autor tekst

 

 

autor: Khalil Gibran

 

 

TEKST

 

GOSPOD BOG

Jeste li čuli ili vidjeli Silu koja je vladara učinila gospodarem ove carevine?

Vi niste vidjeli tu Silu otjelovljenu, niti ste je čuli da govori,

ali osjećate da postoji duboko u vašim dušama;

pred njom se moleći, klanjate se i dozivate je riječima:

»Gospode naš koji jesi na nebesima.« 

Da, vaš Otac nebeski je taj koji postavlja careve i emire i On je svemogući. Međutim, vjerujete li da vaš Otac koji vas voli i poučava putevima Istine posredovanjem svojih poslanika želi da budete ugnjetavani i poniženi? Vjerujete li da Bog koji u oblacima šalje kišu, iz sjemenja izvodi rastinje, iz cvjetova razvija plodove, da On želi da budete gladni i omalovaženi zato da bi jedan od vas postao napuhan i da bi uživao? Vjerujete li da Vječni Duh, koji vam je darovao ljubav prema ženi, ljubav prema djeci, samilost prema bližnjem, postavlja vam surovog gospodara koji nad vama čini nasilje i pretvara vas u robove? Vjerujete li da Vječni Zakoni koji vam čine dragom svjetlost života šalju nekoga tko vam čini dragom tamu smrti? Vjerujete li da je Priroda poslala određene sile u vaša tijela da bi vas podčinila nejakima?

Vi ne vjerujete u te stvari, jer ako biste tako vjerovali, postali biste oni koji ne vjeruju u Božansku Istinu, koji ne vjeruju u Svjetlost Istine što sija svim ljudima. Što vas, onda, tjera da pomažete zlikovcu protiv samih sebe? Zašto se plašite volje Boga koji vas je slobodne poslao na ovaj svijet, a vi postajete robovi onima koji se bune protiv njegovih zakona? Kako ćete podići pogled prema silnome Bogu i nazvati Ga Ocem, a zatim poviti vratove pred nejakom osobom koju zovete gospodarem? Kako mogu biti zadovoljna Božja djeca time da budu ljudski robovi? Zar vas Isus nije nazvao braćom, a sada vas šejh Abas naziva slugama? Zar vas Isus nije učinio slobodnim ljudima Duha i Istine, a sada vas emir čini robovima nepravde i pokvarenosti?

Zar vam Isus nije podigao glave prema nebesima, a vi ih ka zemlji spuštate? Zar nije Isus ulio svjetlost u vaša srca, a vi ih uranjate u tamu?

Bog je poslao vaše duše u ovaj život kao blistavu zraku koja raste uz spoznaju, postaje još ljepši otkrivanjem tajni dana i noći, pa zašto ga zasipate pepelom da bi se ugasio? Bog je vašim dušama darovao krila da biste njima plovili prostranstvima ljubavi i slobode, a zašto ih vi svojim rukama podvezujete i kao insekti po zemljinoj kori gmižete? Bog je u vaša srca zasijao sjemenje sreće, a zašto ga vadite i na stijenu bacate da ga vrane pozoblju i raznesu vjetrovi? Bog vam je dao sinove i kćeri da biste ih uputili putem Istine, da biste im srca ispunili himnama Univerzuma, ostavili im radost življenja u dragocjeno naslijeđe, a zašto ih vi ubijate i za sobom ostavljate kao pokojnike, kao tuđince u vlastitome zavičaju, kao nesretnike pred samim suncem? Zar nije otac koji svog slobodnog sina ostavi kao roba nalik na oca od koga sin traži kruha, a on mu kamen daje? Zar niste vidjeli kako poljske ptice uče svoje ptiće da lete, a zašto vi svoju djecu učite da vuku okove i lance? Zar niste vidjeli kako poljsko cvijeće sunčevoj svjetlosti nudi svoje sjemenje, a zašto vi svoju djecu predajete hladnoj tmini?

autor tekst