Mit da je jugoslovenska država propala uglavnom zbog
vanjskog faktora, scenarija koji je negdje u nekom od
kabineta velikih sila davno napisan, zbog svoje
rasprostranjenosti i pogotovo ubijeđenosti onih koji ga
upražnjavaju, zaslužuje da mu se posveti dužna pažnja. Otkud
toliko nepovjerenje i izmještanje odgovornosti jednog
društva za sebe, tolika sumnja u vlastitu ulogu subjekta
koju je već kroz prvu, i pogotovo drugu Jugoslaviju
osjetilo, uputno je postaviti pitanje. Čudno je da jednom
doživljena samodopadnost i slast odlučivanja o samom sebi,
kao i geopolitičkom prostoru u kom je ta država egzistirala,
nisu proizveli značajnije snage koherencije koje će
opravdati njeno postojanje i nadahnuti široke mase novim
smislom njenog postojanja. Da li je baš sve moralo ići tim
putem, pogotovo u završnici kad je sve bilo nalik stampedu
koji gazi sve pred sobom, i dobro i loše, postavlja se
pitanje za sve nas koji smo bili zahvaćeni tim vrtlogom, kao
uostalom i za istorijsku nauka, iako njena primarna zadaća
nije da daje odgovore na pitanja tipa ‘šta bi bilo, kad bi
bilo’.