Već dugo imam namjeru da svoja
neposredna
iskustva pretočim u knjigu i
čitaocima predočim
svakodnevne događaje viđene sa
mog aspekta, ali
i sa stanovištva djeteta,
djevojke, žene, supruge,
ljubavnice, majke, vaspitačice,
čistačice, kuvarice,
komšinice, prijateljice,
drugarice, njegovateljice,
pjevačice, plesačice,
pjesnikinje... pa i
mojih kolega ljekara i
psihoterapeuta.
Stoga, imam želju da ovom malom
knjigom
po formatu, ali ne i po
postavljenom cilju,,
svakom čitaocu ulijem vjeru i
nadu da može da
razumije i sebe i druge i da ono
što on misli
sagovornik nerijetko ne misli, a
upravo je to u većini slučajeva
uzrok međuljudskih nesporazuma,
svađa… nažalost, i ratova.
Tri decenije sam radila
ljekar–pedijatar u
školskom i predškolskom
dispanzeru, a posljednje
radno desetljeće i kao
psihoterapeut u Razvojnom
savjetovalištu Dječje
poliklinike u Podgorici.
Moje interesovanje za rast i
razvoj najmladjih
upravo me je neraskidivim nitima
povezalo sa
djecom, mladima i njihovim
roditeljima, odgajivačima.
Obučavala sam se i za sebe i za
druge:
specijalizacija dječijih bolesti
i uporedo dvosemestralni seminar
iz Mentalne higijene razvojnog
doba, Dječja adolescentna
psihijatrija u Zagrebu i nadasve
subspecijalizacija psihoterapije
u
Beogradu. Ova obuka mi je
omogućila cjelovit
pristup pacijentu
(biopsihosocijalni), čemu sam i
težila opredjeljujući se za
studije medicine.
Svoje višedecenijsko iskustvo
pedijatra–psihoterapeuta uspjela
sam da svedem i usredotočim na
nekoliko praktičnih savjeta,
koje sam koristila i koristim u
svakodnevnoj praksi. To su
uputi, koje ja popularno zovem
4P:
1) Pružiti podršku razvoju u
zamahu
2) Propratiti rizičnu populaciju
3) Pomoći samoprihvatanje
ometenih u razvoju
4) Ponuditi savjete okolini o
načinu pružanja
podrške u svakom individualnom
slučaju.
Izvod iz pisma sagovornice
M.V. iz Razvojnog
savjetovališta upućeno dr
Ljiljani Mujović
"Druženje sa Vama je pravo
zadovoljstvo.
Ono oplemenjuje, čini me
bogatijom za bezbroj
novih saznanja, primjenjivih u
životu. Ta saznanja
pomažu prilikom premoštavanja
trnovitih
ljudskih staza. Vi, naprosto,
vraćate samopouzdanje i
izgubljenu vjeru u život. Vaše
umjeće slušanja daje čovjeku
snagu i opominje ga da nisu svi
brodovi negdje duboko na dnu
mora i da uvijek postoji
krajičak nade koji nam daje moć
da isplivamo i da uzdignemo
glavu iznad vode.
To je početak izdizanja
čovjeka..."
JA MISLIM ONO ŠTO TI NE MISLIŠ
Uvidom u raznolika stanja, u
kojima su se
posredno i neposredno nalazili
voljni ili nevoljni
sudionici u raznorodnim životnim
događajima,
stekla sam značajno iskustvo o
tome na koji način
naše misli projektuju brojna
očekivanja, koja
djeluju na nas različito.
Očito je (i provjerljivo u
praksi) da nam neostvarena
očekivanja donose
neraspoloženje, tugu,
razočaranost, nerijetko i
osjećaj duboke nesreće. Naravno,
ona ostvarena nam donose
pozitivna osjećanja, sreću,
radost…
Ukoliko znamo koliko nam takav
odnos
prema neostvarenim očekivanjima
crpi životnu
snagu, uz mnoštvo neprijatnih i
negativnih
osjećanja, zašto ne bi
primijenili jasne upute, kojima
se sve može promijeniti na
dobrobit i nas i
drugih ljudi?
Ti uputi su sljedeći:
1) Sebe odredi, a drugog
prihvati;
2) Voli drugog kao samog sebe;
3) Ne brini, već uradi ili ne
uradi;
4) Budi ovdje i sada, živi ovaj
trenutak;
5) Ti misliš ono što ja ne
mislim.
Prvi uput
SEBE ODREDI, DRUGOG PRIHVATI
Da bismo bili pripravni da
prihvatimo prvi
uput neophodno je da sebe
odredimo u pogledu
stanja naših osjećanja, misli,
želja i potreba. Tek
tada možemo da shvatimo KO
SMO i zauzmemo
stav o tome. Naša osjećanja,
misli, želje i potrebe
kazujemo riječima tzv. ,,JA
PORUKOM”, a tijelom
ih POKAZUJEMO.
1. SEBE ODREDI
Sebe treba da odredimo
U odnosu na šta?( neophodno je
postaviti pitanje)
Odgovor je:
Na podražaje iz tijela (naša
osjećanja, misli,
želje i potrebe):
• Ja se osjećam prijatno zato
što me pažljivo
slušate.
• Ja se pitam da li ću
zadovoljiti vaše potrebe.
• Uvijek sam sjetna kad se
sjetim da smo morali da se
rastanemo.
• Vaše prisustvo me smiruje.
• Željela bih da sjutra odemo na
selo. Na podražaje iz naše
okoline (toplota, hladnoća…):
• Uznemirena sam zbog vlažnog
vazduha.
• Velika toplota me čini
usporenom.
Uvijek sebe treba odrediti i
tijelom i riječju.
Iskazivanje tzv. ,,JA PORUKE”,
koja je prema
strukturi i poziciji saradnička,
određuje iskaznika,
a ne procjenjuje i ne prosuđuje
sagovornika.
Za razliku od ,,JA PORUKE” tzv. ,,TI
PORUKE” nas uvode u sukob,
izazivajući otpor
u drugome, osjećaj nametanja,
prisile… stoga
kod nje je neophodno dodati
određenje na kraju
poruke. Npr. Ti si za mene… i
sl.
2. DRUGOG PRIHVATI
Čovjek kome se proces
sazrijevanja
okončava, zapravo je onaj koji
je ovladao prepoznavanjem svojih
granica i prihvatanja realnosti
u okviru pojedinačnih mogućnosti
svake individue, može lako
prihvatiti drugoga. Dok ne dodje
do toga stepena, svaki čovjek
mora raditi na sebi.
3. NE SUDI DA TI NE BUDE
SUĐENO
Mi nijesmo pozvani da sudimo,
nego da sebe
i druge volimo i poštujemo. S
tim je, svakako, u
neraskidivoj vezi i praštanje,
odnosno napuštanje
osvete. Tim činom (praštanjem)
oslobađamo
ogromnu energiju koja je do tada
bila vezana
isključivo za konflikte. Upravo
ta energije može
biti upotrijebljena za
samorazvoj i kreativnost,
kojoj svaka jedinka, svjesno ili
nesvjesno teži.
Drugi uput
VOLI DRUGOG KAO SAMOG SEBE
(Primjena druge Božije
zapovijesti)
Druga Božija zapovijest nas
poziva da
volimo, čuvamo i praštamo, a da
istovremeno ne
dopuštamo da nas neko, na bilo
koji način,
ugrožava, kao i da podjednako
volimo i sebe i
drugog.
Iskustvo iz neposredne prakse
pokazuje nam
da se u brojnim slučajevima
jedino može dobro
uočiti onaj dio ove zapovijesti
koji se odnosi na
voli drugoga.
Međutim, očito nam nije jasna ta
poruka, pa se često ljubav prema
sebi miješa sa
sebičlukom i pretjeranom
narcisoidnošću, a briga
i davanje drugome se smatra kao
velika vrlina.
Rijetko se uočava značaj
mjere. Pretjerano
davanje,
kada je ono neuvremenjeno i
neodmjereno,
može ugroziti i omesti
samorazvoj i razvoj drugoga.
Takođe, nedavanje nerijetko
predstavlja
preduslov razvoju i može biti
njegova podrška.
Treći uput
NE BRINI, VEĆ URADI ILI NE URADI
Briga je jedan od najvećih
neprijatelja u životu.
Ona produkuje raznorodne životne
situacije
koje negativno utiču na naše
cjelokupno zdravlje.
Stoga je neophodno sebe
odrediti. Kao što je već
napomenuto u prvom uputu,
neophodno je prihvatiti
realnost, sagledati činjenice i
u skladu sa
njima preduzeti odgovarajuće
korake. Dakle,
odredite se prema problemu.
Drugim riječima, ne
brini, već (izaberi) uradi
ili ne uradi.
Četvrti uput
BUDI OVDJE I SADA, ŽIVI
OVAJ TRENUTAK
Ne misli o juče i sjutra, već
budi ovdje i sada. To
znači da samoostvarivanjem uputa
sada i ovdje,
svog aktuelnog trenutka, živimo
vječnost sa
osjećanjem spokoja, puninom
radosti i zadovoljstva.
Na taj način čovjek nije sputan
događajima
koji su se odigrali u prošlosti,
niti onima koji mu
tek predstoje. Ukoliko smo
okrenuti prošlosti,
prije svega mislima, odlazi nam
sadašnji trenutak.
Uz to, takođe, zaboravljamo da
sagledamoprošle događaje iz
perspektive sadašnjeg trenutka
(ugla), što najčešće i uzrokuje
doživljavanje
osjećanja krivice,
razmišljajući: Mogao sam?
