Poslanica braći ljudima

I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo

U avgustu 1908. godine, već u dubokoj starosti, Lava Nikolajeviča Tolstoja je shrvala teška bolest; vjerujući da će uskoro umrijeti, veliki je mislilac osjetio potrebu da se još jedanput obrati braći ljudima porukom, u kojoj je čitavo iskustvo života sažeo u jednoj riječi: LJUBAV. Svojstvo da ljubi ističe Tolstoj kao temeljno svojstvo i potrebu svakog čovjeka, dok odsutnost ljubavi smatra uzrokom svega zla.

Oporavivši se toga puta, Lav Nikolajevič Tolstoj umro je dvije godine kasnije, 20. studenoga 1910., ostavljajući svoju zadnju poruku u amanet čovječanstvu.

Voljena braćo, posebno vi koji se kod nas u Rusiji borite za ovakvo ili onakvo nikome potrebno državno uređenje. Tebi, mili brate, ma tko ti bio: car, ministar, radnik, seljak, treba samo jedno. A to je da proživiš ovaj neodređeno kratki trenutak života onako kako to od tebe traži Onaj koji ti je dao život.

Svi mi znamo, i ja to uvijek nejasno osjećam, što dulje živim, to jasnije; sada, kad sam prvi put jasno oćutio prirodnu blizinu smrti, tako samu po sebi razumljivu kao što je živu čovjeku razumljiva blizina sutrašnjega dana; blizinu, koja ne samo što nije strašna, već koja znači isto tako prirodan i blag prelaz kao što je prelaz u sutrašnji dan, — sada mi je, kad sam to oćutio, i strašno i, što je najvažnije — tuđe, da mislim o tome užasnom životu punom mržnje, kojima sada živi većina nas, ljudi rođenih za ljubav i dobro.

Tko smo mi, što smo mi? Samo ništavna bića koja svakog trenutka mogu iščeznuti; bića koja su samo načas iskočila iz ništavila u život, divni, radosni život, s nebom, suncem, šumama, livadama, rijekama, pticama, životinjama, sa srećom ljubavi, i prema bližnjima, i prema svojoj duši, prema dobru i prema svemu živomu... I što dakle? Mi, ta stvorenja, ne umijemo ništa bolje nego da svaki trenutak toga neodređeno kratkoga života, koji se svakoga časa može prekinuti, iznakazimo: dvadesetokatnim neboderima, asfaltom, dimom, čađi; zavlačeći se u tu nezdravu stisku gradova, rujući pod zemljom da bismo se domogli kamena, gvožđa, gradeći željezničke pruge i razvozeći po njima svijetom nikom potrebne ljude i nepotrebne terete, i, što je najgore, time da – mjesto da se radujemo životu, životu ljubavi — mrzimo, bojimo se, mučimo druge i sebe, zatvaramo u tamnicu, kažnjavamo smrću, učimo ubijati i ubijamo jedan drugoga.

Ta to je strašno!

Oni koji to čine, govore da to čine zato da bi se oslobodili svega rđavoga i, što je još veća laž, da bi oslobodili druge ljude od zla i da se, čineći to, rukovode ljubavlju prema čovjeku.

Mila braćo! Osvijestite se, ogledajte se, razmislite o vlastitoj slabosti, prolaznosti, o tome kako je u ovome neodređeno kratkom trajanju života između dviju vječnosti – ili bolje bezvremenosti života, koji ne poznaje većega dobra od ljubavi – bezumno ne činiti ono što vam nalaže vlastiti razum, već ono što vi činite.

U krivom rasuđivanju, koje vam nameće i u kojem vas podržava društveno mnijenje, čini vam se da sve ono što vi činite predstavlja neophodan uvjet života ljudi našega vremena; da je to što činite – sudjelovanje u životu čitavog čovječanstva; da vi ne možete ne činiti to što su činili svi, što čine još uvijek i što smatraju neophodnim da se čini.

Bilo bi lijepo misliti tako, kad bi to što činite bilo u suglasnosti sa zahtjevima vaše duše, kad bi donosilo dobra vama i drugim ljudima. Ali nije tako. Život svijeta, život čitavog čovječanstva, kako je sada uređen, traži od vas da budete zli, da sudjelujete u činima mržnje prema jednim ljudima zbog drugih, on ne donosi dobra ni drugima ni vama.

