autor tekst 006 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

Oročeni život

M. je pio, pričajući o džipovima najnovije serije koji se proizvode od Evrope do Japana... i Amerike. Kad bi se napričao, pišao je sa trotoara ispred zadnjih kafanskih vrata koja su vodila u park. M. je pio, pušeći tompuse i  pričajući o njihovim nazivima, cijeni, i poznatim ličnostima koje si ih pušile. Potom je pišao sa trotara ispred zadnjih kafanskih vrata koja su vodila u park. M. je pio, pričajući o svom građevinskom i drugom biznisu, i najamnim radnicima koji mu rade na crno od zvijezde do zvijezde. Potom je pišao sa istog mjesta koje on je zvao -pišanje iza kuće.

 Gledano sa strane, imao je sređen život od glave do pete, od krova do parkinga. M. je učestovao u svemu u ratu, i u svemu poslije rata. Radio je približno isto i onda i sada sa onima koji vladaju. Vozio je blindirani džip. Niko ga nije ni zašta krivio, ali on jeste njih što ga ne pušte do kraja... da sve izvadi iz krize. Nije išao u crkvu, ali se pored svake krstio, prateći je u retrovizoru dok ne umakne s ogledala. Platio je hram u izgradnji da ga živopišu u ansamblu tajkun-ikona. Diskretno prepoznavanje da se vjernici pitaju; nije valjda to on!?...Jes-nije. Nije-jes!?

 Najbolje je stajao sa onima koji drže vlast na lokalnom nivou, a preko njih šibao je na više. Išao je s njima kojekuda, posebno na pokajanja. Tamo đe se izjavljuju saučešća sigurni su glasovi, pod garantu. Glasaću za njega pa da ljeba imat neću! Stajao bi s njima na vidnom mjestu da se zna... a glasači su znali ko će ih podmititi kad bude trebalo. Veselja su bila nešto drugo. Zatvoren sistem s unutrašnjim sagorijevanjem, za društvo s vrha. Sve plaćeno, M. časti. Pjevačice na sto, na krilo, na krevet... i mrš ako treba. Zahodni apartmani iza sedam brava u njegovim objektima i neprodatim stanovima.

 Hvalio se neznanjem kad bi ga zapalo. To  je smatrao duhovitošću. Od malih nogu ne čitam knjige. Otac mi je svu đačku lektiru ispušio. Citirao ga; krdžo gori najbolje u lektiru. Nije volio bioskop, pozorište pogotovo. Film izmišlja život, pozorište izigrava čoeka. Bio je lud za kafanom. Tu se ispoljavao do daske, naglas i pod gasom;  Ne brinite... imam više u džep no u glavu. Nije mogao da se oslobodi potisnutog straha od neznanja. Kad bi prepoznao one koji imaju više u glavi no u džepu, prisjeo bi za njihov sto i pozvao im piće. Mislio je da će ih tako pokoriti svojom šaljivom pameću i opravdati - to kako on ima, a oni nemaju. U tu pamet mu  nijesu replicirali.  Citirao bi pokojnog oca iz zabiti: Sine, od knjiga može samo da se poludi.... nađi neki pametniji posa. Naša sam! ...Da nijesam, danas bi bio u nekoj prčvari... Nazdravlje ostatku.

 Imao je još jedan problem! Žena mu nije bila adekvatna naglom usponu. Anonimna, bez lika i djela. Sičan. Zlo bez riječi. Crvenkaste oči ka zasoljene, žmirkave ka žižak na slaboj bateriji. Nos kao one babe iz bajke o Ivici i Marici. Vještica. Usta, linija bez usana. Onda je M. obrnuo na doćerivanje stopanice. Dogradnja. Nadgradnja. Botoksi. Silikoni. Plastika. Hirurgija. Usta je rascvjetala u rile. Nos je naprćila. Oči otvorila. Povratak u budućnost. Đe je gođ pipneš, pojačan materijal. I ona blindirana. Da joj priđeš iz prve bez osvrta na prošlost.

 M. je često bio na udarnim mjestima u štampi, od naslovnica do glavnih stranica. Bilo je u vrhu vijesti rtv. Privatnik, preduzetnik, rijetko sposoban! Pisali su. Otvara fabrike, širi pogone. Zapošljava nove radnike. Rasterećuje biro za zapošljavanje. Novinari su leptirali oko njega ka oko izvora svjetlosti. Lako ih je držao pod kontrolom. One iz uticajnih glasila slao bi na egzotične destinacije da odmore od podilaženja. Sve plaćeno. Za državne praznike i slavlja bio je uz glavare. Uz novogodišnje dočeke isto. Letio je državnim avionom s političkim prvacima ili specijalnim čarterima u svijet  biznisa. Imao je i svoju letilicu, ali prizemljenu. Kad je saznao pošto su piloti, posluga, servisi i aerodrumske takse, prodao je. Ponekad je imao u glavi.

