autor tekst 006 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Milo je šef mafijaške države

 Predsjednik države i lider DPS-a Milo Đukanović ne može biti osoba koja će studentima širom svijeta pričati o demokratiji kao osnovnoj tekovini modernog svijeta, ocijenio je predsjednik Prave Crne Gore Marko Milačić. On je uputio pismo predstavnicima Oksford unije, od kojih je tražio da otkažu Đukanovićevo gostovanje na toj studentskoj instituciji.

 – Pišem Vam u želji da ponovo razmotrite nedavnu odluku da pozovete predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića kao govornika. Čuveno ime Oksford zajednice, kao najprestižnijeg svjetskog debatnog društva, sa neuporedivom reputacijom u domenu dovođenja međunarodnih gostiju i govornika, moglo bi biti izloženo riziku ovim pozivom – kazao je Milačić.

Objasnio je da se Đukanović nekoliko puta smjenjivao sa položaja premijera na položaj predsjednika, te da se za vrijeme njegovog mandata u protekle tri decenije njegovo porodično bogatstvo sve više uvećavalo.

 – Crna Gora je, nažalost, međunarodno poznata kao „mafijaška država” kojom vladaju kriminalni klanovi povezani sa Đukanovićem. On je čak i zvanično bio optužen u italijanskom sudu za šverc cigareta, dok su njegovi najbliži srodnici optuživani za podmićivanje u privatizaciji državne telekomunikacijske industrije, uzimanje novca od trgovine oružjem i narkoticima. U 2015. godini predsjednik (potom premijer) Milo Đukanović nominovan je od strane agencije koja se bavi istraživanjem kriminala i korupcije za osobu – kriminalac godine za njegova „dostignuća” u promovisanju kriminala, korupcije i anomalija u društvu – naveo je Milačić u pismu.

 – Strani investitori napuštaju zemlju samo da bi ih zamijenili lokalni članovi kriminalnog klana, državni dug je višestruko uvećan, a stopa nezaposlenosti raste iz godine u godinu. Većina ljudi koji su zaposleni u javnom sektoru su članovi vladajuće stranke. Pored toga, Crna Gora pod vladavinom Đukanovića nije demokratska država, već predstavlja represivno-autoritarnu diktaturu sa pojavama poput ubistva novinara, liderima opozicije u zatvoru, kao i diskriminacijom etničkih grupa. S tim u vezi, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ne može biti osoba koja će studentima širom svijeta pričati o demokratiji kao osnovnoj tekovini modernog svijeta. Na kraju, koristimo ovu priliku da vas zamolimo da otkažete ovaj događaj, jer će baciti sjenku nad dobrim imenom i reputacijom svjetski poznate debatne unije, u okviru Oksford univerziteta – zaključio je Milačić 

izvor: old.dan.co.me ›››

 

 

autor tekst 005 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Beranski šamar

Neka nam je, konačno, srećno: Poslije mnogo proljeća i ljeta sloboda se kroz Berane šeta

 Onoliko smeća u Vasovim vodama ne tone u zemlju, đukanovićevci. To, vidimo - izlazi na nos! Slika je to cijele Crne Gore, od Bara do Berana: godinama nas zatrpavaju slojevima svakojakog smeća, sistematski - od zločina devedesetih do kriminala dvijehiljaditih, od automobilskih guma do gumica za njihove privatne orgije. Ima nešto u tome: dok sam, nedavno, prilazio otpadu podno Berankrša, zapazio sam pokraj puta, u lokvi, bačenu dječiju lutku, bebu. Izgledalo je morbidno, koliko i brutalno simbolično: šta da očekuju, pored takvih naslaga smeća, djeca u blizini? Ne samo ona: Crna Gora je Beranselo.

 Ipak, kada se devedesetpetogodišnji Đorđije Tomović, u znak otpora prema nelegalnom odlaganju otpada, opružio na asfaltu pred policijskom maricom, nadomak svog dvorišta, moralo je biti što biti ne može: slobodno Berane. Nije zabilježeno u nas takvo požrtvovanje, samo sebi dovoljno, istrajno i iskonsko, trogodišnje, kao ono - Beranselaca. Dok smo udisali smrad sa deponije, govorio mi je mještanin Gojko Cimbaljević: Mi smo, u ovom našem, Rimskom carstvu, malo selo Gala, koje se ne predaje imperiji. Tu je zaiskrilo.

