autor tekst 001 ›››

 

 

Ivo Škorić

 

Novo normalno: umjesto ušteđevine, call options, umjesto zlata, bitcoin, umjesto Picassa, non-fungible token

 Umjesto jednakih prava i poštovanja za crnce u društvu imamo ograničavanje prava na govor i čistku svih koji se ne uklapaju u dnevno-politički trend, umjesto financijske sigurnosti, dug, a umjesto vlastitog snošaja, zvuk snošaja slavnih, piše Ivo Škorić u izviješću iz SAD. Cijela naša egzistencija je 'fejk' kao Matrix, a i nije više naša.

 Kad me ljudi pitaju kako je meni zbog Covida, zbunjen sam što da odgovorim. Unatoč velikim i dubokim promjenama u društvu, u mom životu se nije promjenilo gotovo ništa. Rijetko putujem, ne jedem u restoranima, ne družim se u kafićima, ne idem na vjenčanja ni na sprovode, ne sjedim u uredu, ne posjedujem ni odijelo, ni kravatu, ni ikakvu tzv. uredsku odjeću: nakon par mjeseci pandemije i zatvaranja ekonomije zaključio sam da sam uvijek živio kao da je pandemija i da su sad svi ostali prisiljeni tako živjeti, pa nesnosno kukaju, a meni je to sasvim normalno i upravo ugodno, jer sam se na to davno naviknuo. Američko društvo, kao cjelina, međutim, prošlo je kroz zaista duboke promjene.

 Tek je godina dana od prvog zatvaranja ekonomije, no čini se kao da živimo u sasvim drugoj državi. Preživjeli smo raspad najvećeg bolničkog sustava na svijetu, i zatvaranje najvećeg školskog sustava u zemlji, oba u New Yorku, zatvaranje kvadratnih kilometara uredskog prostora, i bankrotiranje Brooks Brothers i drugih proizvodjača nikome više potrebne uredske odjeće; preživjeli smo najgori pad zaposlenosti od Velike depresije, i najgori pad burze u desetljeću, potom i najveći rast burze u povijesti; preživjeli smo najgore ulične nemire od 1968., palež, razbijanje i pljačku, osvetu mladih crnaca sustavu koji ih prečesto ubija, i početak kulturološke revolucije, kojoj sada smeta i koja srdito zahtjeva zabranu bilo kakvog podsmješljivog prikazivanja druge rase bilo kada tokom povijesti, što je dovelo do rušenja spomenika, zabrana knjiga (čak benignih knjiga za djecu kao Dr Seuss), uklanjanja glumaca, uloga i likova iz filmova i s televizije. I, na kraju, preživjeli smo i promjenu predsjednika i kontrole u Kongresu, popraćenu pokušajem državnog udara bez presedana, koji je doveo do zabrane najmoćnijeg čovjeka na svijetu, predsjednika SAD, na društvenim mrežama, nakon čega je, unutar tjedan dana, opao broj postova koji promiču laži o izbornoj prijevari za 73%, prema istraživanju Zignal Labs. Spominjanje termina “izborna prevara” opalo je sa 2,5 milijuna na manje od 700 tisuća dnevno nakon blokiranja 70 tisuća Qanon profila. Trump je počeo pričati o osnivanju treće političke stranke, a Biden krenuo provesti čistku u sigurnosnom aparatu (21 pripadnik vojske i 30 bivših ili sadašnjih policajaca je pod istragom zbog sudjelovanja u šesto-januarskoj revoluciji u Washingtonu, a Pentagon grozničavo provjerava svakog sumnjivog da je bijeli suprematist). Zgrada Kongresa je i dalje opasana bodljikavom žicom i pod stražom vojske, kao da smo u Myanmaru.

 Više od pola milijuna ljudi umrlih od covida nije doživjelo tu promjenu. Zemlja, koja je zahvaljujući svojim resursima i unutrašnjoj organizaciji, u kojoj toliko ljudi živi izolirano u svojim kućama i putuje svuda osobnim automobilima, trebala proći kroz covid uz minimalne žrtve, izgubila je više od pola milijuna ljudi zbog tvrdoglave vjere u svoju izuzetnost, zbog nediscipline i odlučnosti da se ne odriče načina života, i zbog arogantnog i inkompetentnog vodstva bivšeg predsjednika koji je od nenošenja maski napravio ideološku dogmu i politički spektakl, čije se posljedice i dalje osjećaju, posebno u državama gdje je imao veliku podršku. Kao npr. u Teksasu, čiji guverner je, na Bidenov poziv da svi nose maske, rekao da u Teksasu maska nije obavezna.

