autor tekst 003 ›››

 

 

Muhammad Ali

 

Genijalna ideja koja je proslavila Muhameda Alija: Mnogo pameti i malo prevare!

 Ovo nikome nisam rekao, ali trener i ja imamo jednu tajnu. Znaš li zašto sam ja najbrži bokser na svetu? Zato što sam jedini koji trenira pod vodom, rekao je tada Ali fotografu Lajf magazina

 Osim što je bio maestralni bokser čije su veštine i borbe ispisivale istoriju sporta, uhvatio se u koštac sa užasnim nasleđem robovlasništva, ratnohuškačkom politikom, ustavnim poretkom SAD, Parkinsonovom bolešću, predrasudama, mržnjom, ali i ličnim sumnjama i strahovima.

 Koliko je Ali bio dobar u samopromociji posvedočio je Nil Lajfer, verovatno najbolji sportski fotograf svoje generacije. Fotografisao je Alija za časopise "Tajm" i "Sports ilustrejted".

 Nil Lajfer:

 "Ispričaću vam priču koja će najbolje ilustrovati njegovu genijalnost. Kada je postao profesionalac, "Sports ilustrejted" je objavio članak o njemu. Za slikanje Alija za potrebe članka angažovali su honorarnog fotografa Flipa Šulkea i Ali – tada se još zvao Kasijus Klej – ga je pitao "Za koga radiš?“ Šulke mu je rekao da radi za časopis "Lajf" koji je tada bio najveći magazin u zemlji.

 U to vreme Ali nije bio toliko popularan. Jeste bio osvojio olimpijsku medalju, ali to je bilo sve.

 "Čoveče, hajde da me slikaš za "Lajf" magazin", napao ga je Ali, na šta mu je Šulke odgovorio: "To bi bilo sjajno, ali nema šanse da prođe kod urednika".

Nekako je to prihvatio, ali je postavljao isto pitanje na svakih 5 minuta.

 "Reci mi šta si sve slikao?“ pitao ga je Ali, a Šulke je objasnio da se dosta bavio podvodnom fotografijom, i da je u toj oblasti postao stručnjak. Aliju je u tom trenutku pala na pamet sjajna ideja koja govori bolje od bilo čega drugog kakav je genijalac bio.

Uspeo u životu zahvaljujući njima: 11 mudrih misli Muhameda Alija!

 Raskolačio je oči i rekao Šulkeu:

 "Ovo nikome nisam rekao, ali trener i ja imamo jednu tajnu. Znaš li zašto sam ja najbrži bokser na svetu? Zato što sam jedini koji trenira pod vodom".

 "Ne razumem", zbunjeno je odgovorio Šulke.

 Ali je nastavio: "Znaš li zašto borci nose teške cipele kada trče? Zato što kada promene obuću, dobiju jak osećaj lakoće i mogu da trče veoma brzo. E pa ja skočim u vodu do ramena i borim se pod vodom, tako da kada izađem iz vode, postajem brz kao munja jer ne postoji otpor vode".

 Šulke mu baš i nije poverovao, ali Kasijus nije odustajao i da bi ga ubedio rekao je: "Sutra ujutru ćeš videti kako to radim. Ako mi središ članak za "Lajf", dozvoliću ti da me slikaš u bazenu kako treniram".

 Šulke je narednog dana pozvao urednike "Lajf" magazina i predložio članak koji je na kraju objavljen na pet stranica.

 Dve stvari se sećam kada je taj događaj u pitanju. Prva je da je Ali bio neplivač, a druga da nikad u životu nije zamahnuo rukom ispod vode.

 Takav genijalac se ne rađa često. Malo genijalac, malo prevarant".

 *Citat preuzet iz knjige "Muhamed Ali: Životna priča“.

