Živeći u BiH, pored svih
tehnologija, brda mogućnosti i prilika, rečenice koje ćete
najčešće čuti su: “Ovdje nema prilika; Teško je živjeti u
BiH; Ništa nam ne pruža; Imamo loše obrazovanje; Svima je
bolje nego nama” i sl.! Ove rečenice se najčešće koriste
kako bi ljudi skrenuli pažnju sa svoje lijenosti,
nezainteresovanosti i neznanja, pa im je sve drugo krivo
osim oni sami sebi. To me je ponukalo da podijelim dio svoje
životne priče i pokažem da ne postoji ništa, osim nas samih,
živih bića kojima je Bog dao mozak i pamet za razmišljanje,
za kreiranje svoje sudbine i svog postojanja, uz malo sreće,
ništa vam ne može stati na putu.
Sa ovom pričom ne želim niko da
me žali i sažaljeva, već želim pokazati da postoje “tamo
neki ljudi” koji nikad u javnosti “nisu tražili pomoć, nisu
se žalili i pljuvali svoju domovinu” iako im život nimalo
nije bio lak i nije ih sudbina mazila. Nadam se da će nekog
ova priča inspirisati i promijeniti pogled na svijet, svoj
život i svoje stavove.
Svoju priču ću započeti iz
najudaljenijeg sela Srebrenice pod nazivom “Luka” u kojem
sam rođen i u kojem sam napravio svoje prve “korake”. Rodio
sam se tokom rata i nisam imao priliku da “uživam u čistom
zraku” zajedno sa svojim roditeljima bez brige da će neko od
nas poginuti ili nastradati. Nažalost, ovo je bila sudbina
većine Bosanaca i Hercegovaca, pa neću ulaziti duboko u tu
temu i pokušat ću je skratiti sa moje strane, jer o njoj
“svako ima svoju priču, koja sigurno nije lijepa”!
Prvo čega se sjećam, a
možda i jedinog što pamtim kao mali dječačić u selu Luka
jeste to da su svi bježali u rov bojeći se granata, a ja
sjedio ispred rova i slušao granate, jer sam se bojao otići
pod zemlju. Prije rata otac mi je radio u Hidrogradnji i
mnogo vremena je provodio u Arapskim zemljama, gdje je nekad
bosanskohercegovački gigant slao svoje radnike, jer su svoje
poslove proširili po cijelom svijetu. Ipak nije imao sreću
da u periodu rata bude ‘negdje tamo’ i izbjegne svu patnju
koju je proživio zajedno sa narodom BiH. Vrlo brzo je
mobilisan u vojsku i zbog nečijeg ćejfa je stavio svoj život
na kocku. Iz priča koje sam čuo po sjelima na koje sam
redovno išao sa roditeljima, znam da je ranjen nekoliko puta
i da je stao na minu na nekoj pruzi!
Kada shvatiš da moraš reći hvala
Bogu što neko nije poginuo ili ostao bez nogu, jer je samo
„ranjen po cijelim nogama“ je poražavajuće. Zapitam se
nekad, da li je neko iz „vrha“ čuo za Ismeta Šehića koji je
ležao u lokvi krvi i jedva izvukao živu glavu, kao i za
druge desetine hiljada ranjenih? Očito da nije, jer da su
čuli, pokušali bi ranije spriječiti sukob. Da li su čuli za
bol i jecaj porodica koje su izgubile svoje najmilije, za
one koji su njegovali svoje ranjene, za one koji još uvijek
ne znaju gdje su im bližnji? Očito ne, jer su se politička
igra i prepucavanja rastegli na duge četiri godine, za njih
možda kao četiri dana, a nekim kao 400 godina. Ono što danas
shvatam i ono što me najviše nervira jeste to što je u BiH
poginulo preko 30 000 vojnika, kao i preko 30 000 civila, a
cijeli „vrh“ je preživio i danas većina njih suvereno vlada
Bosnom i Hercegovinom.