 Teksas je demonstrirao da nije baš najbolji primjer za slijediti, time što je nedavno, nakon jednog većeg snijega u sto godina i četiri dana temperature ispod nule, otišao u Srednji vijek. Treći svijet. Pola države je ostalo bez struje, zaledile su se vjetrenjače, dalekovodi su popustili pod mećavom, smrzle se cijevi u termoelektranama, a stotine tisuća domova ostalo bez vode, jer nitko tamo ne očekuje zimu, pa onda nitko nema peć, nego se grije, kad je malčice hladnije, na kalorifer, koji je, naravno, na struju. Ohrabrujuće je stoga da je prvi Bidenov dekret (executive order) odmah po ulasku u Bijelu kuću, da vrati SAD u Pariški klimatski sporazum. No, već je kasno za Teksas i Floridu.

 I kako se, uslijed procjepljivanja, polagano vraćamo na staro, uvidjamo da kao što čeznemo za nekim elementima tog staroga, kao za putovanjima avionom, izlascima u restorane, odlascima u teretanu, do nekih nam elemenata i nije baš stalo da se vrate: pandemija nas je naučila da nam je bolje bez njih. Petak nam je postao nova subota. Lokalna skijališta su krcata već petkom, jer ljudi odlaze na vikend sada četvrtkom. Ne bi nikad inače vjerovali, a sad vidimo da je moguće da budemo produktivni i radeći od doma i samo 4 dana u tjednu. Kad sam koncem devedesetih još imao neke minimalne ambicije tražiti ‘normalno’ zaposlenje, često bih znao pitati bi li bilo moguće da dio vremena radim od doma, putem interneta, koji je baš tada negdje profunkcionirao sa world wide web i Netscape-om, jer sam želio živjeti u Vermontu, budući da mrzim neproduktivno gubiti sate i sate na sjedenje u prometu u gradu. To je svim poslodavcima onda bilo apsolutno nezamislivo. Pa kako će mi onda visiti nad glavom i smetati u poslu svojim zanovijetanjem i nepotrebnim sastančenjem?

 Danas, medjutim, upravo poslodavci prednjače u prebacivanju na novo normalno. Ne samo da to nude kao mogućnost, nego sada traže od zaposlenika da rade od kuće. U Twitteru, recimo, svi zaposlenici rade od doma. Što se promjenilo? Prvo, internet aplikacije su postale daleko savršenije: danas je sasvim jednostavno sastančiti putem Zooma ili Teams, a poslodavac ima stotine appova na raspolaganju za nemilosrdnu 24/7 kontrolu zaposlenika bez obzira na to gdje su, čak i kad spavaju.

 Drugo, poslodavci su postali svjesni cijene uredskog prostora. Prošli mjesec u New Yorkeru John Seabrook je napisao da poslodavac plaća 20 tisuća dolara na godinu po zaposlenom za luksuz da mu taj zaposleni sjedi u uredu na Manhattanu. Što onda dovodi do toga da se prostor svakog zaposlenog iz godine u godinu smanjuje i sužava kako bi poslodavac uštedio. Zaposlenik na Manhattanu okupirao je 2010. godine 18 kvadratnih metara uredskog prostora, a 2017. samo 12. Neprestano sužavanje prostora, osim što povećava šansu širenja epidemija, utječe na kvalitetu rada. Kako bi se to sužavanje omogućilo, prvo su maknuti zidovi, pa pregrade, pa bilo kakvi odjeljivači – danas svi sjede svak ispred svojeg kompjutera nagurani jedan do drugoga u velikom otvorenom prostoru. I tako zguranima im je medjusobni kontakt uživo, prema istraživanju Ethan Bernsteia i Ben Wabera, objavljenom u Harvard Business Review u prosincu 2019., dakle samo nekoliko mjeseci prije pandemije, opao za 70%! Što bliže sjede to su dublje zabuljeni u svoje ekrane ispred sebe. Čemu onda plaćati tolike milijune za uredski prostor, ako će zaposlenici, koji sjede doslovce za istim stolom, izmedju sebe komunicirati emailom?