 Zašto nikada nikome ne treba otkrivati svoje planove i želje: Razlog je prost!

izvor: stil.kurir.rs ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Muhammad Ali

 

Muhamed Ali, na primjer

 Kad obučavam novinare redovno im kažem - spremite se za bitke sa jačima od sebe. Jedino one imaju smisla. U protivnom, pristaćete da budete dio sistema nasilja. Vremenom, način pisanja, gest i misao, sve u vama, postaće kukavičko i udvoričko. Naučite da uzvraćate na prljave udarce, ali ne prljavim udarcima. U protivnom, bićete saučesnici u proizvodnji kaljuge. U kaljuzi pobjeđuju najgori.

 Niko vas ne može naučiti šta da izaberete. To nije vještina, to je odnos prema žaru u sebi koji možete rasplamsati ili ugasiti. Samo, postoje na ovom svijetu oni koji inspirišu i raspaljuju maštu. Muhamed Ali, na primjer, i njegov ples u ringu. Onaj uzvraćeni udarac sili zbog kojeg smo navijali satove i molili majke da nas probude pred zoru. Da ne propustimo da budemo dio igre.

 Izgledalo je kao da ga kosmos miluje. Talentovan, slavan, naočit. Milioni s ushićenjem izgovaraju mu ime. U stvarnosti, dvadesetogodišnji tamnoputi mladić jedne je noći pokušao da uđe u restoran. Ne može - to je za bijele, rekli su. Zlatnu medalju olimpijskog prvaka bacio je u rijeku. Toliko je mogao potomak robova koji nije imao ropsku svijest. Nije pokleknuo - 1964. godine otplesao je Sonija Listona. Sa dvadeset dvije, postao je prvak svijeta.

 Ubrzo je odlučio da prihvati islam. Dječaci moje generacije i naše zemlje, nastavili su da vole i oponašaju Alija, kao što su voljeli i oponašali Kleja. Nije svuda bilo tako. Imao je on način da poduči ljude iz svoje okoline da poštuju njegov izbor. Erni Terel, grdosija od čovjeka, rugao se uoči meča novom imenu svoga protivnika. Istorija je zabilježila tu kišu udaraca u ringu koje je pratilo gromko ponavljano pitanje: What is my name? To je lektira. One koji bi drugima da propisuju ime i da određuju čiji je gospod bog ispravniji, ne treba moliti. Treba im se suprotstaviti.

 Muhamed Ali je dokazao da svrha bilo koje norme nije postavljanje ljestvice tako da je mnogi mogu dokučiti. To je produkovanje osrednjosti kao mjere. Istinska norma je ono što žudimo da budemo, a znamo da biti ne možemo. To mogu bolji od nas, nekad u ljudskom rodu jedan jedini. Mnogi su mladići gledajući borbe Muhameda Alija podstaknuti da postanu bokseri. No, on se, kao prah svjetlosti, ne može i ne smije svesti na to. U njegovom pristupu boksu bilo je poetike kao u najvrjednijim umjetničkim djelima. Budi kao Muhamed Ali, nije značilo samo budi bokser, već i budi pjesnik, kao on. Značilo je i budi Muhamed Ali kad god se ljudsko ime brani.

 Ništa važno na svijetu nije samo vještina.Vještina nam je data da otkrije šta smo u stvari mi. Mladi Ali 1966. godine, razigran i moćan boksuje sa Karlom Milderbergerom. Meč odmiče i, kao što to biva, Milderbergerom je sve nemoćniji, nakon serije, obje su mu ruke klonule, bespomoćno na konopcima čeka da bude pokošen. Umjesto udarca, Ali u trenu svoje ruke podiže u zrak, dajući vremena sudiji da prekine borbu. To se ne planira, to se u srcu nosi. Nikad ne nanesi nepotrebnu bol. Ni žrtvi, ni krivcu, ni čitaocu. Muhamed Ali - najbolji udžbenik novinarstva koji znam.