 Bio je neka vrsta siledžije iz potaje. Za sve se zakači, grize ka gnjida. Otvorio je sebi kafanu đe se ispoljavao nakon poslova i mahinacija. Nazvao je P.R.Č. M&CO. po inicijalima nadimaka onih s kojima je rabotao. Okačio je firmu na svoju ruku misleći da će mu proći kod onih kod kojih mu sve prolazi. Sve je platio državi i potplatio one koji se pitaju. P.R.Č. M&CO. je ispisao fontom divljeg zapada  na dasci. Okačio je na alke da se pomalo klati. Naslov je bio napadan i prepoznatljiv, za one koji znaju na koga se sve odnosi i koga se sve tiče. Održao se samo tri dana, ali dovoljno dugo da ga lokalni mangupi uzmu pod svoje. Prozvali su kafanu  Prč i koze. U administraciji su mu rekli: Bilo koji drugi naziv, svaki može samo taj ne. Oduševio ga je mangupski naziv. Protumačio ga je; prč sam ja, a za koze ću se pobrinut. Nabavio je koze. Nastanio ih. Državni park kao pašnjak. Kako nijesu šćele zapišanu travu obrstile su sve ostalo. Stigla je prijava. Šta da radiš u gradu s čojkom koji ima više u džepu no u glavi. Globa i samo globa. Kad se vratio u kafanu, bio je tužan. Odmah se nadrinkao i otvorio pisak. Obznanio je ideju... da koze muze iza kafane i očigledno, na licu mjesta, pravi sir za goste. Lupio je šakom o sto. To se danas traži, da se sve vidi, ali ovi što imau više u glavu no u džep, ne znau! Onda se lupio po čelu. Šaka ga je dozvala. Sir bi se zvao Koza nostra. Koza je naša riječ a nostra evropska. Može li se bolje pokazat ono po čemu nas poznaju.

 Povazdan je jurio nekoga i nešto. Nadzirao radove, jurio dobavljače, obilazio skladišta. Kad mrak padne na njegov dan, u kafani se praznio od svega. Imao je svoj ćošak i stalne sagovornike, istovjetnike po biznisu naravi i porijeklu, kompanjone iz anonimnih, zaturenih krajeva za koje se saznalo tek preko takvih. Zariveni u duboke fotelje ispoljavali su se o svemu  i svačemu  na glas. To je nagnalo i goste da se nadvikuju pa je kafana brundala kao zvečka, bez obzira što je bila sređena cakum-pakum. Livrisani portir sa bijelim rukavicam otvara vrata. Kostimirani konobari dočekuju. Šank, granit crni, poliran  ka grobnica. Pervajz od mesinga. Šank stolice od istog.  Polica za pića takođe. Čaše, kristal staklo. Svijetla u koloru. Barmen mućka koktele u boji. Lajt šou. Pišanje iza kuće. Sve cakum-pakum. Iza dekorativnog paravana pored toaleta dreždi čistačica s kanavacom i ubrusima da u momenat svaku fleku neutrališe. Toalet je od indijskog šarenog mermera. Pozlaćene sanitarije aktiviraju senzori. I guz-papir je senzitivan kad seronja usmjeri ruku put njega. M. iz svog kutka nadzire. Ždraka kao kobra. Pa opet ono iza kuće. To mu je tragu, u porijeklu, u navici. Svaki piš završi epski; ko ne zapiša svoj prostor biće zapišan. Oko kafane je viđeo nadzor ka paukova mreža. Jedan trag seže u policiju. Imaju ga na displeju. Kad svraćaju ugledni da sve bude na vidiku.

 M. u svom uglu ima vitrinu sa najskupljim kubanskim cigarama u luksuznom pakovanju, i drugu sa specijalnim pićima. I ako mu je sve na dohvat ruke služe ga. Posluga dreždi. Konobari uvijek na gotvs. Za goste serijska pića za P.R.Č & sons specijal. M. ćošak je vonjao na grdnu mješavinu od podrigivanja na bijeli luk, parfema, i znoja. Pili su miješajući razna pića samo da pokažu kako se razumiju u ono što nikada nijesu provali dok ih biznis nije pomamio. Ispod pijaće, cigarilosa i glasnosti, izbijala je kao omorina, neka ustajala muka. Ona ih je znojila. Ružni od kredita. Tužni od kamata. U nokdaunu od glavnice! Sve što su imali i radili, bilo je na kredit, na kamatu, na hipoteku, na fiduciju. Oročeni život.

 Gradili su skupe stanove na najboljim lokacijama. Mijenjali su urbanističke planove, zaposijedali rekreativne površine, sužavali parkove. Jedan konkurent cinično ih je okarakterisao: Kad ta družina vidi park-krv pred oči! Bili su drugovi vlasti. Moglo im je biti sve. Kada bi im razna pića i obilati tompusi ostugali utrobu stizala su jela. Kozji sir iz gazdinog zavičaja. Domaća kobasica na velikom pladnju ka kuvani blavori. Pršut na bajlage. Priganice u vangla-činiji. U porculanskim zdjelicama crni kavijar.