Osjećanje krivice i gubitak
uvida u sadašnji
trenutak uvode nas u gubitke sa
raznim pokazateljima na
psihofizičkosocijalnom planu.
Gledajući u budućnost, opet
gubimo uvid u
sadašnji trenutak i trošimo
ogromnu eneregiju za
prilagođavanje događajima koji
se najčešće i ne
dogode. Na taj način uvodimo
sebe u razočaranje.
Naravno da nam je potrebno
usmjerenje u
budućnost a prepuštanjem
događanju dešavaju se
određenja.
Bavljenje prošlošću ili
budućnošću umjesto
proživljavanja aktuelnog
trenutka i česte pojave
osjećanja krivice zbog
nepotpunog uvida, odnosi
veliku životnu energiju.
Umjesto samorealizacije
odvija se process samorazgrađivanja sa
slikom agresije prema drugima
ili, pak, depresije
(koja predstavlja agresiju prema
sebi) ili već
čitavim nizom psihosomatskih
bolesti.
Samoostvarivanjem, sada i ovdje,
svog aktuelnog
trenutka, nadrasta se zavisnost
od
roditelja, rodne grude i svih
onih koji su nas voljeli
ili nijesu voljeli i doseže se
do onih dubina
i/ili visina gdje smo svi
bazično povezani.
Povezani smo podjednakim
potrebama za životom,
razvojem, pažnjom, prihvatanjem
i pripadanjem,
riječju povezani smo ljubavlju.
Često mislimo o drugom i
projektujemo svoje
potrebe i želje, a da toga
nijesmo ni svjesni, a iz toga
proizilaze nesporazumi, svađe i
ratovi, jer se ponašamo u skladu
sa pretpostavkama –
projekcijama.
Peti uput
TI MISLIŠ ONO ŠTO JA NE MISLIM
Kako to izbjeći?
Raznolike životne situacije i
ljudi svih doba,
stupnja obrazovanja i socijalnih
statusa, gotovo
bezrezervno podupiru uput Ti
misliš ono što ja
ne mislim. To, upravo,
predstavlja osnov nesporazuma i
svakovrsnih konflikata. Zato je
neophodno raditi na sebi, a
pretpostavke ne treba
usvajati kao gotove činjenice,
već ih treba provjeriti.
U suprotnom, konflikti neće
izostati, a nesporazumi
će biti sastavni dio vaših
života.
Sjeti se prvog uputa: Sebi
odredi, a drugog
prihvati, dopusti mu da
se on sam dokaže i
iskaže. Bavi se sobom da bi
mogao da razumiješ
druge. Razumijevanjem učinka
naših pretpostavki
smanjili bi se nesporazumi i
poboljšali
odnosi među jer je pretpostavka
majka
zablude.
EMOCIJE
Šta su osjećanja?
Emocija je lični
čovjekov doživljaj uzrokovan
nadražajima. Određeni su
objektivnim kvalitetom
obavijesti i prethodnim stavom
ličnosti. Opseg
osjećanja ide od straha i mržnje
do božanske
ljubavi.
Osjećanja su promjenljiva i
upravo nas čine
moćnim, snažnim (takvo je
osjećanja ponosa),
odnosno nemoćnim, slabim (takvo
je osjećanje
straha, tuge ili krivice).
Ukoliko bi simbolično prikazali
odraze emocija
u vidu slike daljinskog
upravljača na armaturi
našeg tijela, onda nas osjećanje
ponosa čini
nadčovjekom u svakom pogledu, a
osjećanja
krivice, straha i tuge uzrokuju
doživljaj nemoći.
Ako osvijestimo i prihvatimo
osjećanje
nemoći kao neminovnost i
realnost, vraća nam se
osjećanje moći i tada prihvatamo
realnost i ponašamo se u skladu
sa određenom situacijom
(,,Ako neće brijeg Muhamedu,
hoće Muhamed
brijegu”). Preciznije kazano,
potrebno je raditi da
bismo ostvarili neke svoje
ciljeve, a ne čekati da
se oni sami ostvare.
Naš obris čine naši nagoni kao
životna manifestacija, i naša
svijest, kao ugrađeni principi
majke i oca, predstavnika
porodice i šireg
društva, kao i realnost
aktuelnog trenutka.
Ne smije se smetnuti s uma da će
se u nama
bez obzira na stimulaciju,
probuditi odgovor ukoliko
postoje prijemnici za takvu
stimulaciju. Ti
prijemnici su, aktuelno rečeno,
lokatori, što bi
značilo: ako mrzimo,
prepoznaćemo i u drugima
mržnju, a ukoliko volimo,
prepoznaćemo u
drugima ljubav.
Gledajući šta zapažamo kod
drugih, veoma
lako možemo upoznati sebe same,
a tome nas
mnogi mudraci uče.
KAKO IZBJEĆI NESPORAZUME
(Sedamdeset i dvije
priče iz života)
Sve ono do čega sam došla tokom
svog
višedecenijskog rada
prezentiraću vam na svoj,
osoben, način kroz sedamdeset i
dvije priče iz
svakodnevnog života, a Vas
čitaoče molim da
moja vidjenja, instrukcije i
savjete ne prihvatite
ad hoc i da ne vjerujete u njih
sve dok se oni ne
osvjedoče u Vašem životu, dok ih
ne provjerite,
jer, kako kaže starozavjetni
prorok Jeremija
,,Proklet bio ko vjeruje u
čovjeka” (Sveto pismo,
pr. Jeremija, gl. 17, stih 5).
Stoga, sve vas čitaoce,
pozivam da je uvažite i upute
provjerite.
Priča prva
Moja prijateljica Goga i ja smo
stigle kući
nakon cjelodnevnog seminara.
Umorne i znojave
vapile smo za tušem i odmorom.
Tada je zazvonio
telefon. Bio je to Vinko,
trgovac kod koga
sam naručila lampu sa motivom
Manastira Ostrog
za Gogu. Rekao mi je da bi lampu
odmah
donio. Kazala sam mu da će ga
ispred ulaza
sačekati mlada, lijepa i vitka
žena (misleći na
Gogu). Međutim, kako je kasnio,
promijenila
sam odluku, sišla sam da ga
dočekam i da mu
platim. Kada me je ugledao,
nasmiješio se...
- Znam šta misliš - rekoh mu.
-Trebalo je da
siđe moja prijateljica, ali,
pošto si zakasnio, ja
sam sišla.
On je mislio da sam
mislila o sebi (najavila
sebe), a ja sam mislila o Gogi
(najavila Gogu).
Priča druga
Mojoj prijateljici su se
najavili gosti koji su
imali slična interesovanja kao
nas dvije. Stoga me
pozvala da im se pridružim na
večeri. Očekivala
je da će nam svima biti
prijatno. Prihvatila sam
poziv iako sam imala predosjećaj
da bi bilo bolje
da ne dođem. Brzo je sve izašlo
na vidjelo. U
vazduhu se osjećala nelagodnost.
Vidjelo se da
su gosti željeli da razgovaraju
nasamo sa mojom
prijateljicom. Večera je
protekla u napetoj atmosferi.
Ono što je moja
prijateljica mislila ne znači
da su i njeni gosti isto mislli,
željeli, trebali.
Priča treća
Vlado i Sonja su pošli da
posjete prijateljicu
koja se oporavljala od teže
prehlade. Kada su joj
se najavili, zamolila ih je da
joj kupe kilogram
kivija, jer sadrži dosta
vitamina C. Sonja nije htjela
da uzme novac za kivi, a
prijateljica je insistirala.
Vlado se nasmijao. Prijateljicu
je
zaintrigiralo zašto se nasmijao.
- O čemu se radi, zašto se
smiješ? - upitala ga
je.
Vlado se dugo nećkao da kaže šta
je pomislio
i zbog čega se smijao, ali
najzad je rekao:
- Pretačni ste!
Potrebno je zauzdati svoje
misli o tome šta
drugi misli i sačekati da ih on
(ili ona) sam (ili
sama) iskažu... kao u primjeru.
Priča četvrta
Ljubica je danima optuživala
sina da je njen
džemper posudio drugovima. Iako
joj je saopštio
istinu, ona mu nije vjerovala.
Nekoliko dana kasnije, tražeći
zimsku jaknu, našla je džemper.
Postiđeno je saopštila da ga je
pronašla.
Neophodno je svoje misli,
pogotovu negativne,
kontrolisati prije saopštavanja.
Priča peta
Gocu je pozvala prijateljica da
malo
proćaskaju i prošetaju,
vjerujući da sjedi
sklupčana sa mačetom u krilu i
čita, jer je obično
u to vrijeme to i radila.
Međutim, Goca je imala
posjetu, pa su se dogovorile da
šetnju odlože za
kasnije. Goca je sebe odredila i
prihvatila
prijateljičin predlog.
Neophodno je sebe
odrediti, a drugoga prihvatiti.
Priča šesta
Persa je pozvala Vidu da je pita
hoće li
navratiti sa kćerkom kod nje.
Bila je slobodna i
željela je da se vide. Vida joj
je odgovorila da
njena kćerka još spava, a da ona
ima neke
obaveze. Persa je potom pozvala
jednu od svojih
prijateljica da dođe i da joj
pomogne da pospremi
stan i presadi cvijeće, jer joj
je suprug odsutan, a
i niko joj od prijatelja nije
najavio posjetu. U jeku
spremanja neko je pozvonio na
vrata. Bile su to
Vida i njena kćerka Mila. Kad ih
je vidjela, Persa
ih upita:
- Zaboga, zašto se nijeste
najavile? (iz praktičnih,
a ne iz protokolarnih razloga)
- Samo da ti se javimo, inače,
idemo da prošetamo,
jer je lijep dan - rekoše obje
uglas.