 Od Prometejevih vremena, svako ko je ukrao vatru morao je to platiti. Sa 25 godina, htjeli su da ga otpreme u vijetnamski rat. Da postane ubica ili da bude ubijen. Odbio je na način koji i sad odjekuje svijetom. Kad je sve znao i mogao sve, otjerali su ga iz boksa, uzeli su mu titulu, vukli po sudnicama. Ukrali su mu tri godine života, računajući da su ubili let u njemu.

 Ako slučajno niste, odgledajte njegov meč s Džordžom Foremanom. Te 1974. godine, Muhamed Ali je već imao trideset dvije godine. Iza sebe poraz od Frejzera, kojeg je Foreman razorio, udarcima kao maljem odizao od ringa. Pogledajte tu Alijevu borbu sa jačim od sebe, taj povratak na vrh planine obasjane prvim zrakom sunca. Tamo je zapisano sve, samo čeka odjek u vašim grudima.

 Na čudesan, tragičan način, njemu kome je dato sve u izobilju, kao da nije mogao biti dat običan, srećan život. Brzo nakon zavšetka bokserske karijere, obolio je, duge 32 godine osuđen na beznadno vegetiranje. To tijelo i te ruke brže od treptaja oka, obamrli su. Glas utihnuo. Kao da je kušana njegova vjera. Nije je izgubio.

 Javiše: umro Muhamed Ali. Lažu. Neko reče: to je Bog lično došao po svog šampiona. Napiši mi istinitu priču: zašto nije i nikad umrijeti neće onaj koji je, dok je plesao u ringu, pjevao slobodi. Najbrži, najljepši, najveći.

 Piše: Esad Kočan

izvor: monitor.co.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Muhammad Ali

 

8. mart i “Fight of the Century”

 GONNA FLY NOW

Priča o dvojici najboljih neprijatelja u povijesti boksa

 Bilo je kasnije i većih borbi, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, Rumble in The Jungle ili Thrilla in Manila, ali sve su bile samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – historijskog meča u njujorškom Madison Square Gardenu, originalnog i za mnoge jedinog pravog Fight of The Century, Meča stoljeća.

Dvadeseti je vijek, doduše, već vidio dva “meča stoljeća” – prva je tako nazvana borba Jamesa Jeffriesa i Jacka Johnsona davne 1910., a druga ona mitska borba “crnog bombardera” Joea Louisa i njemačke uzdanice Maxa Schmellinga 1938. – ali ni tada, niti ikad više nije se jedan meč iščekivao kao što se čekao 8. ožujka 1971. i konačni obračun dvije neporažene žive legende, dvadesetsedmogodišnjeg Joe Fraziera – apsolutnog svjetskog prvaka u superteškoj kategoriji sa dvadeset šest pobjeda u nizu, od čega dvadeset tri knock-outom – i dvije godine starijeg Muhameda Alija, neporaženog šampiona sa trideset jednom pobjedom u nizu, od čega dvadeset pet knock-outom.

 Ali se upravo vratio u ring nakon višegodišnjeg izgnanstva zbog odbijanja da se bori u Vijetnamu. “Nikad me nijedan Vijetkongovac nije nazvao crnčugom”, objasnio je lajavi vojak Ali i 1967. na regrutaciji u Houstonu četiri puta odbio istupiti na prozivci, nakon čega su mu oduzeli boksersku licencu i pojas prvaka svijeta, te priveli na sud kao dezertera. Tri godine kasnije Vrhovni sud države New York proglasio je suspenziju nezakonitom i Muhamed Ali je s dvije povratničke pobjede, protiv Jerryja Quarryja Irca i Oscara Bonavene Ringa, najzad dobio priliku da vrati svoj ukradeni pojas.