 Treba biti talentovan pa domisliti: koliko je samo pritisaka mafije pretrpio prosječan stanovnik Berana, pred izbore? Koliko prljavih savjeta. Koliko pritajenih ucjena. Koliko komšijskih dobronamjernih sugestija. Koliko „iskrene“ brige za đecu. Koliko predizbornih obećanja o postizbornom zaposlenju najbližih. Treba biti talentovan pa zamisliti: koliko je lokalna DPS mašinerija Vuke Golubovića i njegovih - zapravo ekspozitura Mila Đukanovića i njegovih - otkupila ličnih karata, precrtala dugova za struju, donirala budžetskog novca - pedesetica ili dvadesetica plus petica. Pa, ipak: nije prošlo.

 A trudio se Vuka, kao vuk. Preciznije: kao čopor gladnih vukova. Od kada je stupio na čelo opštine, septembra 2006. godine, razgranao je mrežu svojih. U jednom momentu: supruga Milijana - direktorica Komunalnog preduzeća, rođeni brat Milan - direktor Direkcije za izgradnju i razvoj Berana, brat od tetke Vesko - šef mehanizacije u Komunalnom, sestra od tetke Vesna - direktorica Centra za kulturu, snaha Gorica - vodoprivredni inspektor, snaha Vinka - glavni administrator, snaha Milka - zaposlena u Centru za kulturu, kuma Dragana - Sekretar za finansije, razvoj i saobraćaj, rođak Aleksandar - VD sekretara sekretarijata za poljoprivredu... Berane: Vukino, i za Vukine.

 Narečeno, a to je djelić, skica je za savršenog prokonzula mafije, namjesnika za Đukanovićeve provincije širom države: poslušan do kosti, privržen do bezumlja, spreman na - šefovo - sve. Tipičnih autoritarnih crta: arogantan prema podređenima, ponizan prema nadređenima. Sjetiti se, naročito sada: kada su Beranselci, revoltirani, prošlog maja dopremili nekoliko kesa smeća ispred zgrade Golubovićeve Opštine - tek da vidi kako je njima, svakodnevno - on se, probijajući se kroz kese i odgurujući ih šeretski nogama, obratio jednom od pridošlih, Jovici Lončaru: "Džukelo, treba da odeš." To džukelo zazvonilo je, zvoni, isto kao i ono Đukanovićevo - bitango. Ista manijakalna matrica oligarhije. Isti rukopis bahatosti svite. Ista logika sirove sile. Isti kod zla.

 Džukele su, za takvog i takve, Đukanovićeve, zapravo svi - neistomišljenici. Zar se usuditi, na Vukinom i Milovom zabranu, prkositi zakonima marovićevskog DPS-a? Zar kušati mićunovićevske bogove? Zar širiti virus otpora među tarzanovskim Sjeverom? Zar unositi nemir u godinama betonirani de-pe-es-ovski mir? Zar remetiti a-en-be-ovsku vješto izgrađivanu tajnu kontrolu? Ubijeđeni su gospodari sudbina: to su - džukele. Ali! Zaboravili su, Vuka i družina iz centrale kriminogene partije (nijesu odmakli od komunističke skraćenice: CKP), zaboravili su važnu stvar, važnu kao oči: da su džukele - slobodne životinje, bez povodaca i bez gazda. Kao najbolji dio naroda. Dio nas.

 Probudila se u nedjelju, a čekamo je godinama - nada. Kao da je birala pravi trenut: nakon pregovaračkog, marovićevskog, debakla u Ulcinju, a prije velikih, proljećnjih izbora u, nikada manje - šerifovoj, Podgorici. Stigla je iz Vasojevića, prkosnih Vasojevića, onih Vasojevića kojima je nekada vrhunio mudrac i junak Mojsije Zečević, koji je, što ne pomenuti, uz još nekolicinu znamenitih, presudno uticao da odveć mladi Radivoje Petrović, Vladika Rade, sigurno zauzme poluge nesigurne državne vlasti. Sad se odatle šalje poruka, jasna da jasnija biti ne može, za Mila i Milove: otežale poluge rukovodeće mafijaške kamarile moraju početi padati. I, još jedna, lokalna, za Vuku i Vukine: „Previše je bilo!“

 Eho urušavanja dijela okoštalog sistema, u izbornoj noći, najvidljiviji je bio među glasilima režima. Znakovito do banalnosti bilo je - dok stvar nije bila suviše očigledna - gromoglasno šutanje trenutno nabrutalnijeg glasila - batine mafijaške propagande, Pinkovog - „Minut, dva...“. Pa: dok se ulicama Berana uveliko valjala velika pobjeda, mali Beba nije zabilježio ni sekund, dva. Berane je začepilo usta i Bebi. Ogromnom cuclom slobode.

