autor tekst 002 ›››

 

 

Milena Perović Korać

 

Samoproglašene žrtve medijskog nasilja: Živa istina i druge laži

 Nakon Đukanovićevih prljavih govora o tome kako mrzi šahovnicu, gorio je Dubrovnik

 Milo Đukanović je žrtva medijskog nasilja, ubjeđivao nas je bivši novinar Boro Krivokapić, gostujući u Živoj istini Darka Šukovića, medijskog radnika gadljivog na medije koje šef ne kontroliše. Krivokapić je izrazio zabrinutost za Đukanovićev život.

 „Uveden je oštar, šešeljevski jezik unutar crnogorskih medija. Sumnjam da će se na tome završiti. Jer, prljave riječi su uvijek prethodnica prljavih djela. Ne treba zaboraviti kako su se završavali projekti kada nije uspijevalo da se uklone politički protivnici; kako su se pojavili Puniša Račić ili Zvezdan Jovanović”.

 Krivokapić je u jednom u pravu: prljave riječi su zaista uvijek prethodnica prljavih djela.

 Nakon Đukanovićevih prljavih govora o tome kako mrzi šahovnicu, gorio je Dubrovnik. Nakon njegovih vatrenih govora usmjerenih protiv medija koje ne kontroliše, gorjeli su automobili. Nije pomoglo ni što su piromani radili pred kamerama ANB. Đukanović se nakon nasilja nije ogradio od svojih prljavih riječi iznesenih na račun „Monitora”, „Vijesti” i „Dana”, koje su bile putokazi za nasilje.

 Dvojica urednika koji su pisali o Đukanoviću, žrtvi medijskog nasilja, i njegovim duvanskim poslovima – Duško Jovanović i Ivo Pukanić – ubijeni su. Ko je na njima nacrtao metu još nije otkriveno.

 Na temu „duvanskih tranzita“ govorili su Blagota Sekulić i Ratko Đokić. Nadgledali ili istraživali bivši policijski zvaničnici Goran Žugić, Darko Raspopović i Slavoljub Šćekić. Svi su ubijeni.

 Žrtva sa zlatnim satom

 Žrtva, sa zlatnim satom na ruci, rijetko pominje ta ubistva. Umjesto toga nastavlja da drži vatrene govore o onima koji ga podsjećaju na njegovu nikad dokazanu nevinost u zločinima i sumnjivim poslovima zbog kojih su ga teretila i strana tužilaštva. Medije i kritičare koji su tražili da mu se pravično sudi za ono što je odgovoran nazivao je „političkim miševima kojima je potrebna prije svega – deratizacija“. Istovremeno se povećavao broj novinara tih medija koji su fizički napadnuti. Ko je njima crtao mete, ne zna se.

 Ti mediji su i finansijski iscrpljivani od strane Đukanovića i njegovih koji su pred sudovima tražili basnoslovne odštete.

 „To je vrsta dobro poznate i stare manipulativne tehnike koja ima za cilj da opravda i racionalizuje agresiju koja se planira”, objašnjava Filip Kovačević, profesor političke psihologije. „Hitler je, recimo, temeljio genocidnu politiku na tvrdnji da su Njemci-arijevci žrtve jevrejsko-boljševističke zavjere. Učestala pojava ovakve vrste manipulacije na crnogorskoj političkoj i medijskoj sceni veoma je opasna i može da znači uvod u surovo razračunavanje režima sa svojim kritičarima”, kaže za „Monitor” Kovačević.

 U međuvremenu i Boro Krivokapić proglašen žrtvom hajke. Krivokapić je stigao u Podgoricu da Đukanovićevim vojnicima zaduženim za propagandu pomogne da „stvari stave u kontekst“, kako je to pojasnila Sonja Drobac, urednica Atlas televizije.

 I bi kontekst: sve ima manu, osim Njega. Njegov politički mandat se završio, ali istorijski nije. Dao nam je državu ali kako je ta država još nejaka i ugrožena od Srba i drugih neprijatelja, On mora da se vrati i nastavi da se žrtvuje. Njegov novi cilj je da nas uvede u NATO, što, jel' te, ometaju četnici i Rusi.

