autor poezija

 

 

autor: Ivo Andrić

 

 

POEZIJA

 

◄•►

Čovjek

Biti čovek, rođen bez svoga znanja

i bez svoje volje, bačen u okean postojanja.

Morati plivati. Postojati.

Nositi identitet.

Izdržati atmosferski pritisak

svega oko sebe, sve sudare,

nepredvidljive i nepredviđene postupke,

svoje i tuđe, koji ponajčešće

nisu po meri naših snaga.

A povrh svega, treba još izdržati

i svoju misao o svemu tome.

Ukratko: biti čovjek.

◄•►

Misao

Tama je nastala i strepnja
i sva su sunca zašla
kad je Bog, ko blagu munju, poslao
utjehu koja dolazi od misli.

Utjeha koja dolazi od misli
najviše je od svih darova
nebeskih krajeva koje ne poznajemo,
a ni sjenka joj nije
najveća zemaljska sreća.

Gle, siromašak,
oličenje svake zemaljske patnje:
nepravdi, stradanja, bola,
putuje, sjajan, na oblacima,
caruje nad svim harmonijama,
nošen utjehom koja dolazi od misli.

 

◄•►

 

Usamljenost

Mirišu silno bijeli cv'jetovi

i pada sitna kiša proljetna,

ja kisnem sam. 

O niko ne zna kako je

teško hoditi sam i bolestan,

bez igdje ikog svoga,

u zlatno proljeće. 

U srcu mome nema ljubavi,

u srcu mom su tavni spomeni,

davni i mučni. 

Silno mirišu bijeli cv'jetovi.

Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.

Sam i žalostan.

◄•►

Tužna noć

Neki glas, miris neki i jedna

lijepa zvijezda ne mogu,

noćas, da dignu iz moje dubine

sve što je bilo.

Ovo mora da su mi popucali

svi konci, lijepi konci, tanani,

što vezahu mene za moje Juče.

Ne drže konci. U dubini svojoj osjećam tegobu

mrtvog Lane i žalost zaborava.

Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć,

kad zaboravih značenje svega.

Pa ipak mutno slutim,

da sve to ima drage i tužne

veze sa onim, što je potonulo.

◄•►

 

autor poezija