 Ovoga puta sve je to bilo na kvadrat. Toga dana su bili izbori. Njihov kandidat za treći mandat. U preliminarnim izvještajima vodio je! Slavlje je moglo da počne... Krenulo je! Sastavili su stolove. Pogasili telefone. Nema ometanja... Pijenje. Krkanje. Raskubanje. Juriš na kobasice. Sve ruke gladnih godina na jednom mjestu. Kupusanje. Ručni rad bez escajga. Ne iju, lože se ka visoka peć. Tajkunska menza. Tajkuni kao Huni. Pustoš. Ništa ne ostaje za njima. Odnekud, na ogromnom  srebrnom ovalu, stigao je jastog. Silan, rumen, varen, ukrašen s isturenim kliještima kao za borbu prsta u prsa. Šta je ovo, neko je pitao. Morski brav, neko je odgovorio. Upitnik  je krenuo na kliješta. Ja ću onda gnjat od brava... misleći da će sa njim iščupati dobar komad mesa. Držao je u ruci ogoljelu suvu koščinu. Šta ću sa ovim? Nabi ga u guzicu pošto tu za usta nema ništa. Prasnuli su u kikot špricajući iz razjapljenih vilica, neprogutanu hranu. Jedan drugi tajkun je prvi put vidio kavijar. Crn, ljigav, sitan, sačmav. Nikad čuo nit vidio. Proba. Otužan ukus. Grlena jabučica jurnula je naviše. Uzdrčila se jašterica. Rampa na jednjak. Prismočio je  s priganicom da proždre muku. Šta je ovo? Graknuo je. Specijalitet! Dobio je odgovor. Riblja jaja od jesetre. Tri iljade konzerva! Okle ribi jaja? Od sperme! Opet odgovor. Vikne joj ga ribac i ona zanese. (Ispoštovana je rodna ravnopravnost) Sperma ga je katapultirala iz fotelje. Ključ na grlo. Špric po vratima WC-a prije no se domogao kvake. I po mirisu i po izgledu kao da je izrigao najgoru kanalizaciju. Stolovi bliži mjestu zbivanja su se ispraznili. Ostali gosti su se sklanjali.

 M. je izašao na popiš dok se stvari ne srede. Na izvanju stranu kafane prema parku, bila su tri visoka stola, kao stojeći bife za goste koji žele biti i piti  na ariji. M. se nije ustručavao, isturio je pišu. Čistačica ga je redovno pratila na tom putu s crijevom da zalije zapiš. Sada ne. Bila je zauzeta bljuvanjem. M. je presauhovan pićem, culjajući se, obavio obred koji ga uvijek, čak i poljuljane svijesti, vraćao porijeklu. Gunđao je neku vrstu opravdanja zašto to radi, valjajući riječi sporo kao balvane; Ko ne zapiii-ša svoju te-ri-tooo-riju biće zapi-šaan! Sve...pla-ćam a oni ištu...joššš.

 Plaćao je to zadovoljstvo više puta. Vidio ga je jad od viđeo nadzor. Bio je nemilosrdan dostavljač. Neoboriv dokaz. Otresajući pišalo okretao se  lagano prema izvanjim gostima i stupajući s njima u dijalog ničim izazvan. Kažu mi ovi, pokazujući na nadzorne kamere, da zapišavam tuđu teritoriju. Sjuuu-tra ću kuuu-pit park, mmm-amu im jebem...i daću im...kuru...da iz-mjere kva-draa-turu. Piiiš-aću ćer do tamo! Poslije kraćeg ćutanja...podigao je glavu, prst i glas...izrazio se bez srijecanja! Pišanje u prirodi je zadovoljstvo, a u kući je nužda. Nije tražio odgovor niti ga je dobio. Culjajući se krenuo je prema vratima. Čistačica mi ih je otvorila s crijevom u rukama. Ušao je. Poslije izvanje svježine, ustajali topli zadah od svega i svačega ga je ošamario i zabio u fotelju. Mjesto bljuvača je bilo upražnjeno. Ostali modrog lica i klonule glave kao usahle bulke, su kunjali oko raskupusanog posluženja. Konobari su stajali poređani ispred šanka kao na pozornici. Nikoga nijesu služili. Kafana je bila ispražnjena. Šef sale je naredio da ćošak niko ne uznemirava. Ostavio ih je tako, da se tišajaju u sopstvenoj jari. Kad je prepoznao duboku komu, zapovijedio je razvoz. Konobari su, dva po dva, potkupljali jednog po jednog za noge i ispod pazuha trpajuči ih u automobile. Razvezli su ih. Odvezao se i šef sale. Ostala je čistačica da redi tajkunski brlog.

