Bauk kruži Evropom - bauk
komunizma. Sve sile stare Evrope ujedinile su se u svetu
hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, Meternih i
Gizo, francuski radikali i nemački policajci... - ovako
počinje Komunistički manifest koji su potpisali Karl Marx i
Friederich Engels. Dvojica filozofa, velikih društvenih
mislilaca svog doba vrlo su precizno detektirala bit
vremena, nemir i strah koji je potresao okoštale strukture
starog društva suočene s izazovima koje nisu mogli prevazići
bez temeljitih promjena. Ono u što se, prije svega pod
pritiskom bauka komunizma u prošlom stoljeću pretvorio
kapitalizam na koncu je bilo potpuno različito od brutalne
eksploatacije kakva je vladala sredinom XIX stoljeća, kad je
potpaljen fitilj promjena koje su u manje sretnim krajevima
završavala u manje ili više brutalnim diktaturama, a u
sretnijima s humanijim društvom, širim horizontima slobode i
ljudskih prava.
Skoro da čovjeku dođe da kaže:
stara, dobra, jednostavna vremena. Jer, danas je potpuno
jasno da svijetom kruži bauk promjene. Da se politički i
društveni sustav koji je nastao na s pravom pozdravljenim
razvalinama Hladnog rata koprca u vjerojatno smrtnom hropcu.
Danas je krajnje neizvjesno ne samo odgovoriti na pitanje o
tome kako će izgledati Europa ili svijet za 5, 10 ili 20
godina, danas je krajnje neizvjesno kako zapravo treba
postaviti pitanje.
Bijes
Najlakše je konstatirati stanje,
atmosferski pritisak u kojem se nalaze moderna, manje ili
više umrežena demokratska društva, kao prethodnica svake
globalne promjene. Štoviše, dosta je jedna jedina riječ:
Bijes.
Građani, a u konteksu ovih
društava to se odnosi na birače - su bijesni. Na politiku,
kapital, sustav, bijesni su kad pogledaju unatrag, kad
razmišljaju o sadašnjici i deprimirani kad razmišljaju o
budućnosti. Ne, nije to samo hrvatska specifičnost, nisu
naši, lokalni samo beznađe i ljutnja na “Njih”, na One Koji
Upravljaju, nije samo Apurdistan odrednica Hrvatske. Uz
lokalne, skoro pa folklorne dodatke, hrvatski Bijes iste je
prirode kao i talijanski, grčki, američki, njemački,
engleski, finski...
Direktni povod Bijesu svijeta
također nije preteško detektirati, radi se o globalnoj
gospodarskoj krizi. No, ona je samo sarajevski metak iz
1914. Ona je tek ogoljela do srži sve nepravde društvenog
sustava koji je u narodu postao poznat kao “jedan posto”.
Iako je u stvarnosti postotak znatno, znatno manji, radi se
o slikovitom prikazu koliko u društvu ima “dobitnika” stanja
u kojem je pohlepa već dugo, desetljećima, dobra, a bilo
kakva državna ili društvena intervencija neprijateljski akt.
“Jedan posto” je, naime, razmjer koji kazuje da toliki broj
ljudi ima više materijalnih dobara nego ostalih, “99%”
(stvarna brojka je još viša).
U svakom društvu, oduvijek,
netko je bio bogatiji netko siromašniji. Ali, kad
nejednakost dođe na ovolike razine, onda smo na pragu
revolucionarne promjene.
Upravo tamo gdje se nalazimo
posljednjih godina.
Bijes je, međutim, usmjeren i
šire, ne samo na nepravdu i na koji promil dobitnika
posljednjih desetljeća ultraliberalnog kapitalizma (ili, u
manje sretnim krajevima, predatorske, rođačke prvobitne
akumulacije kapitala u privatizacijama, pretvorbama i svim
igrama koje su nakon njih uslijedile). “Jedan posto” je, bez
obzira na izmjene demokratske političke vlasti, uvijek dobro
zaštićena zvjerka, toliko dobro upletena u sustav da ih je
postalo teško, gotovo nemoguće razlikovati. Banke,
multinacionalne kompanije, domaći megatajkuni, svi oni jako
dobro profitiraju bez obzira je li na vlasti ljevica ili
desnica. A kad udari globalna recesija, pa oni koji su
siromašniji postanu doista siromašni, kad ostanu bez posla,
egzistencije, bez budućnosti za svoju djecu, onda se stvari
do kraja ogole. Onda smo na pragu revolucionarne promjene.
Samo
za sebe
Stvari su, međutim, još mnogo složenije.