Porodice koje su živjele na
selu, isto tako su živjeli u iščekivanju, jer sporo su
stizale informacije da li je neko živ ili je poginuo, da li
je ranjen ili je zarobljen. U tom periodu svi smo živjeli
dan za danom, sat za satom, minutu za minutom u isčekivanju
nekih informacija. Sjećam se majke, svoje lavice, koja je u
sobi grohotom plakala i molila Boga da se otac vrati živ i
zdrav, a nas kao djecu tješila i govorila da će sve biti u
redu i da je babo dobro. Svaka njena suza je predstavljala
njenu bol, bol naše porodice, bol ostalih majki, supruga,
braće, sestara, porodica koje su se nadale da će se njihovi
najmiliji vratiti živi. U svom tom iščekivanju, suzama i
boli, moj otac ostade živ, ali ga to nije spasilo muka kroz
koje je prolazio. Dobili smo informaciju da je živ, ali da
je zarobljen i odveden u logor u Srbiji. Kao ni njegovim,
tako ni našim mukama nije došao kraj, jer smo svakodnevno
razmišljali šta će mu raditi i da li će se živ vratiti. Tada
nam niko nije mogao donijeti „dobre“ informacije. U logoru
je mučen, zlostavljan i danonoćno maltretiran. U tome je
imao ‘prednost’ u odnosu na ostale zarobljenike, jer je bio
bokser, a takvi su im bili prvi u redu. Od tog momenta mi
smo izgubili sve informacije o njemu, a naša lavica se
zaputila ka slobodnoj teritoriji. Zašto je nazivam lavica, a
ne majka, pa zato što ona to uistinu jeste, i majka, i
lavica. Ona je sama, prenijela 3 sina u naručju na slobodnu
teritoriju, bez mnogo hrane i vode, jer za to nije imala
mjesta od nas koje nije ispuštala iz ruku. Njeni najbliži u
tom trenutku nisu imali razumijevanja prema njoj i djeci
koju je nosila, niko se nije nudio da pomogne, pa čak ni
njena sestra, ni svekrva, jer su u tim trenucima svi mislili
samo na sebe. Kada ja ovo pišem, onda to izgleda malo
nerealno i nemoguće, ali ni sam nisam na početku u to
vjerovao, dok nisu mnogi to potvrdili.
Kada smo došli na slobodnu
teritoriju, na područje Zenice, sjećam se da smo živjeli u
nekom podrumu kuće, koja je bila puna vlage, smeća, miševa i
starih stvari. Znam da smo to jedva očistili i napravili bar
malo uslovnim za život. Nikako se nismo mogli riješiti
miševa i znam da je mama uvijek zavrištala kada vidi jednog,
pa smo ih zajedno sa mačkama ganjali po kući. Dok smo mi
pokušavali da preživimo u takvim uslovima, da se sačuvamo od
kojekakvih bolesti, dok smo jeli hranu iz humanitarne
pomoći, svakim danom smo se nadali nekoj informaciji o ocu.
Niko ništa ne govori, niko ništa ne zna, a svi se nadaju da
će im se neko vratiti živ. Sjećam se da smo živjeli u
blizini stadiona Bilino polje i da su svako jutro i veče u
tom području trčali mudžahedini koji su neprestano pjevali
ilahije i tekbirali. Živjeli smo dan za danom, borili se
kako smo umjeli i kako smo se uspjevali snaći, mama je imala
svakodnevne probleme, jer nije dobijala hrane koliko je
tražila, a bilo je potrebno da nas sve prehrani.
U periodu ove fotografije otac
je još uvijek bio u logoru i nismo znali da li je uopće živ.
U svoj toj borbi za
preživljavanje stiže informacija da uskoro dolazi nekoliko
autobusa iz logora sa razmijenjenim zatvorenicima. Jako
dobro se sjećam tog dana iako sam imao samo 4 godine. Ulice
su bile preplavljene uplakanim majkama, sestrama, braćom,
cijelim porodicama koji su molili Boga da im se najmiliji
vrate živi. Nebo je taj dan bilo tako čisto kao da oblak na
njemu nikad nije postojao, kao da i sama svjetlost prati one
koji nam dolaze i pokazuje im put prema nama. U zraku su
bili pomiješani osjećaji tuge i sreće, jer su se svi nadali,
a niko nije bio siguran. Vladala je potpuna tišina, samo se
u daljini čuo po neki jecaj uplakanih majki i supruga, i po
neki tekbir odjeknuo bi nebom. Sjećam se kada su svi počeli
ustajati, vrištati, na sav glas moliti Boga da je „on“ ili
da su „oni“ stigli, tada sam shvatio da stižu autobusi. Ako
se dobro sjećam, u prvoj turi stiglo je 12 autobusa, svaki
od njih prepun tuge, bola, žalosti, ali u isto vrijeme
prepuni osmijeha i suza, jer se uskoro svi oni sreću sa
nekim jako bitnim u životu.