 Sjutradan su objavljani rezultati lokalnih izbora. Favorit tajkuna je pao. Kafana nesuđenog imena Koza nostra bila je zaključana. Niko je nije otvorio, ni popodne, nit uveče. Sljedećeg dana na velikom staklu prema bulevaru osvanuo je purpurni grafit: Istraga je u toku! 

izvor: www.portalanalitika.me ›››

 

 

autor tekst 005 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN

 Dogodilo se na današnji dan, nije ništa? Bio je dan Vučjeg Dola; 28. jul 1876.! Pošao sam tamo; 60-ak km. od NK. Na putu poneko. Usput niko. Samo saobraćne patrole na više mjesta. Na nebu samo sunce. Oblaka ni za lijek. Na zemlji žaropek, ni žive duše. Korona je svud okolo, sve živo počiva.

 Kad razdaljinu (NK-Vučji Do) potražite na Google ponudiće vam NK-Vučje. Vučji Do je nepoznanica. Iz Vraćenovića se mnogi vrate. Nema putokaza za slavno razbojište, samo za Bileću. Znao sam put. Neznalicama puta nema. Stigao sam. Sam, kod samog spomenika. Dotakao ga u rukavicama. Poklonio mu se s maskom, da prošlost ne ”koroniziram”, mada smo to već postigli. Onda sam skinuo masku i slikao se, da se vidi đe sam. S obzirom na tekovine čuvene bitke, spomenik  je skroman, kao i poruka na njemu. ”Neumrlim junacima” piše na stubu pobjede, koji su podigli komunisti 1959. Skromna je i pismenost. Niko se nije pobrinuo da malo ”doćera” frazu… makar ”besmrtnim junacima”! Jer Crnogorci tamo nijesu umrli na klinici već poginuli na klanici za CG. I jutros je bilo skromno. Neko je u ime UBNOR-a, iskazao pijetet u vidu ”svježeg” plastičnog cvijeća. To nije bio ni vijenac, ni buket, već neki aranžman od umjetnih ruža da bude durovniji. Plastika ne vene, samo blijedi poput našeg sjećanja.

 Iz te paklene arene, koju je priroda konfigurirala za bojište, Crnogorci su nakon povijesne pobjede, prije 144 godine, krenuli za Berlin. Na putu do tamo su bila grdna razbojišta, jedno za drugijem… čitav jedan rat. Narodski prozvan ”Veljim”: Vučji Do, Fundina, Krstac, Piva, Duga, Ostroških devet krvavih dana, Nikšić, Spuž i Podgorica… potom Morača, Kolašin pa tako do vrha Vasojevića. Stigli su u Berlin preko tih prepona, dvije godine kasnije (1878.) i vratili se na Cetinje s međunarodno priznatom državom. Knjaz i Gospodar Crne Gore, Nikola I, prozvan je ”carem junaka”. Dobio je rat sam, bez saveznika, protiv najmoćnijeg protivnika svoga vremena i svoje države. Bez pogovora je, nagnao Velike sele da se o Crnoj Gori odlučuje na najvišem nivou.

 Pobjedom na Vučjem Dolu, Knjaz je otvorio put ka Evropi, zapisali su evropski izvještači, a on je otvorio šampanjac u gl. štabu na vrhu Kokot (kota 1249). Častio je i poražene; zarobljenog generala Osman pašu, koji je ostao bez ijednog bataleona a njegova vojska bez više od 150 oficira, 4000 ratnika i ko zna koliko hiljada ranjenih i zarobljenih. Osman nije smio natrag u Stambol. Na Bosforu je poražene čekao ”svilen konac”. Crna Gora je iz Veljeg rata, na otomanski vojni sud, poslala četiri turska genarala i jednog maršala. Svi su skončali na ”koncu”.

 Kad sam sve to prestimao u glavi, opet sam se poklonio i krenuo natrag. Ali da ne zaboravim na Vučjem Dolu su poginula samo 72 Crnogorca. Vučji Do gotovo da je bio korektniji od danšnjice. Znalo se makar otkuda ti puca…!  Pri izlasku na put (CG-BiH) pade mi na pamet da smo tim drumom uvezli prilično korona u više kolona… kao što je u sličnom poretku, maršal Muhtar paša, krenuo onda na Crnu Goru. Vratio se grdan. U Vraćenovićima, ispred kafane na uglu, jedini gost je jeo preko maske, burek. Gledao me s ozbiljnim ukorom …kome je to još Vučji Do na pamet? 

 U dolasku je bilo više policijskih pozornika, nego saobraćajnih učesnika. Na povratku takođe. Put, poput reklamnog prospekta. Besprekoran. Renoviran, širok, krivudav i pust. Samo poneko bane. Voziš kako ti drago. Niko te ne prati, nikoga ne slijediš, nemaš koga preteć. Vozio sam čini mi se, po propisu, ne čitajući ograničenja. Nakon jedne krivine uperiše u mene pištolj-brzinomjer. Stadoh.’ ‘Putne isprave molim?”

