Marks nikada nije bio sporan,
problem su bili mladi 'skojevci' koji su njegove stavove
smatrali konačnim istinama
Kako se globalna ekonomska kriza
produbljuje, sve češće se u pitanje dovodi i sam
neoliberalni kapitalistički model globalne ekonomije koji je
donedavno bio skoro neprikosnoven. Ne tako davno činilo se
da je kapitalizam „nadvladao“ i da je došao „kraj
historije“.
Danas je svijet, čini se, ponovo
u potrazi za nekim novim modelima, ali i ideologijama na
kojima bi se temeljili ekonomski i drugi odnosi među
kolektivima i pojedincima. Još se, međutim, nije
iskristalisala jasna alternativa postojećem sistemu, ali
zato se sve češće čuju glasovi koji pozivaju ne samo više na
popravljanje postojećeg sistema, nego na njegovu zamjenu
nekom od ideologija koje su se donedavno činile
prevaziđenim.
Tu se sve veći broj autora
najčešće vraća na djelo njemačkog filozofa Karla Marksa “Das
Kapital”, koje ponovno postaje jedna od najvažnijih analiza
aktuelnog političko-ekonomskog sistema. Zato slobodno možemo
reći kako „bauk jednog novog komunizma ponovo kruži
Evropom“.
Kraj
kapitalizma
Tako nas je nedavno dr. Nouriel
Roubini, jedan je od najutjecajnijih američkih i svjetskih
ekonomista u razgovoru za The Wall Street Journal, podsjetio
na stavove Marksa, nekada idolopoklonički štovanog mislioca,
a onda naglo zaboravljenog, prema kojima „kapitalizam
egzistira od jedne do druge krize“. Tako ovaj akademik na
Yaleu, a duži niz godina i jedan od glavnih ekonomskih
analitičara za najveće finansijske organizacije, MMF i
Svjetsku banku, sada smatra kako iz današnje perspektive sa
sigurnošću možemo potvrditi kako je Marksova teorija o
oscilaciji ekonomskih kriza bila itekako tačna.
Samo u periodu od velike
ekonomske depresije prve polovine 20. stoljeća do danas,
imali smo niz “manjih” kriza koje su sve uredno zabilježene
od strane međunarodnih finansijskih institucija - kaže u
intervju dr. Nouriel.
Ipak, nakon svake krize
kapitalizam se nekim “čudom” oporavio i ponovno je stasalo
vrijeme prividnog prosperiteta. U stvarnosti se nije radilo
ni o kakvom “čudu”, već o jako jednostavnom rješenju - da bi
se kapitalizam oporavio od krize pred njim je bio imperativ
pokoravanja novih tržišta, vječita surova ekspanzija koja se
u brojnim slučajevima provodila “ognjem i mačem”.
Taj “čudesan oporavak” uvijek je
bio stvoren na sirovom ugnjetavanju sve većeg broja ljudi, u
novije vrijeme ponajviše u zemljama trećeg svijeta. Marx je
još prije 150 godina zapisao da kapitalizam, ako se želi
održati, mora ući u svaki kutak planete i podrediti je
svojem načinu operiranja. Kada u konačnici kapitalizam
zavlada svim tržištima (tj. postane globalan), ponestat će
mu prostora za ekspanziju i tada slijedi njegov konačan
kolaps.
Na neki način autor tvrdi da je
to vrijeme došlo, iz čega proizlazi kako su naša očekivanja
da kriza koja potresa skoro sve zemlje svijeta i zbog koje
Evropska Unija puca po šavovima pogrešna. Po ovome tumačenju
kriza neće proći bez obzira na mjere koje će svjetski
moćnici poduzeti. Ovdje se radi o sistemskoj greški.
Slično misli i „okorjeli“
ljevičar Slavoj Žižek koji je u predavanju održanom 25.
aprila 2012. u New Yorku, ustvrdio, a možda malo i zbog
svojih ljevičarskih stavova i slutio, kako ova kriza i neće
tako brzo proći. On nas u tom predavanju, kojeg su objavili
u popularnoj radio-emisiji Peščanik u našem susjedstvu,
podsjeća da prema Hegelu, ponavljanje igra vrlo konkretnu
ulogu u historiji.