 U suprotnom kutu, u tom će ga pojasu čekati Joseph William Frazier zvani Smokin’ Joe, strašni udarač iz Philadephije čiji je zaštitni znak bio ubojiti lijevi kroše. Taj jedinstveni kroše bio mu je uspomena na djetinjstvo u Beaufortu, u Južnoj Karolini, gdje je Billy Boy, kako su ga tada zvali, gledajući prijenose boksačkih borbi odlučio postati Rocky Marciano, i od starog šatorskog krila i kukuruza napravio boksačku vreću. Nestrpljiv da postane Marciano, jednom je promašio vreću i svom snagom udario lijevom šakom u zid, a kako siromašni roditelji nisu imali novca za liječnike, Billy Boy svoju lijevu ruku više nikad neće moći ispružiti do kraja: ni za što više ta slomljena, savijena ljevica nije bila upotrebljiva.

 Osim za najbolji lijevi kroše još od vremena Sugar Raya.

 Taj su kroše prvi upoznali školski kabadahije u njegovom rodnom gradiću, gdje su mu mlađi učenici i djevojčice davali po pola sendviča da ih nakon nastave prati kući. Ostatak Amerike za Frazierov je lijevi kroše prvi put čuo kad je 1964. kao zamjena otišao u Tokio, na nekakvo Olimpijsko prvenstvo, Olimpijske igre, tako nešto, i tamo osvojio zlatnu medalju.

 U to je vrijeme već živio u Philadelphiji i radio u klaonici Cross Brothers, koristeći za trening svaki trenutak i svaku priliku: parkovi, avenije i stepeništa Philadelphije bili su njegova gimnastička dvorana. Onda je prestao sanjati, ustao i zakoračio u surovi svijet profesionalnog boksa.

 Na impresivnom usponu prema vrhu nanizao je dvadeset četiri pobjede, uključujući i onu protiv Bonavene, iako ga je Argentinac u drugoj rundi dva puta slao na pod, i onu protiv Georgea Chuvala, hercegovačkog diva iz Kanade koji je na nogama izdržao četiri runde prije nego mu je trener zabranio petu: bolje od toga nije se moglo, jer ljubuškog Čuvala nitko – ni Muhamed Ali ni George Foreman – nikad nije oborio na pod. Smokin’ Joe je već tako viđen kao izazivač neporaženom šampionu Muhamedu Aliju, kad je The Champ zglajzao kao dezerter i otvorio mu put ka vrhu: Joe je uskoro dobio poziv WBA, koja je organizirala turnir osmorice najboljih da popuni prazno prijestolje.

 Joe Frazier, međutim, tuđe neće, a svoje ne da, i odbija sudjelovati u sramnom detroniziranju Alija. Umjesto toga, nokautirao je Bustera Mathisa za poluilegalnu titulu po WBC-u, sačekao da Jimmy Ellis uzme WBA-ov turnir, pa ga 1970. izazvao i u četvrtoj rundi dva puta poslao na pod, prije nego je Jimmyjev trener, legendarni Angelo Dundee, bacio ručnik u ring: bila su to prva dva knock-downa u cijeloj Ellisovoj karijeri. Mali Billy Boy ostvario je svoj san, i preselio u snove svoje siromašne braće. Bio je prvak svijeta.

 Sve od tog trenutka, cijeli je svijet čekao njegovu borbu s Muhamedom Alijem, meč koji će dati odgovor na pitanje tko je istinski šampion, i koji je – i prije nego je uopće dogovoren – nazvan Fight of The Century.

 Zbog svega, bit će to mnogo više od tuče dvojice odraslih muškaraca. Antiratni pokret u Sjedinjenim Državama bio je na vrhuncu, čekajući povratak Muhameda Alija kao narodnog heroja, dok je s druge strane stajao Joe Frazier, koji nije krio svoja patriotska uvjerenja. Sve do tada dobri prijatelji, braća, Ali i Frazier su odjednom postali smrtni neprijatelji: Ali je cijelu stvar okrenuo na “rat rasa”, predstavljajući sebe kao prvaka Crnog svijeta, a Fraziera kao prvaka Bijelog, “čiča Tomu”, poslušnog slugu bijelog kapitala kojemu ugovor plaćaju bijeli tajkuni, i koji je podmuklo ukrao njegovu titulu.