»Mi radimo za budućnost«, reći će na to. Ali čemu žrtvovati život u ljubavi sada, zbog budućega života koji nam je nepoznat?

Zar nije očito kako je to čudnovato, ubitačno praznovjerje? Ja znam, znam to bez svake sumnje, da je život – u ljubavi, u Božjem zakonu i u zahtjevu moga srca da činim dobro sebi i drugima, a tada me odjednom neka čudnovata umovanja sile da se odreknem istinskog, nesumnjivog moga dobra, moje obaveze, mog zakona... Zbog čega? Ni zbog čega. Zbog običaja, navike, oponašanja.

Neka borac za »slobodu« ili »društveni poredak« samo stoti dio svojih nastojanja i žrtava koje ulaže u borbu za svoje ciljeve uloži u to da bi ojačao ljubav u sebi i u drugima, – i on će – ne kao u borbi, gdje se posljedak ne vidi nego samo očekuje – istoga časa spoznati plodove svoga ulaganja ljubavi – ne samo u sebi, već i u posljedicama koje to neizostavno proizvodi i na druge ljude.

Mila braćo! Osvijestite se, oslobodite se strašne inercije te zablude – zablude da borba, borba za život, može biti svojstvena i nepogibeljna čovjeku – i spoznat ćete radost, dobro, svetost života, koje ništa ne može narušiti: ni napadi drugih ljudi – jer će ti napadi samo pojačati napore ljubavi, niti strah od smrti – jer je ljubav besmrtna.

Mila braćo! Ne smijem kazati: »Vjerujte mi, vjerujte«, – ne vjerujte, već provjerite to što vam kažem, provjerite barem jedan dan. Barem jedan dan, ustajući u istim uvjetima u kojima vas je zatekao, postavite sebi zadatak da se u svemu što budete činili toga dana rukovodite ljubavlju. I ja znam: postupite li samo jedanput tako, vi se više nećete vratiti staroj, strašnoj, razornoj zabludi.

Jedno vas molim, mila braćo, sumnjajte u to da je život, koji se oblikovao u našoj sredini, onakav kakav bi trebao da bude – taj je život izopačenje života – i vjerujte da je ljubav, samo ljubav, iznad svega; da je ljubav svrha, suština, dobro našega života; da je stremljenje k dobru, koje živi u svakom srcu – izraz potrebe za onim čega nema, a čega bi trebalo biti; da to prirodno čuvstvo mora biti zadovoljeno i da ga je lako zadovoljiti, samo ako ljudi ne budu izopačenje života smatrali životom.

Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući lične obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.

Samo povjerujte u dobro ljubavi, u otvoreni poziv koji vam upućuje.

Jasna Poljana, 21. kolovoza 1908.

Mislio sam da umirem onoga dana kada sam ovo pisao. Nisam umro, ali moja vjera u to što sam ovdje iskazao ostaje jednako čvrsta, i ja znam, da se ona neće izmijeniti do moje smrti, koja u svakom slučaju mora doći vrlo skoro.

| Preveo: Nikola MARČETIĆ

MARULIĆ: Časopis za književnost i kulturu, Zagreb, april 1977.|

Prometej.ba, decembar 2013.

autor poslanica

autor poslanica

autor: Lav Nikolajevič Tolstoj

POSLANICA

Učenje crkve je laž i skup praznovjerja i vradžbina

U početku nisam htio da odgovaram na odluku Sinoda o meni, ali je ova odluka izazvala vrlo mnogo pisama u kojima me meni nepoznati korespodenti – jedni psuju zbog onoga što odbacujem ono što ja i ne odbacujem, drugi me savjetuju da povjerujem u ono u šta ja nisam prestao vjerovati, treći izjavljuju da imaju isto mišljenje, u šta sumnjam da u stvarnosti postoji, i izražavaju saosjećanje, na koje sumnjam da imam pravo; i odlučio sam da odgovorim i na samu odluku i da ukažem na ono što je u njoj nepravedeno, i na pisma koja mi šalju nepoznati korespondenti.

