Mislim da je strategija
„obavezne“ vakcinacije potpuno pogrešna, kako u svijetu tako
i kod nas. Sve da je vakcina krajnje ispitana – a nije, da
daje zadivljujuće rezultate u sprečavanju bolesti i širenju
zaraze – a očigledno je da ne daje – punoljetnim osobama se
mora dozvoliti da sami, bez pritisaka i sankcija odluče da
li će primiti vakcinu ili ne. Isto kao što žene, na primjer,
same donose odluku o abortusu. Juče sam se, poslije dužeg
razmišljanja i vaganja, vakcinisao. Uopšte ne znam da li sam
postupio pravilno ili ne. Presudile su nijanse, kao što je
uvjerenje (možda neispravno) da su simptomi bolesti uglavnom
mnogo lakši kod vakcinisanih, što sam procijenio (možda je i
to loša procjena) da će ova jesen biti alarmantna, i prije
svega zbog podatka koji sam čuo prije par dana kako je broj
vakcinisanih doktora kod nas oko 1200, a nevakcinisanih oko
500. Dok god je njihov broj bio ispod polovine – a tako je
bilo do skoro – nije mi padalo na pamet da se vakcinišem
prije njih. Jer, ako oni čija je to struka izbjegavaju
vakcinaciju, onda tu nešto definitivno nije u redu –
rezonovao sam. Sa potvrdom koju sam dobio da sam vakcinisan
neću i ne želim koristiti nijedno pravo koje se ograničava
onima koji su nevakcinisani. Uz to, podržaću svaki njihov
bunt ili protest protiv bilo koje vrste diskriminacije ili
zabrana u odnosu na nas koji smo vakcinisani. To smatram
svojom dužnošću i obavezom.
_001.jpg)