 ”Izvolite!…Vozio sam” oko 80?”

”Toliko, ali nije dozvoljeno!” Onda ih priupitah?

”Koga kontrolišete kad od jutros prošlo jedva 20-ak vozila?”

”E gospodine, od tih 20-ak bar polovinu smo kaznili.”

Napisaše prijavu i izviniše mi se: ”Praštajte nam, takva je uredba.” 

Žurio sam da objavim informaciju što se ”dogodilo na današnji dan” ali su me osporili više puta. Još smo izgleda u ”vučjem dolu” ali ovoj ”bici” teško će pripasti i skromniji spomenik. A što se tiče kazne…? Zaslužio sam je, kad se vraćam u prošlost iz ovako svijetle budućnosti.

 P.S. I umalo da zaboravim. Na Vučjem Dolu ne bješe, ni njegove slavne zastave a ni džavne pravo-slavne. Sve je pod kontrolom.

 M.R.Š. 

izvor: www.prch.me ›››

 

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

POLOVNI HLJEB

 Danima me na parkingu ispod brisača, na parčetu papira isječenom makazama, čeka štampana poruka. Uvijek je uklonim a namjernik je uvijek obnovi. Na njoj piše: ”Prodajem veoma povoljno polovnu mušku odjeću!!! Košulje, majice, donje djelove trenerki, jakne, farmerice, džempere. Poznati brendovi: Navigare, Tommy, Hilfiger, Azzaro, Prada, Lotto, Casucci, Adidas... Cijena od 5 – 40 eur., kontakt 06…” Nijesam mogao da  se otarasim ponuđača. Uporno me informisao o svojoj ponudi. Onda sam jednoga dana napisao na duplo većem papiru od njegove ponude: ŽIVIM POLOVNO, HVALA! Razumio me. Odustao je. U mojoj familiji je pet univerzitetskih dipoloma, (od ing. do prof. i prav.). Kada svi po protokolu godišta odemo u mirovinu, a na putu smo, ne možemo zajedno sastaviti jednu i po platu državnog činovnika! E, sad mi recite je li to dovoljno za polovni život, za pet porodica. Ni za lijek! A država troši 62 miliona eura za ljekove, oboljelom, pohabanom narodu od 600 hiljada stanovnika.

 Ne znam kako ponuđaču, polovnog ođela, ide promet ali zaslužuje priznanje;  krenuo je s ponudama prepoznajući opštu pohabanost. Prepoznao je i sve ostalo ali ostalim trguje polovna država. ”Ostalo” se ne prodaje ispod brisača no ispod ruke; Polovna Privreda. Pohabana Industrija. Fabrike-giganti su jedva radionice. Polovna vlast, (pohabana od preduge upotrebe). Polovnosti odgovara; polovno znanje, polovne diplome, polovna svijest (armirana poltronstvom). Sve polovno na kvadrat, na kub… na najviši stepen, na kredit! Svaka povoljnost za polovnost. Ogrezla je u tome. Tako ogrezla kreće u NATO s reklamama i reklamatorima ogrezlim u istost. Iz jedne agencije se upravlja Univerzitetom, Pozorištem, Akademijama za te djelatnost. Ta ”agencija” izbacuje univerzitetske profesore ako rade na dva mjesta a ona ”jedina” pokriva svako mjesto do NATO-a. Polovna država, toj svojoj  jedinici u majke,udijelila je 70 hiljada eura za reklamu NATO-a, kao da je i NATO polovna organizacija.  J***m ti NATO ako je spao na to?… Da se za 70 hiljada može ući u njega.

 Na kraju je pohabani narod dobio od države kredit od jednog centa, bez učešća i žiranata, za popust na hljeb. Kakvo polovno po(d)milovanje. Smanjuju hljeb za cent a tog apoena nema u prometu. Zelenaši proklete vam duše.

 P.S. Možda će nam brzije dana ponuditi još povoljniji kredit; za iznošeni, polovni hljeb!

 izvor: www.prch.me ›››

 

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

Slike i prilike

 Moć mafije uvijek diktira modu

 Kad  tv ili novine objave slike privođenja sumnjivih osoba, prva progovori slika ali na nju se niko ne osvrće, osim koliko da vidi ko je u lisicama. Taj tzv. jezik vizuelnih medija više govori od teksta na koji se svaki čitalac okomi. Ako obratite pažnju na sliku; Razlike gotovo da nema između privođača i privedenih. Slične face, frizure(obavezno ošišani), izraz lica, pa i intelegencija ko zna da je čita. Razlika je jedino u kostimu. Službeni s obaveznom kapom pripada činovniku a civilni, najčešće s kapuljačom, pripada privedenom. Zašto s kapuljačom?  Taj dodatak naročito ima smisla. Kapuljačar zna da vazda  može bit presretnut i priveden pa makar da prikrije lice dok se domogne službenog vozila.