 Razbježali su se sa mjesta zločina, poraženi i ošamućeni: od portparola Časlava Vešovića ni traga. Svetozar Marović - koji je pred izbore pozivao buduće gubitnike, opoziciju, na „samokažnjavanje šamaranjem“ (zamislite: on poziva na šamaranje, on koga njegov šef, prvo preko rođenog mu brata, a sada i preko predsjednika budvanske opštine, Lazara Rađenovića - šamara u produženom trajanju) - nestao je. Od Đukanovića - ni slova. Tek nemušti Tarzan Milošević, najkraće, u obliku snimljene izjave, i to kakve: čestita pobjedu - zarad fingiranja demokratije - opoziciji, pa svojima, zbog boljeg rezultata u odnosu na protekle izbore!

 Kada je ovako, na samo jednom dijelu zemlje, moćan huk nade, snažan miris pobjede i žestoka panika režima - koji nikako ne smiju da opiju, jer mafija uvijek zbija redove - kako li će tek biti kada hobotnica tresne glavom o pod, na tlu čitave Crne Gore? Kada Đukanović shvati, a to nije daleko, da nema na koga da se osloni? Kada Brano Mićunović dokuči da nije siguran na svome? Kada tajkuni posumnjaju u bezbjednost svojih bogatstava? Kada počne da se raspliće krvavo klupko kriminala? Kada krene lavina, decenijama taloženog, otpada mafije?

 Kako li će biti? Kao u Ukrajini, prije dvadesetak dana, kada je sa aerodroma Žuljani, u Kijevu, tokom samo jedne večeri, u nepoznatim pravcima odletjelo 80 aviona krcatih ljudima, najbližih vrhovima režima. Kako li će, dakle, biti? Neki će uspjeti da polete, a neki će sletjeti na “pistu” Spuža.

 Neka nam je, konačno, srećno: Poslije mnogo proljeća i ljeta sloboda se kroz Berane šeta.

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Formiraću Pokret otpora

Izvršni direktor Pokreta za neutralnost i novinar Marko Milačić napisao je pismo premijeru Crne Gore, Milu Đukanoviću.

 Milačić u pismu poručuje Đukanoviću da će on formirati "Crnogorski pokret otpora".

Pismo Milačića prenosimo u cjelosti:

 E, sada ćeš, Đukanoviću, nakon subote veče, imati posla ne sa političkim partijama, ovim ili onim, ne sa opozicionim liderima, ovim ili onim, od subote veče, kunem ti se u ime svih onih poniženih suzavcem i batinanjima po ulicama Podgorice, imaćeš posla sa građanima, naročito: nama mladima.

 Ne persiram, odveć si dugo tu, isuviše te dobro znamo, a i ono što se dogodilo prije dvije noći, ona neopjevana demonstracija grube sile, zahtijeva direktan govor, toliko direktan da ne dozvoljava ni kurtoaznu etikeciju. Nema više, niti smije da bude, opozicionih političkih partija, sedmostruki Đukanoviću, postojimo sada samo mi, građani, i vi, uzurpatori. Oči u oči. Postoji samo demokratija naspram autokratije. Licem u lice. Ti i mi.

 Da se nijesi uplašio, ti i tvoji, ne bi na mirne građane – žene i djecu između ostalih - izveli onoliku mašineriju: to je znak svih plašljivih, kroz istoriju – veliki strah, povlači veliku silu. Zaboravio si, izgleda, drugi dio te ogromne istine: velika sila rađa i veliku odmazdu. Možda ne u isti mah, možda ne sjutradan, ali svakako: tu je, pod kožom, koja još uvijek miriše na tvoje nasilje.

 Policijska banda, poput fašističkih jurišnih odreda, suspendovala je u subotu veče Ustav Crne Gore, pa gonila sve što po ulicama mrda, a ne misli kao ti. Dao si naredbu, tako je i bilo: navukli su kacige i gas maske, isturili štitove i ispalili suzavaca kao da je rat, pa krenuli na nas, goloruke građane, kao goniči vukova: jureći nas po kvartovima, parkinzima, ulazima zgrada.

 Nijesu tjerali one sa fantomkama, ne, to su preovladavajuće bili tvoji. „Detalj“: iz hotela Podgorica izašla je grupa od 30 maskiranih ljudi sa fantomkama i uputuila se kroz park prema bulevaru, mostu Blaža Jovanovića. Tamo ih je dočekala tvoja policijska jedinica koja je bacila šok bombu, na što su maskirani viknuli: “Vaši smo, vaši smo”. Policija ih je pustila. Nestali su, potom, u zagrljaju zgrade stare Vlade. Pobogu: vaši su. Tvoji.

