Nakon izricanja skandalozne
osuđujuće prvostupanjske presude (2006.), u pravosudnom je
sustavu uslijedio niz gotovo nevjerojatnih protupravnosti u
vezi sa slučajem Lora koje traju do sada i ne vidi im se
doglednog završetka. Pritom je jedan od glavnih izravnih
motiva tih protuzakonitosti bio u prikrivanju stvarne uloge
M. Bajića u slučaju Lora, a time su se posredno prikrivale i
sustavne kriminalne djelatnosti cijele hrvatske korupcijske
hobotnice u kojoj M. Bajić ima ključnu ulogu.
Istovremeno, praćenje konkretnih
protupravnosti omogućuje razotkrivanje (imenima i
prezimenima) korupcijske vertikale u pravosudnom sustavu RH
te u drugim nadležnim državnim institucijama koje se nisu
suprotstavljale postojećim protupravnostima s kojima su bile
upoznate te su tako pridonosile golemom daljem bujanju
korupcijske hobotnice. To, sve skupa, svjedoči o raspadu
vjerodostojnosti upravljačkog sustava u RH, kojem je
pravosudni sustav glavno ishodište korupcijske metastaze.
Na prvostupanjsku presudu žalbu
su podnijeli svi osuđeni, ali i Državno odvjetništvo zbog
navodno preblagih kazni. Žalbe su se dugo kuhale na Vrhovnom
sudu jer je bilo teško pronaći sudsko vijeće koje će
potvrditi pravne, logičke i ljudske nebuloze u
prvostupanjskoj presudi. O sukobima u Vrhovnom sudu svjedoči
činjenica da je predsjednik vijeća Vrhovnog suda u slučaju
Lora, Milan Gudelj, 2. siječnja 2007., uputio i braniteljima
osuđenih poziv za sjednicu na kojoj će se odlučivati o
žalbama. Sjednica je najavljena za 6. veljače 2007. godine.
Međutim, na sjednici se pojavilo
izmijenjeno sudsko vijeće koje je očigledno pristalo ili
moralo pristati na korupcijski “deal”. To vijeće činili su
Vesna Vrbetić kao predsjednica te članovi vijeća Hajrija
Novoselec, Milivoj Mikor, Ileana Vinja i Dražen Tripalo. Oni
su na 22 stranice gusto tiskanog teksta odbacili sve žalbe i
potvrdili izrečene presude. Skandalozna obrazloženja su i
ovdje slična onima iz prvostupanjske presude pa ih nećemo
ponavljati. Najzanimljivija je rečenica da “utvrđenja suda
nisu posljedica ustupaka međunarodnoj zajednici i pokušaja
izjednačavanja agresora i žrtve te pronalaženja u Lori
pandana svim koncentracijskim logorima kao što su Ovčara i
Manjača, kao što se tvrdi u žalbi opt. Bikića”.
Zagrebačka seansa
Ovdje je važno naglasiti da je
dva dana nakon odluke Vrhovnog suda u Zagrebu (u hotelu
Sheraton) održana dvodnevna međunarodna konferencija Haške
mreže, koja je bila najveća uopće, a presuda u slučaju Lora
bila je neka vrsta okultnog žrtvenog prinosa toj velikoj
seansi Haške mreže. Među stotinjak pripadnika Haške mreže,
nazočni su bili i: Fausto Pocar (predsjednik Međunarodnog
kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije – MKSJ), Carla
del Ponte (glavna tužiteljica MKSJ) i njezin glavni
politički savjetnik Anton Nikiforov, S. Mesić (predsjednik
RH), J. Kosor (potpredsjednica Vlade RH), V. Škare-Ožbolt
(ministrica pravosuđa), zastupnici u Hrvatskom saboru Vesna
Pusić, Ivo Josipović i Milorad Pupovac, glavni državni
odvjetnik Mladen Bajić i njegovi pandan-drugovi iz Srbije i
BiH, Ika Šarić (Županijski sud u Rijeci) i njezine
pandan-drugarice iz Srbije i BiH, te brojni pripadnici
“civilnog društva” iz Jugosfere (Žarko Puhovski, Nenad
Puhovski, Zoran Pusić, Mirsad Tokača, Vesna Teršelič, Nataša
Kandić itd.).