  

Potražnja za uredima na Manhattanu u ozbiljnom je padu

 Uz velike fanfare, nakon procjepljivanja većine učitelja, grad New York je najavio ponovno otvaranje škola 22. ožujka ove godine, točno godinu dana nakon što su se škole zatvorile i svi učenici i njihovi učitelji preselili na internet i na Zoom. Mnoga djeca, posebno mladja, i iz obitelji gdje roditelji ne mogu provoditi sate s njima, zbog posla, izgubila su godinu dana školovanja i društvenog života. Ocjene su se srozale i jedino nova pravila za novo normalno, koja obavezuju učitelje da nikog ne ruše, drže sliku da se ništa tragično nije desilo. Tu i tamo koji osamljeni tinejdžer počini samoubojstvo u depresiji izolacije. Nekoj djeci je, medjutim, puno bolje. Introvertna, autistična, ADHD djeca prosperiraju u sigurnosti svojih domova, pred svojim kompjuterima, bez bullyinga i pritiska vršnjaka na prilagodjavanje mentalitetu grupe. Prošlog proljeća djeca su dugo oklijevala prestati ići u školu. Posebno onima u boljim školama činilo se da im se budućnost urušava pred očima. Nisu želili ostaviti prijatelje. Grupice istomišljenika odlučili su ostati u školi uživo dok god je otvorena, ‘domoljubno’ do zadnjega, čak i kad ih je na kraju bilo samo troje, četvero u učionicama, a učitelja su gledali na ekranu.

 Sada, medjutim, nitko nije uopće ni u kakvoj žurbi da se vrati u tu istu učionicu. U medjuvremenu većina učenika i zaposlenika shvatili su da novo normalno ima i neke prednosti. Dva sata dnevno, koja bi inače proveli u podzemnoj željeznici, sad mogu provesti šetajući psa, igrajući Hearts of Iron s prijateljima, i duže spavajući ujutro. Umjesto da se moraju ustati u 6 da bi bili u školi u 8, sad samo trebaju namjestiti alarm na telefonu da im zvoni 5 minuta prije početka škole i mogu se ulogirati na Zoom, a da i ne ustanu iz kreveta. Danas je sasvim moguće istovremeno biti u školi i sjediti na skijaškoj žičari sa slušalicama u ušima, ispod maske i kacige, povezanim bluetoothom s telefonom u jakni. Povratak na staro normalno više uopće ne izgleda tako primamljivo.

 I nakon ovog posljednjeg, nedavno odobrenog, stimulusa od 1,9 tisuća milijardi dolara, kojim naša ekonomija ulazi na teren Modern Monetary Theory, teorije koja ohrabruje državu da jednostavno tiska novac koliko joj treba, bez straha od inflacije, fraza nema povratka na staro dobiva jedno dublje i sveobuhvatnije značenje. Nema potpunog povratka na staro u smislu kako pohadjamo školu i kako idemo na posao. Niti će biti povratka na staro u odnosu izmedju realne ekonomije i stope zaposlenosti i vrijednosti dionica na burzi. Štednja na američkim bankovnim računima u ožujku 2021. iznosi 16,45 tisuća milijardi dolara (američkih triliona), što je 3 tisuće milijardi više nego u siječnju 2020., prema podacima Federal Reserve. Primarna kamatna stopa je blizu 0%. Stimulus nakon kraha tržišta nekretnina 2008. ljudi su potrošili kupujući nove automobile i frižidere, i putujući. CARES Act stimulus 2020., sjedeći zatvoreni u kući, piše profesor Scott Baker sa Northwest University, stavili su u banku, ili njime kupili dionice, ili bitcoin, ili već uložili u neku treću financijsku novotariju, kao npr. tzv. non-fungible tokens. Recimo, token (NFTs su kao bitcoin, zapravo Ethereum blockchain tokeni unikatno dodijeljeni digitalnim zapisima) koji garantira vlasništvo nad audio vrpcom uzdisanja dvoje beznačajnih rap selebritija tokom njihovog snošaja ponuđen je na prodaju za 260 milijuna dolara bogatijem kolektoru. Netko bi možda očekivao porast nataliteta ovako kad su ljudi proveli godinu dana zatvoreni u svojim stanovima, no to se nije desilo. Dapače, piše Nick Paumgarten u uvodniku New Yorkera ovog mjeseca, dok je pola miliona ljudi više umrlo prošle godine, ove godine bit će 300.000 manje rodjeno nego inače. Jer bez obzira na trenutnu saturaciju, anksioznost oko budućnosti, negativni ekonomski rast, kronična nesigurnost zaposlenja uzrokuje da ljudi radije ulažu u financijske instrumente, nego u djecu.  Jedino je Amazon dodao čak 400.000 zaposlenja u utrobama svojih skladišta globalno od početka pandemije: opća stopa zaposlenosti u američkom društvu je 6.2% niža nego je bila prije godinu dana, tj. 9.5 milijuna ljudi manje je zaposleno.

