autor tekst 001 ›››

 

 

Muhamed Filipović

 

Sveprisutnost nasilja u našem životu

 Mahir je presudio sebi, ali i svima nama!

 Samo ljudi koji su živjeli i prije nego što je u našoj zemlji došlo do promjena i dok nije pobijedila demokratija, tj. ono prazno pravo da slobodno govorimo šta mislimo i da glasamo za one koji nam se sviđaju, a ne one za koje smo jedino mogli ili smjeli glasati, ali da glasanjem ne zadobivamo ikakav utjecaj na opće stanje društva i na naš osobni status koji bi nam ta demokratija osiguravala, mogu svjedočiti kako, uz sve promjene koje smo iskusili i o kojima se govori, postoji i jedna o kojoj se šuti, a govori samo u izuzetnim slučajevima, kada neki teški slučaj provocira govor, a to je količina i zloćudnost nasilja svih vrsta koje je postalo sastavni dio našeg života.

 Provalija beznađa

 To nasilje raste od porodičnog, onog u institucijama koje se naziva mobing, do nasilja na ulicama, u dječijim vrtovima, školama, u tramvajima, autobusima i svugdje gdje se ljudi kreću. Potrebno je da se desi nešto monstruozno, kao naprimjer da roditelji ubiju svoje nemoćno dijete, kako se to dogodilo u slučaju malog Smaje Ćesira, ili da dječaci ubiju svog kolegu Denisa Mrnjavca nožem u tramvaju, ili da dječak bude ubijen u razredu svoje škole, kao što se to dogodilo u Zenici, ili da se lijep, miran dječak i dobar đak baci s trinaestog sprata u beznađu, jer nema načina da se obrani od nasilja svojih vršnjaka i tako završi svoj mladi život u provaliji ispunjenoj beznađem i bespomoćnošću, pa da se duhovi uzbune, a da i to traje tek nekoliko dana, budući da uzbuđenje uglavnom zahvata javnost kratko, jer slijede novi izuzetni i tragični slučajevi i oni uzimaju mjesto vijesti u glasilima, a za javna glasila je i najteži događaj samo vijest koja traje eventualno tri dana i polako odlazi u zaborav.

 Da te stvari idu brzo u zaborav, pomažu i odgovorni ljudi institucija u kojima se takvi slučajevi događaju, a sve u cilju smirivanja javnosti i dobre slike o stanju u našem društvu.  Predstavnici odgovornih institucija uvijek imaju pri ruci svemoguću statistiku kojom je moguće dokazati sve, pa i to da je stanje sigurnosti u našem društvu odlično i da se postotak nasilnih ponašanja i njihovih kobnih ishoda smanjuje, što znači da te institucije dobro rade. 

 

Mahir Rakovac: Hoće li se problem zaista sagledati kao simptom jedne teške akutne bolesti društva

 Mali Smajo je samo svojim očima izrekao presudu ljudima i društvu koje je gledalo kako nemoćno dijete ubijaju njegovi najbliži, a da nije ni prstom maklo, a Mahir je sam presudio i sebi, ali i svima nama, izrekavši svoj sud da ne želi živjeti s ljudima koji dopuštaju da se, ne samo na okrutnoj sceni ratovanja uglavnom zbog nečijih iluzija nego i u školi, koja se diči izuzetnošću ispod plašta fraza, krije okrutna stvarnost nasilja i da sav taj vanjski sjaj i ugled takvih institucija, sva frazeologija o humanizmu, pedagogiji i brizi za mlade predstavljaju zavjesu koja prikriva užasnu stvarnost da je nasilje, ustvari, najprisutniji i bitni okus našeg sadašnjeg načina života i odnosa među nama.

 O slučaju malog Smaje pisao sam u ovom listu, ali me slučaj Mahira pogodio usred moje savjesti da sam osjetio ne samo užas nad sudbinom jednog mladog ljudskog bića nego i nad cijelim ovim društvom lažnih prava, pravde, humanizma i demokratije i nagnalo me da se zamislim o tome gdje smo, šta se to dešava s nama i imamo li uopće izgleda da se spasimo besmisla u koji nas je uvela misao patvorene demokratije naših politika i etika postupanja današnjeg čovječanstva i opća laž o ljubavi i bratstvu među ljudima, koje kao ideju i moralni zakon mnogi propovijedaju, ali ih se ne drže u životu.