Odluka Sinoda uopšte ima mnogo nedostataka. Ona je nezakonita ili namjerno dvosmislena; ona je proizvoljna, neosnovana, nepravična i, osim toga, sadrži klevetu i podstrekava na ružna osjećanja i postupke. Ona je nezakonita ili namerno dvosmislena zato što ako ona hoće da bude isključenje iz crkve, ona ne zadovoljava one crkvene propise po kojima se može proglasiti takvo isključenje, ako je ona, pak, izjava o tome da onaj ko ne vjeruje u crkvu i njene dogme ne može ni da joj pripada, onda se samo po sebi razumije da takva izjava ne može imati nikakav drugi cilj, sem taj, da pošto to u suštini nije isključenje, liči na isključenje, što se upravo i dogodilo pošto je tako i shvaćeno. Ona je proizvoljna zato što u svim navedenim tačkama okrivljuje samo mene za nevjerovanje, dok ne samo veliki broj nego i skoro svi obrazovani ljudi u Rusiji zastupaju takvo nevjerovanje, i neprestano su ga izražavali i izražavaju i u diskusijama, i u predavanjima, u brošurama i knjigama.

Ona je neosnovana zato što ističe da je glavni povod što se ona pojavila sve veće širenje moga lažnog učenja koje sablažavanja ljude, a meni je, međutim, vrlo dobro poznato da jedva ako ima stotinak ljudi koji sa mnom dijele isto mišljenje, i da je širenje mojih spisa o religiji, zahvaljujući cenzuri, tako ništavno da većina ljudi koji su pročitali odluku Sinoda nema ni pojma o tome šta sam pisao o religiji, što se dobro vidi iz pisama koja dobijam. Ona sadrži očiglednu neistinu tvrdeći da je crkva pokušavala da me urazumi, ali da su njeni pokušaji ostali bezuspješni, a u stvari ničega sličnog nikad nije ni bilo. Ona predstavlja ono što se pravnim jezikom zove kleveta, jer u njoj ima namjerno neistinitih tvrdnji koje idu na moju štetu. Ona, najzad, podstrekava na ružna osjećanja i postupke, jer je, kao što se moglo i očekivati kod neprosvijećenih i nepromišljenih ljudi izazvala ozlojeđenost i mržnju prema meni koja dovodi i do prijetnji ubistvom, i koja se ispoljava u pismima koja dobijam. „Sad si ti predan anatemi i posle smrti dopašćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas... prokletstvo tebi... matori đavole... proklet bio" – piše jedan, drugi prekorijeva vladu što već nisam zatvoren u manastir, i pismo mu je puno psovki. Treći piše: „Ako te vlada ne ukloni – mi ćemo te sami natjerati da ućutiš", pismo se završava prokletstvom. „Imam ja načina, nitkove, da te uništim", piše četvrti...

Slijede nepristojne psovke. Znake takve ozlojeđenosti poslije odluke Sinoda primjećujem i u susretima s nekim ljudima. Na sam dan 25. februara (1901), kad je odluka bila objavljena, šetajući trgom čuo sam riječi upućene meni: „Evo đavola u čovjekovom liku", i da je masa bila drugog sastava, vrlo je mogućno da bi me istukli kao što su prije nekoliko godina istukli čovjeka kraj Pantelejmonovske kapele. Prema tome, odluka Sinoda je uopšte ružna; to što je na kraju rečeno da se lica koja su je potpisala mole za mene da postanem kao oni, ne čini je ljepšom. To je tako u opštim crtama, a u pojedinostima je ova odluka nepravična u sljedećim stvarima. U odluci se kaže: „U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po kršenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstoj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista njegovog i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svoje, crkve pravoslavne". To da sam se ja odrekao crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je tačno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim. Prije nego što ću se odreći crkve i sjedinjenja s narodom koje mi je neizricivo drago, ja sam, posumnjavši po nekim znacima u istinitost crkve, posvetio nekoliko godina da bih učenje crkve izučio teorijski i praktično: teorijski – pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički analizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja.

I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž, a praktično je skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.