Presuda Vrhovnog suda javno je
objavljena tek mjesec dana poslije, 7. ožujka 2007., a prije
toga je na HTV-u prikazan propagandistički film N. Puhovskog
“Svjedočanstva o Lori”, koji je prema standardnom
totalitarnom obrascu pripremio teren za iznošenje sramotne
presude pred javnost. U zapisniku sa sjednice Programskog
vijeća HTV-a, urednik Vladimir Rončević je potvrdio: “Prije
emitiranja konzultirani su predstavnici Vrhovnog suda”. Iz
svega naznačenog može se prepoznavati svemoćni raspon Haške
mreže u državnim i društvenim institucijama te način njezina
djelovanja.
Bitka obitelji Bungur
Nakon presude Vrhovnog suda,
osuđeni Emilio Bungur je, uz golemu pomoć odvjetnika Vinka
Burazera i supruge Jagode Bungur, krenuo u iscrpljujuće
pravne bitke koje još traju, nastojeći se suprotstaviti
korupcijskoj hobotnici. Emilio Bungur se 11 godina nalazio u
bijegu, a njegova je obitelj bila izložena svim vrstama
protupravnosti, diskriminacije i progona od korupcijskog
sustava koji je okupirao položaje moći u pravosuđu i drugim
hrvatskim institucijama.
Podnesena je ustavna tužba
protiv presude Vrhovnog suda, ali se Vijeće Ustavnog suda
(Agata Račan kao predsjednica Vijeća te Marko Babić,
Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davor Krapac i Nevenka
Šernhorst) i u ovom slučaju uklopio u interese Haške mreže i
korupcijskog sustava. Prvo, čak dvije godine se čekalo na
odluku Ustavnog suda. Drugo, kada je odluka donesena (26.
ožujka 2009.), bila je kratka (pet stranica) i jednoglasna
te pravno i logički jednako sramotna kao i odluka Vrhovnog
suda. Primjerice, nebulozno je što se najprije navodi kako
se Ustavni sud “u pravilu ne upušta u pitanje jesu li sudovi
pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili
dokaze”, a stranicu dalje se tvrdi da Ustavni sud “smatra da
su svi bitni navodi optužbe nesumnjivo utvrđeni”.
Sredinom lipnja 2007., dok se
čekala odluka Ustavnog suda, odvjetnik V. Burazer je, na
zahtjev Jagode Bungur, Državnom odvjetništvu i Državnom
sudbenom vijeću podnio kaznenu prijavu protiv visokih
pravosudnih dužnosnika (Mladena Bajića, Michelea
Squiccimarra, Spomenke Tonković, Damira Primorca, Ljiljane
Stipišić, Vesne Vrbetić, Hajrije Novoselec, Milivoja Mikora,
Ileane Vinja i Dražena Tripala) zbog “utemeljenih sumnji da
su počinili kaznena djela” zloporabe položaja i ovlasti te
nesavjesnog rada u službi, a ta djela se gone po službenoj
dužnosti. U kaznenoj prijavi je za osumnjičenika M. Bajića
obrazloženo da je lažno optužio osam osoba, te da je
“izvrtanjem materijalnih i formalnih činjenica … optužio
sasvim nevine ljude za eventualno počinjene vlastite
grijehe”.
Za Bajića i Squiccimarra je
navedeno da su “na nezakonit i nemoralan način vrbovali i
vršili pritiske na potencijalne svjedoke u Srbiji, Crnoj
Gori i Republici Srpskoj kako bi lažno svjedočili”. Za
osumnjičene suce S. Tonković, D. Primorca i Lj. Stipišić
navodi da su “prema neurednoj i protupravnoj optužnici
donijeli osuđujuću presudu premda do kraja gl. rasprave nisu
tražili niti je zastupnik optužbe pridonio dokaze o bitnim
odrednicama optužbe”, te da je u sudskom procesu izigran
cijeli niz postupovnih prava koja su zajamčena Ustavom. Za
osumnjičene suce Vrhovnog suda (V. Vrbetić, H. Novoselec, M.