Ne sjećam se tačno koliko je
bilo autobusa, jer je naš heroj, borac, naš babuka izašao iz
prvog autobusa prema kojem smo svi „vrišteći“ potrčali u
suzama, ali ovaj put radosnicama. U tom trenutku bilo je
nemoguće ne primjetiti jačinu ljubavi mojih roditelja,
ljubavi roditelja prema djeci i djece prema roditelju. Tada,
još kao malo dijete, shvatio sam koliku tugu su doživjeli i
žive svi oni koji su izgubili nekog najbližeg. Mogu reći,
ali ne mogu to osjetiti, i nek im je dragi Bog na pomoći.
Mnogo je teško opisati kako čovjek/djete u tom trenutku da
se osjeća, mnogo je teško, ali ne bih nikom poželio da to
doživi.
Nakon babinog povratka u kući je
vladala sreća, radost, veselje, iako nismo imali dovoljno
sredstava da normalno preživimo, to uopće više nije bilo
bitno, jer je ‘on’ stigao i sada je sve lakše. Poslije nekog
vremena preselili smo se u prizemlje kuće jedne divne
porodice. Vlasnici su bili divni ljudi i postali su veliki
prijatelji sa našom porodicom. Ne sjećam se nešto puno
važnih dešavanja iz tog mjesta i te kuće osim nekoliko, ali
najvažniji događaj u tom malom prizemlju je bio kada se otac
pojavio na vratima u policijskoj uniformi i rekao da idemo u
Sarajevo. Tako se završilo naše preživljavanje u Zenici.
Gdje je to Sarajevo, šta je to
Sarajevo, niko nije znao? Ko u njemu živi, jesmo li dalje od
rata, kako ćemo tamo živjeti? To su bila samo od nekih
pitanja koja su se postavljala prije nego smo se zaputili
prema njemu. Tako jednog dana dođosmo u Sarajevo, a tačnije
Vogošću, što nama nije pravilo razliku, jer nismo prije toga
znali ni za jedno, ni za drugo. Uselili smo se u prizemlje
druge po redu crvene zgrade u ulici Partizanskog odreda
zvijezda. Nismo znali čiji je stan, ali je bio slobodan i
idealan da se mi u njega uselimo. Stan nije bio veliki, ali
svakako bolji od onih u Zenici, pogotovo, jer otac sada ima
posao i možemo normalno živjeti. Živjeli smo kao jedna
velika i jako sretna porodica i mnoga me sjećanja vežu za
taj stan, zgradu, ulicu i mali gradić. Ovaj dio priče
završit ću sa par sretnih i lijepih trenutaka. Najsretniji
događaj iz tog stana je bio kada je mama unijela mog trećeg
brata (od nas četvorice), Muamera, koji je rođen 2001.
godine i sa njim smo i dan danas “u punom kapacitetu”. U
Vogošći sam krenuo u osnovnu školu Zahid Baručija gdje sam
bio jedan od najboljih učenika, te sam dobio nagradu da idem
21 dan u Holandiju sa djecom šehida i poginulih boraca kao
najbolji učenik u razredu. U FK UNIS-u sam početo trenirati
fudbal sa samo 5-6 godina, napravio prve korake u
“fudbalskom svijetu”, a istu završio u tom klubu “12-13”
godina nakon prvog ulaska na teren.
Kao neko ko živi u tuđem stanu,
ni tu nam nisu “cvjetale ruže”, bar na polju finansija i
sigurnosti doma, s toga otac je čekao prvu priliku, podigao
kredit i krenuo u “privremeno rješavanje” stambenog
problema. Privremeno, jer u tom momentu nije imao ni prilike
ni finansija da razmišlja o bilo čemu dugotrajnom. U to
vrijeme je vozio Golfa 2 koji je bio poluispravan, jer čim
malo zahladni bilo ga je nemoguće upaliti, pa je moja mama,
a nekad i mi kao djeca ustajali u 5 sati ujutro i gurali ga
da upali. Nakon toga otac je nekako preko neke
“organizacije” uspio otići u Njemačku na kratko i vratio se
sa nekom “mazdom 626” koja mu je bila prevozno sredstvo od
kuće do posla, konj za prevoz greda i drva, traktor za
prevoz sijena i trave i sl. Privremeno rješenje je bila kuća
koju je izgradio sa bratom i djedom. Kada smo dobili
deložaciju morali smo jako brzo da se iselimo, pa se i ta
kuća morala što prije napraviti, pa je ista završena upola i
pokrivena na jednu vodu kako bi se mogli što prije useliti.