I ja sam se stvarno odrekao crkve, prestao sam da ispunjavam njene obrede i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo sklone što brže, bez ikakvih zaklinjanja i molitava nad njim, kao što se sklanja svaka odvratna i nepotrebna stvar da ne bi smetala živima. Ono međutim, što je rečeno da sam ja „posvetio svoj književni rad i talent koji mi je od Boga dat na širenje učenja suprotnih Hristu i crkvi" itd. I da „u svojim djelima i pismima koje sam razaslao u velikom broju svojim učenicima i po cijelom svijetu, a naročito u granicama naše drage otadžbine, propovijedam s fanatičkom revnošću nipodaštavanje svih dogmi pravoslavne crkve i same suštine hrišćanske vjere" – to je netačno. Nikad se nisam brinuo za širenje svoga učenja. Istina, ja sam u svojim djelima iznosio svoje shvatanje Hristovog učenja i nisam ta djela sakrivao od ljudi koji su željeli da se s njima upoznaju, ali ih nikad sam nisam štampao; ljudima sam govorio kako ja shvatam Hristovo učenje samo onda kad su me o tome pitali. Tim ljudima sam govorio ono što mislim i, ako sam ih imao pri ruci, davao im svoje knjige.

Zatim je rečeno da ja „odbacujem Boga, u svetoj trojici slavljenog stvoritelja i sodržatelja svega, odričem se gospoda Isusa Hrista, bogočovjeka, iskupitelja i spasitelja svijeta, koji je stradao nas radi i našega radi spasenja i vaskrsao iz mrtvih, da poričem bezgrešno čovječansko začeće Hrista gospoda i djevičanstvo prije rađanja i poslije rađanja prečiste Bogorodice". To da ja odbacujem neshvatljivu trojicu i basnu o padu prvog čovjeka, koja u naše vrijeme nema nikakvog smisla, bogohulnu istoriju o bogu koga je rodila djevica da bi iskupio rod ljudski, to je potpuno tačno. Međutim, Boga – duha, Boga – ljubav, jedinoga Boga – početak svega, ne samo da ne odbacujem nego ništa drugo i ne priznajem da postoji osim Boga, i sav smisao života i vidim i izvršavanju božje volje izražene u hrišćanskom učenju. Još je rečeno: „ne priznaje zagrobni život ni nagradu prema zaslugama". Ako se zagrobni život razumije u smislu drugog dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jest rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postupak ga smanjuje.

Rečeno je takođe da ja odbacujem sve tajne. To je potpuno tačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vradžbinama koje nisu u skladu s pojmom Boga i hrišćanskih učenja i, osim toga, smatram ih kršenjem pravih zapovijesti Jevanđelja. U krštavanju novorođenčadi ja vidim očigledno izopačenje sveg onog smisla što ga je moglo imati krštavanje odraslih koji svjesno primaju hrišćanstvo; u obavljanju tajne braka među onima koji su se sjedinili ranije, i u dopuštenju razvoda i u osvećenju braka između razvedenih, vidim direktno narušavanje i smisla i slova jevanđeljskog učenja. U periodičnom opraštanju grehova na ispovijestima vidim štetnu obmanu koja samo podstiče na grijeh i uništava strah od sagrešenja.

Isto tako u sveštanju masla, kao i u miropomazanju, vidim metode prostih vradžbina, kao i u poštovanju ikona i mošti, kao i u svim onim obredima, molitvama, zakletvama kakvih je pun trebnik. U pričešćivanju vidim obogotvorenje ploti i izopačenje hrišćanskog učenja. U sveštenstvu, pored toga što se javno priprema za obmanjivače, vidim i direktno kršenje Hristovih riječi koje direktno zabranjuju svakome, ma ko to bio, da se naziva učiteljem, ocem i nastavnikom (Jevanđelje po Mateju, 23, 8-10). Vjerujem u ljubav, a ne u vradžbine i molepstvija Rečeno je, najzad, kao posljednja i najveća moja krivica, da ja „ismijevajući najsvetije predmete vjere nisam ni zadrhtao kad sam izložio podsmijehu najsvetiju od svih tajni – pričešće". To da ja nisam ni zadrhtao opisujući jednostavno i objektivno ono što sveštenik radi dok priprema tu takozvanu svetu tajnu, to je sasvim tačno; ali to da je ta takozvana tajna nešto sveto, a da je jednostavno opisivanje kako se ona vrši bogohulje – to je potpuno netačno. Nije huljenje vjere nazivati pregradu pregradom a ne ikonstasom, i čašu čašom a ne putirom, nego je najstrašnije i najogavnije huljenje, koje nikako ne prestaje, da ljudi, iskorišćavajući sva moguća sredstva obmane i hipnoze – uvjeravaju djecu i prostodušan narod da će ako se na određen način i uz izgovaranje određenih riječi isjeckaju komadići hljeba, pa potom stave u vino, u te komadiće ući Bog; i da će, ako se u ime nekog živog unese taj komadić u sebe, taj biti zdrav; ako se taj komadić unese u sebe u ime nekog umrlog, onda će tome na onom svijetu biti ljepše; i da će u onoga ko pojede taj komadić ući sam Bog. To je strašno!

