ČUVENA prva rečenica romana Ana
Karenjina – "Sve sretne obitelji su slične, a svaka nesretna
obitelj nesretna je na svoj način" vrijedi i za društva i
države. Sve sretne države su slične, a svaka nesretna ima
svoj paket nesreća i ekstremizama. Imamo i mi svoj. Nadam se
da ne treba objašnjavati da je Hrvatska duboko nesretna i
nezadovoljna zemlja, pogledajte oko sebe. No, cilj nam je
biti sretan i "normalan", zar ne?
Čvrsto sam uvjeren da se protiv
ekstremizama i luđaštva najbolje boriti, ne drugim
ekstremizmima, nego normalnošću. Npr. neprijatelj fanaticima
vjere X, nisu fanatici vjere Y (oni se zapravo jako dobro
slažu i nadopunjavaju u svom ekstremizmu), nego razum,
normalnost i uredan, pristojan život srednjeg puta. To je
dugačak, nezahvalan i težak put, za koji se tek nakon silnih
godina možemo nadati da će ga netko shvatiti. Stvar treba
gledati kao centrifugalnu i centripetalnu silu – ekstremizmi
i svi oblici nasilja centrifugalno vuku na rub, čak i kad su
na prvi pogled na dijametralno suprotnim točkama tog ruba, a
razum i normalnost vuku u središnju točku, koja je uz manja
odstupanja samo jedna. Svi vole udoban život i visok
standard, i desni i lijevi i katolici i pravoslavci. Svi
žele biti jedna od Tolstojevih sretnih obitelji, među
sretnima nema razlika, to su oni u sredini kruga. Svi na
rubu kruga su nesretni, čak i kad imaju naizgled suprotne
položaje.
Naravno, dolazak do tog centra
sreće je teško provediv, jer zastupanje razuma i
"normalnosti" nije lagano niti atraktivno, bukači i ljudi
koji u svakom momentu spuštaju razinu diskusije u blato
imaju lagan posao i ometaju taj put razuma i normalnosti.
Neki narodi u tome imaju upornosti i strpljenja – Danci,
Nizozemci, Šveđani... I zato iako i kod njih ima ekstremizma
svake fele, on je marginaliziran i pod kontrolom. Previše
ljudi u tim zemljama živi normalan, razuman, udoban život,
da bi se zajebavalo nekim budalaštinama.
Hrvatska, iz dana u dan sve veći cirkus
Gledajući potpuni cirkus u koji
se ova zemlja pretvara dan za danom, čemu se trebamo čuditi?
Pred četiri godine na vlast je, super premoćno, došla ekipa
za koju smo vjerovali da će promovirati baš tu normalnost.
Poslovnost. Biznis. Biznis je dosadan, ali kad dobro vodiš
posao imaš love za sve i svašta i bude ti super. Vjerujte
mi. Probao sam imati love i ne imati i bolje je kad imaš.
Pogledajte Norvešku.
Za tu orijentaciju na
"normalnost" imali su opću podršku. Vjerovali smo, barem ja,
da se tada razina diskusije s gluposti Kosoričine vlade i
HDZ pljačke može pomaknuti na zaista bitne teme – javni dug,
porezi, tko i kako raspolaže javnim novcem, školstvo,
strateški projekti, investicije, demografija, prestanak
beskonačnog neproduktivnog bujanja državnog budžeta bez
vidne dobrobiti za građane... od čega ćemo živjeti sutra,
tko u ovom društvu nešto proizvodi, a tko parazitira, rasipa
i živi na tuđi račun, koje su to vrijednosti koje
cijenimo... višak ministarstava, općina, državnih ureda i
agencija, gdje se ova zemlja misli pozicionirati u globalnoj
ekonomiji?
Rumunjska daje oslobođenje
poreza na plaće IT-jevaca (dalekosežna strateška odluka!),
Slovačka se pozicionirala kao powerhouse za auto industriju
(također rezultat strateških odluka), olakšanje pokretanja
startupa, rješavanje milijarde birokratskih gluposti, kao
što je recimo potreba za skladištem i kod prodaje e-knjiga,
ili izjednačenje poreza na papirna i e-izdanja itd.