Mikor, I. Vinja i D. Tripalo) navedeno je da “nisu savjesno
obavili svoju dužnost prema Zakonu i Ustavu RH”.
No, proradili su dijelovi
korumpiranog pravosudnog sustava. Iz DORH-a je V. Burazeru
protupravnim načinom (obaviješću) odbijajuće odgovorio Antun
Kvakan (zamjenik M. Bajića) navodeći: “Nećemo donositi
posebnu državnoodvjetničku odluku”, iako se upravo odlukom
bio dužan očitovati na podnesenu prijavu. Tu protuzakonitost
je V. Burazer (30. srpnja 2007.) prijavio DSV-u, te uputio
poziv DORH-u da postupi u skladu sa zakonom i donese
državnoodvjetničku odluku, a sve je stavljeno i na znanje
Ustavnom sudu, predsjedniku Sabora, predsjedniku RH i
predsjedniku Vlade. No, DORH je protupravno prijavu
proslijedio USKOK-u, čiji je zamjenik ravnatelja tek 25.
listopada 2007. donio rješenje kojim odbacuje kaznenu
prijavu. Ostali nadležni u državnom sustavu nastavili su s
protuzakonitim ignoriranjem, pokazujući tako da su na strani
korupcijske hobotnice.
Onemogućavanje prijave
Nakon toga je odvjetnik V.
Burazer (5. studenoga 2007.), u ime oštećenog E. Bungura,
protiv iste desetorice pravosudnih dužnosnika podnio
privatni optužni prijedlog kod Općinskog kaznenog suda u
Zagrebu. Početkom veljače 2008. sudac Nenad Lukić zatražio
je da V. Burazer u roku od 30 dana dostavi “dokaz o skidanju
imuniteta optuženima, kako sucima tako i državnim
odvjetnicima, jer u protivnom optužni akt će biti odbačen”.
Odvjetnik V. Burazer odmah je (11. veljače 2008.) uputio
obrazložene zahtjeve Saboru, DSV-u i Državnoodvjetničkom
vijeću.
Prvi je stigao odgovor
Državnoodvjetničkog vijeća (11. ožujka 2008.) u kojem se
navodi da za zamjenike državnog odvjetnika (tj.
Squiccimarra) nije potrebno odobrenje, a potom je (17.
ožujka 2008.) Luka Bebić kratkim dopisom izvijestio
odvjetnika da je Sabor “donio Odluku kojom se za trajanja
mandata uskraćuje odobrenje za pokretanje kaznenog postupka
protiv … Bajića”. Početkom travnja 2008. i DSV je na
sjednici donio odluku kojom nije dopušteno pokretanje
kaznenog postupka ni protiv jednog od osam sudaca, a odluku
je potpisao Ivan Mikšić, predsjednik DSV-a.
Na temelju navedenog, sudac
Općinskog kaznenog suda Lukić je, 5. svibnja 2008., riješio
da se “kao nedopušten” odbacuje optužni prijedlog protiv sve
desetorice okrivljenih, a za Squiccimarra se sud u Zagrebu
proglasio i mjesno nenadležnim. Na takvu odluku je odvjetnik
Burazer, 12. svibnja 2008., podnio žalbu Županijskom sudu u
Zagrebu, a 26. svibnja 2008. podnio je i ustavnu tužbu
protiv odluke Državnog sudbenog vijeća (DSV) koja je
“donesena na nezakonit i protuustavan način”.
Županijski sud u Zagrebu (Lepa
Singer kao predsjednica vijeća te Tatjana Ivošević Turk i
Jasna Pavičić kao članice vijeća) 15. je srpnja 2008.
usvojio žalbu jer je u rješenju suca N. Lukića počinjena
“apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka”. No,
usprkos odluci Županijskog suda, ipak je provođenje kaznenog
postupka protiv pravosudnih dužnosnika onemogućila
korupcijska hobotnica u državnim institucijama, i to na
jedinstveno banalan protuzakonit način.
