Rezignirana zapitanost svih nas
nad postojanjem ikakvog smisla vlastitoga sutrašnjeg dana -
to je, kako sada stvari stoje, jedina ambicija ove vlasti
Zbilja, čovječe, što oni hoće?
Al stvarno, što oni hoće, kakvu Hrvatsku?
U kontrapunktu svojih šepesavih
koraka, ta sam si dva pitanja šaptom ponavljao nakon
ponoćnog rastanka od prijatelja s kojim sam zadnjih pola
sata druženja proveo pitajući se uzajamno, bez ikakvog
suvislog odgovora, što od naše domovine zapravo, stvarno,
konkretno, realno i ozbiljno kroz sljedeće četiri godine,
ako im se posreći, kane napraviti Orešković, Karamarko i
Petrov?
Bez ironije, bez ijedne
satirične dosjetke, bez ikakve natruhe sarkazma, sasvim
ozbiljno - hej, što su njihove zajedničke ambicije, od čega
se sastoji taj neki imaginarni, zamućeni običnom oku,
'presjek skupova', ono u čemu se doista preklapaju vizije
tog frankenštajnovskog trijumvirata, da koalicijsku sitnež i
ine patuljaste kruhoborce ne spominjemo? Kakva bi to
Hrvatska trebala biti nakon četiri godine njihovog 'vladanja
na'? Evo, već tri dana si ponavljam ta ista pitanja i ne
mogu u notes zapisati nijedan odgovor - ponovit ću - lišen
ironije i sarkazma.
A od ozbiljnih, na pamet mi pada
samo jedno: oni žele stvoriti društvo potpuno
relativiziranih vrijednosti i dezorijentiranih građana;
društvo bez čvrstog oslonca bilo u čemu što čini temelje
nekih drugih, stabilnijih i uravnoteženijih država zapadnoga
civilizacijskoga kruga. Nesigurnost građana i nemogućnost da
se išta u životu običnoga čovjeka, i njegove obične
obitelji, racionalno isplanira barem pola godine unaprijed;
sveopća nelagoda, permanentna neizvjesnost i svekoliko
netalasanje kao temeljni naputak za kakvo-takvo životarenje
- to je jedina zasad uočljiva strategija nove hrvatske
vlasti, na čelu s predsjednicom koja (zbilja nije nužna
posebna ingenioznost za povlačenje prve moguće paralele!)
svojim posljednjim istupima čini isto što i oni filmski
advokati koji klijenta-silovatelja brane tvrdnjama da je
žrtva sama izazvala silovanje svojom provokativnom odjećom i
naglašeno izazovnim plesanjem u odveć kasan sat.
Rezignirana zapitanost svih nas
nad postojanjem ikakvog smisla vlastitoga sutrašnjeg dana -
to je, kako sada stvari stoje, jedina ambicija ove vlasti.
Budući da opasnost od rata na teritoriju Republike Hrvatske
više ne postoji (osim ako izbije neki totalno globalni)
nužno je izmisliti, izmišljati i svakodnevno inovirati nove
izvore preplašenosti i kolektivne potuljenosti. Valja
stvoriti nove povode za ponavljanje one mantre što se poput
zle kletve nadvija nad svaki ovdašnji naraštaj od stoljeća
sedmog: 'Samo da ovo prođe, pa će bit bolje'. U to će ime
'uvjereni antifašisti' razuvjeravati antifašiste, a
praktični vjernici teoretizirati o egzaktnim znanostima i
božanskom porijeklu gravitacijskih valova, da bi najglasniji
pozivatelji na jedinstvo istovremeno mogli ispod stola
poticati na daljnje produbljivanje ionako bezdanih
društvenih podjela. Neke će se medije šuškama dodatno
huškati, dok će se druge ušutkivati uskraćivanjem šuški.
Novca će, našeg, i dalje biti dovoljno za probrane, kao i
pravde i brzog liječenja. Neće se moći dati baš po tisuću
eura za svaku novorođenu bebu, ali i sto je nešto, nije li?
Evo ga na, već sam skrenuo u
ironiziranje, a dogovorili smo se da ću se ovaj put toga
kloniti. Ali što da radim, ne može čovjek pobjeći od sebe,
baš kao ni od one bezvremenske Kišove istine: 'Uvedite
cenzuru i dobit ćete metaforu'. A uvođenje selektivne
cenzure na svim poljima javnog življenja osjeća se u zraku,
valja se prema nama poput tmaste, teške, niske ciklone.
Oblaci koje donosi oblikom podsjećaju na one iz
najrigidnijih vremena socijalizma, kad su se stanovi
dijelili ponajprije zato da čovjek dobije četiri zida unutar
kojih će zadržavati vlastito mišljenje.
Ova vlast vapi za nekakvom
osvetom, a nema se niti kome niti za što osvećivati. U ruke
su dobili temeljito rasklimanu državu (a upravo su na tome,
na što temeljitijem rasklimavanju Hrvatske, zdušno radili -
budimo krajnje blagonakloni! - zadnje četiri godine u
oporbi), ali ipak državu koja je napokon počela pokazivati
neke brojčano iskazive simptome gospodarskog
prizdravljivanja. Nabavili su si ekonomski potkovanog
premijera koji očito (pogledajte!) ne zna govoriti bez
klimanja i blage veze nema o ustašama i komunjarama (niti ga
to imalo zanima), tako da u miru božjem mogu provoditi svoju
provjerenu špek-politiku: red kažnjavanja, red mažnjavanja.
I to je sve što se iz njihova dosadašnjeg djelovanja može
razaznati.
Ali ne brinite, velim vam, samo da ovo prođe, pa će bit
bolje.
.jpg)
_001.jpg)