autor tekst 001 ›››

 

 

Josip Mlakić

 

Strah i licemjerje: EU stvara brutalne ISIL-ove ekstremiste

Obama je “obećao” kako će beskompromisno braniti “naš način života”, bez obzira što niko živ ne zna što se tačno pod tim podrazumijeva

 Reakcija francuskog predsjednika Fransoa Olanda nakon terorističkog napada u Parizu još jednom je razotkrila svu bijedu evropske, ali i svjetske politike. Bivši njemački kancelar Helmut Šmit prije nekoliko godina rekao je o tome sve što vrijedi reći: da današnja Evropa nema političara, odnosno državnika od formata. Postoji li danas u Evropi političar koji ima viziju koja će dobaciti dalje od osvjetljavanja Ajfelove kule u boje francuske zastave i neselektivnog razaranja Rake, glavnog uporišta ISIL-a u Siriji? Dalje, sjeti li se iko nakon sličnih tragičnih događaja onih opskurnih listi najmoćnijih ljudi svijeta u kojima čelna mjesta najčešće zauzimaju političari koji su zapravo samo otpravnici poslova krupnoga kapitala.

 Primjera radi, Barak Obama, koji se pretvorio u govorni automat koji svako malo izbacuje tipske fraze. Sličnu stvar smo vidjeli i nakon pokolja u Parizu. Obama je “obećao” kako će beskompromisno braniti “naš način života”, bez obzira što niko živ ne zna što se tačno pod tim podrazumijeva.

 Angela Merkel, kojoj se tepa kao najmoćnijoj ženi svijeta, ne razlikuje se mnogo od ostalih, osim što ta žena zna pokazati i ljudsko lice. Humanim stavom prema izbjeglicama iz Sirije. Međutim, prvi put njena je popularnost tad počela padati, što je donekle poljuljalo njen dotadašnji beskompromisni stav. Dok je pasivno sekundirala pohlepnom finansijskom sektoru tokom guranja virtuelnog novca neodgovornim političkim elitama u Grčkoj, Španiji ili Portugalu, tepali su joj kao najmoćnijoj ženi svijeta. Je li sa te pozicije mogla zauzdati finandijske predatore? Teško. Iz vizure današnjih političara, budućnost ne postoji. Tu dolazimo do te famozne vizije, odnosno predviđanja eventualnih posljedica pojedinih procesa i preventivnog djelovanja. O tome je otprilike govorio Helmut Šmit. To je najbolji pokazatelj koliko su te liste isprazne, odnosno funkcioniraju poput bodova u kakvom rijalitiju. Kad bi radili nekakav film ili seriju o evropskim ili svjetskim političarima, tu njihovu uniformiranost na najbolji način bi mogli prikazati onim tipskim filmskim postupkom po kojem bi i Holanda i Merkel, na primjer, glumio isti glumac.

 Tri krupne laži umotane u nezgrapne i izlizane fraze

 Vratimo se Olandu i njegovim reakcijama na teroristički čin u središtu Pariza koji je osupnuo cijeli svijet. Rekao je otprilike sljedeće: kako su teroristi “kukavice koje napadaju naše vrijednosti, ali mi se ne bojimo”. Tri krupne laži umotane u nezgrapne i izlizane fraze. Krenimo redom.

 Kukavice? Kako i po kojoj logici možemo osobu koja se odlučila na samoubilačku akciju nazvati kukavicom? Čega se ima bojati živi mrtvac kojeg u raju čeka sedamdeset djevica? Te nemušte fraze zapravo su uljuđene i nemaštovite psovke isfrustriranih birokrata.