Naime, sudac N. Lukić je od
odvjetnika V. Burazera tražio da mu “u roku od 8 dana”
dostavi adrese stanovanja optuženih pravosudnih dužnosnika,
ali načelnik Odjela za upravne poslove MUP-a u Zagrebu
(Branko Plenča) odbio je Burazeru dati adrese s
obrazloženjem da će to učiniti samo “na upit nadležnog
suda”. No, sudac Lukić je u svojem novom odbacivanju
kaznenog progona (28. listopada 2008.) u obrazloženju između
ostalog naveo “da nije dužnost suda … pribavljati osobne
podatke za optuženog o njegovoj adresi stanovanja”. U
međuvremenu je Burazer uzalud pisao i ministru policije o
diskriminacijskom postupanju policije.
Osvetnički pohod
Međutim, zbog upornosti u
traženju svojih ljudskih prava, za obitelj Bungur su
započeli dodatni iznimno teški problemi, koje je osvetnički
pokrenula korupcijska hobotnica u pravosudnom sustavu.
Najprije je (25. kolovoza 2008.) Općinsko državno
odvjetništvo (u potpisu je zamjenik Ljubo Prka) u ime RH
tužilo osam osuđenih u slučaju Lora da Republici Hrvatskoj
isplate 767.000 kuna plus zatezne kamate jer je taj iznos RH
isplatila obitelji Nanada Kneževića koji je smrtno stradao
nakon pokušaja bijega iz Lore 1992. godine.
Potom je Državno odvjetništvo,
30. prosinca 2008. (uz uobičajenu medijsku pripremu), pred
Županijskim sudom u Splitu podiglo optužnicu za tzv. Loru 2.
Ovaj put je optuženo pet od osam osoba iz slučaja “Lora 1”
(Tomislav Duić, Tonći Vrkić, Emilo Bungur, Ante Gudić i
Anđelko Botić). Optužnica se odnosila praktično za isti
slučaj, samo se ovaj put optuživalo za navodne ratne zločine
protiv vojnih ratnih zarobljenika. U potpisu ove sramotne
optužnice očekivano se nalazio veoma zainteresirani Michele
Squiccimarro, alijas Petrović.
Uskoro je (13. siječnja
2009.) osmorici osuđenih u slučaju “Lora 1” stigla nova
“čestitka”, tj. prijedlog zamjenice općinske državne
odvjetnice u Splitu (Ljubice Mratović) da državi dragovoljno
isplate 1,063.000 kuna jer će u protivnom podnijeti tužbu
sudu. Ovaj iznos je RH isplatila obitelji Gojka Bulovića na
isti način kao i obitelji Knežević. Kreator modela tih
isplata bio je M. Bajić, koji je u osvetničkom pohodu potom
kreirao da hrvatskoj državi to solidarno nadoknade osmorica
osuđenih hrvatskih vojnih policajaca.
Nakon što je presuda u slučaju
“Lora 1” postala pravomoćna u Hrvatskoj, odvjetnik V.
Burazer je u svibnju 2009. uputio prvi dopis Europskom sudu
za ljudska prava u Strasbourgu, u kojem se naglašava da je
E. Bunguru u sudskim postupcima u RH teško povrijeđeno
ljudsko pravo glede “prava na pošteno suđenje”. U dopisu je
odvjetnik Burazer naveo dugi niz neistina, protupravnosti i
propusta koje su učinile pravosudne institucije u RH.
Primjerice, Bungur je optužen i osuđen “po Osnovnom
krivičnom zakonu RH (NN-31/93)” koji nije bio na snazi u
inkriminirano vrijeme 1992. godine. Potom je odvjetnik
Burazer izvijestio sud u Strasbourgu da je protiv Bungura i
još četiri osobe u Splitu započeo “novi” sudski postupak za
inkriminaciju koja je počinjena “u isto vrijeme, na istom
mjestu, na štetu istih osoba” koje su već u slučaju “Lora 1”
imale status “svjedoka oštećenika! Dakle sudi se dvaput o
istom!”.
Od tada teče višegodišnja
znakovita igra “amo-tamo” u kojoj na gotovo svaku procesnu
komunikaciju između E. Bungura i Europskog suda stižu E.