 Žrtva hajke

 Krivokapić je ocijenio: „Demokratski front u Cnoj Gori ima dugu tradiciju. Prva vrsta takvog fronta datira još iz 1942. godine kada je, pod dirigentskom palicom Pircija Birolija, došlo do stvaranja narodne sloge: Blažo Đukanović, komandnat četničkih jedinica i Sekula Drljević, vođa zelenaša!“

 Kada je reagovao Demokratski front, Draško Đuranović, urednik prorežimske Analitike, u emisiji „U raljama života” na Atlas televiziji ocjenjuje da se vodi „hajka na Krivokapića”, te da se „ne da čovjeku da se odmori”. Zar se umorio od istrage četnika po Crnoj Gori?

 „Hajka“ je ispostavilo se tek reakcija Fronta. Jer nijedan tekst, niti prilog Krivokapićevom intervjuu ne može se naći u medijskim arhivama, sem djelova koje su prenijeli državni i prorežimski mediji – Analitika, Antena M, RTCG i „Pobjeda”.

 Front je tražio susret sa upravom RTCG zbog činjenice da je javni servis reemitovao intervju u kom se, kako su naveli, glorifikuje Đukanović, „a intervju vrvi od neistina, uvreda, jezika mržnje i šešeljevskih teorija zavjere”. Front je ocijenio da je namjera ove operacije bila da dodatno podigne tenzije i da, kroz kvaziistorijske paralele, priprijeti mogućom destabilizacijom Crne Gore i političkim motivisanim nasiljem.

 Tako stigosmo do još jedne samozvane žrtve. Uredništvo RTCG saopštilo je da DF, tražeći susret sa predstavnicima Savjeta, na njih vrši „grub politički pritisak”.

 Saopštenje bi se i dalo razmotriti da ga je izdao BBC. Uredništvu RTCG nikada nije zasmetalo kad ih grubo pritiskaju iz vladajuće partije. Niko ni da zucne kad je na direktorsku fotelju stigao Đukanovićev prijatelj i poslovni partner Rade Vojvodić. Vodeći za sobom gomilu zabavljača sa tek upropaštene In televizije.

Tišina je vladala i kad je vladajuća većina u Skupštini ozakonila kršenje zakona i počela da bira, umjesto imenuje, predstavnike Savjeta RTCG. Da su pod uticajem Đukanovićevog DPS-a konstatuju i njihova interna istraživanja.

 Žrtva Šeki

 Da je žrtva medijskog nasilja ove se sedmice dosjetio i Šemsudin Radončić, autor dva filma o deportaciji bosanskih izbjeglica u proljeće 1992. Heroja svog prvog filma „Karneval”, penzionisanog inspektora Slobodana Pejovića koji je prvi progovorio o deportacijama i optužio vrh Crne Gore za taj zločin, Radončić je u svom drugom filmu „Heroj našeg doba” prikazao kao najodgovornijeg za taj zločin. Neznaveni gledalac mogao bi pomisliti da je Pejović bio na čelu Vlade, a ne Đukanović.

 U vrijeme kada je film sniman, Pejović je bio svjedok u sudskom procesu za zločin deportacije. Pretrpio je brojne pritiske, od fizičkih do verbalnih napada. Priča o Pejoviću je možda najperverzniji primjer izokretanja stvarnosti.

 Radončić, žrtva medijskog nasilja, za vrijeme u kom je navodno trpio nasilje, slao je urednicima i novinarima „Monitora” prijeteće SMS poruke i psovao ih po ulici.

 On i književnik Marko Vešović u kontinuitetu su skoro godinu dana pisali najprljavije tekstove o urednicima, direktorima i novinarima „Monitora” i „Vijesti”, riškajući po njihovim privatnim životima uz arsenal riječi poput: „kurva“, „jebarnik“, „ker u raši“, „profuknjača“...

 Slučajnost je naravno to da je Radončićev brat Fahrudin Đukanovićev prijatelj koji planira privatizaciju državne „Pobjede”.

 „Pobjeda” je branik žrtava medijskog nasilja. Tako se njen urednik Srđan Kusovac, bivši Đukanovićev savjetnik, zdušno mjesecima trudio da kao žrtvu TV Vijesti prikaže Savu Grbovića Džigija, vlasnika Lutrije Crne Gore, i najbližeg poslovnog saradnika Brana Mićunovića, koji se u regionu označava kao vođa organizovanog kriminala u ovom dijelu Evrope i Đukanovićev prijatelj.