- Ma nemojte! Meni je sada
neprijatno jer mi
se nijeste najavile, a željela
sam da se vidimo, na
miru ispričamo i da vam posvetim
punu pažnju –
reče Persa.
Persa nije mislila ono što
je Vida mislila. To je
i bio uzrok nesporazuma (ona
je očekivala da joj
prijateljica i njena kćerka
najave posjetu, pogotovo zato
što ih je prije toga pozvala da
se druže. Vida,znajući da je
Persa bila raspoložena za
druženje, nije očekivala da će
je zateći u nekom poslu).
Priča sedma
Moja prijateljica Mira bila je
više od dva
mjeseca u bolnici. Prvo na
ispitivanjima, potom
su uslijedile pripreme za
operaciju. Riječ je bila
o operaciji desnog koljena sa
ugradnjom proteze.
Nakon operacije, počelo je da
joj curi iz rane.
Stoga joj se i oporavak odužio,
iskomplikovao.
Najviše su se pribojavali
bolničke infekcije. Na
sreću, bris sa rane je bio
sterilan i rendgenski snimak
kosti bio je dobar. Ortoped je
smatrao da
treba nakon dvije-tri sedmice da
operiše i drugo
koljeno. To je i saopštio Miri.
Anesteziolozi, ipak,
nijesu dozvolili drugu operaciju
u tako kratkom
vremenskom razmaku. Mira je bila
razočarana.
Ortoped je odlučio po
jednom, anesteziolozi
po drugom kriterijumu, a Mira?
Priča osma
Moja dobra prijateljica Borka je
pošla u
apoteku da razgovara sa
vlasnicom. I pored
njenog insistiranja, ja nisam
htjela da prisustvujem
tom susretu. Ipak sam očekivala
da će, kad
završi razgovor, svratiti do
mene. Upravo zato
sam kasnije i pozvala vlasnicu
da je pitam da li
je Borka kod nje i da li je
uopšte dolazila. Vlasnica
apoteke mi je odmah ispričala
tok i ishod
razgovora između nje i Borke. Ja
sam pozvala
samo da saznam gdje je Borka jer
sam očekivala
da dođe kod mene, dok je
vlasnica apoteke mislila
da mene interesuje ishod
razgovora.
Ja sam trebala Borku (koja
nije znala da je
trebam), a vlasnica apoteke je
mislila da mi trebaju
obavještenja.
Priča deveta
Komšija me zamolio da mu donesem
neke
ljekove iz inostranstva. Na
isporuku je trebalo da
se čeka desetak dana. Ipak, na
njegovu sreću,
lijek je stigao ranije jer mi je
preparat ustupila
moja prijateljica. Sva radosna
sam otišla do njega
i pozvonila na vrata. Međutim,
nije ga bilo kod
kuće. Rekli su mi da je
otputovao zbog posla.
Očekivala sam da ću ga
obradovati. Javio se tek
nakon dvadesetak dana.
Ne treba ništa očekivati (Činite,
pa kako
bude, tako je najbolje. To sam
shvatila kao još
jednu životnu lekciju).
Priča deseta
Vera je htjela da poveze sestru
kod prijatelja.
Mislila je da joj je automobil
ispred zgrade, gdje
ga je i parkirala. Međutim,
pogled sa balkona ju
je zabrinuo. Njen sin je imao
običaj da joj kaže
kad posudi automobil. Očigledno,
pomislila je,
da je ovog puta učinio drukčije.
Naravno, sin je
mislio da će ga majka pozvati
ukoliko joj automobil zatreba.
Drugi ljudi ne misle,
najčešće, ono što mi
mislimo jer sagledavaju
situaciju sa drugog
stanovišta.
Priča jedanaesta
Kao medicinski radnik Ljiljana
je, ušla na
Odjeljenje za fizikalnu medicinu
i rehabilitaciju
u kinezi-salu da joj izmasiraju
vrat. Bilo joj je
krajnje neugodno što je ušla
preko reda i nije
mogla da se opusti. Ne
objašnjavajući razlog
nelagode rekla je fizioterapeutu
da prestane da je
masira. Terapeut je odgovorio da
će prestati sa
masažom kad osjeti da su se
mišići opustili. Ljiljana
je mislila o gužvi koju je
stvorila, a terapeut
o opuštenosti mišića. To je bio
uzrok nesporazuma.
Sebe treba odrediti (u
ovom slučaju Ljiljana
nije mogla da se opusti, pa joj
zato i nije prijala
masaža).
Priča dvanaesta
Zazvonio je telefon. Bila je to
Slavica. Odmah
mi je sasula: „
- Neću sa tobom da pričam. Daj
mi Miru.
Bolesna je, pa hoću da je čujem.
- Ne razmišljaš da upravo zato
što sam
pokretna ja sve radim i nemam
baš vremena da
okrećem telefonske brojeve. Mira
ima vremena
za razgovore i uvijek me
obavijesti o svemu -
odgovorila sam joj u jednom
dahu.
-E, izvini, nijesam tako
razmišljala - kazala je
Slavica.
Slavica je posmatrala
situaciju iz svog ugla,
a moglo se sagledati i drukčije.
Važno je da je
uvidjela i drugu ponuđenu
mogućnost.
Priča trinaesta
Sin moje prijateljice Biljane je
sa drugom
pošao automobilom za Beograd.
Biljana je to
saopštila prijateljici i njenom
suprugu. Međutim,
nakon nekoliko dana je muž njene
prijateljice
vidio Biljanu kako izlazi iz
kola. Začudio se i
rekao:
- Mislio sam da je vaš sin pošao
vašim kolima.
Dakle, on je zamišljao
(projektovao) svoja
iščekivanja.
Razlog tome je, svakako, što
Biljana nije bila
precizna u iskazu. Nije joj bilo
bitno da saopšti
detalje, a on je projektovao
(zamišljao) detalje.
Neophodno je prisjetiti se
da se čuje ono što
se kaže i vidi ono što se gleda.
Tada bi se izbjegli
nesporazumi.
Priča četrnaesta
Tanja je ušla u kupatilo da
opere ruke. Njena
sestra, začuvši šuštanje vode,
povika:
- Nemoj da pereš, zar si
zaboravila da je danas
crveno slovo (vjerski praznik) i
da se ne valja
prati!?
Kako je Tanja već dugo vremena,
nastojala da
kontroliše svoje postupke,
zapitala je sestru
mirnim glasom:
- Valja li da perem ruke?
- Izvini- rekla je sestra -
mislila sam da pereš
veš, jer znam da ne trpiš da ti
se gomila.
Iskustvo nas uči da naše
pretpostavke često
i neprimjetno smatramo
objektivnom istinom i
nerijetko nam ostanu
neotkrivene. To stoga, što
nijesmo naučili da kazujemo i
pokazujemo našu
istinu koja nas kao takve
određuje, a nikoga ne
povređuje. Kroz iskaz sebe
odredi (u osjećanjima,
željama, potrebama), a drugog
prihvati!
Priča petnaesta
Mima, moja nova poznanica, je
trebalo da
dođe u srijedu, oko podne da se
malo bolje upoznamo.
U razgovoru, prilikom prvog
kontakta,
pričala je mnogo o svom pokojnom
suprugu i o
tome koliko je on uticao na
njeno formiranje.
Takođe, istakla je da je bio
veoma precizan. Zbog
te priče stvorila sam očekivanje
da je i ona precizna.
Međutim, nije došla u dogovoreno
vrijeme.
Minuti su odmicali, a ona se
nije
pojavljivala. Zapitala sam se:
“Šta se moglo dogoditi?”
Pozvala sam je telefonom. Ona mi
je
saopštila da je očekivala moj
poziv, jer kada smo
se dogovarale, ja sam joj rekla
da ću joj se javiti
kada obavim unaprijed zakazane
posjete i vratim
se kući. To je bio razlog njenog
nepojavljivanja
u dogovoreno vrijeme. Ja sam
čekala da ona
dođe, pritom zaboravljajući šta
sam obećala prilikom našeg
dogovora, a ona je čekala na moj
telefonski poziv.
Ova situacija nas uči da
nesporazum, bez
obzira na razlog, postoji jer
neko (u ovom
slučaju ja) misli ono što drugi
nije mislio. Ipak,
kad se već tako desilo, dobro je
što nijesam gubila
ni vrijeme, ni energiju u
razmišljanjima šta
je razlog njenog
nepojavljivanja. Uradila sam
ono što se moglo uraditi.
Nijesam brinula, već
preduzela ciljanu akciju!
Priča šesnaesta
Jasna, moja drugarica, je
željela da pođemo
zajedno kod porodice Plankovih
radi dogovora
povodom čuvanja njihovog
djeteta. Nijesmo
znali da li su im gosti još kod
njih, a telefon im
je bio isključen. Odlučila sam
da prođemo pored
njihove kuće i pozvonimo na
interfon. Moja pretpostavka je
bila tačna. Bili su kod kuće, a
gosti
su već bili otišli.
Kontrolisala sam svoje
pretpostavke. Preciznije
rečeno, zaustavila sam ih i
razriješila
problem. Plankovi su bili kod
kuće, gosti su
otišli, a mi smo bili
dobrodošli.
Priča sedamnaesta
Dopala mi se slika pejzaža moje
prijateljice
Ksenije, akademskog slikara.