 Smokin’ Joe bio je šokiran iznenadnim bijesom bivšeg prijatelja, podsjećajući kako je odbio sudjelovati u WBA-ovom cirkusu i u Bijeloj kući osobno od predsjednika Richarda Nixona tražio da se prvaku vrati licenca, pa čak i financijski pomažući Aliju dok se pod suspenzijom borio za pravo na borbu. Lajavi Ali se, međutim, nije gasio: večer uoči borbe pojavio se pred Frazierovim hotelom i pozivao ga da izađe van, pucajući iz pištolja. Podigavši tako temperaturu do usijanja, Muhamed Ali je uspio u onome na što bi malo tko tada stavio novac: do dana odluke samo je jedan čovjek više želio i nestrpljivije čekao borbu od Alija i njegovih navijača: Joe Frazier.

 A ljuti je Smokin’ Joe sad već bio tako siguran u pobjedu da je u Statler Hilton Hotelu naručio pobjednički party s kompletnim orkestrom Dukea Ellingtona. “Fraizerov pobjednički party?!”, smijao se Ali. “To će biti kao vjenčanje bez mlade!”

 Novac – a radilo se o nevjerojatnih i do tada nepojmljivih dva i pol milijuna dolara svakome – više nije bio važan. Ali je želio natrag svoj pojas prvaka, a Frazier svoju čast.

 Bio je to početak najvećeg rivalstva u povijesti boksa.

 Nikada do tada nije se stoga neki bokserski dvoboj iščekivao kao što se čekao Meč stoljeća. Tri stotine milijuna ljudi čekalo je pred televizorima sliku iz New Yorka, a u nekoliko američkih gradova, u kojima upravitelji lokalnih kino-dvorana nisu uspjeli organizirati javni televizijski prijenos, izbili su veliki ulični neredi. Ulaznica za Madison Square Garden bila je najtraženiji komad papira u Sjedinjenim Državama, vrjedniji i od izvoda iz matične knjige vjenčanih s potpisom Johna Davisona Rockefellera: niti sam Frank Sinatra, direktor Amerike, sa svim svojim ugledom, slavom, novcem, političkim i mafijaškim vezama, nije mogao doći do karte, pa se u prvi red do ringa ugurao kao akreditirani fotoreporter magazina Life.

 Konačno, u deset i pol navečer, sudac Arthur Mercante pozvao je Alija i Fraziera da se pozdrave. Prema njegovom svjedočenju, Ali je procijedio prema Frazieru: “Znaš li da si u ringu s Bogom?” “Bože”, odbrusio mu je Smokin’ Joe, “večeras si na krivom mjestu.”

 Onda je Mercante označio početak borbe. Cijela Amerika i pola svijeta zaustavili su dah, a Madison je eksplodirao.

 Počelo je kako se i očekivalo: Ali je plesao svoj laki step, kao nekad, “letio poput leptira i ubadao poput ose”, a Frazier se branio na konopcima i čekao. Od četvrte runde korak Muhameda Alija postajao je sve teži, Frazier je počeo vraćati, i uskoro je Smokin’ Joe plesao po ringu, a umorni se Ali sve češće ljuljao na konopcima. U četrnaestoj rundi Ali se vratio, čak je izgledalo da je zvono spasilo Fraziera, da bi potom, nakon dvadesetak sekundi u posljednjoj, petnaestoj rundi, Frazier dočekao ono što je čekao: Alijev napad desnim aperkatom. Djelić sekunde brži, sijevnuo je u njegovu nebranjenu glavu čuveni Smokin’ Joeov lijevi kroše, i The Champ, prvak Crnog svijeta, bio je na tlu.

