autor tekst 001 ›››

 

 

Milovan Baždar

 

Intelektualno poštenje

Etika nam, baš kao i nauka, nalaže da poštujemo istinu i jedino istina nas može dovesti do ispravnih spoznaja koje će voditi ka mogućem progresu

 Sto godina prije Sokrata i pet stotina godina prije Hrista, antički pjesnik Ksenofan je napisao: „Ako iko ikada istinu nekim slučajem saopšti, sam to neće znati jer - sve je samo istkana mreža nagađanja.“ On, međutim, ohrabruje na traganje za istinom jer, kako kaže: „Ne otkrivaju bogovi smrtnicima sve od početka, ali tokom vremena, tražeći, nalazimo ono što je bolje.“

 I zaista, traganje za istinom je ono od čega misleći čovjek ne odustaje čitavog života. Karl Poper u svojoj knjizi „Traganje za boljim svijetom“ kaže: „Ne postoji kriterijum istinitosti; čak ni onda kada smo dosegli istinu, ne možemo biti u nju sigurni.“ U temelju ovakvog stava stoji Sokratovo učenje o neznanju, ali i savremene naučne spoznaje, naročito u oblasti kvantne fizike, koje dovode u pitanje „apsolutne“ istine.

 Na području društvenih nauka, traganje za istinom je složeno i komplikovano. Kada je u pitanju oblast sociologije i politike treba razumjeti šta su nužni uslovi svakog saznanja. Sociolog Manhajm upozorava da samo „slobodnoleteća“ (freischwebende) inteligencija ima spoznajni kapacitet kada su u pitanju socijalni i politički elementi društva. Pod time on, naravno, misli na intelektualce oslobođene svake vrste pritiska ili interesa.

U stvari, temeljni element od kojeg mora polaziti svaki pokušaj razumijevanja našeg društvenog okruženja je intelektualno  poštenje . Ako tragamo za istinom onda moramo razumjeti Poperov „racionalni kriterijum naučnog napretka“. U pitanju je princip kritičke provjere svih hipoteza. Eliminacijom onih koje ne mogu izdržati težinu racionalnih kritičkih provjera približavamo se istini.

 Ali kakve veze ima  poštenje  sa istinom u društvenim disciplinama? Istina ili spoznaja utemeljena u racionalnoj kritičkoj provjeri u društvenim oblastima traži sve više oslonac u matematičkim i ekonometrijskim metodama. Ipak, samo onaj istraživač koji je svjestan suštine vlastitog intelektualnog poštenja, može dosegnuti, kako Manhajm kaže, objektivnu spoznaju o društvenom okruženju (Weltanschaung).  Poštenje nije moguće bez etičkog kodeksa. Etika nam, baš kao i nauka, nalaže da poštujemo istinu i jedino istina nas može dovesti do ispravnih spoznaja koje će voditi ka mogućem progresu. Tumačenje socijalnih, ekonomskih i političkih dimenzija svakog društva ima za cilj objektivno razumijevanje stanja, ali svakako i pronalaženje optimalnih rješenja za progres u svim oblastima. Ako prihvatamo ovakvu logiku prihvatit ćemo i apriorni postulat istraživanja društvene realnosti, a to je: težnja ka opštem dobru. „Dobro“ i težnja ka dobrome je u filozofskom smislu etički imperativ. Istraživač treba da razumije šta je etički imperativ u kojem dobro u njemu teži ka opštem dobru na istraživačkim stazama koje vode ka jedino mogućem cilju - istini. Bez etičkog imperativa nema istine, a bez istine nema objektivne spoznaje. I posljedično, bez objektivne spoznaje o stanju društva u kojem živimo ne može se približiti progresu i opštem dobru.

 Sve ovo je možda prevelik uvod za kolumnu koja ima ograničen prostor u štampanom mediju, a koja bi se bavila intelektualcima u našem crnogorskom društvu. Gdje su oni i njihov „racionalni kriterijum napretka“ u traganju za društvenim istinama? Zašto prosječni crnogorski intelektualac, uglavnom, ćuti? Šta je sa njegovim intelektualnim poštenjem i težnjom ka opštem dobru? Ali o tome u sljedećoj kolumni? 

izvor: vijesti.me ›››