Hrvatska
ne može bolje
Mislili smo da će umjesto šuplje
ideologije dominirati takve teme – ekonomija, normalnost,
razum, organizacija posla, biznis, obrazovanje za globalne
industrije 21. stoljeća, zarađivanje – i gorko smo se
razočarali. Mislili smo da Hrvatska može bolje, ali ne može.
Pokazalo se da je to ekipa koja
niti zna, niti može, niti uopće ima volje diskutirati o
tome. Ekipa lijenčina, "brigo moja pređi na drugoga",
tupavaca, čistih idiota i neznalica. I Linić kao
staljinistički otimač svega svakome tko nešto radi, da
naloži taj stroj, hinduistički bog bijesa, razdora i
financijske destrukcije. Četiri godine se apsolutno nijedno
bitno pitanje nije otvorilo niti riješilo, razni Bauci su
slijegali ramenima, Linići su gazili bakice na pijaci i
privatne firme da skupe lovu za Šegone i Merzelice, državni
budžet je nezasitno rastao (bez temelja u privredi, koja je
u istom periodu padala), novac se rasipao, nije ukinuta
nijedna općina, srezana nijedna agencija, nijedan lažni
branitelj, a predstečajne nagodbe su pak priča za sebe...
Čak niti naj naj najsitnija
pitanja s ovog popisa, ona zaista minijaturna i ideološki
nesporna, recimo izjednačenje PDV-a na e-izdanja i papirna,
nisu riješena! To je zaista 10 minuta nečijeg ministarskog
posla, ali – ne. Ne da se to njima. Neće, ne znaju. Štoviše,
sve te stvari samo su se još pogoršale – samo Mrsićevo
ministarstvo donijelo je čitavo novo brdo birokratskih
komplikacija za svakog tko želi raditi. Zemlja je propadala,
svi pokazatelji su bili u padu. Uz to, kad im je prigustilo,
vrlo veselo su sa svojim partnerima s druge strane
prihvatili spuštanje diskusije na razinu blata, i najjači
argument za reizbor bio im je "pa nećete valjda izabrati
fašiste". Ta spika paše objema stranama. Jer argumenata iz
sfere razuma i "normalnosti" nemaju.
Dubina
hrvatske propasti
I sad, nakon svega, Zoki ima
energije ko Duracell zec kad se treba svađati s "fašistima"
ili pak vlastitim stranačkim kolegama, a ova ozbiljna
pitanja uvođenja "normalnosti" su mu dosadna i bez veze.
U tome je sva dubina hrvatske
propasti – da ekipa koja treba diskutirati ozbiljne teme to
ne može (neće, ne zna). Sigurno ne očekujem diskusije o
ozbiljnim pitanjima od Karamarka. Od njega dobivamo točno
što očekujemo, on još ničime nije razočarao, isporučuje sve
po očekivanjima. SDP je fejlao u borbi za normalan,
produktivan život u globalnoj ekonomiji. O svađi s desnicom
znaju puno, ali to je zaista lagano i to može svatko, o
organizaciji posla – ne znaju ništa. A kako rekoh na početku
– bitka sa svim ekstremima, pa tako i desnim, najbolje se
dobiva ako si dosadno normalan i ekonomski uspješan.
Rezultat četiri godine
slijeganja ramenima je svakome bilo lako predvidjeti i
vidimo ga oko sebe – kad normalnost ne napravi ništa, i
pokaže se da uopće nije bila normalnost nego otimačina,
lijenost, briga za vlastite guzice i glupost, slijedi odron
u još veću propast. Ništa novo, ništa iznenađujuće. Globalni
savjeti senseija ostaju isti: Promatrajte cirkus, nastojte
što više uživati u osobnim užicima, izbjegavajte svaki
kontakt s državom na svim razinama, a mlađe generacije
uputite da, ako ikako mogu, odavde odu što dalje...
izvor:
index.hr ›››
.jpg)
_001.jpg)