Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz
u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se,
razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna,
politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da
ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što
smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se
odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju
na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela
građana.
Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji
živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama
prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok,
nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno,
mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno.
Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije
nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod
totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u
godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito
povjerenje, ohrabrivao.
U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i
različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani
nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne
ili nadmudri politička cenzura. Broj zabranjenih tema s
vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije
svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao.
Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom
pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje
su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim,
podupirale suradnju i pružale pomoć.
Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili
na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je
propala, po svemu sudeći nepovratno. Zasnovati novu,
zajedničku državu Južnih Slavena – takav pothvat izgleda
danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo –
materijalne, moralne, povijesne – teško se priznaju i još
teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju
odgovornost i uvećati tuđu. Za sve su svakome krivi ‘drugi’.
U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije,
suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i
korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom
(‘prihvatizacijom’, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema
pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve
više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da
povratka natrag nema – vara se onaj tko pomisli da bi
oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu
jugoslavenske države, tako surovo razbijene. Unatoč svemu,
moglo se, da je bilo više razbora, možda i sreće, izbjeći
barem ono najgore što se dogodilo – toliko ljudskih žrtava.
Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje
se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da
obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz
straha da ga se ne proglasi ‘jugosnostalgičarom’,
izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji
dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo
tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se
poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i postignuća.
Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv
‘regija‘. Koja? Gdje je?
U kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji,
rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo –
prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući
nepotrebna ograničenja – saobraćati ili surađivati na
civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob.
Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje
ničije identitete i posebnosti, nego – naprotiv – potiču
plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava.
Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često
uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. ‘Naša će
umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska’, upozoravao
je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su
mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim
sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere ‘stalnog i
tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske
svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili
provincije nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom
zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak,
svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha’. Ti su redci
napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo
li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova
samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu
ideologiju? Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim
kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o
nordijskim, o srednjoevropskim ili latinoameričkim kulturama
i literaturama – a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima
ni najmanji dio njezine posebnosti?
Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima
potčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti,
otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i
nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari
kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose
Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc,
Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione),
Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi
Nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević – iz albanske
obitelji koja je prodavala Dubrovniku sijerak: sorgo) itd..
Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i
Tesla, Preradović ili Desnica među inim. Lista bi se lako
dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje
jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju
u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti
predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima
koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i
provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav
Jagić i povjerio Franji Račkome: ‘Čim tko manje uči i zna,
time je bjesniji Hrvat ili Srbin’ (godine 1890).
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije
išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo
naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji
otvorio put hrvatski ilirizam. Priznati stanovite činjenice
koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju
izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite
nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska
akademija, u Beogradu srpska, u Ljubljani slovenska.
Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz
Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je
srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija
skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo
zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban – u poslanici
koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru
Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila
strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna
ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se
ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose
dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko
žezlo. Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim
zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim
stranama bivše nam države – važno bi bilo vidjeti sebe i
svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i
osudimo drugoga. Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj
nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući
vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala
posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj
platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama,
stradanjima.
Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s
kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama,
vezama i savezima među njima: Česi i Slovaci nedavno su se
mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan poput
Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti od takve
nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas
ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se
međusobno udaljuju – zajednička ih je država jedva zadržala
u svojim granicama; u Belgiji, Flamanci i Valonci s mukom
uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši
bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i
Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni
Velšani kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i
naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to
učinili poodavno, mirno i sabrano – u parlamentu su jedni
brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca;
Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom
stoljeću; Frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju
razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, ‘Padania’,
prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju
višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i
Hrvatska – i ‘regija’ također, tj. naša južnoslavenska braća
– taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga ni ne
podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu
zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama
moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu.
To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj
naš posljednji rat – daj Bože da je doista posljednji.
U raznim povijesnim razdobljima značenja jugoslavenstva
bila su različita. U devetnaestom stoljeću i na početku
dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice
na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u
najtješnjem odnosu. (Rusija je, prije oktobra 1917, više
povijesna sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos
križanićevskom nadahnuću). Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo
je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom
kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića
u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su
uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom
svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga
razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom,
donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo,
potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata,
federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav,
pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom.
Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti)
poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas
Bošnjaka) kao i raznih manjina među kojima i one albanske s
Kosova – da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do
ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u
svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto
značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je
prije bilo, na početku ili na kraju.
Postoji jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni
nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio
prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i
ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja.
Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo,
osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije
slučaj.
‘Jugonostalgija’ je danas najviše prisutna u njedrima manjih
naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog
porijekla: što si ako ti je otac Hrvat a majka Srpkinja, kao
što je to bio slučaj ‘oca domovine’ Ante Starčevića, koji se
natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili
obrnuto, kad je otac Srbin a majka Hrvatica? Moraš li se
odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se
moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne
osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima
nacionalizma koji ih okružuje i opominje.
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove
sadržaje uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u
istoj državi. Evropska unija, u koju Hrvatska ulazi nakon
Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama,
potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne,
političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo
ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i
asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju
klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim
južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo
imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i
bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i
pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje
samostalnost i posebnost.
Te riječi ne zapisujem ovdje kao utjehu ili opravdanje –
tješiti se ne mogu a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja
često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše
povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u
evropskome sklopu na bolji način nego što se to činilo.
Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje
zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu,
politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od
milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša
država imala doista značajno mjesto, važnije nego ikad u
povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno
odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može
kazniti onoga tko to pokuša.
.jpg)
_002.jpg)
_001.jpg)