Bilo kako da neko shvata Hristovu ličnost, i njegovo učenje koje uništava zlo svijeta, i tako jednostavno, lako i nesumnjivo pruža dobro ljudima, ako ga samo ljudi ne izoipačavaju, to čitavo učenje je prikriveno i pretvoreno u prostačne vradžbine kupanja, mazanja uljem, pokreta tijelom, zaricanja, gutanja komadića i sl., da od tog učenja ne ostaje ništa. I ako jednom neki čovjek pokuša da opomene ljude da učenje Hristovo nije u tim vradžbinama, molepstvijima, službama, svijećama, ikonama, već u tome da ljudi vole jedan drugog, da ne plaćaju zlo zlim, da ne sude, ne ubijaju jedan drugog, onda se digne povika onih kojima su te obmane korisne, i ti ljudi na sav glas, s nepojamnom drskošću, govore u crkvama, štampaju u knjigama, novinama, katihizisima, da Hristos nikad nije zabranjivao zakletvu, (prisegu) nikad nije zabranjivao ubistvo (smrtne kazne, ratove), da su njegovo učenje o neprotivljenju zlu izmislili neprijatelji Hrista sa satanskom lukavošću. (Propovijed Amvrosija, harkovskog episkopa, prim L.N. Tolstoja) I što je najglavnije, strašno je što oni ljudi kojima je to korisno ne obmanjuju samo odrasle nego, imajući na to pravo, obmanjuju i djecu, onu istu za koju je Hristos govorio da teško onome ko njih obmane. Strašno je to što ti ljudi, radi svojih sitnih koristi, čine tako užasno zlo, skrivajući od ljudi istinu koju je Hristos otkrio i koja im pruža takvo dobro – čijem hiljaditom dijelu nije ravna korist kojiu su oni dobili od svega toga što čine. Oni postupaju kao onaj razbojnik koji ubija čitavu porodicu od 5-6 duša da bi odnio staru potkošulju i 40 kopjejki. Njemu bi rado dali i sve odijelo i sav novac samo da ih ne ubije. Ali on ne može drukčije da postupa. Isto je tako i s religioznim varalicama. Mogli bismo se dogovoriti da dobiju i po deset puta više, da ih držimo u najvećem luksuzu, samo da ne upropašćavaju ljude svojim obmanama.

Ali oni ne mogu drukčije da postupaju. I to je ono što je užasno. I zbog toga ne samo da se mogu razotrkivati njuihove obmane nego je to i dužnost. Ako je išta svetinja, onda to svakako nije ono što oni zovu svetim tajnama, već baš ta obaveza da razobličavaš njihove religiozne obmane kad ih vidiš. Ako Čuvaš maže svoga idola pavlakom ili šiba, ja mogu ravnodušno da prolazim pored toga zato što to što on radi – radi u ime meni tuđeg, svog praznovjerja i ne tiče se onoga što je za mene svetinja; ali kad ljudi, ma koliko ih mnogo bilo, ma koliko staro bilo njihovo praznovjerje i ma kako oni bili moćni, propovijedaju grube vradžbine u ime toga Boga kojim i ja živim, i onog Hristovog učenja koje mi je dalo život i može ga dati svim ljudima, ja ne mogu da to mirno gledam. I ako to što oni rade ja nazivam pravim imenom, onda ja samo činim ono što moram, što ne mogu da ne činim ako vjerujem u Boga i hrišćansko učenje.

