JA MISLIM ONO ŠTO TI NE MISLIŠ
-Kako izbjeći nesporazume u životu-
Već dugo imam namjeru da svoja neposredna iskustva pretočim
u knjigu i čitaocima predočim svakodnevne događaje viđene sa
mog aspekta, ali i sa stanovištva djeteta, djevojke, žene,
supruge, ljubavnice, majke, vaspitačice, čistačice,
kuvarice, komšinice, prijateljice, drugarice,
njegovateljice, pjevačice, plesačice, pjesnikinje... pa i
mojih kolega ljekara i psihoterapeuta. Stoga, imam želju da
ovom malom knjigom po formatu, ali ne i po postavljenom
cilju, svakom čitaocu ulijem vjeru i nadu da može da
razumije i sebe i druge i da ono što on misli sagovornik
nerijetko ne misli, a upravo je to u većini slučajeva uzrok
međuljudskih nesporazuma, svađa… nažalost, i ratova.
Tri decenije sam radila ljekar–pedijatar u školskom i
predškolskom dispanzeru, a posljednje radno desetljeće i kao
psihoterapeut u Razvojnom savjetovalištu Dječje poliklinike
u Podgorici. Moje interesovanje za rast i razvoj najmladjih
upravo me je neraskidivim nitima povezalo sa djecom, mladima
i njihovim roditeljima, odgajivačima.
Obučavala sam se i za sebe i za druge: specijalizacija
dječijih bolesti i uporedo dvosemestralni seminar iz
Mentalne higijene razvojnog doba, Dječja adolescentna
psihijatrija u Zagrebu i nadasve subspecijalizacija
psihoterapije u Beogradu. Ova obuka mi je omogućila cjelovit
pristup pacijentu (biopsihosocijalni), čemu sam i težila
opredjeljujući se za studije medicine.
Svoje višedecenijsko iskustvo pedijatra–psihoterapeuta
uspjela sam da svedem i usredotočim na nekoliko praktičnih
savjeta, koje sam koristila i koristim u svakodnevnoj
praksi. To su uputi, koje ja popularno zovem 4P:
1) Pružiti podršku razvoju u zamahu
2) Propratiti rizičnu populaciju
3) Pomoći samoprihvatanje ometenih u razvoju
4) Ponuditi savjete okolini o načinu pružanja
podrške u svakom individualnom slučaju.
JA MISLIM ONO ŠTO TI NE MISLIŠ
Uvidom u raznolika stanja, u kojima su se posredno i
neposredno nalazili voljni ili nevoljni sudionici u
raznorodnim životnim događajima, stekla sam značajno
iskustvo o tome na koji način naše misli projektuju brojna
očekivanja, koja djeluju na nas različito.
Očito je (i provjerljivo u praksi) da nam neostvarena
očekivanja donose neraspoloženje, tugu, razočaranost,
nerijetko i osjećaj duboke nesreće. Naravno, ona ostvarena
nam donose pozitivna osjećanja, sreću, radost…
Ukoliko znamo koliko nam takav odnos prema neostvarenim
očekivanjima crpi životnu snagu, uz mnoštvo neprijatnih i
negativnih osjećanja, zašto ne bi primijenili jasne upute,
kojima se sve može promijeniti na dobrobit i nas i drugih
ljudi?
Ti uputi su sljedeći:
1) Sebe odredi, a drugog prihvati;
2) Voli drugog kao samog sebe;
3) Ne brini, već uradi ili ne uradi;
4) Budi ovdje i sada, živi ovaj trenutak;
5) Ti misliš ono što ja ne mislim.
Prvi uput
SEBE ODREDI, DRUGOG PRIHVATI
Da bismo bili pripravni da
prihvatimo prvi uput neophodno je da sebe odredimo u pogledu
stanja naših osjećanja, misli, želja i potreba. Tek tada
možemo da shvatimo KO SMO i zauzmemo stav o tome. Naša
osjećanja, misli, želje i potrebe kazujemo riječima tzv.
,,JA PORUKOM”, a tijelom ih POKAZUJEMO.
1. SEBE ODREDI
Sebe treba da odredimo
U odnosu na šta? ( neophodno je postaviti pitanje)
Odgovor je: Na podražaje iz tijela (naša osjećanja, misli,
želje i potrebe):
• Ja se osjećam prijatno zato što me pažljivo
slušate.
• Ja se pitam da li ću zadovoljiti vaše potrebe.
• Uvijek sam sjetna kad se sjetim da smo morali da se
rastanemo.
• Vaše prisustvo me smiruje.
• Željela bih da sjutra odemo na selo. Na podražaje iz naše
okoline (toplota, hladnoća…):
• Uznemirena sam zbog vlažnog vazduha.
• Velika toplota me čini usporenom.
Uvijek
sebe treba odrediti i tijelom i riječju. Iskazivanje tzv. ,,JA
PORUKE”, koja je prema strukturi i poziciji saradnička,
određuje iskaznika, a ne procjenjuje i ne prosuđuje
sagovornika. Za razliku od ,,JA PORUKE” tzv. ,,TI
PORUKE” nas uvode u sukob, izazivajući otpor u drugome,
osjećaj nametanja, prisile… stoga
kod nje je neophodno dodati određenje na kraju
poruke. Npr. Ti si za mene… i sl.
2. DRUGOG PRIHVATI
Čovjek kome se proces sazrijevanja okončava, zapravo je onaj
koji je ovladao prepoznavanjem svojih granica i prihvatanja
realnosti u okviru pojedinačnih mogućnosti svake individue,
može lako prihvatiti drugoga. Dok ne dodje do toga stepena,
svaki čovjek mora raditi na sebi.