 Moć mafije uvijek diktira modu. U vrijeme prohibicije i nezapamćene ekonomske depresije u Americi, trdesetih godina prošlog vijeka, sav svijet se nosio kao mafija. Svi su htjeli da liče na one koji im život uzimaju. Najčuveniji gradonačelnik New Yorka, Fiorelo Lagvardia, više je ličio na mafijaša nego na ikoga svoga bez obzira što se borio za osiromašene i ponižene. I detektiv, Eliot Nes, najpoznatiji zavjerenik države protiv mafije nosio se po mafijaški a po svemu drugom nije bio u njihovom fazonu. U nas je policija kontraverzna u svakom fazoni a nosi se, i ponaša se, po uzoru na one koje progoni. I mafija nam je kontraverzna. Pođekada rade za policiju a počešće za sebe. Ne rijetko ih policija uzme pod okrilje i unaprijedi u ’’odane’’ podanike. Otkriva se ovih dana leglo takvih mafioza u vrhu policije. Zbog toga nam se ne razlikuju slike i prilike, gonilaca i gonjenih.

 P.S. Taj prokleti Njegoš je i to predvidio:’’Ja sam hajduk što goni hajduka, glasnija je moja hajdučija.’’ Za njegova zemana mafija su bili ‘ajduci. Od ‘ajduka smo napravili vlast.  Capisci amico mio!      

M.R.Š.

 izvor: www.prch.me ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

 

Policajci oko Martinovićevog auta

Na jednog deset zvijeri

 Necrnogorski je iživljavati se kolektivno nad pojedincem i izvan je svake tradicije

Prva reakcija koju sam čuo nakon objavljivanja snimka brutalnog prebijanja, predŚednika profesonalne bokserske organizacije CG, Mija Martinovića je bila: ’’Crna Gora je anticrnogorska država.’’ Druga je bila stih Branka Ćopića: ’’Na jednog deset zvijeri.’’

 Taman da je pokušao atentat na neku uglednu ličnost svaka policija bi ga ’’sačuvala’’ što validnijeg bar dok ga islijede. Ne znamo da li je stradalnik napravio, tamo na periferiji đe su ga zatekli izvan centra protesta, neku vrstu prekršaja!? Još nema u javnosti činjenica za tako nešto, ali takav atak na ljudski život ne zaslužuje niko, pa taman da je krenuo da ’’osvoji’’ Skupštinu ili Vladu.

 Snimak je zaista uznemirujući i normalan čovjek ne može da izdrži njegovu reprizu. Taj mučni vedeo zapis, govori ljudskim jaukom i tonskim efektima. Vidi se da ne prebijaju samo čovjeka već sve što je njegovo, čak i automobil sa registarskim oznakama LSCG.

 To nije policijska intervencija, to je odmazda i iživljavanje nad ’’nekim’’ za ’’nešto’’. To ’’nešto’’, kao neki već tumače, prepoznaju upravo u reg. tablicama LSCG! Nije valjda zbog toga krenulo na jednog deset zvijeri. To je zaista zvjerstvo a vi što službeno morate da branite taj čin, nazovite ga ’’demokratskim’’ ako vam je lakše.

 Ovakav čin odmazde u Crnoj Gori je nečuven jer je nečovječan. Necrnogorski je iživljavati se kolektivno nad pojedincem i izvan je svake tradicije. No u crnogorskoj policiji od zemana ove vlasti nije ni ’’dobra’’ polovina za Crnu Goru a kamoli većina. I što je najgore, to što su oni ’’službeno’’ uradili ne liči na službenu intervenciju već na presudu gomile i rulje protiv koje su navodno i ustali u odbranu poretka.

Spreman sam da tvrdim da takvu naredbu niko nije zvanično izdao ali je nekoga zapalo da tim činom i ophođenjem izda sve što se zove ljudskim imenom i ponašanjem u ime države. Uzeli su obraz državi ako ga ima. Što je to, taj čovjek koga su polomili, toliko zgriješio, a da niko oko njega i od njega nije ozlijeđen a kamoli stradao...da mu se tako zvjerski uzvrati.

 P.S. Podsjetimo se, da je prije četvrt vijeka, samo zbog službene fraze’’postupi po naređenju’’ jedna vlast detronizovana a današnja zauzela tron. Iskoristili su samo frazu, a ne njena primjenu, da se slisti čitava jedna politička generacija. Od tada pa do danas Crnoj Gori više smetaju oni koji je brane od onih koji je zabranjuju.

 M.R.Š.  

izvor: www.vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Mihailo Radojičić

 

ZABORAVI AKO MOŽEŠ ?