Bunguru i njegovoj obitelji različite procesne i drugačije
reakcije iz korumpirane pravosudne strukture u Hrvatskoj.
Tako je, 17. rujna 2009., E. Bunguru i četvorici drugih koji
su optuženi za slučaj “Lora 2” stiglo rješenje
izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Splitu (Marica
Šćepanović kao predsjednica vijeća te Bruno Klein i Mlađan
Prvan kao članovi vijeća), kojim se odbijaju njihovi
prigovori na optužnicu, uz zaključak da će se sve okolnosti
iz prigovora “razjasniti na glavnoj raspravi”.
Ne nazire se kraj
Međutim, u ekstremnoj
pravosudnoj i drugačijoj manipulaciji sa slučajem Lora ne
događa se razjašnjavanje, nego se godinama na gotovo
nevjerojatan način štite M. Bajić i korupcijska hobotnica,
koji bahato iskazuju svoju svemoć. Usprkos svim mijenama u
Hrvatskoj, usprkos ulasku Hrvatske u EU i formalnom
prihvaćanju europske vrijednosne i pravne stečevine,
pravosudni status slučaja Lora svjedoči o stvarnoj
katastrofi u kojoj se nalazi hrvatska država i hrvatsko
društvo. U feljtonu je nemoguće i nabrojati sve pravosudne i
drugačije vratolomije i apsurde koji se nakon 2009. događaju
sa slučajem Lora pa ćemo ovdje naznačiti samo osnovna
određenja, kako bismo se zaključno vratili na glavnu osobu –
M. Bajića.
Nakon ranijeg odbijanja, ipak
je, u studenome 2015., prihvaćen zahtjev odvjetnika V.
Burazera za obnovom kaznenog postupka protiv E. Bungura u
slučaju Lora 1. Isto tako je prihvaćen i zahtjev T. Duića za
obnovom kaznenog postupka u slučaju Lora 1, pa je
obnovljenom sudskom postupku protiv njih dvojice pripojen i
postupak za Loru 2, te i danas pred Županijskim sudom u
Splitu traje objedinjeni sudski postupak protiv petorice
bivših hrvatskih vojnih policajaca. Tijekom proteklih pet
godina saslušano je približno pola zasad predviđenih
svjedoka iz Srbije i BiH, što znači da se ni ne nazire kraj
suđenja, što je očigledni interes skandaloznog M. Bajića i
“njegove” korupcijske hobotnice.
Jedan od problema koje su
Republici Hrvatskoj zakuhali M. Bajić i korupcijska
hobotnica nalazi se i u činjenici što su u spis novog
objedinjenog sudskog postupka za Loru priloženi odštetni
zahtjevi većeg broja ratnih zatvorenika iz Lore. Prema
podacima iz veljače 2020., hrvatsku državu je za “naknadu
štete za pretrpljene boli i strahove” u Lori tužilo ili
priprema tužbu “20-ak bivših zatvorenika koje zastupa
odvjetnički ured Nobilo”, a svaki od njih traži po 250.000
kuna plus zatezne kamate. A kad i ako to prođe, uslijedit će
slična lavina sa svih strana.
Premješten u pozadinu
Ključna uloga M. Bajića u
hrvatskoj korupcijskoj mreži očituje se neprekidno i na
različite načine. Ponajprije, Bajić je s lakoćom u Saboru
obnavljao svoj drugi (2006.) i treći (2010.) mandat na
položaju glavnog državnog odvjetnika, a jednako su mu
uspješno prihvaćana i godišnja izvješća. Tek je 2014., pod
pritiskom institucija EU-a, morao biti sklonjen na
zamjeničko mjesto jer je sustavno opstruirao suradnju s
njemačkim redarstvenim i pravosudnim tijelima u vezi sa
suđenjem Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje
u udbaškom ubojstvu Stjepana Đurekovića.
Najskandalozniji potez M. Bajića
bilo je nepodnošenje žalbe na presudu velikogoričkog
Županijskog suda koji je odbio izručenje Mustača, iako je
DORH bio obvezan podnijeti žalbu jer je, prema pravilima
europskog uhidbenog naloga, DORH bio pravni zastupnik
Njemačke u postupku izručenja Perkovića i Mustača.