Međutim, bila je
jedva primjetno pocijepana. Kada
je vidjela koliko
mi se dopada, insistirala je da
mi je pokloni,
istakavši da će mi pomoći da je
restauriram. U
međuvremenu sam srela osobu koja
se bavi
restauracijom i konzervacijom
slika. Ona mi je
kazala da slika mora pod presu i
da kvadratni
metar takve obrade košta od 300
do 500 eura.
Zahvalila sam se na obavještenju
i kazala joj da ću
se javiti kada razmislim.
Vidjela sam da joj nije
bilo pravo, jer je očekivala da
nju angažujem da
popravi sliku. Rekla sam joj da
sam mislila samo
da se raspitam o mogućnostima i
uslovima za
restauraciju.
Ja sam mislila jedno (da se
raspitam), a
konzervatorka drugo (da bude
angažovana).
Priča osamnaesta
Moja spremačica Perka me je
zamolila da joj
dam malo hljeba da pojede kako
bi mogla da
uzme lijek. Rekla sam da ću joj
donijeti hljeba i
sira. Donijela sam joj parče
trapista i stavila ga
izmedju dva parčeta hljeba.
-Ti si rekla da ćeš da mi daš i
sir, ali mi ga nijesi
donijela - kazala je Perka.
-Pogledaj ispod hljeba - rekla
sam joj.
Sve treba provjeriti do
kraja (Perka je mislila
ono što ja nijesam ni mislila ni
uradila).
Priča devetnaesta
Nena živi zajedno sa Tanjom,
koja ima
drugačiju prirodu, bučnija je i
znatno temperamentnija od nje.
Neni je to u početku smetalo, pa
su odlučile da se obje potrude i
da se prilagode jedna drugoj.
Primjenjujući uput sebe odredi,
a drugog prihvati, počele su
prilagođavanje. Nena bi znala da
joj kaže:
- Hej, ova tvoja dreka i
lupnjava je kao neki
novi brend - potom bi se obje
smijale.
Tanja joj je priznala da joj je
u početku bilo
veoma teško, smatrajući da je
svako Nenino osamljivanje
posljedica njenog (nenamjernog)
ponašanja ali da je njen predlog
i primjer učinio da
se i sama osjeća bolje, kao
bolja osoba.
Iskustvo ovih djevojaka,
koje su primijenile
upute sebe odredi, a drugog
prihvati, pomaže
nam da se lakše upustimo u
provjeru njegove
primjene i daje nam mogućnost da
steknemo
naše lično iskustvo.
Priča dvadeseta
Koleginici sa radionice za
samorazvoj, Vlasta
je insistirala da ranije plati
mjesečnu članarinu jer
ide na duže odsustvo. Kaća joj
je rekla:
- Nemoj, ja ću za tebe platiti.
Vlasta je i dalje insistirala da
unaprijed plati.
Kaća joj je opet rekla:
- Možeš li me saslušati? Htjela
sam te zamoliti
da daš potpuno istu svotu novca
čovjeku kod
koga ideš na Đotiš konsultaciju,
jer mi je tako
jednostavnije da regulišem svoje
obaveze. Umjesto
toga ću ja platiti tvoju
članarinu.
-Pa, što ne kažeš – reče Vlasta.
- Nijesi mi dala da dođem do
riječi – uz osmijeh
je kazala Kaća.
Vlasta je mislila da Kaća
želi da je poštedi
davanja novca jer ide na put, a
Kaća je mislila
drukčije. Ovo predstavlja još
jedan primjer nesporazuma zbog
posmatranja iz različitog ugla:
ono što ja mislim ti ne misliš.
Priča dvadeset i prva
Komšinica Vasiljka je došla kući
i naišla na
otključana vrata. Ljutnula se:
- Sine Aco, zašto nijesu vrata
zaključana?!
- Očekivao sam Vlada. On nije
ponio ključ pa
zato nijesam zaključao vrata –
rekao je Aco.
- Ja sam mislila da si zaboravio
da zaključaš
vrata – promrmljala je kroz zube
Vasiljka.
Vasiljka je mislila ono
što Aco nije mislio.
Priča dvadeset i druga
Odvajala sam listove iz novina
na kojima je
bila fotografija moje kćerke.
Htjela sam da ih
pokažem mojoj saradnici Kseniji.
Moja sestra je
povikala:
- Ne bacaj novine!
- Nijesam ni mislila, a ni
krenula to da učinim
- kazala sam sestri.
Moja sestra je mislila ono što
ja nijesam. Sve
dok se ne razmrse i ne pojasne
raznovrsne
situacije, one uzrokuju mnoštvo
raznorodnih, a
nepotrebnih patnji i muka.
Nijesmo ni svjesni
koliko u svakodnevnom životu
takav način
razmišljanja dovodi do
nesporazuma i nerazumjevanja,
ponekad do svađe, a nerijetko i
do većih sukoba.
Priča dvadeset i treća
Stric moje prijateljice Božo
došao je da nam,
prema uputstvima iz knjige Žaka
la Maja, u stanu
postavi zaštitu od negativnih
zračenja. Pošla sam
u Ivanovu sobu da bih mu
omogućila da stavi na
sto sav potreban pribor i da
pomjerim krevet da
bi lakše došao do odabranog
mjesta za postavljanje
zaštite. Zamolila sam ga da me
sačeka, ali
on je sam pokušao da povuče
krevet. Čim ga je
povukao, krevet se rasklopio.
-Mislio sam da vam olakšam -
kazao mi je
Božo.
Mnogi ljudi nikako ne mogu
da upamte i
primijene univerzalnu maksimu da
je neophodno
stalno imati na umu da ono što
oni
misle, drugi ne misle.
Priča dvadeset i četvrta
Moj prijatelj je trebalo da ide
za Zagreb na
jedan dan, ali nije znao tačno
kog datuma. Tih
dana smo se svakodnevno viđali.
Mislila sam i da
ću imati preciznu informaciju
kada će krenuti, jer
sam željela da mojoj dragoj teta
Nadi, nekadašnjoj
gazdarici, pošaljem kolekciju
maraka za
unuka. Kako ga ne bih
opteretila, razmišljala sam
čak i da ih pošaljem poštom.
Ipak sam odlučila
da ga pozovem da se dogovorimo
povodom
pošiljke, ali sam saznala da je
već otišao u Zagreb.
Ja sam mislila (da ga
zamolim da on odnese
pošiljku), ono što on nije
(znao) mislio, jer mu
nijesam saopštila namjeru.
Priča dvadeset i peta
Povezla sam automobil u
auto-servis, gdje
radi sin naših prijatelja,
Zdenko, da ga operu. Htjela
sam i da dostavim neki novac.
Kada sam
došla, on nije bio tamo, pa sam
odlučila da odem
nakratko do prijateljice koja
stanuje u blizini.
Nakon posjete prijateljici, opet
sam navratila u
auto-servis. Po povratku srela
sam Zdenka i dala
mu novac, a on se obratio svom
kolegi:
- Hoćeš li oprati ovaj
automobil?
- Vama nije bio potreban Zdenko
da operete
automobil! - rekao je kolega.
- Znam - kratko sam odgovorila i
nastavila:
- Samo što Vi ne znate da sam
Zdenka htjela
da vidim zbog drugog razloga.
Nepotrebno je i nesuvislo
da mislite šta bi
drugome bilo bolje, jer tada
upadate u zamku.
Više je nego odlično ukoliko u
svakom trenutku
znate šta je najbolje za vas.
Priča dvadeset i šesta
Vaso, suprug moje prijateljice
Anke, znao je
da joj kaže da jedva čeka da ona
pođe sa unukom
na more da bi mogao... A ona bi
uvijek nastavljala
rečenicu: ,,…da dovedeš drugu na
moju muku.”
I to je bila prava ilustracija
da ona misli ono
što on ne misli.
- Eto vidiš - rekao bi mi Vaso -
ne da mi da
završim rečenicu, pa se samo
bruka i pokazuje
sebe. Kad pođe na more, ja hoću
da upalim
klima-uređaj, jer ona ima reumu
pa joj to ne
prija... i da gledam utakmice, a
ne serije kao kada
je ona tu.
Ova priča je još jedan
ilustrativan primjer da
ono što jedna osoba (Vaso)
misli, ne misli druga
(Anka).
Priča dvadeset i sedma
Moja prijateljica Borka i ja smo
krenule do
osiguravajućeg zavoda, gdje sam
bila osigurana,
da predam dokumentaciju o
prelomu i operaciji
noge. Ona pođe drugom ulicom i
reče:
- Oni su ovdje.
Ja se začudih i prokomentarisah:
- Nijesam znala da su se
preselili.
Kod ulaza primijetih da je tu
predstavništvo
“Revite”. Borka me pogleda i
kaza:
- Šta se čudiš, ja ti rekoh da
svratimo po revitu
usput.
Ja sam mislila na
osiguravajuće društvo, a
ona na predstavništvo “Revite”.
Priča dvadeset i osma
Seka i ja smo se vraćale
kombijem sa mora.
U njemu je bilo slobodnih
mjesta, pa mi ona
predloži da na slobodna sjedišta
stavimo torbe da
ih ne bi držali u krilu. Upravo
to sam i ja namjeravala da
uradim. Ostavih torbu, pa je
brzo uzeh u ruke, jer se sjetih
da bi trebalo da popijem neke
tablete. Seka mi na to reče:
- Pa tu niko ne sjedi!
- Znam, treba mi nešto iz torbe
- odgovorih
joj.
Ona je mislila ono što ja
nijesam mislila.
Priča dvadeset i deveta
Pošla sam kod moje maserke Ratke
na tretman.