Kada se nešto desi samo jednom,
može se zanemariti kao puka slučajnost, kao nešto što se
moglo izbjeći boljim rješavanjem situacije. Ali kad se isti
događaj ponovi, to je znak da imamo posla sa dubljom
historijskom nužnošću. Kada je Napoleon 1813. prvi put
izgubio bitku, činilo se da je u pitanju samo nesretan
slučaj, kada je izgubio drugi put kod Vaterloa, bilo je
jasno da je njegovo vrijeme prošlo.
Zar ovo isto ne važi i za
današnju finansijsku krizu? - pita se Žižek. Kada je kriza
prvi put pogodila tržišta u septembru 2008, ličila je na
nezgodu koja se može ispraviti boljom regulacijom. Sada je
sasvim izvjesno da imamo posla sa strukturnom blokadom -
tvrdi Žižek.
Osveta
Marksa
Pravdi na volju, onih koji se
tvrdili da Marks nije mrtav bilo je i prije izbijanja krize,
ali se na njihove stavove nije gledalo kao danas kada je
kriza očigledna i kada je sve manje onih koji imaju bilo
kakve efikasne mjere da se ona suzbije i sanira.
Jedan od rijetkih autora koji je
i ranije predviđao da bi Marks mogao ponovo postati
relevantan je John Cassidy, engleski novinar irskog
porijekla koji je pisao za poslovnu rubriku prestižnog The
New Yorkera. Ovaj bivši urednik londonskog The Sunday Timesa
je još 1997. godine u The New Yorkeru napisao kako bi
koautor Komunističkog manifesta (Communist Manifesto) iz
1848. mogao postati „sljedeći bitni intelektualac za one
čiji je posao izučavanje tržišta“.
U svom eseju on se prisjeća
razgovora kojeg je tih dana imao sa svojim prijateljem sa
fakulteta, koji mu je tada rekao: „Što sam duže na Wall
Streetu, sve sam sigurniji da je Marks bio u pravu”. U prvi
mah, veli on, nije mogao vjerovati da to čuje od svog
školskog prijatelja s kojim je ranih osamdesetih zajedno
studirao ekonomiju na Oxfordu, gdje je većina njihovih
profesora naučavala kako je Marksova ekonomska teorija
„čisti hokus-pokus“ i da je komunizam „uvreda za zdrav
intelekt“, te da takve teorije mogu služiti samo za
političko manipulisanje masama.
Međutim, nakon toga, autor
pokušava shvatiti o čemu je njegov školski kolega govorio i
dolazi do zaključka da je Marksova zaostavština zatamnjena
promašajima komunizma, koji nije bio njegovo primarno
interesovanje. Zapravo, tvrdi on, Marks nije imao nešto puno
da kaže o tome kako bi socijalističko društvo trebalo da
funkcioniše. A ono što je on napisao o odumiranju države i
sl. nije baš bilo od neke koristi. To su na gorak način
shvatili Lenjin i njegovi drugovi nakon što su preuzeli
vlast... Međutim, osim što je govorio o stvarima koje će
postati temelj komunizma, Marks je ispisao briljantna
poglavlja o globalizaciji, nejednakosti, političkoj
korumpiranosti, monopolizmu, tehnološkom progresu, propasti
visoke kulture, temama koje su danas više nego relevantne.
Tako npr. autor izdvaja njegove
stavove o globalizaciji. Danas je globalizacija tema o kojoj
govore svi i svako, ali Marks je predvidio mnoge njene
implikacije još prije stotinu pedeset godina. On je
nagovijestio globalizaciju kada ona nije svima bila očita.
Još tada je uočio kako
kapitalizam teži monopolu zbog čega moraju postojati strože
regulative. Ove jednostavne opservacije danas zadiru u samu
srž globalne ekonomske krize.
Da ne bude zabune, Cassidy i
dalje ostaje skeptičan prema nekim Marksovim stavovima, ali
godinama prije nego što je globalni kapitalizam zapao u
krizu on je upozorio da u Marksovoj kritici kapitalizma ima
zanimljivih i korisnih zapažanja, koja se ne smiju
zaobilaziti samo iz pukih ideoloških predrasuda prema svemu
što ima veze sa komunizmom.