 Đukanoviću, kako se zove to kada desetina do zuba naoružanih pripadnika tvoje Specijalne antiterorističke jedinice brutalno premlati dvojicu nenaoružanih mladića, dok bespomoćno leže? Represija. Kako se zove to kada desetina policajaca iz automobila, kao poslednjeg kriminalca, izvuku čovjeka, javnu ličnost, koji nema dodirnih tačaka sa protestima, pa mu, pod okriljem dimne zavjese, unište vozilo, polome kuk i otvore lobanju. Tortura. Kako se, Đukanoviću, zove to kada komadant SAJ-a, službenim džipom, Hamerom, uleti u grupu mirnih demonstranata? Diktatura. Sve si to, u subotu, bio ti. Lično.

 Još više, Đukanoviću, još opasnije, još sramnije: sve to - potpomognut mehanizmom brutalne propagande - radiš sa Crnom Gorom na usnama. Ustalo je sve tvoje – od Časlava Vešovića, preko Darka Pajovića, do Duška Markovića - da uplašene ubijedi u tvoju i bebinu “istinu”: mi, koji se bunimo, ne volimo Crnu Goru!

 Reći ću ti sada, u svoje lično ime, a vjerujem da ogromna većina onih koji se bune i ne pristaju da ćute, misli isto: bunim se upravo zato jer je volim! Da nije tako, ponašao bih se kao ti i tvoji, četvrt vijeka. Čime je ti voliš, Đukanoviću? Ratovima devedesetih? Pljačkama dvijehiljaditih? Nerasvijetljenim ubistvima? Voliš je Branom Mićunovićem? Šarićima? Voliš je Keljmendijem? Prvom bankom? Voliš je suzavcem i šok bombom?

 U subotu si, Đukanoviću, i zato ti - kao građanin - pišem, objavio rat svom narodu. Ne partijama, ne liderima partija, već narodu! Nije to veče onoliko hiljada ljudi, petnaestak, pohrlilo na gradski trg zbog Demokratskog fronta, niti zbog bilo koje druge političke partije. Nipošto: ono je bio iskonski revolt na tvoju nekontrolisanu silu, na tvoju bahatost, na tvoj mig da policijski đon udari o obraz mirnog demonstranta, subotu ranije.

 Objavio si rat, Đukanoviću, građaninu, koji se probudio, nakon soljeća. Ubijate nam volju, pa i nas, decenijama, satirete  sve ono naše u nama, plašite nas onim što nam pripada, ali ipak, ali ipak, ipak: zaiskrilo je. Postojimo jače nego ikada. Jesmo, jer se bunimo: Crna Gora se podigla sa koljena, kao onaj narod na ulicama poslednjih dana i prkosno, licem u lice, zaprijetio tvojoj kliki, vičući: nećeš više!

 Nakon subote, kada si pregazio preko građanskog vrata, postavio se pred nas veliki zadatak, ogroman kao Crna Gora: da tebi i tvojima, kao društvo, odgovorimo. Ovo više nije politio.

 Odbrojavaj. 

izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Pismo iz zatvora: od Dragana, bratu Svetozaru

 Što čekaš? Zato što ti ćutiš na slobodi, mi ćutimo iza rešetaka. Nije bilo juče, sjećaš li se - kada su me, tvog rođenog brata, prvi put hapsili, pred očima cijele nacije - rekao si mi: „Izdrži zbog mene, zbog svih nas, srediću stvari.“ Izdržao sam - zbog tebe, zbog nas - ali, nijesi sredio ništa. Još je gore. Onog puta, prije nekoliko godina, stisnuo sam zube i jezik, stvrdnuo obraz, svoj i svoje familije, i, kao i ti - ćutao. Vjerovao sam da će nam pognute glave donijeti slobodu, da će nam pokajanje, pred očima naroda, obezbijediti milost tvoga šefa. Prevario si nas, brate: opet tebe hapse preko mojih leđa, preko naših leđa. A ti još ćutiš.

 Lako je ćutati, Svetozare, na pjeni od mora. Treba da vidiš kako izgleda ćutanje na pjeni od Spuža. Zbog tebe, brate, postajemo krpe. Ja ti dođem kao brat za potkusurivanje. Kao brat-žeton koji se po potrebi ubacuje u zatvor, da bi tebi obezbijedio slobodu. Kao brat-zakrpa. Kao brat-pion u partiji šaha između tebe i tvoga nadređenoga, koji nije udario na mene - ko sam ja? - već na tebe. Ja ti dođem kao brat-pancir, je li? Kao brat-za-zatvor? Dođem vam kao brat-krupna-riba. Dokle misliš ovako, čovječe?