U prizemlju kuće živio je amidža sa svojom porodicom, a mi
na prvom spratu kuće. Drugi sprat nije bio izrađen, ali u to
vrijeme nikom nije bio ni potreban, jer je dedo sa porodicom
otišao za Ameriku, kao i mnoge druge porodice početkom
2000-tih godina. Iako smo bili jedna od najmnogoljudnijih
porodica, a sigurno najmnogoljudnija kuća u mahali, ruže
nikom nisu cvale i nije bilo lako. Amidža je živio sa
suprugom i troje djece, a nas je bilo 7 (otac, mama, trojica
braće, ja i tetić kojeg su roditelji u to vrijeme uzeli da
živi sa nama jer su ga roditelji napustili). Zašto pišem o
ovoj kući i stanju u njoj? Pa zato što smo u njoj proveli
možda i najteži dio naših života! Na tom prvom spratu kuće
živjelo je 7 živih bića koji su spavali u dnevnom boravku i
kuhinji i pored jedne spavaće sobe koja je vječito bila
zaključana jer je “nana tražila” da u nju niko ne ulazi i da
to bude za nju kad se vrati iza “AmerikA”! Nana je prvi put
došla nakon 8-9 godina, a mi nikad nismo zavirili u tu sobu,
jer smo “poštovali ono što je od nas traženo”!
Zamislite dvije sobe u kojoj
boravi 7 ljudi, u kojim spava 7 ljudi, a samo jedan od njih
radi, donosi platu i plaća kredit! Ništa to ne bi bilo
moguće bez moje majke, moje lavice, koja nas je sve držala
na okupu i radila 24/7 bez radnog vremena i plate. Razlika
između mene, dvojice braće i tetića (našeg polubrata) je
sveukupno 5 godina, dok je najmađi brat 9 godina mlađi od
mene. Zašto ovo spominjem? Zato što smo nas četvorica išli u
školu u isto vrijeme, trebale su nam knjige, oprema, obuća i
odjeća i to sve sa jednom platom “običnog policajca” (čin
policajca sa kreditom).
O “sobi” i prostoru za učenje
neću ni pisati, niti ću iste spominjati, jer ih nije bilo.
Učili smo i snalazili se kako smo stigli i na sve moguće
načine koji su bili dostupni. Kupovali smo polovne knjige na
autopijaci, Drveniji, Ilidži i drugim mjestima u Sarajevu.
Nikad nismo nosili odjeću kupljenu u skopocjenim radnjama,
već sa pijaca ili smo “dobijali na poklone” od drugih ljudi.
Hranu u školu smo nosili od kuće i to “pola hljeba”, a u
njega se stavljalo što se imalo! Braća i ja smo oduvijek
bili zaljubljenici u fudbal i svi su bili golmani osim mene,
od oca pa do najmađeg brata. Trenirali smo samo kada i do
kad je bilo besplatno. U bilo kojem momentu kada je klub ili
trener uveo plaćanja mi smo “morali prestati” trenirati ili
reći treneru “da smo nezadovoljni” i tome slično… Nikad
zajedno kao porodica, pa ni dan danas nismo otišli na more,
nismo otišli na skijanje, a ni na bilo kakvo drugo
“zajedničko putovanje”! Trenutno, iz mog ugla gledanja,
vjerujem da se i to moglo “organizovati”, ali vjerujem da to
roditeljima nije bio prioritet, jer je ubrzo nakon toga otac
“digao još jedan kredit” da bi kupio nešto malo zemlje kako
bi nam napravio kuću i kako bi se osamostalili kao porodica.
U toku života u toj ‘straoj’ kući snalazili smo se na sve
moguće načine da preživimo pa samo u tom periodu imali više
krava, koza, kokoši, tuka i raznih životinja kako bi mogli
prodavati mlijeko, meso i sve što ide uz to. Roditelji su
tražili sve moguće “slobodne” zemljane površine kako bi
posijali voće i povrće koje smo jeli i prodavali. Braća i
ja, iako smo u to vrijeme bili jako mali išli smo da kupimo
sjena drugim ljudima, da cijepamo drva, kopamo kanale i
radili smo sve druge poslove kako bi pomogli roditeljima,
ali u isto vrijeme bili smo redovni u školi i trudili se
biti što bolji. Ja sam bio (naj)bolji učenik u svojoj
generaciji, dok su braća bila malo slabija, ali niko nije
bio “propalitet”. Svojih prvih 300,00KM koje sam krio na
ormaru u kuhinji da niko ne nađe, kao dijete zaradio sam
tako što sam išao u Istočno Sarajevo, kupovao i preprodavao
petarde drugoj djeci, tako što sam radio grafičke radove i
pisao poeziju i pjesme drugoj djeci za novac i sl. Taj novac
sam krio kako bi, kako se kasnije ispostavilo kupio sebi
krevet u sobi u novoj kući. Novac je mama pronašla dok je
čistila kuću i otkrila moje namjere, ali na kraju je bitno
da sam ja dobio svoju sobu i svoj krevet u novoj kući.
