome svitu od nauka:
štiti i pisati znati: iz knjigah bo čovik najlašnje može
znati: što je dužan Bogu, sebi i svomu bližnjemu.” Čini se
da bi ponovo trebalo ispostaviti zahtjev da se nauči “čitati
i pisati” znakovlje našeg vremena, da se ljudi oslobode
mraka jednoumlja i fundamentalizma i prigrle slobodu. U 20.
stoljeću dominirala je ideja “sigurnosti kroz nauku”
(Gewissheit durch Wissenschaft) ili, drugim riječima,
povjerenja u sigurnost tvrdnji nauke. Krajem istog stoljeća,
međutim, pojavili su se glasovi koji više nisu bili spremni
da apsolutno podržavaju ovo stajalište…
Ljudi
više nemaju vremena da razumiju šta to ne štima u društvu.
Čudni su im pobunjenici. Kreću se linijom manjeg otpora.
Slijede potčinjene, pripitomljene konzumerske mentalitete i
neprestano ih razvijaju u sebi. Njihovim svijetom života
dominiraju populistički heroji sa posljednjeg perona
provincije koji još nisu izašli iz druge polovine 19. i prve
polovice 20. stoljeća.
Oni još pjevaju četničke pjesme sa svojim sveštenicima
nadajući se obnovi nekog imaginarnog svijeta koji
predstavlja psihopatsko stanje kolektiva i vladara.
U dobu pandemije virusa corona
sasvim je opravdano postavljati pitanje o mentalnom zdravlju
“vladara”, vođa, političkih glavešina. O sudbini velikog
broja ljudi odlučuje jedan ili nekoliko političkih lidera!
Građani na prostorima bivše jugoslavenske države većinom ne
mogu izraziti svoju volju na izborima, jer je politički
sistem zatočen u etnopolitiku koja onemogućava razvoj
demokratskih principa i neprestano nameće “identitet krda” i
vladavinu kolektiva (etničko-religijske grupe) kao mjere
političkog.
Glavna tendencija etnopolitike
je da se cjelokupan društveni poredak reducira na etničke
kriterije, odnosno da se društvo definira prema
etničko-religijskom obrascu. U tom slučaju etnička grupa
postaje granica političkog subjekta, a time se onda nužno
postavlja pitanje o “teritoriji etničke grupe” kao da se
radi o “izvorima vode” i “pašnjacima” plemena. Sasvim
sigurno to vodi u predpolitički način organiziranja ljudske
zajednice i onemogućava vremenu primjeren oblik društvenosti
kakav je nacija kao politička zajednica građana. To se
najjasnije pokazuje u Bosni gdje je etnopolitika postala
način života koji negira sve bosansko.
Skeptičko držanje prema svemu
postojećem osigurava mogućnost mišljenja koje ne zapada u
dogmatizam niti u ideologiju. U kriznom stanju, u Sarajevu
mora postojati krizni štab u kojem su i naučnici i
operativci. U taj krizni štab moraju se slijevati sve
informacije koje su od značaja za stanje u državi. Na osnovu
tih podatka i kritičke analize istih dolazi se do uvida u
stanje na terenu i onda se daju upute i naredbe o
djelovanju. Ne mogu kormilariti kriznim stanjem društva
“operativci”!
Nema timova ljudi od znanja:
sociologa, psihologa, ekonomista, epidemiologa, virusologa,
pravnika, inžinjera, informatičara… koji će kormilariti ovim
kriznim stanjem. Građanima ne treba “vanredno stanje”, niti
vođa nacije ili poglavica, nego na znanju i istraživanju
zasnovane preporuke za svakodnevni život, sociološke analize
i ekonomske procjene, odnosno država koja će osigurati
funkcioniranje života… Mediji pokušavaju dijelom
amortizirati ovaj nedostatak tako što organiziraju programe
savjetodavnog karaktera. Novinari rade posao državnih
institucija, policijskih i istražnih agencija, tužilaštava i
inspekcija. To je nažalost znak da je država nefunkcionalna,
gotovo pa zaleđena!
.jpg)
_001.jpg)