 

Jedinstvenu (non fungible token) zvučnu snimku svojeg seksa Azealia Banks i Ryder Ripps prodali su za 17000 dolara, nakon čega ju je kupac ponudio drugom kolekcionaru za 260 milijuna dolara

 Jedna od posljedica pandemije tako je postala i demokratizacija tržišta dionica. Tržište dionica nije ni prije, a danas pogotovo ne oslikava pravo stanje u ekonomiji. Dionice rastu jer milijuni ljudi parkiraju svoj stimulus u njima. Milijuni ljudi koji ih inače ne bi kupovali i koji se ne vode analizama stručnjaka već trendovima na društvenim mrežama. Najbolji primjer je naravno priča o GameStopu. GameStop je vlasnik lanca prodavaonica video igara. GameStop je takodjer proglašen najboljim poslodavcem za LGBTQ zajednicu prošle godine. No, budući se danas video igre sve kupuju i skidaju direktno preko interneta, prodavaonice video igara imaju sličnu budućnost kao prodavaonice gramofonskih ploča. Tower Records je davno bankrotirao i danas postoji samo u sjećanju. GameStop je još prošlog ljeta izgledao kao da je na tom putu s vrijednošću od manje od 10 dolara po dionici. Njihov poslovni model, da otkupljuju i preprodaju stare igre, završio je kao fijasko, jer su naprosto bili previše škrti u cijeni otkupa, pa su djeca onda ipak odlučila sačuvati stare igre, koje više ne igraju, umjesto da ih prodaju budzašto.

 U medjuvremenu, hedge fondovi, koji ulažu novac bogatih i novac institucionalnih investitora, kao što su penzioni fondovi, u riskantne instrumente, u ovom slučaju hedge fond Melvin Capital, krenuli su ‘shortati’ (short sell – kad prodaš nešto što još i nemaš u uvjerenju da će cijena drastično pasti) GameStop, kao što već rade sa sličnim kompanijama, čije vrijeme izgleda kao da je isteklo. Oko GameStopa su se malo previše zaigrali. Najednom, negdje krajem prošle godine 140% GameStopove dioničke vrijednosti na tržištu bilo je ‘shortano’, što je izložilo hedge fondove golemom riziku: što ako dionice počnu rasti? Nitko nije u to ozbiljno vjerovao, baš kao što ni 2008. nitko ozbiljno nije vjerovao da bi cijene nekretnina ikada mogle pasti.