 Grbović je u „Pobjedi”, „Vijesti” nazivao „klozetarskim“, a urednike tog lista „puzigaćama“ i poručivao - „dabogda krepali“.

 Žrtva medijske sačekuše

 U „Pobjedi” se od medijske mafije branio i Miomir Mugoša, glumac jedne sudski dokazano neuspješne predstave u kojoj je nasilnik igrao žrtvu. Mugoša i njegov sin Miljan fizički su napali urednika „Vijesti” Mihaila Jovovića i fotoreportera Borisa Pejovića, nakon što je Pejović fotografisao gradonačelnikov nepropisno parkirani auto.

 Mugoša je tvrdio da su on i njegov sin žrtve „medijske sačekuše“, nakon čega je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Jovovića. Nakon tri godine, na sudu je dokazano da su gradonačelnik i sin lagali, dok je njihov vozač prinuđen da lažno svjedoči u njihovu korist.

 Možda je najdalje u optužbama protiv medija koje ne kontroliše Đukanović otišao Zoran Bećirović, kontroverzni biznismen za kog više izvora tvrdi da je samo istureni čuvar gospodarevog blaga. Njegov brat Dragan ubijen je u Budvi u aprilu 2010. Bio je direktor sumnjivo privatizovanog hotela „Avala” u Budvi, poslovni partner sa Milošem Marovićem, sinom Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a.

 Zoran Bećirović nije pitao zašto državni organi ne pronađu ubicu već je u Đukanovićevoj „Pobjedi” optužio „Vijesti” da „serijom neistina objavljenih o njemu pripremaju ubistvo na sličan način na koji je taj medij pripremio ubistvo njegovog brata“!?

 Još jedan prijatelj Đukanovića, lice sa međunarodnih potjernica, i njemu naklonjenim medijima, predstavljen je kao žrtva medija. Riječ je o Stanku Subotiću Canetu, osobi koja je u Srbiji nepravosnažno osuđena zbog šverca duvana, i čuvenoj po broju tužbi koje je pokrenuo protiv medija u regionu.

 Pred sudom u Zagrebu, Ratko Knežević je tvrdio da Subotić i Đukanović stoje iza ubistva Iva Pukanića čiji je „Nacional” objavio seriju tekstova o njihovim duvanskim poslovima. Nakon što je „Nacional” nedavno dobio novog vlasnika, Subotić i novi menadžment nagodili su se da se ovaj „Nacional” ogradi od onih tekstova. Ratko Knežević je javno optužio Subotića da je on sada vlasnik „Nacionala”, i da se „nagodio“ sam sa sobom.

 Ove sedmice doprinos izokrenutoj stvarnosti dao je i Duško Marković, bivši šef ANB-a, sada ministar pravde. On je ocijenio da će „težiti državi u kojoj se neće vršiti progon iz političkih i drugih interesa, već na osnovu dokaza i u zakonitom postupku”. Kao da ne zna kako, 20 godina unazad, u „zakonitom postupku” nijedna od ovdašnjih afera nije dovedena do kraja. Izuzev onih koje su okončane zastarom postupka.

 Tek da se pomene, i Marković je bio „žrtva medija“ - pošto je režimska „Publika” objavila njegovu izjavu da Miodrag Živković, tadašnji predsjednik LSCG, ne bi preživio atentat da ga je kojim slučajem organizovala ANB kojom je rukovodio današnji ministar pravde. Marković je na sudu dobio satisfakciju a „Publika” je – ugašena.

 „Iza prljavih medija stoji prljavi kapital i prljava ideologija”, izjavio je Boro Krivokapić u intervjuu na televiziji Duška Kneževića, još jednog svemoćnog biznismena iz Đukanovićevog okruženja. I žrtve medija koji nijesu pod njihovom kontrolom. Živa istina.