Na polovini tretmana (masaže)
dođe
kozmetičarka Mira. Očekivala je
da neće biti
nikoga, jer je Ratka u ovo
vrijeme obično slobodna.
Zbog toga je bila veoma
nervozna.
Mira je mislila
(pretpostavljala), a nije
pretpostavku provjerila. Ishod
toga je bila njena
uznemirenost i nervoza.
Priča trideseta
U kupatilu je uz vrata bila kesa
deterdženta.
Kako je kupatilo malo, djelovala
je kao da je
nasred njega. Lela zato opomenu
supruga da
skloni deterdžent. On reče:„
- Dobro, mada sam njome podupro
vrata.
- Aha, toga se nijesam sjetila!
Ona je mislila suprotno od onoga
što je mislio
njen suprug.
Priča trideset i prva
Moja prijateljica Senka je pošla
za Beograd i
trebalo je da spava kod Mire.
Mira je čekala, ali
Senka nikako da stigne. Mira je
pomislila da voz
kasni i odlučila je da čeka do
kasno u noć.
Međutim, Senka je javila kćerki
da je promijenila
odluku i riješila da ode kod
ujaka u Kikindu.
Zamolila je da javi Miri da je
ne čeka. Međutim,
kćerka nije uspjela da javi
Miri, a o tome nije
obavijestila majku.
Mira je mislila da Senka
nije došla na vrijeme
jer voz kasni, a Senka je
mislila da je Mira
obaviještena o promjeni njenog
plana putovanja.
Priča trideset i druga
Ponekad bih pošla na obdan na
more sa prijateljicom.
Jednom je ona povela sa sobom i
unuku. Unuka je bila slatka i
pričljiva djevojčica,
ali se nijesam sa njom mnogo
igrala, jer ne volim
da se namećem. Onako kako se
osjećam, tako se
i ponašam. Ipak, obično sa
djecom postajem prijatelj i ona
me vole.
Dogovorile smo se da idemo na
more i da opet
povede unuku. Međutim, unuka
nije bila sa njom.
- Zašto je nijesi povela? Evo,
ja sam joj ponijela
i čokoladicu - rekoh
prijateljici.
Ona mi odgovori:
- Ja sam mislila da ti je
zamorno sa djecom,
pa je zato nijesam povela.
-Bože, pa zašto me nijesi
pitala?
Moja prijateljica je
mislila ono što ja nijesam
mislila. To je bio uzrok
nesporazuma.
Priča trideset i treća
Rosa je pripremila mnoštvo
diskova sa lijepom
muzikom da ih slušamo i uz to da
razmijenimo
iskustva sa programa Prem
Rawata1.
Ja sam donijela disk Bajagini
instrumentali, jer je
opuštajući. Stoga sam joj
ponudila da čujemo jer
sam očekivala da će joj se
dopasti. Ona je prihvatila
nerado, a nakon izvjesnog
vremena reče:
- Ja sam mislila da on (Bajaga)
pjeva, što baš
i ne volim, ali ovo je odlično.
Ona je mislila jedno, a ja
drugo.
________
*Prem Rawat - Indus koji po
svijetu već više od 45 godina
drži predavanja o samorazvoju -
spoznaji unutrašnjeg mira,
radosti, ispunjenosti, jasnoći,
sa ciljem da podstakne želju
za otkrivanjem tih vrijednosti u
čovjeku. Naravno, besplatno,
jer, kako kaže ,,kako može da
naplati nešto što već
imamo”.
Priča trideset i četvrta
Javila sam se mojoj prijateljici
da sam došla
u Beograd na nekoliko dana i da
bih voljela da se
vidimo. Povezivalo nas je
dugogodišnje druženje
u Podgorici. Zbližilo nas je to
što smo obje bile
sa strane, mada sam ja bila
desetak godina starija
i na neki način sam joj bila kao
pomajka. Imala
sam namjeru da izađemo negdje na
piće, a ona je
to shvatila kao moju najavu da
ću je posjetiti na
poslu. Susrele smo se u lijepom
foajeu njihove
poslovne zgrade gdje su bile
ugodne fotelje,
tišina, hladovina i, naravno,
dobile smo i ja i ona
ušteđeno vrijeme u velegradu.
Mislila sam da popijemo
neko osvježavajuće
piće u nekoj baštici, a moja
prijateljica je mislila
da se nadjemo u poslovnoj
zgradi. Različito smo
mislile, jer se nijesmo precizno
dogovorile. Oba
rješenja su bila dobra (ugodna).
Priča trideset i peta
Bio je lijep, sunčan dan.
Dogovorila sam se sa
poznanicom da pođemo na kupanje.
Imala sam u
planu da obavim neke neodložne
poslove i da ne
bih zakasnila, zamolila sam je
da kupi povratnu
kartu i za mene. Našle smo se u
vozu. Lijepo smo
provele dan. Pri povratku, u
vozu, kondukteru je
poznanica dala karte na pregled.
On ih pogleda,
pa reče:
- Ovo su već iskorišćene karte
za jedan
pravac, a sada treba da vam
naplatim povratak.
Poznanica je bila zgranuta:
- Ja sam na šalteru tražila
dvije povratne karte
do Sutomora, istina nijesam
provjeravala, ni prebrojavala
kusur. Molim vas da mi vjerujete
i da
me razumijete.
- Starija ste gospođa, poštujem
vaše godine,
ali neka vam ovo iskustvo bude
za nauk - reče
kondukter.
Došlo je do nesporazuma.
Otvoreno je pitanje
šta je poznanica rekla, a šta je
blagajnica
čula. Neophodno je uvijek sve
provjeriti.
Priča trideset i šesta
Merima je od moje kćerke uzela
CD sa ruskim
romansama da ga presluša, a u
stvari je imala
namjeru da ga pokloni svojoj
rođaki koja živi u
Francuskoj.
- Žao mi je, ali meni je to
jedini primjerak, a ne znam da
li ima još primjeraka u
prodavnicama
- rekla sam Merimi.
- Ali ja bih ga platila -
začuđeno kaza Merima.
Ona je imala namjeru
(mislila je) da otkupi
CD, a ja sam mislila da ga
Merima traži da ga
presluša.
Priča trideset i sedma
Kćerka moje prijateljice bila je
neraspoložena,
pa sam, zamolila zajedničkog
poznanika da je pozove i malo
razveseli. On je prihvatio, uz
komentar da misli da je on
suviše star za nju.
On je mislio da sam ja
mislila da ih povežem
kao partnere, a ja sam mislila
da se nađu kao
prijatelji.
Priča trideset i osma
Bio je lijep oktobarski dan,
pravo miholjsko
ljeto. Uputila sam se do moje
maserke na tretman,
koji je bio zakazan u dvanaest
sati.
U posljednje vrijeme kod nje, na
njihovom
DVD-ju, gledala sam jedan
program. Kad sam
došla, ona je preuzela
klijentkinju koja je prikasnila,
jer je mislila da ću ponovo da
gledam program.
Međutim, ovaj put nijesam to
namjeravala,
ali sam ipak sačekala masažu.
Ona je mislila
(pretpostavljala po nekom
automatizmu) ono što ja nijesam,
a ja je nijesam
obavijestila da nemam namjeru da
gledam program.
Priča trideset i deveta
Vesna, voditeljka Radio BUM-a,
došla je po
mene da me poveze u studio kao
gosta cjelovečernje
emisije na tom radiju. Pitala
sam je da
li imaju uslova da snimaju i
hoću li ponijeti
prazni CD. Rekla je da nije
potrebno jer ih oni
imaju. Međutim, prije emisije
otišla je da kupi
CD, jer je snimatelj sve
potrošio.
Vesna je pretpostavila da
imaju CD, a nije
provjerila. Pretpostavka je srž
zablude.
Priča četrdeseta
Prijateljici sam najavila da ću
donijeti novi
CD i da planira vrijeme da ga
pogledamo. To je
bio program Prem Ravata.
- Ja sam očekivala da ćeš
donijeti ,,Da
Vinčijev kod” koji je sada
aktuelan - rekla je ona.
- Otkud ti takva pomisao kada
smo jutros razgovarale o Prem
Ravati? - upitah je začudjeno.
Moja prijateljica je
mislila da ću donijeti
DVD “Da Vinčijev kod”, a ja sam
željela da je
upoznam sa programom Prem
Ravata.
Priča četrdeset i prva
Pohađala sam osnovnu školu u
Beogradu.
Bilo je zimsko predvječerje.
Vraćala sam se sa
časova engleskog i brižljivo
pogledala ima li
koga u hodniku zgrade, jer su
nam stariji stalno
pričali da ima raznih ljudi,
koji nude bombone
djeci, a onda ih povedu u podrum
ili na neko
drugo strašno mjesto i svašta im
rade.
Provirila sam i ugledala jednog
čovjeka.
Počela sam da dozivam majku.
Moji roditelji su
me jedva čuli, a onda su brzo,
naoružani
‘motkama’, krenuli da se
obračunaju sa “neprijateljem”.
Najviše me čudilo što taj čovjek
koga
sam ugledala ne bježi, a
postojao je samo jedan
izlaz. Samo sam čula grohot.
-Pa to je samo džak krompira –
rekli su mi
roditelji. Svi su se od srca
smijali.
Mislila sam da je u ćošku
zgrade zgrčen
čovjek, a u stvari je to bio
samo džak krompira.
Vidjela sam ono čega sam se
bojala, a ne ono
što je bilo stvarno.
Priča četrdeset i druga
Naša prijateljica je dala sobu
pod zakup,
podrazumijevajući da će
podstanarka provoditi
vrijeme (kad je u kući) u svojoj
iznajmljenoj sobi.