 Negdje pred Božić, aktivist-investitor Ryan Cohen, vlasnik on-line prodavaonice hrane za pse i mačke, Chewy, odlučio je investirati u GameStop, tvrdeći da je moguće da GameStop ponovno postane konkurentan ako zatvori fizičke dućane i fokusira se na on-line, kupivši skoro 13% udjela u kompaniji. Nakon toga počela je nevjerojatno uporna i fokusirana kampanja na društvenoj mreži Reddit (subreddit r/wallstreetbets), predvodjena redditerom Keith Willsom (aka “roaring kitty”, tj. mače koje riče) pzivajući ljude da kupe GameStop dionice. I ljudi, često ustvari djeca, srednjoškolci s tatinim parama i matičnim brojem, na platformama, kao Robinhood, koje slabo kontroliraju dob i identitet kupaca, počeli su kupovati GameStop šakom i kapom, te su dionice počele najednom vrtoglavo rasti, postavši globalna senzacija kad im je vrijednost skoro dostigla $420 (Wills, sin vozača kamiona, prvi u svojoj obitelji da je išao na fakultet, kupio je dionice prošlog rujna za 5 dolara, zato što je nekad, kao dijete, volio GameStop, izjavio je u svom svjedočenju za Kongres). Dodatno, djeca nisu zapravo kupila dionice, nego su kupovala call options gdje se, za mnogo manje novca nego što bi trebalo da se kupe dionice, kupi opcija da se kupi dionica po odredjenoj cijeni, pa se tako može kupiti znatno više opcija nego dionica. Kako je vrijednost dionice počela rasti uslijed naglo povećane potražnje, tako su ‘shorteri’ su počeli gubiti milijarde dolara (Melvin Capital je izgubio 2.75 milijarde dolara), a kupci call options su najednom imali na svojim, inače praznim bankovnim računima, desetke tisuća dolara, što su onda fotografirali i radosno dijelili Redditom i drugim društvenim mrežama. Širile su se priče o dobrim djelima mladih ljudi koji su se tako preko noći malo potkožili. Dvadesetgodišnji Hunter Kahn iz Minneapolisa kupio je od GameStop dobiti (koju Redditeri zovu nježno ‘tendies’) masu Nintendo Switch konzolica za video igre i darovao ih dječjoj bolnici da uljepša bolesnoj djeci boravak. Na kraju, Robinhood je, ne mogavši kao mala platforma provesti sve transakcije, ukinuo mogućnost ljudima da dalje kupuju GameStop, što je dovelo do kolektivne tužbe protiv kompanije, i do rijetkog momenta da Ted Cruz i Alexandria Ocasio Cortes pošalju sličan tweet o nečemu, a osnivač Reddita, Alexis Ohanian, prozvao je situaciju revolucijom odozdo. Odonda je GameStop dionica pala do ispod 100 dolara, pa ponovno porasla do preko 300, a trenutno je preko 200 dolara. Nema povratka na staro, dakle.

 

 Ryan Cohen, vlasnik prodavaonica hrane za kućne ljubimce, čovjek koji je sludio hedge fondove (kompanijska fotografija)

 I nije više ni moguć (a svakako ne bi bio poželjan) povratak na staro u smislu rodnih i rasnih odnosa nakon prošlog ljeta, i nakon Epsteina. Britanski dvor, nakon razgovora Meghan i Harryja sa Oprah i guverner New Yorka, Andrew Cuomo, nakon što ga je već osam (a bile su samo 3 kad sam počeo pisati ovaj članak) žena optužilo za nepristojno seksualno napastvovanje, dobijaju ubrzanu lekciju o tome. Upravo je nevjerojatno koliko si moćnici dopuštaju zadirati u privatni prostor druge osobe i dapače smatraju da na to imaju potpuno pravo (primjerice Cuomo ili Bandić…). Obitelji George Floyda, čije ubojstvo je započelo rasne nemire prošlog ljeta, grad Minneapolis će sudskom odlukom isplatiti 27 milijuna dolara. Njegovom ubojici, policajcu Dereku Chauvinu, još se sudi. Cijela zemlja je u neurozi oko rasnih pitanja kao što je bila oko alkohola tokom 1920-tih. čini se da više nije moguće biti bijelac, a ne biti pod sumnjom za implicitni rasizam. Čak i najbenignije dovodjenje u pitanje bilo koje od premisa Black Lives Matter pokreta u akademiji i obrazovnom sustavu može dovesti do ozbiljnih posljedica: pročelnica škole u gradiću Windsor u Vermontu, Tiffany Riley, izgubila je posao prošlog lipnja zbog dva posta na Facebooku, u kojima se usudila primjetiti da BLM ne koriste uvijek prihvatljive metode prosvjedovanja. To ne znači da je policija prestala maltretirati crnce. Naprotiv. Izgleda da ta dva narativa – policijsko nasilje nad crncima i nasilje političke korektnosti nad edukatorima – mogu perfektno dijalektički koegzistirati u našem društvu. Jedino o čemu se suzdržavamo govoriti je njihova stvarna, klasna podloga. Političari, zastupnici kao Qanonovka Lauren Boebert, koja je uživo tweetala 6. siječnja iz Kongresa točnu lokaciju Nancy Pelosi (kako bi je ustanici valjda mogli uhititi ili gore), njena kolegica Marjorie Taylor Greene, i senatori Ted Cruz i Josh Hawley, koji su poticali ustanike tokom napada na Kongres, nisu na žalost nikako kažnjeni. 

Zbog komentara na Facebooku da se ne slaže sa svim metodama BLM-a Tiffany Riley je dobila otkaz.