 Krali smo svi, snalazili se, ali odlično znaš da si nam ti sve omogućio. Ti si bio bos. Budva je tvoja, a ne moja ili Lazareva. Ti i tvoj šef, dok ste još bili u ljubavi, stvorili ste tamo - ali ne samo tamo - imperiju bezakonja, carstvo mutnih poslova, more za vas. Jeste, bio sam uz tebe, brat si mi, svi smo bili uz tebe, ali mi smo bili samo izvođači radova, potrčkala, u odnosu na tebe. Ko je mene išta pitao kada se odlučivalo o velikim poslovima? Sam znaš: niko. Ti si ugovorio sve sa vođom, mi smo kasnije došli, da to uvedemo u „legalne“ tokove. Nikada neću zaboraviti kada si mi u tvojoj vili, onog referendumskog ljeta, kazao, misleći na biznise koji tebi, koji nama slijede: „Sada nema granica.“ Za mene, očigledno, ima. Ima li za tebe?

 Kada su mi specijalci prvi put upali u kuću, pričao si kako ćutiš da ne bi remetio istragu, kako ne bi smetao institucijama. Brate, ćutao sam do sada i ja, nisam ti prigovarao - misleći da ćeš prekinuti tu opaku omertu - ali moram da te pitam, ovako iz zatvora: “Kojim institucijama? Čijim institucijama?“ Pa te institucije, kao da ne znaš, iste su one koje su nam svih ovih godina omogućavale da radimo sve ono što smo radili. Da nije bilo njih, ne bi ni svi oni poslovi bili mogući. Da nije njih, ne bi bilo tvoje imperije, bogatstva, luksuza, poslova... To nijesu institucije - ti to bolje znaš od ikoga - to je uslužni servis za šefa i njegove, tebe i tvoje, mene i moje, Kuljaču i Kuljačine... I tako do dna. Ti si, sa tvojim nadređenim, bio na vrhu te vertikale moći, nikako ja. Sada sam ja u Spužu, osramoćen, ne ti.

 Sada je tvoj kompanjon sa vrha pošao još dalje, primičući ti se bliže: pritvorili su ti i kćerku, pa je pustili da se brani sa slobode. Kao mačka koja se igra sa mišem-tobom prije nego ga dotuče. Morbidna je, brate, ta igra moći u kojoj si odavno izgubio, a u kojoj sada ćutiš dok te javno, inkvizitorski, šamaraju. Ali: preko mojih obraza. Pa, pošto kažeš da voliš Bibliju treba da znaš da tamo, u Novom zavjetu, ne piše - ko te ošamari po jednom obrazu, okreni mu bratov, već - okreni mu drugi, svoj. Izdržavam kaznu za tebe, trpim poruke tebi, a ti: ni riječi. Ćutiš.

 Znam, rekao si mi jednom da ćutiš jer je opasno. Da Onaj ne preza ni od čega. Da je monstrum. Da je mnoge progutao njegov mrak. Da su tako nestali i neki naši prijatelji. Da je svemoćan. Da te, ukoliko bi pisnuo, ne bi bilo do jutra. Da čuvaš našu djecu. Znam sve, ali ovo je, brate, otišlo predaleko. Možda ti i možeš tako da razmišljaš dok si na slobodi, dok te mijenjam u zatvoru, ali ja sve manje mogu to da shvatim, naročito dok sam ovdje: u ovoj prljavštini, na krevetu sa vojničkim ćebadima i rešetkama pred nosom. Gotovi smo, čovječe! Više nam život i ne vrijedi, pljunuli su na mene javno, sve pljujući na tebe, potajno. Pljunuli su nam na porodicu, na sve. A ti bi i dalje da ćutiš.

 Znam ja da si i ti u odnosu na šefa skoro isto što i ja u odnosu na tebe: niko i ništa. Što je tvoja Budva, što su tvoje vile i jahte, tvoji milioni, tvoje privilegije i veze, u odnosu na njegovu cijelu Crnu Goru i geopolitičku igru, njegovu mrežu ogromnih interesa. Dvije i po decenije ste, ti i On, bratski dijelili plijen, razmicali državno kao svoje, kidali od ove zemlje, da bih ja sada - u suštini: sitni lokalni igrač - kada je među vama puklo, ispaštao u vašim makazama, na očigled cijele zemlje. Svjestan sam da si prvi svjedok svega, čak i onih mafijaških likvidacija, i da je to tvoja omča oko vrata, kako si mi jednom kazao, ali, brate, nemojte preko mene, ako baš morate.

 Ovo u zatvoru sa mnom, sve su, u suštini, tvoji ljudi. Brate - ako te tako više mogu zvati - još i više: mi smo tvoji radnici i najamnici. Ti si postavio Rajka, ne on tebe. Ti si mu namještao poslove, ne on tebi. Ti si mu omogućio da se nelegalno obogati. Ti si sve znao. Ti si sve aminovao. Ti si od svega ubirao daleko najviše. Ti si bio iznad predsjednika opštine, iznad administratora, iznad tajkuna, iznad biznismena, iznad lokalnih kriminalaca. Ti si stvorio sistem razuzdane moći. Ti si bio mozak našeg kartela. Ti si bio na vezi sa glavom cijele mafije. Ti, ne ja. Sada sam u zatvoru ja, ne ti. Opet.