Ako pak oni, umjesto da se užasnu pred svojim bogohulstvom, nazivaju bogohulstvom razotkrivanje njihovih obmana, onda to samo dokazuje jačinu njihovih obmana, i treba samo da poveća napore ljudi koji vjeruju u Boga i u Hristovo učenje da se uništi ova obmana koja skriva istinitog Boga od ljudi. Za Hrista, koji je iz hrama izagnao bikove, ovce i trgovce, mogli su govoriti da huli. Kad bi on sad došao i vidio šta se u njegovo ime radi u crkvi, sigurno bi se još većim i opravdanijim gnjevom poizbacivao sve te strašne antimise, i koplja, i krstove, i čaše, i svijeće, i ikone, i sve ono pomoću čega oni, vračajući, sakrivaju od ljudi Boga i njegovo učenje. Prema tome, eto šta je tačno a šta netačno u odluci Sinoda o meni. Ja stvarno ne vjerujem u ono u šta oni govore da vjeruju. Ali ja vjerujem u mnogo šta u šta oni hoće da ubijede ljude da ja ne vjerujem. Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga shvatam kao duh, kao ljubav, kao početak svega.

Vjerujem da je on u meni i ja u njemu. Vjerujem da je božja volja jasnije i razumljivije od ičega izražena u učenju Hrista čovjeka – i smatram da je najveće huljenje shvatiti ga kao boga i moliti mu se kao bogu. Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božje volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan s drugim tako kako bi željeli da s njima postupaju, kao što je i rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakon i proroci. Vjerujem da je zbog toga smisao života svakog pojedinog čovjeka samo u povećanju ljubavi u sebi; da povećanjem ljubavi vodi svakog pojedinog čovjeka u ovom životu ka sve većem i većem dobru, što više ljubavi bude u čovjeku, to mu poslije smrti pruža još veće dobro, a ujedno – i što on više pomaže da se u svijetu uspostavi carstvo božje, to jest takvo uređenje života u kome će razdor, obmane i nasilje koji sada caruju, biti zamijenjeni slobodnom voljom, istinom i bratskom ljubavlju među ljudima.

Vjerujem da postoji samo jedno sredstvo za trijumf ljubavi: molitva – ne zajednička molitva u hramovima koju je Hristos direktno zabranio (Jevanđelje po Mateju, 6,5 – 13), već molitva za koju je Hristos dao obrazac – usamljena, koja se sastoji u uspostavljanju i jačanju svoga saznanja o smislu svog života i njegovoj zavisnosti samo od božje volje. Vrijeđala, ogorčavala ili sablažnjavala koga god, smetala čemu god, ili kome god, ili se ne sviđala ova moja vjerovanja – ja ih tako malo mogu izmijeniti koliko i svoje tijelo. Meni samom treba da živim, meni samom i da umrem (i to vrlo skoro) i zbog toga ja ne mogu nikako drukčije vjerovati nego tako kako vjerujem, spremajući se da idem onome Bogu od koga sam proizišao. Ja ne kažem da je moja vjera jednom za sva vremena data istina, ali ja ne vidim druge – jednostavnije, jasnije i koja bi više odgovarala svim potrebama moga uma i srca; ako takvu spoznam, odmah ću je primiti zato što Bogu ne treba ništa osim istine.

Vratiti se onome od čega tek što sam s toliko patnji otišao, ja nikako ne mogu, kao što se ptica ne može ponovo vratiti u ljusku jajeta iz koga je izašla. „Onaj koji počne s tim što zavoli hrišćanstvo više nego istinu, uskoro će zavoljeti svoju crkvu ili sektu više nego hrišćanstvo, i završiće time što će voljeti sebe (svoje spokojstvo) više nego sve na svijetu" – rekao je Kolridž. Ja sam išao obrnutim putem. Počeo sam s tim što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svoga spokojstva, zatim sam zavolio hrišćanstvo više od svoje crkve, sad volim istinu više od svega na svijetu. I danas se za mene istina podudara s hrišćanstvom kako ga ja shvatam. I ja ispovijedam to hrišćanstvo i radosno živim i spokojno i radosno približavam se smrti.

Moskva, 4. april 1901.

autor poslanica