 I iako 15 dolara na sat minimalna plaća nije ušla u ovaj stimulus-paket, na prigovor službenice Senata, koja brine o zakonitosti svakog predloženog zakona, Clintonovog kadra, koja je već godinama tamo, a do sad ju nismo čuli nikad prigovarati McConnellu i Republikancima, vrlo je vjerojatno da će se uskoro vratiti i proći. Minimalac nije dignut već 12 godina. U medjuvremenu cijene stanovanja, obrazovanja, zdravstva, telefona, struje, osiguranja – su sve porasle bez cmizdrećeg protestiranja dosadnih konzervativnih političara. Biden je krenuo rješavati klasno pitanje. Čak ga je i Bernie Sanders već pohvalio. A Branko Marcetic (podcast 1 of 200, Jacobin magazin) piše kako je Bidenov stimulus paket ljevije od lijeve vlasti Novog Zelanda. I krajnje je vrijeme. Jer Demokrati već deset godina gube bazu fokusirajući se na pitanja identiteta, a zanemarujući klasno pitanje, i reakcionarna Republikanska stranka, zaprepašćujuće, postaje stranka radničke klase: od 2010. 12% više radnika glasa za Republikance medju bijelcima, 13% medju Hispanicima i 7% medju crncima, dok glas radnika za Demokrate opada, kako se od njih osjećaju izdanima.

 Isabel Wilkerson, u svojoj novoj, urnebesno popularnoj knjizi Kasta, tvrdi da je američko društvo u suštini kastinsko poput indijskog i crnci ovdje tvore najnižu kastu prema kojima se svi onda mogu ravnati, pa i najsiromašniji bijelac može zadovoljno odahnuti, da ima onih koji su ispod njega na društvenoj ljestvici, te da su upravo stoga neobrazovani i siromašni medju bijelcima u unutrašnjosti, gdje su još uvijek većina, najglasniji protivnici rasne jednakosti i jednakopravnosti: jer tko će onda biti ispod njih? Taj slijepi bijes, strah od gubitka ono malo preostalog statusa, prerasta u očaj kako se demografska slika zemlje mijenja iz pretežno bijele i kršćanske u obojenu i sekularnu. Bijelu kršćansku većinu je 2007. imalo 39 država, danas ih ima manje od 25. Nehispanički su bijelci 1996. bili 85% biračkog tijela; 2018. tek 67%. “U šest predsjedničkih izbora od 2000. do danas Demokrati su uvijek izgubili medju bijelcima, a da su ipak polovicu tih izbora pobjedili” (Jelani Cobb, How Parties Die, New Yorker, 15.03.2021.) Odgovor Republikanaca su sve grozničaviji pokušaji da se spriječi manjine i obojene da glsaju. I gerrymandering: Brennan Centar za pravdu izvještava da su prekrajanja izbornih okruga nakon cenzusa 2010. donijela Republikancima najmanje 16 dodatnih zastupničkih mjesta u Kongresu.

 

I najsiromašniji bijelac može odahnuti jer je netko u društvenoj hijerarhiji ispod njega. Isabel Wilkreson, autorica knjige Kasta

 Bijela Amerika prosvjeduje da su im manjine i imigranti oteli poslove u velikim gradovima gdje su bolje plaćeni, te se okreće Republikancima, iako protiv svojih ekonomskih interesa, zajedničkih imigrantima i manjinama. Imigranti i manjine nemaju kuda iz velikih gradova, na selo svakako ne mogu, jer bi tamo bili viđeni kao konkurencija i diskriminirani, a iako im je plaća u gradu bolja, životni standard i kvaliteta života im je daleko lošija, što trpe u nadi da će im djeca završiti neku razvikanu školu pa barem ona uspjeti, što se događa tek vrlo malom postotku. Na selu sirotinja ovdje ide u lov i vozi se snowmobilima za razonodu, imaju automobile, žive u velikim kućama: za iste manuelne poslove u gradu bi možda bili plaćeni duplo bolje, no trebalo bi im četiri, pet puta više novca da dostignu istu kvalitetu života kakvu imaju na selu. Ok, propuštaju broadwayska kazališta i operu. No njih to i ne zanima. Školovanje ih ne brine. Njhova će djeca od njih nešto naslijediti i preživjeti jednako nezainteresirana za svijet 50 km od njihove kuće, kao i oni sami.