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Milena Perović Korać

 

Ličnost godine

 Zamislite lica onih koji bi iz ranih devedesetih, dok se krvlju topila Bosna a ljudi ubijani samo zbog imena, vremeplovom stigli u 2012. godinu. A tamo Milu Đukanoviću, premijeru crnogorske ratne vlade, koji je ,,omrznuo i šah zbog šahovnice" i vatreno govorio da je ,,Milošević nešto najbolje što nam se dogodilo" , u Bosni uručuju nagradu za doprinos multietničkom skladu u regionu.

 Nevjerica? Bijes?

 Baš to se dešava. Redakcija banjalučkih Nezavisnih novina dodijelila je ove sedmice Đukanoviću nagradu, proglašen je za ličnost 2012. godine.

 U obrazloženju zašto su odlučili da Đukanovića izaberu za ličnost godine, redakcija Nezavisnih novina podsjeća da je crnogorski premijer ,,jedan od evropskih rekordera po broju godina na vlasti i najmlađi premijer u Evropi". Ako nastavi da vlada još koju deceniju, po tom kriterijumu, zaslužiće Nobelovu nagradu.

 Premijer pod kojim je izvršen zločin deportacija bosanskih izbjeglica nagradu je primio zbog politike koja je dovela do multietničkog sklada. ,,Crna Gora je zahvaljujući politici koju je vodio i vodi pozitivan primjer multietničkog sklada, što je bio jedan od brojnih razloga zbog kojih mu je pripalo priznanje koje tradicionalno dodjeljuju Nezavisne". Čudo jedno, zaboravili su da ga nagrade za nemjerljiv doprinos junačkom srpskom oslobađanju Srebrenice i nastanku RS, u svoj svojoj etničkoj čistoti.

 Za lakše razumijevanje: Nezavisne novine su u direktnoj vezi sa Miloradom Dodikom, predsjednikom Republike Srpske, Đukanovićevim kolegom i jaranom.

 Osnovalo ih je je krajem 1995. preduzeće Igokea iz Laktaša, u Dodikovom vlasništvu, objavio je Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN). U rješenju o upisu Nezavisnih novina u registar navodi se da „programska koncepcija lista obuhvata afirmaciju strateških interesa srpskog naroda i ujedinjenja Republike Srpske sa maticom". Prvi glavni i odgovorni urednik lista bio je Miloradov brat Goran.

 Vlasnik Nezavisnih novina sada je Željko Kopanja, Dodikov prijatelj i bivši poslovni partner. Prema istraživanju CIN-a Vlada RS je u protekle tri godine sa 3,9 miliona KM sufinansirala pet dnevnih i sedmičnih listova, a više od polovine tog novca otišlo je medijima u vlasništvu Kopanje, a ponajviše Nezavisnim novinama. Nakon što je Vlada pripomogla Nezavisne, ta novina je otvoreno stala na stranu Dodika ,,predstavljajući ga kao branioca interesa i borca za nezavisnost RS koji se hrabro suprotstavlja Federaciji BiH".

 ,,Nagrada Nezavisnih novina je, najkraće rečeno, politički mainstream. Teško je biti predsjednik nekog prostora unutar ex YU, a ne dobiti nagradu Nezavisnih novina. Naravno, ukoliko se ne radi o predsjedniku Kosova. Nezavisne novine i njihov osnivač g. Kopanja su u određenim periodima činili značajne pomake na pomirenju unutar BiH, što je plus u ocjeni njihovog kredibiliteta. S druge strane, njihov kredibilitet i nezavisnost se dovode u pitanje zbog bliskih prijateljskih veza između g. Kopanje i g. Dodika", objašnjava za Monitor novinar Bojan Bajić.

 Bajić napominje da javnost u BiH nema detaljan uvid u efekte Đukanovićeve politike u Crnoj Gori. ,,Đukanovićevi prvobitni grijesi dok je bio blizak Slobodanu Miloševića su uglavnom oprošteni od BH javnosti, čemu je presudno doprinio sam Đukanović, jer je činio konkretne poteze i vodio PR u pravcu rebrendiranja u odnosu na slike koje se vežu za bombardovanje Dubrovnika, rat, zločine i sve što ide uz to". Zbog nedostatka informacija, kaže Bajić, Đukanovića van granica percipiraju kao neku vrstu balkanskog Berluskonija: ,,Privlači pažnju, bogat je, ima stila i stalno pobjeđuje".