Međutim, ona bi samo prespavala
u svojoj
sobi, a uglavnom bi boravila u
dnevnoj sobi stanodavca,
uključujući se u njihov
svakidašnji život.
To je opterećivalo stanodavca i
zato su joj dali
otkaz.
Stanarka je mislila jedno,
a stanodavac
drugo. Neophodno je da
stanodavac odredi
pravila, odnosno uslove, a
stanarka da ih razmotri, pa ako
joj odgovaraju da ih prihati i
poštuje. Sebe odredi, drugog
prihvati.
Priča četrdeset i treća
Moja koleginica Vjera je
stanovala sa
kćerkicom u iznajmljenoj sobi
dok joj je suprug
bio na specijalizaciji. Njena
gazdarica, priprosta
i neobrazovana žena, bila je
ponosna što je, baš
ona, primila jednu nezbrinutu
doktoricu. Zvala bi
Vjeru kad god joj ko dođe, jer
se dičila što joj je
stanarka doktorica. Nije ni
primećivala da to
Vjeru zamara. Gazdarica je sebe
veoma vrednovala,
držala je kuću uredno, a djecu
je usnulu
budila da bi ih kaznila radi
dnevnih grešaka... To
je moju koleginicu Vjeru i njenu
kćerku
užasavalo. Provodile su veoma
malo vremena u
iznajmljenom stanu. Samo onoliko
koliko su
morale. Čim bi došle u stan,
legle bi u krevet, a
ostalo vrijeme nastojale su da
provedu kod prijatelja.
To gazdarici nije odgovaralo.
Bosa (gazdarica)
je govorila kako im je lijepo,
jer ništa ne
rade već se samo izležavaju i
uvijek negdje idu.
Sa njenog gledišta, trebalo je
sa njom da se druže.
Uskoro se Vjera odselila.
Bosa, stanodavka, je
mislila (očekivala) da
će doktorica provoditi sa njom
svoje cjelokupno
slobodno vrijeme, a Vjera je to
činila samo onoliko koliko je
bilo neophodno.
Priča četrdeset i četvrta
Komšinica Marina, koja je bila u
nekom daljem
srodstvu sa suprugom doktorke
Olje, dala je
sebi slobodu da svoju
prehlađenu, trinaestogodišnju
kćerku dovede na vrata stana
doktorke Olje da je pregleda.
Bio je vreo ljetnji dan.
Doktorka je bila u
stanu sa svojom sestrom.
Spremala je nešto po
kući. Bila je veoma oskudno
odjevena. Održavala
je trudnoću. Kada je čula zvono,
odškrinula je
vrata, saslušala komšinicu i
prosto je zanijemjela
od njene neočekivane slobode. Za
trenutak se
sabrala i onda joj obrazložila
razloge neprihvatanja
kućnog pregleda:
- Nikad ne pregledam u svom
stanu, a i
zdravstveno stanje mi ne
dozvoljava da radim. U gradu
postoje službe koje pokrivaju
sve potrebe građana.
To je Marinu razgoropadilo i
dugo je u prolazu
okretala glavu od doktorke, jer
nije htjela da
je pozdravi. Međutim, dogodila
se jedna nova
situacija. Kćerka joj je bila
bolesna, a doktorka
Olja joj je u ambulanti za
školsku djecu pružila
adektvatnu pažnju i pomoć. Tada
je promijenila
svoj odnos prema doktorki Olji.
Marina je mislila da je sasvim
umjesno da
povede kćerku na pregled kod
komšinice – doktorke. Za
doktorku je to bio apsurd.
Različiti vrijedonosni sistemi
doveli su do nesporazuma.
Priča četrdeset i peta
Bio je trinaesti jul, 1986.
godine. Doktorka
Biljana je bila na selu sa
sinom. Suprug, takođe
ljekar, došao je sa dežurstva,
umoran, da se opusti
u netaknutoj prirodi. Ubrzo je
energičan i jak zov
odjeknuo planinom:
- Striko, striko, striko,
posječe se Zoran!
Potrčali su, uspjevši da ponesu
sve što je
neophodno za hitno ukazivanje
pomoći.
I danas Bilju žmarci podilaze
kad se sjeti tih
trenutaka. Iako je mnogo šta
prošla u ljekarskoj
praksi, nikad je nije napustilo
duboko saosjećanje
sa pacijentima, naročito kad se
radi o povredama.
Previli su palac na desnom
stopalu. Ipak, bila je
potrebna hirurška intervencija.
Morali su Zorana
povesti u podgoričku bolnicu.
Bilja je uzela
ključeve od „fiće“ da poveze
povrijeđenog Zorana.
Suprug je poznavao kolege koji
su trebali
da “šiju” ranu, ali se Bilja
protivila da on, onako
umoran, vozi. Ipak, suprug je
smatrao da on treba
da ode, a ne Bilja.
Biljin suprug je mislio da
je on u boljim
odnosima sa kolegama hirurzima i
da će biti od
veće korist nego ona, a Bilja je
mislila da ga
umornog poštedi vožnje i rizika
koja ona nosi u
takvim slučajevima.
Priča četrdeset i šesta
Vidjeh Slavku sa blatnjavim
visokim potpeticama.
Bila sam začuđena. Zapitah je
gdje ih je isprljala.
-U njivi, danas sam ušla da
vidim kako je
rodio krompir - ljutnu se ona.
Mislila (očekivala) sam da
je neophodno da
obuje odgovarajuću obuću, a njoj
nije smetalo
da ide u baštu sa štiklama.
Priča četrdeset i sedma
Baba Anđa je živjela više od sto
godina.
Umrla je s nogu. Htjeli su da
pozovu ljekara, ali
ona nije dala.
- Ja mrem, ne treba - rekla je i
ispustila dušu.
Mnogo je u životu propatila.
Rodila se kao
posmrče, bez oca, a majka joj se
preudala.
Podigli su je stric i strina.
Moja kuma, od koje sam slušala o
babi Anđi,
često ju je pominjala i sjećala
se raznih događaja.
Tako su joj, jednom prilikom,
javili da joj je
kćerka umrla. Svi oko nje su
očekivali da zakuka
i zaplače, a ona je rekla:
- Ajde da ijemo (jedemo) da bi
mogli tužiti!
Svi su bili zaprepašćeni.
Nedugo potom neko joj je javio
da je vijest
bila netačna. U pitanju je bila
smrt neke druge
djevojke.
Anđa je mislila (osjećala)
jedno, a svi ostali drugo.
Priča četrdeset i osma
Ksenija se dogovorila sa jednim
kolegom da
pođu u bioskop i odgledaju neki
film. On je rekao
da će nabaviti karte i javiti
joj gdje da dođe, ali
da će to, najvjerovatnije, biti
bioskop „Jadran“.
Otac je bio nešto ljut na nju i
njenu sestru,
tako da je bila van sebe. Baš
tada je kolega pozvao.
Slušala ga je šta govori, ali je
preumila kada
je rekao bioskop „Balkan“. Tako
je kolega čekao
pred jednim, a ona pred drugim
bioskopom. Kada
je vidjela da joj nema kolege,
došla je kući
razočarana. On je prodao karte i
bio je veoma ljut
na nju.
To je bio nesporazum. On je
mislio ono što
je i rekao bioskop ,,Balkan”, a
Ksenija ga je
slušala, ali ga nije čula...
mislila je da je kazao
,,Jadran”.
Priča četrdeset i deveta
Srela sam prijateljicu koju
nijesam dugo vidjela.
Dogovorile smo da se nađemo u
Duhovnom
centru.
Kako se crkvena knjižara nalazi
do restorana
Duhovni centar, ušla sam u
knjižaru da pogledam
knjige dok je čekam. Mimoišle
smo se. Ipak, mobilni telefoni
su nam pomogli da se nađemo.
Ja sam mislila na crkvenu
knjižaru, a ona
na crkveni restoran. Srećom,
mjesta nijesu
daleko i nesporazum je ubrzo bio
riješen.
Priča pedeseta
Moja drugarica iz osnovne škole,
Dubravka,
bila mi je uzor u mnogo čemu.
Njena majka je
bila učiteljica. Rodila je
Dubravku u već vremešnoj
dobi, tako da je ona već bila
penzionerka
kada je Dubravka pohađala
osnovnu školu. Otac
joj je bio neki načelnik u
pošti. Imala je babu,
tetku i ujaka, i svi su samo nju
pazili.
Ja sam je smatrala najboljom
drugaricom.
Riječju, bila sam očarana njome.
Drugi su govorili
da je ružna i da ima okruglo,
veliko lice, ali
meni je bila najljepša jer je
bila pametna. Njoj
sam se povjeravala i, naravno,
očekivala da se i
ona meni povjerava. Sjećam se,
kako sam, kada
joj se otac vratio sa puta iz
Engleske a ona mi nije
pokazala sve “stvarčice” što joj
je donio, smatrala
sam da me je iznevjerila,
izdala... Ona je smatrala
nevažnim da mi sve pokaže.
Dubravka je mislila da je
nevažno ono što je
meni bilo važno.
Priča pedeset i prva
Obećala sam prijateljici da ću
je povesti kod
moje pedikirke. Trebalo je da do
nje odemo
pješice, što je bilo poprilično
daleko. Međutim,
ona je krenula automobilom jer
je kasnila. Rekla
sam:
- Sad nemamo vremena da idemo
pješice, jer
smo zbog nesporazuma potrošili
vrijeme.