3. NE SUDI DA TI NE BUDE SUĐENO
Mi nijesmo pozvani da sudimo, nego da sebe i druge volimo i
poštujemo. S tim je, svakako, u neraskidivoj vezi i
praštanje, odnosno napuštanje osvete. Tim činom (praštanjem)
oslobađamo ogromnu energiju koja je do tada bila vezana
isključivo za konflikte. Upravo ta energije može biti
upotrijebljena za samorazvoj i kreativnost, kojoj svaka
jedinka, svjesno ili nesvjesno teži.
Drugi uput
VOLI DRUGOG KAO SAMOG SEBE
(Primjena druge Božije zapovijesti)
Druga Božija zapovijest nas poziva da volimo, čuvamo i
praštamo, a da istovremeno ne dopuštamo da nas neko, na bilo
koji način, ugrožava, kao i da podjednako volimo i sebe i
drugog.
Iskustvo iz neposredne prakse pokazuje nam da se u brojnim
slučajevima jedino može dobro uočiti onaj dio ove
zapovijesti koji se odnosi na voli drugoga. Međutim,
očito nam nije jasna ta poruka, pa se često ljubav prema
sebi miješa sa sebičlukom i pretjeranom narcisoidnošću, a
briga i davanje drugome se smatra kao velika vrlina. Rijetko
se uočava značaj mjere. Pretjerano davanje,
kada je ono neuvremenjeno i neodmjereno, može ugroziti i
omesti samorazvoj i razvoj drugoga. Takođe, nedavanje
nerijetko predstavlja preduslov razvoju i može biti njegova
podrška.
Treći uput
NE BRINI, VEĆ URADI ILI NE URADI
Briga je jedan od najvećih neprijatelja u životu. Ona
produkuje raznorodne životne situacije koje negativno utiču
na naše cjelokupno zdravlje. Stoga je neophodno sebe
odrediti. Kao što je već napomenuto u prvom uputu, neophodno
je prihvatiti realnost, sagledati činjenice i u skladu sa
njima preduzeti odgovarajuće korake. Dakle, odredite se
prema problemu. Drugim riječima, ne brini, već
(izaberi) uradi ili ne uradi.
Četvrti uput
BUDI OVDJE I SADA, ŽIVI OVAJ TRENUTAK
Ne misli o juče i sjutra, već budi ovdje i sada. To
znači da samoostvarivanjem uputa sada i ovdje,
svog aktuelnog trenutka, živimo vječnost sa
osjećanjem spokoja, puninom radosti i zadovoljstva.
Na taj način čovjek nije sputan događajima koji su se
odigrali u prošlosti, niti onima koji mu tek predstoje.
Ukoliko smo okrenuti prošlosti, prije svega mislima, odlazi
nam sadašnji trenutak. Uz to, takođe zaboravljamo da
sagledamoprošle događaje iz perspektive sadašnjeg trenutka
(ugla), što najčešće i uzrokuje doživljavanje osjećanja
krivice, razmišljajući: Mogao sam?
Osjećanje krivice i gubitak uvida u sadašnji
trenutak uvode nas u gubitke sa raznim pokazateljima na
psihofizičkosocijalnom planu.
Gledajući u budućnost, opet gubimo uvid u
sadašnji trenutak i trošimo ogromnu eneregiju za
prilagođavanje događajima koji se najčešće i ne
dogode. Na taj način uvodimo sebe u razočaranje.
Naravno da nam je potrebno usmjerenje u
budućnost a prepuštanjem događanju dešavaju se
određenja.
Bavljenje prošlošću ili budućnošću umjesto proživljavanja
aktuelnog trenutka i česte pojave osjećanja krivice zbog
nepotpunog uvida, odnosi veliku životnu energiju. Umjesto samorealizacije odvija
se process samorazgrađivanja sa slikom
agresije prema drugima ili, pak, depresije (koja predstavlja
agresiju prema sebi) ili već čitavim nizom psihosomatskih
bolesti.
Samoostvarivanjem, sada i ovdje, svog aktuelnog
trenutka, nadrasta se zavisnost od roditelja, rodne grude i
svih onih koji su nas voljeli ili nijesu voljeli i doseže se
do onih dubina i/ili visina gdje smo svi bazično povezani.
Povezani smo podjednakim potrebama za životom,
razvojem, pažnjom, prihvatanjem i pripadanjem,
riječju povezani smo ljubavlju.
Često mislimo o drugom i projektujemo svoje
potrebe i želje, a da toga nijesmo ni svjesni, a iz toga
proizilaze nesporazumi, svađe i ratovi, jer se ponašamo u
skladu sa pretpostavkama – projekcijama.
Peti uput
TI MISLIŠ ONO ŠTO JA NE MISLIM
Kako to izbjeći?
Raznolike životne situacije i ljudi svih doba, stupnja
obrazovanja i socijalnih statusa, gotovo bezrezervno
podupiru uput Ti misliš ono što ja ne mislim. To,
upravo, predstavlja osnov nesporazuma i svakovrsnih
konflikata. Zato je neophodno raditi na sebi, a pretpostavke
ne treba usvajati kao gotove činjenice, već ih treba
provjeriti.
U suprotnom, konflikti neće izostati, a nesporazumi
će biti sastavni dio vaših života. Sjeti se prvog uputa: Sebi
odredi, a drugog prihvati, dopusti mu da se on sam
dokaže i iskaže. Bavi se sobom da bi mogao da razumiješ
druge. Razumijevanjem učinka naših pretpostavki smanjili bi
se nesporazumi i poboljšali
odnosi među jer je pretpostavka majka zablude.
.jpg)