Kao što sam već naveo sav novac
je išao na ta dva kredita, a mi smo pored toga svojim
rukama, uz pomoć šire familije (samo fizički, ne i
finansijski) gradili svoju novu kuću na svojoj zemlji, na
kojoj roditelji i dan danas žive, a kredit su otplatili
prije otprilike godinu dana.
Plac koji smo kupili imao
je ovu staru vikendicu koju smo maksimalno iskoristili da bi
napravili kuću i napokon se uselili u istu.
U tu kuću smo uselili na
“ljetnom raspustu” između prve i druge godine srednje škole,
a roditelji i danas tu žive. Iz te kuće završio sam srednju
školu kao najbolji Mašinski tehničar u BiH, upisao i završio
Mašinski fakultet, počeo putovati, obilaziti svijet i
upoznavati sve ono što nam život pruža.
Svoju prvu kolekciju zastava
(njih 56 iz cijelog svijeta) sam skupio u ovoj kući, svoje
prve magnete zalijepo na frižider, iz ove kuće sam upoznao
svoju sadašnju suprugu i ljubav svog života, iz te kuće iako
je bilo svega, pamtim (želim da pamtim) samo dobre trenutke
i period života. Naravno ni u toj kući finansijsko stanje
nije bilo bolje, i dalje smo se na pijaci oblačili, kupovali
polovne knjige i sijali na sve strane kako bi lakše
preživjeli. Kao što sam gore već naveo, još kao dijete na
sve moguće načine sam se trudio da zaradim novac, pronalazio
načine i davao sve od sebe da pomognem roditeljima kako
fizički tako i finansijski.
Kako smo završavali srednje
škole tako smo i olakšavali roditeljima, jer više nisu bile
obavezne knjige svake godine, stariji brat je počeo da radi
i da doprinosi, ja sam se snalazio za novac i posvetio se
svom životu maksimalno. U svemu tome pronašao sam svoj put,
izabrao način života, odselio se i osamostalio, ali uvijek
se vrlo rado vratim u ovu kuću, posjetim roditelje i sjetim
se tih lijepih trenutaka.
Prvi put kada sam zaradio “malo
veći” iznos novca i kada se stvorila prilika, obradovao sam
svoje roditelje i poklonio im putovanje u Istanbul koje im
je oduvijek bila želja, a nikad nisu za to imali uslove, jer
su se brinuli za nas i borili da imamo iole normalan život.
I dan danas, trudim se da im pokažem drugu stranu slike,
prikažem i pokažem prilike, te ih “tjeram” da sada misle na
sebe i razmišljaju o mogućnostima koje imaju. Od tog
momenta, svake godine skupljaju novac i planiraju različita
putovanja samostalno…
Ovu priču, kao i sve u svom
životu završit ću pozitivno i želim da me ljudi tako
gledaju. U društvu sam trenutno poznat i prepoznat kao
“mladi i uspješni poduzetnik, svjetski putnik, omladinski
radnik, filantrop, aktivista i motivator”, a ja samo želim
da me ljudi gledaju kao čovjeka, kao individualca koji nešto
radi. Ne želim i trudim se kroz cijeli život da me niko ne
sažaljeva i ne traži razloge “da mi olakša”! Ne želim da me
neko gleda kao dijete “ratnog vojnog invalida” ili
dijete/osobu iz Srebrenice “kojoj je teško”! Ove poglede sam
mogao prihvatiti dok su me nazivali “djetetom” i dok sam se
snalazio sa porodicom poslije rata, ali sada ne želim da mi
to daje nikakvu prednost u bilo čemu i zato to nikom i ne
spominjem dok ne pita. Smatram da i sve druge osobe dok su
djeca, treba im se pomoći, ali čim napune 21-22 godine ne
smiju i ne trebaju očekivati bilo kakvu pomoć “zbog bilo
čijih drugih zasluga”!