 Ali je brzo skočio na noge, ali taj slavni knock-down samo je potvrdio ono što su već znali svi u dvorani i svi pred televizorima. U trenutku kad je zvono označilo kraj Meča stoljeća, Joe Frazier je glasno opsovao Aliju u lice i podigao svoju krivu lijevu ruku u zrak. Suci nisu imali previše posla: bio je to prvi poraz u karijeri velikog Muhameda Alija, i najveća pobjeda Frazierova života. Nitko mu više neće moći reći da je nezasluženo sjeo na Alijev tron, nitko se više neće zajebavati s Billy Boyem.

 Bilo je, kažem, kasnije i većih mečeva, promotori su im smišljali zgodne marketinške slogane, ali svi su bili samo nastavci – možda i bolji i skuplji i gledaniji, ali ipak samo nastavci – te historijske borbe, jedinog pravog Fight of The Century.

 Nakon borbe oba su borca završila u bolnici i na dugom oporavku. Onda se jednog dana proširila vijest da je Joe Frazier preminuo. Amerika je bila zgromljena. Muhamed Ali teško je primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, najavivši povlačenje iz boksa. Srećom, vijest se uskoro pokazala lažnom, i odmah je počelo odbrojavanje do revanša.

 Nastavak Meča stoljeća Frazier, međutim, neće dočekati s pojasom prvaka: titulu je izgubio dvije godine kasnije, 1973. u Kingstonu na Jamajci, od pet godine mlađeg Georgea Foremana. Kad je stoga sljedeće godine konačno na red došla borba Frazier-Ali, u istom ringu u Madison Square Gardenu, to više nije bio niti Meč godine – svakako ne one na kraju koje je pobjednika čekao meč sa svjetskim prvakom Foremanom. Bila je to “samo” borba dvojice izazivača, “polufinale”, ali nikad duže i nestrpljivije očekivano polufinale. Uoči borbe opet su pale teške riječi, sve je bilo kao nekad, u studiju ABC-a čak su se i gadno potukli usred emisije uživo. Ni borba nije bila mnogo ljepša, bio je to nervozan, grozan meč, poput plesa dvojice drvosječa na Opernballu u Beču. Suci su presudili Alijevu pobjedu, veličanstveni je lajavac dočekao osvetu i lebdio Madisonom napuhan poput zepelina.

 Deset mjeseci kasnije Muhamed Ali je onim glasovitim nokautom u osmoj rundi svrgnuo Foremana u mitskom Rumble in The Jungle na stadionu u zairskoj Kinšasi i po drugi put postao apsolutni svjetski prvak, upisavši se na zabat boksačkog panteona. Joe Frazier za to je vrijeme svojim lijevim krošeom krčio put natrag, i preko starih znanaca, Quarryja i Ellisa, 1975. konačno izborio status izazivača i treći nastavak sage.

 Ovaj put, međutim, neće biti kao u prethodnom. Ovaj put bit će to opet meč za titulu prvaka svijeta. I još više: bit će to ono što će čuveni sportski novinar Jerry Izenberg nazvati “prvenstvom njih dvojice”.

 Ovaj put bit će to jedan od najvećih događaja u sportskoj povijesti i vjerojatno najbolji meč u cjelokupnoj historiji boksa.

 Promotori su ga reklamirali kao Thrilla in Manila, Triler u Manili. Zakazan je za prvi dan listopada 1975. u predgrađu glavnog grada Filipina, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ferdinanda Marcosa, koji nije štedio pare da narodu, u nedostatku kruha, ponudi barem igara. Tri godine ranije Marcos je u državi proglasio vojnu diktaturu, policijski sat i izvanredno stanje, pa su se Filipini činili najprikladnijim mjestom za takav meč.

 Muhamed Ali izvanredno je stanje podigao na najviši stupanj. “Frazier je previše ružan da bude prvak”, govorio je, “ne zna govoriti, ne zna boksati, ne zna plesati i ne zna pisati pjesme!“ Fraziera je za ovu priliku nazvao “ružnim gorilom”, pa pred meč nabavio malenu gumenu lutku gorile i na onim glasovitim konferencijama za novinare udarao je šakom u lice, ponavljajući: “It will be a killa… and a chilla… and a thrilla… when I get the gorilla… in Manila!”