 Koliko je gadno to blato zla: nakon što su ti rođenog brata, mene, prvi put uhapsili, ti si na svadbu kćerke pozvao njega i njegove. Koliko mora biti dubok bezdan mafije da bi to neko učinio? Nakon što su ti rođenog brata, mene, drugi put uhapsili, nastavio si da ćutiš. Ovoga puta čak i bez poetskog opravdanja. Čitam ovdje, u ćeliji, neku Pekićevu knjigu. Kaže on da je ćutanje teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumijeva ma i najmanju mjeru istine, dok ćutanje čak i nju ignoriše. Ti ćutiš totalno. Ne ubijaš time samo istinu, već i brata. Čuvaš svoju kožu, po cijenu moje. Čuvaš svoj obraz, po cijenu moga. Čuvaš svoju slobodu, nudeći moju.

 Izašao sam iz vašeg brloga, onoga što vi zovete partijom. Možda kasno, možda prekasno, ali - jesam. Godinama gledam, živim tu ogavnu spiralu zla koje se od tvog Šefa i njegovih okomito spušta do prizemlja, obavijena naslagama ćutanja. Visoka je to vertikala: pad od vrha do dna uvijek je fatalan. Tako ste lukavo osmislili opasni sistem mafije - naročito sada dok vas gledaju spolja -  da se uvijek nađe žrtva spasa. Zna tvoj šef kako: čeljustima vaše kvazi-pravde sistem ponudi prst ili šaku, da bi sačuvao ruku. Kada to nije dovoljno, nudi se ruka da bi se očuvao trup. Glava ne dolazi u obzir - a ako i kojim slučajem dođe - uvijek odlazi poslednja. Jasna je ova igra: ja sam tu prst. Ti si ruka. On je glava.

 „Brate“, grijem ti krevet ovdje: ja sada tebi, a ti ćeš jednoga dana, vjeruj mi - njemu.

 Pozdrav iz Spuža.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Zašto je Zdravko sam

 Ko je mislio da će ovaj istorijski proces, bez presedana, teći lako, brzo, na sveopšte zadovoljstvo praćeno aplauzima i bez grešaka koje prate svaki početak, prevario se ili je duboko prevaren. Nema savršene tranzicije

 U duboko partijskom društvu najveći grijeh premijera Zdravka Krivokapića očigledno taj što nije partijski čovjek.

 Gdje god da krene i šta god da uradi, iz ugla preovlađujuće partijske svijesti, koja je skoro svuda oko njega, on je skoro pa - izdajnik. Partijska svijest je dominantno nemilosrdna i teško prašta: ako nisi naš i ako nisi lojalan, onda si politička meta.

  Mučno je bilo u Skupštini pratiti izglasavanje njegove, naše Vlade. Čovjek bez i mimo partije, tako, morao je biti sam. Osuđen prijekim sudom na samoću jer se greške, iako se dese, praštaju samo partijski svojima, kakve god da su. Ako nisi partijski čovjek, pa iako si novi u svemu ovome, nemaš pravo na grešku, kakva god ona bila. Nemaš pravo na iskrenu podršku. Nemaš pravo na čistu šansu.

 Učićemo iz udžbenika jednom: bio jednom jedan premijer, koji je bio na čelu pobjede protiv najrigidnije i tri decenije nesmjenjive autokratije, podržao ga je narod i Crkva, a bio je sam. Zašto je Zdravko Krivokapić osuđen na političku samoću? Samo zato što je narodski i vjerujući, a ne partijski čovjek.

 Zašto već nije uhapsio Mila? Zašto već nije sklonio Katnića? Zašto nam prosječna plata već nije uvećana? Zašto već nije uradio sve?

 Samo onaj koji nije dovoljno svjestan dubine našeg trodecenijskog bezdana i onaj koji ne mari za procedure koje su važeće dok ih ne promijenimo - a pojedine ne možemo tako brzo - može postavljati slična pitanja. Tri decenije DPS ništavila - čiji duh naročito osjećamo ovih dana nakon izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti - ne ozdravljuju se preko noći. Koliko god mi to emotivno željeli, a želimo.