 U velikim urbanim sredinama na obalama bijelci više nisu većinsko stanovništvo. Napustili su gradove. Jedino su obrazovani i bogati ostali, zabarikadirani u svojim stanovima, izolirani poput stanovnika Asimovljeve Solarije, a dok ih Bezos i Musk ne opskrbe robotima, još okruženi manjinama kao slugama, dostavljačima, čistačima, dadiljama. Valjda im je tako ugodnije. Da sluge fizički izgledaju različito od njih. Mladi crni huligani i ne mogu do njih, nego napadaju stare Azijate, Kineze, Korejance, Filipince, Tajlanđane, radnike koji se vuku po cesti – još od kad je policija prebila Rodney Kinga u Los Angelesu, pa su oni zapalili korejske dućane, danas su svuda učestali napadi mladih crnaca na stare Kineze. Još gore, Azijate napadaju i bijeli rasisti. I o tome se prilično šuti. Valjda jer bjelcima ide na živce da mladi Kinezi i Korejanci zauzimaju više od polovice mjesta u najelitnijim gradskim školama (u Oaklandu je doduše baš započeo projekat Community Ambassadors – Ambasadori zajednice – gdje će dobrovoljci patrolirati susjedstvom i pomagati ljudima odvraćati nasilje dobrotom). Napadi na Azijate su postali posebno učestali nakon što je Trump optužio Kineze kao izvor pandemije. Budući da ljudi ovdje ne znaju napraviti razliku izmedju Kineza, Korejanaca i Tajlanđana, onda napadaju sve jednako. Od ožujka 2020. do danas bilo je 3800 takvih napada.

 Većina transparenata  na pro-Trump i pro-BLM prosvjedima proizvedena je u Kini: konfederalne i gay-pride zastave duginih boja proizvode se u istim tvornicama, a američki uvoznici posramljeni traže od kineskih proizvodjača da potpišu da nigdje neće javno spomenuti da proizvode za njih

 Ti napadi, uz pandemijska ograničenja putovanja, tarife i druge nesuglasice izmedju dvije zemlje, kao i napredak i razvoj u Kini, sigurno će smanjiti broj mladih Kineza koji dolaze ovamo studirati. Do pandemije ovdje je studiralo i taj studij plaćalo 400 tisuća Kineza. Američka sveučilista neće moći tako lako nadoknaditi desetke milijardi dolara izgubljenih nedolaskom kineskih i drugih inozemnih studenata. A američki roditelji uglavnom, osim top 1-2%, nemaju novca da plaćaju djeci fakultet. Dakle bit će još veći nenaplativi studentski dug u budućnosti (trenutno je 1,71 tisuća milijardi dolara). Neka sveučilišta će se morati zatvoriti. A druga će morati otvoriti svoje zaklade, odriješiti kesu da privuku dovoljan broj studenata. Koliko SAD ovisi o Kini danas govori i podatak da je većina transparenata – za pro-Trump prosvjede i za pro-BLM prosvjede – proizvedena u Kini: konfederalne i gay-pride zastave duginih boja proizvode se u istim tvornicama, a američki uvoznici posramljeni traže od kineskih proizvodjača da potpišu da nigdje neće javno spomenuti da proizvode za njih.

 Kineski rast je i doslovan: od 1985. do danas prosječni kineski 19-godišnjak narastao je 9 cm (The Lancet). U medjuvremenu je prva stvar koju smo svi primjetili u SAD-u otkako je Biden došao na vlast da je cijena benzina skočila 30%. Dvadeseto stoljeće je bilo američko. Nakon ove pandemije više uopće nema sumnje čije je dvadesetiprvo.

  

Ilustracija iz China Daily uz članak da su su Kinezi narasli devet centimetara od 1985.