Naime, za razliku od društava iz
XIX ili XX stoljeća, države i građani danas nisu otoci.
Globalizacija ekonomije je od cijelog svijeta napravila
jednu veliku tržnicu, u kojoj je bez problema moguće dok
čitate ovaj tekst naručiti najnoviji komad odjeće, ili
mobitel, ili bilo šta drugo, iz Kine, Indije, od bilo kud.
Firme bez problema već desetljećima licitiraju sa zemljama u
kojima će otvarati svoje pogone, bez problema tražeći što
manju cijenu radne snage i što manje “regulatorne zapreke”.
Ili, što manji “porezni teret”. A države, države se natječu
u tome koja će im više izići u susret. Jer, investicije
nemaju alternative.
Kapitalizam je, dakle,
globaliziran gotovo u potpunosti, ostaje samo da je se s još
par trgovinskih sporazuma uklone preostale carinske i ine
poteškoće kako bi slobodno tržište moglo zaživjeti u
potpunosti. Što, da se razumijemo, samo po sebi nije loša
stvar, dapače.
Međutim, samo za sebe je
najtoksičnije globalno društveno gibanje u novijoj svjetskoj
povijesti.
Jer, dok je kapital globaliziran,
svi oni tokovi koji su ga u drugoj polovici prošlog stoljeća
dosta uspješno pretvorili u društveno uređenje “s ljudskim
licem”, ostali su zarobljeni u okvirima preživjele, arhaične
strukture: nacionalne države.
I tu je ključna kvaka: globalne
probleme nacionalne države jednostavno nisu u stanju
(efikasno) rješavati, pogotovo kad se radi o kriznim
situacijama. Najbolji primjer je naša EU - za svaku bitnu
odluku nužna je suglasnost svih 28 članica. Zamislite,
primjerice, da se u slučaju agresije na Hrvatsku o načinu
obrane moraju dogovoriti sve županije, koje, jasno, imaju
svaka svoju vojsku, s tek nekim zajednički dogovorenim
elementima. Dovraga, EU ni nema vojsku.
Države se nisu mogle dogovoriti.
Pritom je EZU svjetski najefikasniji politički savez
nacionalnih država!
A kad se neriješeni problemi i
krize gomilaju, onda smo na pragu revolucionarne promjene.
Štrajkujete
li za Laos?
Dakle, politika u nacionalnim
okvirima, protiv kapitala koji odavno igra u globalnim -
nema nikakve šanse. Ono dostignuto kakvo-takvo zauzdavanje
kapitala u nacionalnim okvirima gubi se čim se prijeđu
granice, jer ekonomski globalni okvir nema efikasnog
ekvivalenta u političkom. Ali, ni u klasnom.
Jer, dok se kapital u tren oka
prebaci i oplodi iz, zašto ne Hrvatske u Vijetnam u, stvar
sa radom i radnikom stoji daleko gore. Vijetnamski ili ini
radnik je daleko manje zaštićen od hrvatskog. Kapital se
nadmeće za njihove usluge na tržištu koje nema ni približno
ista pravila. Na isti način na koji je nacionalna država
postala preživjelo i neefikasno društveno uređenje isto tako
nedostatnima postaju nacionalni sindikati. Svjetski
sindikalni pokret je, pak, u zametku zametaka. Pustimo
velike riječi i deklaracije - koliko je vas spremno
štrajkati zbog male plaće kolege u, recimo, Laosu? Sindikat
kao globalni faktor, dakle, na globalnoj karti ne postoji.
A kad mehanizmi koji su čuvali
društvenu stabilnost ne postoje, onda smo na pragu
revolucionarne promjene.
Čini se da je ona, ne samo iz
razloga iznesenih u ovom kratkoj skici (primjerice, kakvu
globalnu stabilnost i mir možemo očekivati s nevjerojatnim
nejednakostima u stupnju svakolikog razvoja država - što je
glavno tijesto za oblikovanje terorističkog materijala),
prilično izvjesna. Neravnoteže su jasne i sve veće, nemir i
bijes koji kipti kroz demokratska društva teško će se samo
tako smiriti s nekoliko kvartala kilavog gospodarskog rasta.
A onima koji se unaprijed raduju
zbog sve izglednije korjenite promjene koja se valja poput
bauka uzduž i poprijeko kroz većinu demokratskih društava,
valja samo ponoviti jednu kratku povijesnu lekciju. Promjena
u Njemačkoj 1933. i 1934. također je bila - revolucionarna.
.jpg)
_001.jpg)