 Što je to “naš način života” ili “naše vrijednosti”? Slične fraze slušamo svakodnevno iz jednog drugog miljea, one o “ostvarivanju svoga sna”, na primjer, u bezbrojnim rijalitimaa. Je li svijet politike danas na razini tih emisija? Francuski slučaj je pokazao kako su ISIL-ove ubice odrasle upravo u mitskom svijetu “naših vrijednosti”, “našim načinom života”. Jesu li te “vrijednosti”, konkretno u Francuskoj, zapuštena geta u kojima žive neobrazovani, bijesni i isfrustrirani ljudi? Upravo je “naš način života” najpogodnije tlo za bujanje ekstremizama svake vrste, od onog islamističkog, pa do jačanja desnice u Europi. Oni se zapravo uslovljavaju. Poput nacionalizama u Bosni i Hercegovini. Jedni hrane druge. Je li Barak Obama pod “američkim vrijednostima” mislio na ukidanje evropskog koncepta socijalne države ili na “vrijednosti” koje se po svijetu šire s nosača aviona ili dronovima?

 Najvažniji preduslov trajnog rješenja problema terorizma u svijetu je iz temelja promijeniti “naš način života”, jer je on zapravo i stvorio svijet po ISIL-ovoj mjeri. Do prije koju godinu jedna ovako brutalna organizacija bila je teško zamisliva. Rješenje na koje se odlučio SAD nakon napada na njujorške kule bilo je novoosnovano Ministarstvo domovinske sigurnosti, što je samo eufemizam za policijsku državu. Hoće li evropski, odnosno francuski odgovor biti nekakav pandan tome ministarstvu?

 Ili tek još više nadzornih kamera na ulicama evropskih gradova, kao što je to napravljeno u Londonu nakon terorističkog napada prije koju godinu? Nešto drugo teško je očekivati.

 Evropa se guši u strahu i paranoji

 Dolazimo do treće, i najspornije Olandove laži, one po kojoj se “mi” ne bojimo. Moj subjektivni utisak je da je i Oland, dok je ovo izgovarao, djelovao prestrašeno. Evropa se guši u strahu i paranoji, u strahu koji se godinama generiše iz egzistencijalne nesigurnosti, ali i iz nemoći i bezidejnosti političke kaste. Taj strah, s druge strane, političku elitu održava na vlasti. Jedan paradoksalan krug koji nasilje učvršćuje. Vladajuće elite ne kontrolišu ništa, pretvorili su se u parazitsku kastu koja je samoj sebi svrha. U svom posljednjem romanu, “Pokoravanje”, Michel Houellebecq prikazuje tu elitu kao gomilu idiota na čijoj gluposti Le Penova Nacionalna fronta raste do vodeće političke snage u Francuskoj, dok Židovi bježe iz nje u Izrael, naslućujući sumrak takve Europe. U Houellebecqovom romanu Francuska je nešto za što se ne vrijedi žrtvovati.

 U ovom smislu simptomatična je scena koja se dogodila dan-dva kasnije na poprištu zločina, kad su porodice žrtava i građani došli da odaju počast žrtvama. Preplašeni, vjerovatno petardom koju je neki bolesni um bacio u blizini, nesretni ljudi bježe u panici. Tu tragičnu scenu, koja se na televiziji vrtjela do besvijesti, trebalo je bez milosti cenzurisati, zbog dostojanstva žrtava, ali još više zbog dostojanstva ljudi koji su im, uprkos strahu, došli odati počast. Međutim, ljudsko dostojanstvo nije u skladu s “našim vrijednostima”. Primjer tog straha, ali i ironičan pokazatelj da je Evropa barem u nečemu ujedinjena, dogodio se u Njemačkoj, nekoliko dana kasnije, kad je zbog lažne uzbune odgođena fudbalska utakmica između reprezentacija Njemačke i Holandije koju su trebali da odigraju u Hanoveru, a na kojoj je trebala biti i Angela Merkel. Ulogu petarde s pariških ulica odigrala je zaboravljena torba na tribinama stadiona.

 U reakcijama suprotnog predznaka, kao i dosad, najviše žučnih reakcija izazvalo je medijsko pokrivanje pariškog zločina, odnosno “minoriziranje” terorističkih akata koji su se nedavno dogodili na mjestima i prema ljudima koji ne dijele “naše vrijednosti”, na primjer u Bejrutu. Ili medijsko praćenje pada ruskog aviona na Sinaju. Vjerujem kako se porodicama žrtava u Parizu gadi eksploatiranje tragedije, odnosno lažna empatija koja je namijenjena živima, odnosno javnosti kojoj je lajkanje vrhunaravni kriterij.