 Sve je izgledalo kao četiri godine ranije, kad je Ali na kraju u ring ušao previše samopouzdan da pobijedi, a Frazier previše ljut da izgubi. I opet je Ali na početku plesao, letio i ubadao, a Frazier čekao. I opet je oko polovice meča Ali usporio, a Frazier kažnjavao njegove aperkate. Oko jedanaeste runde umorio se i Frazier, ali nijedan se nije predavao. Ali je i dalje plesao, a Joe ubadao ljevicom. Ovaj put bilo je na život i smrt, na plus četrdeset, najbliže paklu što će njih dvojica ikad biti. Nikad više svijet nije vidio takvu borbu.

 Od desete runde Smokin’ Joe je boksao s dvije ljubičaste biljarske „četvorke“ umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao mu usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko, a ovaj se i dalje borio. Tek kasnije saznat će se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu borio praktički slijep. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.

 Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier je bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.

 Iako je obranio titulu, The Champ ovoga puta nije zabavljao navijače vrijeđanjem “čiča Tome”. Odao je javno poštovanje svom arhirivalu, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao, i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. “Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene”, rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, i preko Frazierovog sina Marvisa poručio svom najboljem neprijatelju da mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin’ Joe ispriku nije prihvatio.

 Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije, 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put, i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke prije desetak godina.

 Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin’ Joe Frazier objavio je kraj.

 Njegov je pak osobni demon 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas, i službeno postao The Greatest, najveći boksač svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in Bahama, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.

 Onoga dana kad su Smokin’ Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. “Mi smo sada stari ljudi”, poručio mu je Ali, “i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo.”

 “Ne zovi me starcem”, kratko mu je odgovorio Frazier.

 Tako su u samo osam dana prosinca 1981. dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, Najveći, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveća sportska legenda svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Joe Frazier otišao je na drugu stranu.

 Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća – Ali-Frazier IV, kako su ga nazvali promotori – borba Joeove kćerke Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćerke Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.

 Smokin’ Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Muhamedom Alijem. Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. “Najradije bih ga bacio u onu vatru”, rekao je televizijskom reporteru.

 Bolest je, međutim, sustigla i Smokin’ Joea. Nakon što mu je dijagnosticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksačku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao kako u njemu nema više gorčine, ni bijesa za Muhameda Alija. “Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli.” Na memorijalu kojim je 2011. u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smješka, pa rekao: “Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu.”

 Onda se iznenada proširio glas da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put vijest nije bila lažna.

 U ponedjeljak, 7. studenog 2011., u svojoj šezdeset sedmoj godini umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Caroline, strašni Smokin’ Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. “Svijet je izgubio velikog šampiona”, poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.

 Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz glas Dragana Nikitovića, i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneovog Rockyja, i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, uz taktove Contijeve “Gonna Fly Now”, u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.

 Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin’ Joe mu je ispričao kako je u boksačkoj mladosti zarađivao kruh u filadelfijskoj klaonici Cross Brothers, trenirajući nakon posla s junećim polutkama obješenima u hladnjači poput boksačkih vreća. I kako se za borbe pripremao trčeći svakog jutra ulicama Phillyja, završavajući sprintom uz monumentalno stepenište Muzeja.

 Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak, i mogao je vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a prljavi se grad budio iz sna: „Trying hard now, it's so hard now“, pjevala bi filadelfijska treća smjena, “getting strong now”, pjevali bi dostavljači novina sa crnim prvakom na naslovnici, „won't be long now”, pjevali bi polivači ulica, beskućnici, prostitutke, kamiondžije i pospani američki proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.

 “Gonna fly now”, odgovorio bi onda Prvak.

 „Gonna fly now, flying high now.“

 Piše: Boris Dežulović

izvor: javniservis.me ›››