 Ta se naša zemlja, koju danas zovu region, raspadala po nacionalističkim šavovima pa sam pozivan povremeno dok se raspadala, da kroz scenski igrokaz, govorim njenim ostacima. Nije bilo političke hirurgije koja je mogla sastaviti a ostaci su  uživali u tome. Sve je to ličilo na iživljavanje onih koji me zovu a i moje koji se odazivam da im gostujem. Morao sam da igram…ponekad i kao mečka. Od toga sam živio. Neki novi klinci su odrastali i postajali neki novi dripci koji su se na raspadanju bogatili; bivali moćni. Nadjačavali su institucije pa su me takvi zvali da igram u njihovom aranžmanu. Toliko je to naglo bogaćenje bilo očigledno da je jedan pronicljivi scenarist već prepoznao nadolazeće vrijeme i napisao tv seriju o serijskim bogatunima koji su izbijali na površinu; kojima niko ništa ne može a oni sve mogu. Dobio sam, ne znam iz kojih razloga i ulogu u toj tv seriji da igram jednog  naglo obogaćenog nesoja koji je već stekao imućstvo i kuću u ekskluzivnoj rezidencijalnoj četvrti poput nekog izvanjeg diplomate iz bogate zemlje. Sve se izvitoperilo.

 Taj koji me zvao bio mi je susjed iz đačkih dana. Miran i neokretan, bez talenta za bilo što. Došao je u veliki grad, iz tog našeg pritalaušenog zavičaja da studira. Nije bilo fakulteta koji bi ga primio sa tako niskim ocjenama iz srednje škole. U studentskom glasilu pronašli smo jedan koji prima bez prosjeka…za  organizaciju rada. Bio je na periferiji. Popunili smo mu prijave i sve što treba. Dobio je index, povlasticu za gradski prevoz i bonove za menzu. Studentski dom nije. Svi su bili puni. Primili smo ga kao ilegalca. Nabavili mu poljski krevet i smjestili ga. Situirali smo ga za preživjet. Postao nam je kolega, brucoš, kad smo mi svi trojica iz sobe, bili apsolventi.  Fakultet nije pohađao. Nije mogao da oporavi đe se nalazi a prvi put smo ga mi odveli. Pokušao je jednom, rekao je, ali se nije snašao u prepletenom gradskom prevozu i odustao za vazda. Nije ovjerio ni prvi semestar. Nestao je. Krevet smo našli sklopljen pored lavabao a zahvalnost na ogledalu. Napisao je sapunom, Hvala! Prošli su mjeseci, ni glasa, ni razglednice…ni traga đe je nestao.

 Za 1.maj, i mi smo nestali. Svako na svoju stranu da proslavimo međunarodni praznik rada. Kad smo se vratili na svakom krevetu čekale su nas originalne farmerice RIFLE i drečave žute majice. Made in Italy. Opet se zahvalio na ogledalu i nestao. No to nas nije tangiralo. Samo farmerice, još original…kakav poklon? A majice su bile nalik na boju gradske čistoće pa se nijesmo usuđivali da istovremeno izađemo tako dresovani. Odmah bi nam neko sa studentskih prozora doviknuo: Ua Čistači ! U Studentskom gradu se inače, svakome dobacivalo ko bi izašao iz prosjeka studentske skromnosti. Dobacivalo se čak i kiši, kad se iznenada stušti od Surčina. Svi bi otvorili prozore, ali baš svi. Osam hiljada studenata, uglas bi vikali: Ua Kiša ! Sada, našem nesuđenom cimeru, smo samo ćutke dobacili zahvalnost. Rifle su bile prestiž…a darodavac nas je izgleda prestigao. Načuli smo kasnije da je radio neke opasne poslove od povjerenja za policiju, izvan zemlje.

 Taj me sad zvao iz drugog  grada. Odazvao sam se. Alo, ko je? Samo sam to izgovorio i ništa više. Predstavio se, prepoznao sam mu glas. Nastavio je! Imam kongresnu dvoranu za tebe. Imam medije za reklamu. Imam sve. Biće krcato. Plaćam koliko zineš. Nijesam mnogo zinuo. Sjetio sam se farmerki. Karta ti je rezervisana samo da je podigneš. U petak veče igraš, ujutro si kod mene. Imam hotel, ti imaš apartman. Vidimo se za pet dana. Čekaće te mečka na aerodromu… Shvatio sam da je to augmentativ za najveći Mercedes. Pozdrav kolega!  …I zatvorio je liniju.