Kratkotrajna uzbuna

 Znam da smo izgubili vjeru u državu koju su nam oligarsi i nacionalisti rasprodali, znam da nemamo više povjerenja u bilo kakvu politiku, jer nijedna do sada nije položila nijedan jedini ispit humanosti i pravde pred koji ju je postavila historija posljednjih trideset godina. Znam, isto tako, da smo izgubili povjerenje u organe zaštite, koji od silne brige o zaštiti izuzetnih koji su to samo na papiru, kao i zaštite države koju de facto niko ne ugrožava, a pogotovo u srazmjeri u kojoj su ugroženi njeni obični građani koji svaki dan bivaju ubijani, pokradeni, pljačkani, kojima se kradu nadnice, plaće, sva prava, a ako neko i ugrožava državu, to su na prvom mjestu i u najvećoj razmjeri oni koji je vode na takav način da je ona prožeta korupcijom i neodgovornošću. Jer, vladajuća politika dovela je državu na najnižu deredžu u našoj historiji, ali da na najgori mogući način dođemo do zaključka da ne možemo imati vjere ni povjerenja ni u komšiluk koji je nestao kad nas je moderni život pretvorio u nebodersku naciju, u ljude koji su sve više jedni drugima konkurenti i neprijatelji, a ne saradnici i pomagači, ali da čak i škole i ustanove za brigu o najmlađima, onima koji su po svom biću apsolutno nevini, a koji su izloženi masovnom nasilju, na ulici, u školi, u autobusima, tramvajima i čak u svojim kućama, to je kraj svakog smisla, svake etike, svakog prava i brige za ljude koji nas upozorava i vapi za barem malo savjesti, morala i odgovornosti, barem malo poštenja i ljudskosti prema onima koji su nemoćni, najviše su ranjivi, a izloženi su svakom obliku nasilja.

 To su djeca i mladi, ali sve više i oni stari, jer je i površnom posmatraču naših prilika jasno, mora mu pasti u oči, koliko svaki dan, ne svaki mjesec ili godinu, nego svaki dan raste broj slučajeva nasilja i usmrćivanja ljudi svim mogućim načinima i sredstvima, nasilja nad starim ljudima koji gore, smrzavaju se, gaze ih nesavjesni vozači i ubijaju ih obijesni pljačkaši. 

 Ono što je najgore sastoji se u činjenici da se sve to što vidimo i čujemo zbiva, a da proizvede najčešće samo kratkotrajnu uzbunu s nizom irelevantnih općih izjava, jer ne bi se ništa znalo ni za Mahirovu nasilnu smrt da nije bilo njegovog savjesnog očuha koji je shvatio da je izdan od društva i upro prst u laž našeg javnog života i otvorio problem, ali se mislim šta će sada biti, hoće li se problem sagledati u njegovoj istini, ne kao pojedinačni slučaj i završiti u nekom beskrajnom sudskom postupku, nego kao simptom jedne teške akutne bolesti društva i hoćemo li imati snage da kažemo da smo proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života.

 Šta ima o svemu da kaže ono društvo, onaj politički predak koji je iznikao iz nasilja, zločina kakvi se nikada nisu događali na našem prostoru. Hoće li ljudi početi ozbiljno misliti i shvaćati kako je ovdje mirne duše neko prouzročio smrt 150.000 nevinih ljudi u ime  nacionalističkih zabluda, izvršio planiranu pljačku dobara miliona radnika, otima radnicima radna mjesta, plaće i prava, stvara enormna bogatstva na jednom i krajnja siromaštva na drugom polu društvene skale proizašle iz političke moći itd.

 Hoće li svijet u kojem ljude gaze kao muhe, a djecu ubijaju u kućama, tramvajima i školama imati snage da se odhrve užasu propadanja u nasilje kao normalno stanje. Možemo li vjerovati da će ljudi koji su dvadeset i pet godina proizvodili takvo stanje biti u stanju da promijene kurs. S obzirom na to da do sada niko nije dao ostavku zbog ogromnog niza ovakvih užasa, teško je vjerovati i moramo zaključiti da oni misle da je sve ovo normalno i da mi ne zaslužujemo ništa bolje. 

 Nema lijeka iz pojedinačnosti, bolest koju mi bolujemo može se liječiti samo dubokim zahvatima u način mišljenja, etiku ponašanje i odlučno nametanje discipline i poštovanja zakona i to prvo od države i njenih funkcionera, a potom jednako za sve ostale građane. Zakoni ne postoje samo zbog toga da ih se drže i poštuju građani, nego na prvom mjestu sama država. Država koja ne poštuje vlastite zakone nije država, nego organizacija stvorena za neke druge svrhe. 

izvor: avaz.ba ›››