Mislila sam da pođemo
pješice, a prijateljica
je kasnila, pa je ta varijanta
postala nemoguća.
Priča pedeset i druga
Pozvao me prijatelj mobilnim
telefonom.
Rekla sam mu da sam kod kuće i
da me pozove
na fiksni telefon. Kako sam u
ruci već držala fiksni
telefon, ja sam odmah otvorila
slušalicu, a da
toga nijesam bila svjesna i
čekala da me on pozove.
Napokon sam primijetila šta sam
uradila.
Pozvala sam ga da mu objasnim.
Čim sam ga dobila, on mi ljutito
odbrusi:
- Koliko dugo ti je zauzet
telefon, a rekla si
mi da te pozovem.
Mislila sam da mu je nešto
iskrslo i da nije
mogao da me pozove odmah sve dok
nijesam
primijetila da mi je slušalica
podignuta, a on je
mislio da me je u međuvremenu
neko drugi pozvao i da
razgovaram, pa je zato telefon
zauzet.
Priča pedeset i treća
Dogovorila sam se sa Ksenijom da
se čujemo
kad se ona vrati iz posjete.
Pozvonio je telefon
nešto poslije jedanaest sati
uveče. Čula sam kako
mi Ksenija kaže:
- Sigurno su vam gosti tu,
nemojte da vam
smetam, bolje da prekinemo.
-Ti misliš da mi smetaš. Ja sam
u drugoj sobi,
a oni se međusobno zabavljaju –
rekla sam
Kseniji.
Ksenija je mislila da mi
smeta, jer nije znala
okolnosti, odnosno nije znala
ono što ja znam,
samo je pretpostavljala.
Priča pedeset i četvrta
Pošla sam sa prijateljicom i
njenim kćerkama
u crkvu na večernju liturgiju i,
ujedno, da kupim
slavsku svijeću. Poslije službe,
dok smo se prijateljica i ja sa
nekim poznanicima pozdravljale,
njene kćerke nestadoše. Kasnije
su rekle majci da
su mislile da ću ja doći kod
njih i da njihova
majka neće ići sama, pa su,
stoga, one požurile
da stignu na vrijeme kako bi
gledale neku seriju.
One su mislile ono što mi
nijesmo mislile.
Priča pedeset i peta
Pošla sam kod prijatelja na
slavu. Njihova
kćerka, već apsolventkinja,
priđe mi i htjede da
mi zaveže u kaiš dvije trake
koje su visile od
struka na haljini.
-O, ne, ja to baš tako želim da
nosim - rekla
sam kćerki mojih prijatelja.
Ona je mislila ono što ja
nijesam mislila.
Priča pedeset i šesta
Mladi bračni par sa dvoje djece
(dječaka od
pet i djevojčice od dvije
godine) su živjeli kao
podstanari. Otac je mnogo radio
i počeo je dobro
da zarađuje. Želio je da ima
prestižan automobil.
Sa posljednjeg službenog puta
vratio se sa novim
džipom. Za njega je dao stari
džip i ostao dužan
ostatak novca. Računao je na
ostvarenje ugovora
koji je dogovorio povodom
opremanja novosazidane zgrade
eloksiranom bravarijom. Bio je
poznat po tome što je svoj posao
veoma dobro i
kvalitetno radio. Žena mu je
bila šokirana, jer se
s njom nije o tome dogovorio.
Njoj je bio važniji
stan, pa onda sve ostalo, a
njemu džip. On joj
kaza da je to učinio da nju
iznenadi i obraduje.
Njoj je, prosto rečeno, bilo
muka. Samo je
razmišljala o tome kako se to
uopšte moglo desiti?
On nije mislio kao što je
ona mislila. Rezultat
toga je, svakako, nesporazum.
Priča pedeset i sedma
Zorica, moja rođaka, došla je
prema dogovoru,
sa sinom, da nas poveze do
njihove nove
kuće kako bih ubuduće znala i
sama da dođem do
njih.
-Baš su vam lijepa kola - rekla
sam oduševljeno.
-Ujakova su, naša su na popravci
- reče njen
sin.
Mislila sam da su došli
njihovim, a ne da su
posudili ujakov automobil.
Priča pedeset i osma
Po poznanici koja je putovala za
Beograd sam
poslala mojoj porodici dvije
šteke cigareta. Kada
se vratila, rekla mi je da je
mojima odnijela samo
jednu šteku, a da je drugu
morala da pokloni
nekome.
Bila sam zapanjena takvim njenim
postupkom.
Nijesam mogla da vjerujem da je
tako nešto
sebi dozvolila, a da me prije
toga nije pitala.
Rekla sam joj:
- Nijesi smjela da uzmeš bez
pitanja tu šteku
cigareta.
- Mislila sam da je meni
potrebnija, a sada ću
ti je platiti - kazala mi je
poznanica.
Odbrusila sam joj:
- To mi sada ništa ne znači.
Ona je mislila ono što ja
nijesam mislila.
Priča pedeset i deveta
Rođaka mi je telefonom saopštila
da bi došla
da se povodom nekog problema
posavjetuje sa
mnom, i to odmah ukoliko imam
vremena. Rekla
sam joj da dođe. Nije je bilo ni
za sat, pa sam je
pozvala jer sam imala i druge
obaveze i nijesam
imala vremena da je toliko
čekam. Kada sam je
dobila, ona mi neobavezno reče:
- Meni su iznenada došli neki
gosti, a
poznajući tebe kako si precizna,
mislila sam da
sam ispala iz tvog programa za
danas.
Iako prilično iznervirana zbog
njenog nemara,
staloženo sam joj stavila do
znanja da je trebalo,
svakako, da me obavijesti kako
ne bih bila u
neizvjesnosti.
Moja rođaka je mislila ono
što ja nijesam
mislila.
Priča šezdeseta
Violetin otac je obukao radno
odijelo da bi joj
oprao automobil, ali ona nije
htjela to da mu
dozvoli.
-Ja bih da uštedimo pare - rekao
joj je otac.
Violeta mu reče:
- Mislim da je jeftinije da ti
to ne radiš.
Kada je to čuo, otac se
namrštio, jer je želio
da ostvari svoju namjeru.
-Teško će se dobro oprati
automobil bez
mašina, a ti ćeš se prehladiti -
kazala je Violeta.
Violeta je mislila na
očevo zdravlje, a otac je
mislio na to kako da uštedi
novac. Dakle, mislili
su različito.
Priča šezdeset i prva
Ismeta je čuvala dvije
djevojčice iz jedne
veoma fine sarajevske familije.
Ona nam je, na
ženskom posijelu, ispričala
jedan događaj iz tog
perioda njenog života. Dok je
čuvala djevojčice,
u jednom trenutku joj se učinilo
da je starija
djevojčica uzela mlađu i podigla
je preko plota.
Od straha je ostala bez kapi
krvi, a, u stvari,
djevojčica je podigla lutku u
sestrinoj haljini. Bila
je prestravljena. Dugo joj je
trebalo da se povrati
iz šoka.
Ismeta je vidjela ono što
joj se pričinilo. Bio
je to veliki stres za nju. No,
nakon nekog vremena
kada je sagledala realnost,
smirila se.
Priča šezdeset i druga
Srela sam poslije dužeg vremena
dragu
koleginicu s kojom sam se u
svemu slagala. Zapitala me:
- Da li si primila moju božićnu
SMS čestitku?
- Ne znam. Svima sam odgovarala
iako se nijesu
potpisivali, jer mi moj telefon
nije uvijek
pokazivao ime pošiljaoca -
odgovorila sam
koleginici.
- Mislila sam da ti se odmah na
telefonu ucrtava
moje ime - reče ona.
Moja koleginica je
zaključila na osnovu
ličnog iskustva. Prihvatanje
različitosti je preduslov
razumijevanja.
Priča šezdeset i treća
Sonjina sestra Milijana me je
pozvala da se
dogovorimo kada može da dođe kod
mene.
Morala je o nečemu da popriča sa
mnom. Rekla
sam da može da dođe odmah.
Zazvonila je na interfon, ali je
ja nijesam čula.
Bila sam u sobi, a znam da su
vrata dolje
stalno otvorena i da može da
uđe. Popela se na
naš sedmi sprat sva zadihana.
Jedva je kroz zube izustila:
- Ja nijesam smjela sama da se
vozim liftom,
pa sam zato išla pješke. Mislila
sam (kad mi se
javite na interfon) da vas
zamolim da dođete
liftom po mene.
Milijana je mislila ono
što ja nijesam mislila.
Nijesam znala da se ona plaši da
se vozi liftom
sama.
Priča šezdeset i četvrta
Tanja me je pozvala da odemo u
crkvu da
uzmemo bogojavljensku vodicu.
Sačekala sam je
pred mojim ulazom nekoliko
minuta. Čim je
stigla, krenule smo. Obradovala
se kad sam joj
dala flašicu bogojavljenske
vodice.
Ona je mislila ono što ja
nijesam mislila.
Ipak, u ovom slučaju nije došlo
do nesporazuma
jer smo imale zajednički cilj.
Priča šezdeset i peta
Moja prijateljica Ana došla je
da me posjeti,
jer sam nekoliko mjeseci bila u
Beogradu, a nijesmo se uspjele
ni čuti, jer je njoj bio
isključen
telefon. Dala sam joj nekoliko
knjiga, narezala
joj film “Tajna” i saopštila
mnogo novih informacija.