U godinama koje su uslijedile,
interesovanje za Marksom i njegovim stavovima je raslo, ne
samo u redovima nove generacije mladih ljevičara, nego i u
ozbiljnim akademskim i ekonomskim krugovima u zapadnim
domovinama kapitalizma.
Prije nekoliko godina u jednom
od brojeva časopisa The Atlantic, Christopher Hitchens u
opširnom eseju „Osveta Karla Marksa“ podsjeća na gore
spomenuti tekst John Cassidya, ali i na čitav niz knjiga,
studija i tekstova koji su prepravili akademske krugove a u
kojima je glavna tema ponovno iščitavanje Marksove kritike
kapitalizma. Tako on spominje Jamesa Ledbettera, poznatog
poslovnog novinara, koji je u izdanju „Penguin Books”-a
prikupio najbolje novinarske radove Karla Marksa, koje je
ovaj svojevremeno objavljivao u Horace Greeleyevom New Yourk
Tribuneu. Tu je i britanski autor Francis Wheen, koji je
1999. napisao Marksovu biografiju, a nedavno (2007) je
objavio i djelo "Kapital", za koje Hitchens kaže da je
„anatomija Kapitala“. U njemu, analizirajući „Kapital“,
Wheen još jednom zaključuje da bi njegov autor mogao postati
„najutjecajniji mislilac dvadeset prvog vijeka“.
Recikliranje
Marksa
Među brojnim novim
promišljanjima Karla Marksa na zapadu je i knjiga iz 2002.
Meghnada Desaia „Osveta Marksa“. Prema mišljenju Willa
Huttona, iznesenom u osvrtu na knjigu objavljenom u The
Independentu ovo štivo je na sebe skrenulo značajnu pažnju
akademskih i medijskih krugova prvenstveno zbog
provokativnih stavova iznesenih u njemu, te zbog
akcentiranja paradoksa Marksovog učenja i toga kako se
historija poigrala s njim. Samo jedna od brojnih opservacija
koje, u svojoj knjizi, pravi ovaj britanski ekonomist i
laburist je ona o Marksovom učenju o tome kako socijalizam
može doći samo nakon što kapitalizam i globalizacija iscrpe
sve svoje mogućnosti.
On dalje tvrdi kako je Marks
ustvari bio „historijom opsjednuti prokapitalistički
intelektualac“ koji je zagovarao komunističko uređenje
svijeta samo kao neostvarivu utopiju, dok je kapitalizam
smatrao zlom realnošću sa kojom se treba naučiti nositi.
Na osnovu ovoga on tvrdi kako je
najveći udarac socijalizmu zadala ruska revolucija, koja je,
prema njegovim riječima, došla prerano. Ona se desila prije
nego što je ruski kapitalizam mogao završiti svoj proces
modernizacije na kojem bi kasnije mogao biti izgrađen
socijalizam. Ustvari, on tvrdi kako su, prema Marksovoj
teoriji, veći izgledi za uspjeh socijalizma danas u
sadašnjim kapitalističkim društvima u kojima je kapitalizam
dao sve od sebe i stvorio materijalnu osnovu na kojoj se
može početi graditi socijalizam, nego u nerazvijenoj i
siromašnoj Rusiji iz 1917.
Nema sumnje da će se dok ima
kapitalizma i problema s njim analizirati i sve analize koje
kapitalizam imaju kao glavnu temu. Međutim, ono čega se
mnogi plaše jeste historijsko iskustvo koje nas uči da sve
veće ekonomske i društvene krize skoro po pravilu izrode
ekstremne ideologije sa utopijskim rješenjima koje onda više
pokvare nego što poprave.
Marks nikada nije bio sporan.
Problem su bili mladi „skojevci“, koji su njegove stavove
smatrali konačnim istinama i koji su, ako treba i silom,
bili spremni društvo voditi u neki bolji svijet i jednom za
sva vremena postići utopiju raja na zemlji.