Amerika je polako prestala biti obećana zemlja otkako smo zadnji puta hodali po Mjesecu. I Biden je započeo svoj mandat dekretima i obećanjima. Prvi dan 17 dekreta, povratak u Pariški sporazum, ukidanje zabrane putnika iz muslimanskih zemalja, zabrana daljnje gradnje Keystone plinovoda, itd. I pola tuceta velikih obećanja: $2000 stimulus čekovi, $600 dodatno tjedno nezaposlenima, 12 tjedana dopusta, univerzalni predškolski odgoj, plaćena školarina za fakultet, oprost studentskog duga. Nije prošlo još ni prvih 100 dana, a Bidenova administracija je posrnula: usprkos inače pohvalnom stimulus paketu, ipak nismo dobili 2000 nego samo 1400 dolara. Ova ostala, teža i skuplja obećanja će, vrlo vjerojatno, nakon dugog i mučnog povlačenja po medijima i zastupničkim klupama, završiti slično. Obećanja se ovdje uglavnom već 40-50 godina ne ispunjavaju. I to je sada problem političke kaste, i onih lijevo, i onih desno: nitko im više ništa ne vjeruje. Od kraja šezdesetih, umjesto realnog napretka, većina ljudi dobila je samo virtualni napredak. Tada smo čak imali Concorde, nadzvučni putnički avion.

 Danas ne samo da avioni ne lete nimalo brže, nego putovanje avionom traje i daleko duže nego onda, zbog raznoraznih sigurnosnih mjera i kerefeka koje su se odonda pojavile, pa multiplicirale nakon 11. rujna, i sada tokom pandemije. Vlakovi voze sporije nego onda, zbog zapuštenih pruga, ako još i voze uopće: Amtrak, javno-privatni konglomerat željezničkog putničkog prometa u SAD, ukida i krati linije gdje stigne. Pandemija im je bila dobar povod da dokrajče svaku nadu da bi željeznički promet u Americi ikada mogao koristiti itko drugi do dokonih penzionera za turističko razgledavanje okoline. U Vermont od prošlog ožujka više ne stiže nijedan putnički vlak i Amtrak ne odgovara na upite kada i da li misle te linije ponovno otvoriti. Grad New York, pred 100 godina futuristički metropolis, u zadnjih 50 godina je dodao samo 5 novih stanica podzemne željeznice. Osim što su oprali grafite sa vlakova, gotovo se ništa drugo nije promijenilo.

 Tjeraju nas sve u automobile. A ni automobilski prijevoz nije uznapredovao u smislu brzine i učinkovitosti. Ceste su više manje iste kao prije 40-50 godina, samo u lošijem stanju. A ograničenja brzine su stroža nego su bila onda: na autocesti 104 km/h! Od naftne krize 1974. Amerika je uvela suludo niska ograničenja brzine, usprkos ogromnim distancama, širokim cestama, i snažnim 8-cilindarskim automobilima, koja su preživjela pod sloganom “brzina ubija”, kao važan izvor prihoda lokalnih šerifa i policijskih snaga malih, ekonomski osiromašenih gradića natiskanih uz autocestu, kao odojčad uz majku krmaču. Vrlo bogati, naravno, imaju svoje privatne avione, ili se voze limuzinama kojima upravlja netko drugi, tako da im možda možemo oprostiti da ne vide da za nas ostale nije bilo nikakvog realnog napretka u zadnjih 40-50 godina, što će Bidenu, ili bilo kome drugome, sada biti vrlo teško ispraviti. Mi ostali danas putujemo sporije nego onda, i živimo u kućama koje nisu naše, nego bančine, vozimo automobile, koji nisu naši, nego su, takodjer, bančini, imamo diplome, koje isto otplaćujemo nekoj banci. Ništa zapravo više nije naše. A čak i ne živimo u komunizmu. Zauzvrat, dok 1% na vrhu zgrće stvarno bogatstvo, kuće, avione, jahte – Bill Gates je tako u zadnjih par godina postao najveći zemljoposjednik u SAD, sa oko 100 tisuća hektara zemlje – mi ostali smo dobili virtualnu ekonomiju, naizgled besplatno: umjesto maglev podzemne željeznice imamo internet, umjesto hipersoničnih aviona twitter, umjesto da vozimo 400 km/h na autocesti, imamo Grand Theft Auto V, umjesto uštedjevine, imamo call options, umjesto zlata, bitcoin, umjesto Picassa na zidu, non-fungible token, umjesto jednakih prava i poštovanja za crnce u društvu, ograničavanje prava na govor i čistku svih koji se ne uklapaju u dnevno-politički trend, umjesto financijske sigurnosti, dug, a umjesto vlastitog snošaja, zvuk snošaja slavnih. Cijela naša egzistencija je ‘fejk’ kao Matrix, a i nije više naša.

 izvor: www.ideje.hr ›››