 Ko je mislio da će ovaj istorijski proces, bez presedana, teći lako, brzo, na sveopšte zadovoljstvo praćeno aplauzima i bez grešaka koje prate svaki početak, prevario se ili je duboko prevaren. Nema savršene tranzicije. Jedino što je ovdje savršeno, a to je ipak najvažnije, jeste to da smo kao narod smogli duhovne snage da ispišemo istoriju smjenjivosti vlasti, mirno i dostojanstveno, za globalni primjer, za udžbenike političkih nauka i za planetarnu istoriju borbe za slobodu. Niko nikada, na ovaj način, nije pobijedio neku rigidnu i beskrupuloznu, nesmjenjivu, neokomunističku, duboko kriminalnu strukturu, poput Đukanovićeve. Mi jesmo, ali to je, iako ogroman i veličanstven, samo prvi korak.

 Rezultati naše Vlade zavise od nas, političara nove parlamentarne većine, ali i od cjelokupnog društva. Mi nismo i ne smijemo biti publika koja čeka greške, kojih uvijek, a naročito u ovakvim procesima, mora biti. Mi moramo biti snažna podrška, ali ne kozmetička i deklarativna, već čista, iskrena i ljudska.

 Ona podrška koja će, i kada se dogodi greška ili kada nismo zadovoljni trenutnom dinamikom procesa, pomoći, ona podrška koja će kada je najteže biti oslonac, ona podrška koja će, u ljubavi i u vjeri, biti prije svega bratska, a tek potom politička. Na to nas obavezuju i vanvremene litije koje su dominantno uticale da udahnemo slobodu. Za sve.

 Jedno je boriti se za slobodu države, a drugo - voditi državu. Koliko god ova rečenica nekome zvuči teško, pa i meni lično, tačna je. Razlika u ova dva procesa nije u domenu idejnog i ideološkog, već u različitim vrstama odgovornosti i različitim strategijama borbe za ideju.

 Nakon trodecenijskog, maltene, jednopartizma, pobjedom na izborima ušli smo, svi skupa, u koalicionu vlast, tri koalicije i više od deset političkih partija, koje zajedno, raznorodne, po mnogim pitanjima ideološki dijametralno suprotne, čuvaju volju naroda, čuvaju Crnu Goru i svakog njenog građanina. To znači da, ako istinski čuvamo istorijsku pobjedu, moramo više nego ikada, svi unutar nove parlamentarne većine, mudrošću, zrelošću i trpeljivošću, na svakom koraku čuvati jedni druge.

 Niko ne traži ni od koga da odstupi od svojih ideala. Ali moramo, sada, kada pišemo istoriju, da se najsnažnije okupimo oko onih stvari koje nas spajaju, a nije ih malo. Fokus na njih, a ne na onome što nas razdvaja, nije izdaja ideja, već put da očuvamo našu Vladu i našu zajedničku pobjedu za koju se uz ogromne narodne žrtve borimo tri decenije i da uradimo do kraja ono što možemo i moramo zajedno.

 A zajedno možemo i moramo da započnemo proces demontaže duboko kriminalizovanog društva, da donesemo set antikorupcijskih zakona, u prvom redu Zakon o lustraciji i Zakon o porijeklu nelegalno stečene imovine, da uredimo birački spisak i stvorimo preduslove za fer i poštene izbore, da oslobodimo institucije, da udahnemo svjež vazduh Javnom servisu, da započnemo ekonomski oporavak i pospješimo domaću proizvodnju, da raskinemo po državu štetne ugovore, da osnažimo zdravstvo, da vratimo dostojanstvo prosveti, da vratimo nadu mladima, da istinskom brigom pomognemo starima...

 Riječju, da se u istoriju upišemo kao generacija koja je započela proces istinskog pomirenja i stvaranja zdravog i prosperitetnog društva za svakog građanina Crne Gore, bez diskriminisanih i povlašćenih, društva u kome će se svaki pojedinac i svaka grupa osjećati komotno i slobodno, a jedino u takvom društvu moguće je dostići sopstvene, i ljudske, i političke ciljeve i ideale.

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Marko Milačić

 

Otvoreno pismo Njegoša Crnogorcima

 Nakon što je Vlada Crne Gore povukla iz skupštinske procedure izmene Zakona o državnim praznicima, kojima je predviđeno da 13. novembar, dan rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, bude državni praznik, građanski aktivista iz Crne Gore Marko Milačić objavio je svoju kolumnu.

 Moji Crnogorci, vidim da svete kosti prađedovske, pa i ove moje, zatirete. Strašilo je slušat, moj narode, što činite, kako zemlju našu svetu i ime njeno presveto kaljate. Snom mrtvijem spavate Crnogorci, ogledalo moje srpsko, crni dane, a crna sudbino! Sada vam ni ja nijesam dobar, je li, a u vaše ime i ime našeg otačestva zla ndživjeh svakolika.  