Ona je meni poklonila knjigu po
kojoj je
film “Tajna” snimljen. Skuvala
sam joj kafu, a
ona je pošla na terasu da zapali
cigaretu uz kafu
da ne bi “dimila” u stanu. Ja
sam je zaustavila,
rekavši joj da može slobodno da
puši. Rekla sam:
- Imamo malo vremena za razgovor
jer moraš
da ideš po dijete u školu. Dobro
znaš da su svi
moji ukućani uvijek pušili, pa
sam i ja pasivni
pušač.
Ona mi odgovori:
- Toga se nijesam sjetila, mada
sve to znam od
vas. Ipak, ne bih voljela da vam
zadimim dnevnu
sobu.
Ana nije imala potrebe da
misli o meni, bilo
je potrebno da se ja odredim,
što sam i učinila
(nemoj da misliš o meni, neka se
ja odredim).
Priča šezdeset i šesta
Kćerka moje kume je došla da mi
napravi
frizuru. To je veoma brzo i
lijepo uradila, a onda
otišla, snebivajući se da od
mene uzme nešto
novca. Uzela je novac tek kada
sam joj rekla da
ću je opet zvati, pa neka to
bude za drugi put. Za
nekoliko dana smo se srele kod
crkve i ona me
upita:
- Kada vam opet treba feniranje?
Dogovorili smo se da se vidimo,
a ona mi je
saopštila da bi htjela nešto sa
mnom da popriča.
Rekla sam joj:
- Pa, dobro dođi sjutra.
Ona je mislila ono što ja
nijesam mislila.
Priča šezdeset i sedma
Poznanik mi je rekao da je
pročitao nedavno
u nekim dnevnim novinama
intervju sa mojom
kćerkom i da mu se veoma dopao.
Nije znao da
nijesam u toku i da nijesam
kupila te novine,
inače bi ih sačuvao. Morala sam
da mu kažem:
- Što me nijesi pozvao i rekao
mi to na vrijeme?!
On je mislio ono što ja
nijesam mislila.
Priča šezdeset i osma
Interfon mi je zazvonio i začula
sam glas moje
školske drugarice iz Beograda
Mire. Rekla mi je:
- Bila sam u blizini, pa bih
svratila, pretpostavljam
da si kući, jer ne radiš.
Odgovorih joj:
- Imam nekih neodložnih obaveza,
ali možemo
se dogovoriti da se vidimo
kasnije.
Mira je mislila jedno (da
svrati), a ja sam
mislila drukčije (jer sam bila
zauzeta).
Priča šezdeset i deveta
Ostavila sam automobil pred
garažom i dala
ključ prijatelju da povremeno
pokrene motor dok
sam ja na putu da ne bih imala
problema sa akumulatorom.
Komšinica ga je vidjela u mom
automobilu,
pa me je prvom prilikom, kad smo
se
srele, zapitala:
- Kad si prodala automobil?
Komšinica je mislila
(zaključila) samo na osnovu
pretpostavke.
Priča sedamdeseta
Prije nekoliko dana, oko tri
sata popodne, izašla
sam iz stana i vidjela da je
lift u kvaru. Kad
sam se vratila, oko jedanaest
sati naveče, izašla
sam pješice na sedmi sprat sva
zadihana. Muž se
začudio zašto sam išla pješice
kada lift radi.
Rekoh mu:
- Nijesam očekivala da će ga
brzo popraviti,
pa nijesam provjerila da li
radi.
Mislila (pretpostavljala)
sam, a nijesam
provjerila da li lift radi.
Priča sedamdeset i prva
- Danas ću doći do podne - rekla
je Vesna
kćerki prilikom odlaska na
posao.
- Odlično - uskliknula je kćerka
- jer već duže
želim da provedem vrijeme sa
tobom.
Kako je Vesna poslodavka, nije
mogla da izbjegne
proslavu ispraćaja u penziju
jednog zaslužnog
radnika, tako da se vratila kući
tek oko
osam sati naveče. U međuvremenu
je pokušala
da se javi telefonom, ali nije
uspjela. Baterija
telefona joj se ispraznila. Kada
se vratila, kćerka
je plakala. Zvala je majku, ali
nije uspjela da je
dozove. Mislila je da joj se
nešto desilo, jer nije
znala da joj je baterija
mobilnog telefona bila
ispražnjena.
Ona (kćerka) je mislila
jedno, a Vesni se događalo
drugo.
Priča sedamdeset i druga
Dogovorila sam se sa
prijateljicom da se
nađemo ispred Narodnog pozorišta
u Beogradu.
Bila sam u autobusu kada mi je
zazvonio mobilni
telefon. Mislila sam da je moja
prijateljica već
stigla i da me zove. Međutim, to
je bila druga prijateljica, koja
me je zamolila da joj kupim neke
novine i nedjeljnike kada već
idem na Trg Republike.
Nijesam sačekala da vidim
(čujem) ko me
zove, već sam pretpostavljala, a
kako smo već istakli,
pretpostavka je osnov svake
zablude.
UMJESTO POGOVORA
LEPOTA JE U OKU POSMATRAČA
(pismo sina Brankice Kovačević)
Posmatram, posmatram svet oko
sebe i razmišljam.
Razmišljam zašto u istom svetu,
u istim
uslovima života, rada, učenja,
igranja, toliko ima
različitih ljudi, života i
sudbina. Šta određuje radost i
lepotu življenja? A onda, onda
sam shvatio da je svet onakav
kakav ga ja vidim… toliko
različitih ljudi, toliko
različitih situacija, toliko
različitih profesora i lekcija,
toliko različitih navika i
odluka, toliko suprotnih
mišljenja i stavova.
Koje je pravo...
Ono i samo ono koje mene čini
srećnim.
Pokušavao sam da dokažem da sam
u pravu,
pokušavao sam da isterujem
pravdu, dokazujem
istinu, nervirao se i plakao.
Kako ne shvataju. A, onda sam
shvatio šta je
pravda, šta je istina... Shvatio
sam koliko je sve
relativno i koliko sve zavisi
samo od onoga ko
posmatra. Kako to posmatra i
kako to vidi.
Ono što je za mene vredno za
drugog je,
možda, potpuno beznačajno. Ono
što je meni
gadno, nečije je, možda, životno
delo. A ono zbog
čega ja živim, nekome je, možda,
samo prolazna
sitnica.
Tada sam naučio…
Ništa nije ni vredno, ni
bezvredno.
Ništa nije ni glupo, ni pametno.
Ništa nije ni lepo, ni ružno.
Sve je ONAKO kako JA TO VIDIM.
Ništa nije potpuno crno i ništa
nije potpuno
belo.
A ja!
Ja sam odlučio da u svemu vidim
samo svetlo.
Sve će proći, i ovo će jednom
biti juče. Utoliko
već sutra, suvuše kratko traje
da bi ga trošio na
bilo šta drugo, osim na radost i
lepotu življenja.
Svako je u pravu za sebe i niko
nije u pravu.
I kad malo bolje razmislim, pa
potpuno je
beznačajno ko je u pravu. Važno
je jedino da li to
unosi kvalitet i radost u moj
život.
Za sebe biram samo najbolje.
Najbolje onako
kako JA TO VIDIM, ma šta to za
druge značilo,
jer mi smo, ipak, svi različiti.
LEPOTA JE U
OKU ONOGA KO POSMATRA, tako ja
to vidim.
Sve ima dve strane, a ja vidim
samo onu koja
ima lepotu, radost, sreću i mir,
jer ja sam tako
odlučio.
Lepota je u oku posmatrača, sve
ima dve
strane, a moja poruka vama je:
odaberite onu
koja u vaš život unosi radost,
sreću i mir.
(preuzeto sa Youtuba)
Baba po ocu, 1961.
Biografija
Dr Ljiljana Mujović je rođena
ratne 1942. godine
u Beogradu. U rodnom gradu je
stekla osnovno,
srednje i visoko obrazovanje,
kao i zvanje
pedijatra-psihoterapeuta. Po
ocu, čija porodica
je u bliskom srodstvu sa precima
Nikole Tesle,
vodi porijeklo iz Like, a po
majci je od porodice
Petrovića iz Berana. U
djetinjstvu se družila sa
djecom koja su pripadala
različitim nacijama i
kulturama. Upoznavajući sve
njihove različitosti,
sazrijevala je i formirala se
kao ličnost koja
VOLI SEBE I DRUGE. PRIHVATA, NE
OSUĐUJE NIKOG (već samo
postupke) i
neprekidno uči. Radila je u
podgoričkom školskom i
predškolskom dispanzeru kao
ljekar opšte prakse i
specijalista za dječje bolesti.
Svoje obrazovanje (pedijatar i
psihoterapeut) stavila je u
funkciju osnivanja Razvojnog
savjetovališta
skoro dvije decenije. Ono sada
nosi naziv
Razvojna pedijatrija - služba za
podizanje
kvaliteta života, prevenciju
rizika i brigu o djeci
sa posebnim potrebama i njihovim
roditeljima -
odgajivačima, pri Institutu za
bolesti djece
Kliničkog centra Crne Gore.
Imala je privilegiju
da dočeka da Razvojno
savjetovalište stekne
ravnopravan tretman pedijatara
raznih subspecijalnosti (kod
obrade slučaja). To znači da je
imalo presudnu ulogu u
cjelovitom, psihosocijalnom
prilazu pacijentu. Osnivač je i
aktivni član NVO "Ljubav svima",
koja pomaže zlostavljanoj,
zanemarenoj i djeci bez
roditeljskog staranja. Dio
svojih životnih i profesionalnih
iskustava predstavila je u
knjizi koja je pred vama.
Slučaj je htio da Ljiljana upiše
medicinu, a ne slikarstvo.
2010
2010
2010