Istodobno, DORH je – također protivno interesu Njemačke –
podnio žalbu na presudu zagrebačkog Županijskog suda kojom
je odlučeno da se izruči Perković.
Ta Bajićeva izdaja temeljnih
pravosudnih načela bila je i vrhunac dramatičnog skandala
kojeg je jugokomunistička struktura mjesecima imala s EU-om
u vezi tzv. lex Perković. Budući da je bilo jasno da Bajić
nije nadalje mogao biti glavni državni odvjetnik,
korupcijska struktura jedno je vrijeme planirala postaviti
ga u Ustavni sud, ali i to je bilo preskandalozno pa je
sklonjen na mjesto zamjenika glavnog državnog odvjetnika. I
na tom položaju ostala je neokrnjena njegova moć, kako zbog
njegovih korupcijskih naslaga, tako i zbog činjenice da je
glavni državni odvjetnik postao Dinko Cvitan koji je s
Bajićem godinama blisko surađivao dok je bio ravnatelj
USKOK-a.
Na političko-medijsku najavu da
bi Bajić mogao postati ustavni sudac žestoko su javno
prosvjedovale antikorupcijske udruge Zviždač i Korektiv koje
su imale teška i duga negativna iskustva s Bajićem i
korupcijskom hobotnicom. Darko Petričić, predsjednik udruge
Korektiv, između ostalog je javno rekao da je u mandatima M.
Bajića “eskalirao organizirani kriminal u Hrvatskoj”, a “svi
postupci koji su se vodili bili su zapravo minorni, a
nijedan cent s računa iz inozemstva nije vraćen u Hrvatsku”.
Vesan Balenović, čelnica udruge
Zviždač, bila je još određenija: “Bajić treba biti optužen
za veleizdaju, a najbolje što mu se treba dogoditi je
mirovina. Kriv je za 20-ak milijardi dolara utaje u INA-i,
čime je umiješan u kriminalne radnje. (…) Osobno je bio
upoznat s povlaštenim informacijama oko nalazišta nafte u
Siriji i INA je prodana za bagatelu, a bila je kralježnica
Hrvatske i socijalni amortizer. S padom INA-e pala je i
Hrvatska!”.
Povijesna ishodišta
Od premještanja Bajića u
pozadinu proteklo je šest godina, a hrvatsku budućnost sve
većom žestinom i nadalje ubijaju stare i nove korupcijske
afere kojima je Bajić bio i ostao glavni akter. Upućeni
analitičari opravdano smatraju da je Bajić ostao najmoćnija
osoba u korumpiranoj hrvatskoj državi jer u svojim ladicama
drži opasne korupcijske predmete, “izvlači ih, ili zavlači,
po potrebi”, te to njegovo korupcijsko znanje predstavlja
izvor njegove dugotrajne moći.
Međutim, za dublje razumijevanje
korupcijske moći M. Bajića potrebno je zaviriti i u njegova
povijesna ishodišta jer su iz njih potpuno razvidni razlozi
dugotrajne, žestoke i sustavne usredotočenosti M. Bajića na
razaranje vrijednosti Domovinskog rata kao temelja
suvremenog hrvatskog društva.
Krajem Drugoga svjetskog rata i
u neposrednom poraću cjelokupni pravosudni sustav
komunističke Jugoslavije bio je stavljen pod potpuni nadzor
Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), kako bi se i na taj
način osiguralo ostvarivanje revolucionarnih ciljeva
totalitarnog režima. Ključnu ulogu u tome je imala svemoćna
obavještajno-kontraobavještajna služba “Odjeljenje zaštite
naroda” (OZN-a). O tome najzornije svjedoče brojne tadašnje
presude jugoslavenskih vojnih i “narodnih” sudova te tzv.
sudova za zaštitu nacionalne časti, koji su presude donosili
prema izravnim nalozima OZN-e, kojoj je načelnik bio član
Politbiroa KPJ Aleksandar Ranković, a njemu je jedini
nadređeni bio Josip Broz Tito.