 Krvlju smo natopili ove planine za slobodu se boreći, da ostane za vijek i vjekova ime naše i riječ naša, a vi? Čujem da vladari vaši današnji, pogani izrodi, ni dan mog rođenja ne smiju proslaviti, da im neke age i begovi to brane, a oni ih slušaju zbog bogatstava ovozemaljskih. Je li tačno to, moji Crnogorci? To sam zaslužio, je li, pleme moje, besudna moja zemljo? Kuda ćete s kletvom prađedovskom?

 Nijesam se mogao sitan nasmijati kada mi dođe glas kako zborite da sam „genocidan“ prema Turcima bio, o grdni dane, da te Bog ubije, koji si me dao na svijetu! Smiješni li ste vi koji to pomenuste, tužni li ste vi koji to prihvatiste, ljudi, ne brukajte se, maleno je ovo carstvo, čast i bruka žive dovijeka. Zamislite kolika je to laža: nije Stambol bio „genocidan“, no ja što sam ovu šaku naroda od njega branio. Kad današnju premislim vijeću, raspale me užasa plamovi: to što vi radite, igrajući se imenom mojim, ne boli mene zbog imena moga, no vi tako ime svoje u blato bacate, ime zemlje svoje i duh istorije naše. Hoćete li, Crnogorci, da zatrete sve ono zašto smo mi, vaši pređi, ginuli i krv prolijevali, da pljunete na junački amanet, divno ime i svetu slobodu?

 Nijesam se ja, ni ja ni svi moji i vaši preci, Petrovići, sve od vladike Danila, pa i prije njega, krvili s Turcima —  pomuslimanjenima, naše krvi i jezika, ili Arbanasima — što nam je milo, što nemamo pametnija posla ili što tuđu krv volimo, no što moramo. Nijesmo mi nikoga napadali, no smo branili krv našu da se ne ugasi, ovdje na ognjištu našem: žene naše, đecu našu, vjeru našu. Nijesmo mi birali neprijatelje naše, no oni nas, vjekovima kidišući na vrleti ove slobodom ovjenčane, da opuste zemlju svukoliku, ka skakavac što polja opusti. Ko smo bili mi, malo rukah, malene i snage, bili smo ovo: sirak tužni bez nigđe nikoga.

 Nije Bogdan Vukov posjekao, uplašeni moj narode, glavu Mahmut-paši na Krusima što mu je bilo dosadno na njegovom ognjištu u selu Zalazu, no što je branio dušu zemlje svoje, koju je Stambol htio da proguta, gutajući druge zemlje i narode. Nijesam ja, niti moji, otkinuli glavu bratu cara u Stambolu, no njegovi mome bratu Joku, kad je imao samo petnaest ljeta, u Čelinjem Potoku: što je kome bio kriv moj Joko Petrović, pa su mu glavu poboli, poput trofeja, na trebinjsku tvrđavu.

 Jesmo li ja i moji palili džamije po Stambolu i ovdašnjim pašalucima, ili su oni slali vojske i palili našu zemlju, naše Cetinje, naše svetinje i naše manastire, vjekovima. Jesam li ja mačem pokrštavao, ili su oni narod moj mačem turčili, druge vjere pružajući poslastice. Da nijesam pisao protiv poturica, braćom našom poturčenom, što bi bilo sa ostalijem narodom našim i zemljom našom? Isturčio se plahi i lakomi — drukčije se tada osvajalo, vidim da Zlo to sada mudrije radi —  pa mislite li moji Crnogorci, da je trebalo kao duhovni i svjetovni vladar, vladika Crne Gore, da ćutim kada mi narod preotimaju?

 Dužnost je sveta moja bila da to, kako znam i umijem, pa nekad i prejakom riječju, no čime ću drugo — bolje no mačem, u zametku prekinem i spasavam što se spasiti može: Što uteče ispod sablje turske,  što na vjeru pravu ne pohuli, što se ne hće u lance vezati. Branili smo se, ljudi, ne budite smiješni i neznaveni: da nijesmo tako ne bi nas bilo ovako, niti nas, niti naše Gore Crne. To je bila borba za opstanak, moji Crnogorci, a ne borba protiv Nekoga. To je bila borba za slobodu, a ne borba protiv Nečijega. Ko god da je vjekovima htio da uništi sjeme naše, isto bi se prema njemu ophodili. Volim ja, ljudi moji, sve narode koje god vjere bili — svaki čovjek je luča tamom obasjana — no neprijatelje ne volim i ne biram. Ne izvrćite, ne gazite obraz crnogorski!

 Ne brukajte ime svete zemlje naše i svete slobode naše! Ne igrajte se sa sobom, bog vas kleo! 

izvor: sputnikportal.rs ›››