 ,,Ličnost godine je priznanje koje zaslužuju oni koji su se istakli u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, oni koji odluke donose za građane a ne lične interese, oni koji teže transparentnosti. Crna Gora je daleko od toga", prokomentarisala je za Monitor Đukanovićevu najsvježiju nagradu Miranda Patrucić, novinarka CIN-a.

 Đukanović odavno radi na ,,pranju" ratne biografije. Nagrada koja je sada stigla iz Banja Luke nije jedina kojom su ga tokom posljednjih nekoliko godina ovjenčali prijatelji iz regiona. Posljednju, ključeve Maribora, dobio je od svog prijatelja Franca Kanglera, gradonačelnika tog slovenačkog grada koji se nakon protesta građana i optužbi za korupciju morao povući s funkcije.

 Za ličnost godine Đukanovića je svojevremeno, 2006, proglasio i Dnevni avaz, list u vlasništvu Đukanovićevog prijatelja Fahrudina Radončića, sada ministra bezbjednosti BiH. Radončić je prije nego je izabran na tu funkciju bio u pregovorima sa crnogorskom Vladom oko kupovine državne Pobjede, a još se ne zna kako će se taj posao završiti.

 Iz Sarajeva nagrade Đukanoviću i njegovima samo stižu. Predstavnici sarajevskog Udruženja građana Isa beg Ishaković nedavno su uručili nagradu bivšem crnogorskom premijeru, Đukanovićevom kadru, Igoru Lukšiću. Pripadnici bošnjačka dijaspore i čitaoci veb magazina Bošnjaci.net iz Amerike, Kanade i Evrope saopštili su tada da su razočarani i poniženi. „Ta nagrada ukazuje da logistika genocidnog i mafijaškog režima Mila Đukanovića i u Sarajevu odrađuje najprljavije poslove, a tiču se pranja krvave i sramne prošlosti Crne Gore i njenog diktatora koji je u periodu 1992-1995. godine sa Miloševićevom Srbijom vodio genocidnu agresiju na BiH i Bošnjake."

 Đukanovića i njegovog partijskog saborca i autora krilatice ,,rat za mir" nagradom mira je u Sarajevu ovjenčala i Internacionalna Liga humanista prije nekoliko godina. Tada je devetnaest istaknutih crnogorskih naučnih, kulturnih i javnih radnika zatražilo od Vaclava Havela da se distancira od nagrade Internacionalne lige.

 Oni su u protestu ILH naveli da ,,dodjeljivanje nagrada za mir i humanizam Đukanoviću i Maroviću predstavlja uvredu žrtvama rata, jer su oni od 1990. do 1997. godine slijedili politiku Slobodana Miloševića čiji su rezultati zločini i stotine hiljada mrtvih i izbjeglih na prostoru bivše SFRJ".

 Nagrade IHL, koju su ranije dobili, tada su se odrekli Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja žena žrtava rata u BiH, i sarajevski univerzitetski profesor Zdravko Grebo. Univerzitetski profesor iz Podgorice Milan Popović je napustio ILH iz istih razloga.

 Bakira Hasečić je učesnicima prve međunarodne konferencije u organizaciji Internacionalne lige humanista u Budvi, na kojoj su dodijeljene nagrade, poručila da ne stavljaju svoj autoritet u službu pranja ratnohuškačkih biografija Đukanovića i Marovića.

 U Budvu, na konferenciju, nijesu došli bivši predsjednici Češke, Makedonije i Slovenije Vaclav Havel, Kiro Gligorov i Milan Kučan. Ceremoniju su ignorisali predstavnici diplomatskog kora i brojni najavljeni uvaženi gosti iz regiona. Dolazak u Budvu otkazala je predsjednica Lige Sonja Štiglbauer. Đukanović i Marović doživjeli su težak poraz. Tada je Đukanović onih devetnaest potpisnika nazvao sramotni ljudi i dao znak za hajku protiv krtičara.

 Taj je slučaj pokazao da njegova mašina za pranje biografije nije svemoćna. Toliki broj nagrada koje prijatelji dodjeljuju Đukanoviću mirotvorcu, pokazuju koliko se on u stvari panično plaši onih koji odbijaju da zaborave njegov doprinos trijumfu zla na prostoru bivše Jugoslavije. 

izvor: monitor.co.me ›››