Tako je i pravosuđe u
splitsko-dalmatinskoj regiji već od kraja 1944. bilo pod
nadzorom OZN-e. Uskoro, 1946., OZNA-a je podijeljena na
civilni dio (Uprava državne bezbjednosti – UDB-a) i vojni
dio (Kontraobavještajna služba – KOS), te je podijeljen i
utjecaj tih službi na pravosudni sustav. UDB-a se uglavnom
brinula o sucima i sudovima, a KOS o javnom tužiteljstvu. U
skladu s tim, glavni pravosudni kadrovici na širem splitskom
području desetljećima su bile dvije osobe, preko kojih su
djelovale jugokomunističke obajveštajne službe.
U splitskom tužiteljstvu ključna
je osoba i kadrovik bio javni tužitelj Ljubo Prvan, a u
sudstvu je ključna osoba i kadrovik bio vojni sudac
Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) – Aleksa Bilan, koji se
istaknuo i kao predsjednik vojnog sudskog vijeća koje je
1972. u Sarajevu na smrt osudilo četvoricu pripadnika
skupine Hrvatski Feniks, uključujući i Ludviga Pavlovića,
kojem je kazna preinačena u 20 godina zatvora.
Pravosudni kadrovi iz “tvornice”
Lj. Pervana i A. Bilana na splitskom su području upravljali
pravosudnim sustavom i sudskim procesima, kako u razdoblju
raspada totalitarne komunističke Jugoslavije, tako i u
razdobljima nastanka i daljnjeg razvoja samostalne Hrvatske.
U tom kontekstu nikako nije zanemariva ni činjenica da je M.
Bajić potekao iz toga jugokomunističkog obavještajnog kruga.
Mladen Bajić je rođen 1950., u
Splitu, u kojem je završio osnovnu školu, gimnaziju i Pravni
fakultet, a potom i poslijediplomski studij na Pravnom
fakultetu u Zagrebu. Veoma rano, 1975., počeo je raditi u
pravosudnom sustavu komunističke Jugoslavije; najprije kao
javnotužilački pripravnik u dubrovačkom, a potom u splitskom
Okružnom javnom tužilaštvu. Nakon toga se zaposlio u
splitskom Općinskom tužilaštvu kao stručni suradnik, a već
1979. postao je zamjenik općinskog javnog tužitelja u
Splitu.
Prije isteka osmogodišnjeg
mandata Bajić je, 1987., unaprijeđen na mjesto zamjenika
okružnog javnog tužitelja u Splitu. Iste godine, u
komunističkoj Hrvatskoj, zloglasni vojni tužitelj i vojni
sudac Ivan Fumić postaje civilni republički sekretar
(ministar) za pravosuđe i upravu, koji je pripremio
pravosudne kadrove za tranzicijsko razdoblje.
Isto tako je znakovito da je
Bajić, 2002., za svojega nasljednika u Splitu odabrao
Michelea Squiccimarra, posinka Bogdana Petrovića,
jugoslavenskog oficira i vojnog liječnika u Vojnoj bolnici
JNA u Splitu. Squiccimarro je od Bajića preuzeo tužiteljsku
(državnoodvjetničku) brigu o nastavku sudskog procesa u
slučaju Lora, u kojem su se događale opisane manipulacije,
nelogičnosti i kontradiktornosti. Nadalje, zanimljivo je
navesti da je jedna od Squiccimarrovih zamjenica, Marina
Matušan, također kći vojnog lječnika iz Vojne bolnice JNA u
Splitu.
Prema zakonskim odredbama,
M. Bajić bi istekom ove, 2020., godine trebao biti
umirovljen, pa je to prigoda za početak spasonosnog
suočavanja s hrvatskom korupcijskom hobotnicom i ključnom
ulogom M. Bajića, a gotovo tri desetljeća trajanja slučaja
Lora ima pritom prvorazredno značenje. Stoga, bit će
zanimljivo pratiti u skoroj hrvatskoj budućnosti hoće li
pravna država u Hrvatskoj napokon pronaći snage procesuirati
Mladena Bajića i njegovu korupcijsku sljedbu.
.jpg)
_002.jpg)
_001.jpg)