 Jedan primjer radikalne negativne reakcije na pariški pokolj dogodio se uoči druge kvalifikacijske utakmice fudbalskih reprezentacija Irske i BiH. Minutu šutnje pariškim žrtvama prekinuli su zvižduci skupine bosanskohercegovačkih navijača i povici “Palestina! Palestina!”. Taj kvazipatriotski šljam ne shvata da, zviždeći pariškim žrtvama, oni zapravo zvižde svoj onoj djeci ubijenoj u pojasu Gaze, jer su pariške i palestinske žrtve pale od iste ruke, od ruke institucionalnog terora, kvazidržavnog (ISIL-ova).

 "Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji pojedinim osobama, koje su bile optuživane za ratne zločine, pa i državama (Srbija) uvođene su sankcije. Isto se dogodilo i s pojedinim ruskim dužnosnicima tokom eskalacije sukoba u Ukrajini. No u slučaju ISIL-a i ilegalne trgovine naftom, koja se cijelo vrijeme nesmetano odvija, takve mjere su izostale. Postoje li francuske, njemačke ili američke fabrike, ili pojedinci, koji se bogate na račun ove trgovine? Vjerovatno da. Na čijoj strani su u ovom slučaju, onda, Olanda ili Barak Obama? Na strani žrtava ili krvnika? Njihova šutnja o ovome jedini je odgovor koji imamo, što je dovoljno. U kolikoj su mjeri oni, onda, odgovorni za zločin koji se dogodio na ulicama Pariza? Navodni cilj Zapada je uništenje ISIL-a. Pretpostavimo da se to dogodi. Postavlja se pitanje što nakon toga. Ima li itko odgovor na njega? Hoće li i nakon toga, kao da se ništa nije dogodilo, Zapad nastaviti tretirati ovo područje kao zonu nesmetane pljačke? To je, nažalost, najvjerovatniji scenario, život sveden na intervale između terorističkih akata, dok će apokaliptični “sir Oliveri” nastaviti trgovati mrtvima po ulicama europskih gradova. Cijena? Pogađate: sitnica.

 Putin dogovara ratni plan

 Francuski predsjednik Fransoa Oland i njegov ruski kolega Vladimir Putin složili su se o “bližoj saradnji” svojih obavještajnih agencija u vezi sa sirijskim sukobom.

 U saopštenmu se potvrđuje da će se oni sastati u Moskvi 26. novembra kako bi nastavili konsultacije o borbi protiv terorizma. Ruski je predsjednik naredio ratnim brodovima u Sredozemlju da sarađuju s francuskim nosačem aviona.

 komentar: Recimo da u ovom tekstu ima elemenata istine jer je u pozadini priče zarada ali niti jedna teroristička organizacija do sada nije kontrolirala teritorij sa stanovništvom koji joj plaća poreze dok istodobno ima stabilan priljev novca prodajom nafte kao što je slučaj sa Isila. Također svako spominjanje sankcija Srbiji u ovom slučaju nema osnove jer taj rat je bio rat zbog osvajanje teritorija u imenekih drugih pobuda, i ta usporedba je kratko rečeno neumjesna...Meni ovaj tekst zvuči jako kontradiktorno jer autor u stvari cijelo vrijeme ne može zauzeti konkretan stav i argumentirati zašto Francuzi tvrde da se ne boje Isila, a on misli da to nije istina...kao ni opravdavanje čina ubijanja nedužnih ljudi raznoseći sebe bombom jer autor smatra da oni nisu kukavice... onda neka napiše jasno i glasno da su to plaćenici i čiji, a ne da ovako insinuira jer i sami znamo čije je sve to maslo. Maslo onih koji zarađuju na oružju i nafti. Međutim, i to ne opravdava postojanje Isila i ubijanja nedužnih ljudi u ime Boga. Ja ga neću imenovati jer je i on zloupotrebljen.

 izvor: 24sata.hr ›››