Ovu svoju priču sam podijelio sa
vama kako bi vam pokazao da životi mnogih nas/vas nisu bili
laki i u mnogim situacijama nam nije bilo svejedno, ali opet
smo “uspjeli” i pronašli svoj put, izborili se za nešto nama
vrijedno i bitno. Pisao sam, jer sam prošao kroz sve ovo, a
“nisam i ne moram svake godine otići na ljetovanje”, a
mnogim ljudima je problem ako jedne godine ne odu na to isto
more!
Pisao sam jer mnogi misle da mi
je “novac i uspjeh” pao sa neba! Pisao sam, jer o ovom ne
pričam, držim se pozitive i živim dan za danom! Pisao sam,
jer sam imao jako težak život, a nikad nisam pljuvao ovu
zemlju, i pored svega za koju kažem da mi je dala sve i da
još uvijek nemam želju da je napustim! Pisao sam i pišem
kako bi pokazao drugim ljudima da ne pljuju druge ljude,
njihove živote, njihovu želju za uspjehom i promjenama!
Pisao sam da pokažem da i kada je nekom teško to ne mora u
“javnosti” tako i da izgleda! Pisao sam i pisat ću da je
život onakav kakvog ga mi kreiramo i da svako oda nas/vas
ima svoje probleme sa kojim se borimo i da nikog i ni na
koji način ne treba osuđivati zbog bilo čega što “nama”
smeta, a možda je toj osobi baš to potrebno u tom trenutku!
Pišem i pisat ću, jer odijelo ne čini čovjeka, već mozak,
disciplina, odgoj i ponašanje, sve drugo je samo jedna
velika zavjesa koja uvijek može biti podignuta! Pišem i
pisat ću sve dok ljudi ne shvate da se ljudi ne (rangiraju)
gledaju po vjeri, mjestu iz kojeg dolaze, po boji kože i
finansijskom statusu, već prema onom što zapravo jesu! A ko
su?! Pa morate ih upoznati da bi to mogli i zaključiti. Od
rekla-kazala nema ništa!
Pišem i pisat ću sve dok ne
shvatite da GRIJEŠITE kad god pomislite da vam je teško i da
ste se dovoljno borili za nešto, da ste dovoljno prošli i da
nešto znate. Kad se nađete u takvoj situaciji razmislite
kako je siročadima koji nemaju nikog da im pomogne, kako je
majkama koje su izgubile muževe i sinove, kako je siromašnim
porodicama, invalidima i onim koje je društvo zaboravilo!
Kada shvatite da je Martin Luther King bio 10 godina u
zatvoru jer se borio za nešto veće i od njega samog, shvatit
ćete šta znači iskreno se boriti i “dati sve od sebe”. Kada
shvatite da su najbogatiji i najuspješniji ljudi “odustali”
od obrazovanja i bar jednom “propali” u životu, jer su
vjerovali u svoj cilj, bit će vam jasno da niste dovoljno
pokušali i da ne vjerujete dovoljno u sebe. Kada shvatite da
je Harland Sanders u svojoj 62. godini poslao svoj recept na
1000 adresa i nije uspio prodati ni jedan, tek na 1001 je
krenuo sa prodajom i osnovao KFC kojeg danas svi poznajemo,
tek onda ćete shvatiti šta zaista znači “pokušati sve”!
Pišem i pisat ću da vas ne
obeshrabre mišljenja i stavovi drugih ljudi, jer morate
imati vjeru u sebe i u ono šta radite!
Svoju priču završit ću jednim
svojim (modifikovanim) citatom davno objavljnim na
Facebooku:
Bog nas je stvorio u
određenim sredinama, određenim porodicama i dao nam
mogućnost da se u njima snalazimo, da biramo svoj put i
tražimo sreću. Moja sreća je kada vidim sretne ljude oko
sebe, a najsretniji kada su oni meni najbliži spokojni,
zadovoljni i sretni. Njegujte svoje porodice, čuvajte svoje
roditelje, brinite za svoje prijatelje, borite se sa svojim
problemima, ne gurajte nos tamo gdje mu nije mjesto, pružite
ruku starici, pomozite bolesnom, nahranite prosjaka, volite
sve ljude, budite iskreni prijatelji, razmišljajte o svom
životu i mirnom snu, i tek tad ćete biti potpuno sretni!
A dodat ću i naslov ove priče,
jer kako sam počeo, tako i da završim: “I kad ti je teško,
ne uzdahni, digni glavu, budi ponosan i vjeruj u sebe”!
izvor:
ismail.ba ›››
.jpg)
_002.jpg)
_001.jpg)