 Kad sam sletio u petak, neka neznanka mi je prišla. Predstavila se. Iza nje neki buzdovanski lik s frizurom na nularicu  i diskretnom slušalicom na uhu, je pokupio moj prtljag. Ova, valjda hostesa, lomno je išla ispred mene. Štiklajući me odvala do mečke. Buzdovan je stvari potrpao u gepek. Onda mi je otvorio vrata da se smjestim iza vozača. Gotovo da sam malo pješačio dok sam sjeo. Kakva mečka, kao kakav mini dnevi boravak. Buzdovan se smjestio naprijed do vozača. Neznanka, do mene…na distaci…kad je već toliko prostora na pretek. Prepoznao sam da me čuvaju ali nijesam znao od čega i od koga. Ko sam ja, prvi put sam se zapitao? Prošao sam svu bivšu domovinu uzduž i poprijeko stotinama puta. Mnogo tuđih zemalja, kao vozač ili u šetnji kao pješak. Niko me ni dotakao nije, niko mrko pogledao. Nikad nijesam imao pored sebe nikoga. Ponekad samo organizatora. I sve je bilo s anđelima. Sada sam sumnjiv s buzdovanima. I stakla su na mečki  bila zatamnjena. Ja vidim svakoga, mene niko. Sve je bilo tamno. Krenusmo. Čime mogu da vas ponudim, upita me dotična i otvori bife na daljinski upravljač. Perverzija. Ponuda je bila raskošna. Svega. Stekao sam utisak, da im je gazda naložio da me zadive. Zapanjili su me. Uzeo sam mineralnu, pijuckajući je do odredišta i slušajući ljubavni folk… Neka pevaljka je zapomagala.

 Protokol je bio i ispred hotela i u njemu. Svi oko mene do apartmana. I tamo bife na izvolte. Raskomotio sam se, provukao se ispod tuša, uzeo jedno piće i zavalio se u brokatnu fotelju. Osjeto sam se umornim, baš ni od čega… ali osjećanje  je osjećanje. Ponovo je došla ona ista, sada obnaženija u ramenima. Bilo je početak ljeta i bilo je toplo. Pozvala me! Rekao je gazda da dođete u salon! Otišao sam sa njom k njemu. Nije ga bilo. Čakao sam ga. Došao je. Jedva sam ga poznao. Bio je nekako uobručen, ugojen i usporen. Samo mu je sirovi glas ostao isti, neobrušenog akcenta, tvrd kao zavičaj. Pare ne mogu sve da izbruse. Lagano se spustio na udobni kanabe žmirkajući kao pospan. To je i opravdao nesanicom koja ga muči. Noćas nijesam spavao ni dva sata, rekao je. Hostesa je čekala dok joj nije naložio da nas posluži. Obavila je to i izašla. Zahvalio sam mu na pozivu i dočeku. Uzvratio je, kako je to normalno za bivšeg kolegu, koji je postao tako poznat. Pritiskao je dugme na telefonu. Livrejisani sluga je ušao. Skinuo je gazdi cepele i lagano mu podigao noge na kanabe. Pored cipela mu je poturio papuče kad bude ustao. Dok ga je prekrivao lakom tkaninom gazda je naložio da me isprate. Progunđao je. Sve što ti na um pa'ne Lena će ti izać u susret.  Sve mi je na uma palo. Nijesam očekivao takav švedski sto, ali kad gazda kaže i Lena je na stolu. Zamolio sam ih da me ne prate, sam ću. To sam i uradio ali Lena je uskoro došla s upitom šta mi treba. Rekao sam instiktivno. Vi! Konkretnost je nije iznenadila. Samo je pitala, sad ili kasnije? Pokazao sam se nevičan za tako nešto. To se na Vi ne obavlja. Opuštih malo. Ajmo poslije predstave. Noć je inače dosadna. Ja ću zvati. 

 Predstava je počela s gazdinom najavom s posebnim akcentom na kolegijalnost sa studija. Dok je govorio držao je ruku preko mog ramena da bude ubjedljiviji. Sala je bila prepuna i s pomoćnim stolicama. Poslije predstave gazda me isplatio u kešu i prepustio posluzi i pažnji. Servirali su mi večeru u prostranoj ljetnoj bašti. Nije bilo drugih gostiju. Usamljen, objedovao sam kao poslednji Mohikanac. Gledao sam u tanjir a đe bih drugo u toj samštini. Pohodio me samo kelner. Kad sam mu se zahvalio za servilne pohode, iza njega u sjenovitom uglu stajao je neki visok čovjek okrenut leđima. Produžio sam pogled na drugi kraj bašte. I tamo su stajala dvojici na istureni uglovima u istoj pozi… I četvrta strana je bila pokrivena. Dakle, tako se živi u ovom novokomponovanom svijetu, prevrelom od bogatog straha. Sjetih se dogovora s Lenom poslije večere. Neću je zvati. I tamo će me posmatrati, ko zna sa koje sve strane. Što da radim. Očigledna zaostalost. Ne volim da mi se iko miješa u tu stvar ni pogledom… sve bi mi se oduzelo.

 Prošle su godine. Došla je vijest da je moj kolega gazda, ugledni biznismen, obezbijeđen i regulisan u svakom smislu, izdahnuo iz čista mira u svojoj najnovijoj blind mečki. Nije ga niko umorio sa strane, umro je iznutra od sebe.

 P.S. Ne znam da li sam promašio temu o kulturi sjećanja  ali bilo bi pomalo nekulturno ovo zaboraviti.  

M.R.Š.

izvor: www.prch.me ›››