U vrijeme prvog talasa
koronavirusa Crnogorci su kao šamani propovjedali
zajedništvo i zahvaljivali epidemiji što obnavlja prirodu.
Narod je aplaudirao doktorima i zvao policiju kad izolovane
komšije pođu do prodavnice. Volonterska mladost obilazila je
sela i gradove, dok su im roditelji sjedjeli na džakovima
brašna i držali stručna predavanja o koroni. Begić je dobio
stikere na vajberu, a Mugoša u medijima bio koliko i slavni
prezimenjak dok je vodio Podgoricu. Bogati prijatelji iz
inostranstva davali su nam maske i respiratore, kao mi njima
najbolju zemlju pored mora. Komunalna policija dobila je
status kaznene ekspedicije, a u zatvor se išlo zbog držanja
za ruke na klupi. Radili smo i učili od kuće - nikad dalje
od šefova i obaveza. Vlada je smišljala čarobne pakete
pomoći, dok smo pisali „Ne daj se mala“ po društvenim
mrežama. Tužioci su radili u tri smjene, a policija
progonila popove da ne šire virus po crkvenim portama i
grobljima. Poznavaćemo ljude koji su ostali bez posla, kao
što sad znamo zaražene. Tihovaćemo u četiri zida i moliti
nebesa da čuvaju radna mjesta kad nam NKT već čuva zdravlje.
Na ulici ćemo nositi masku i ćutati ispod nje. Dok svi ne
ozdravimo.
_001.jpg)