autor tekst 003 ›››

 

 

Inoslav Bešker

 

Ovo je cijena rata protiv terorizma. I Hrvatska na to mora računati

 Strah se može i mora suzbiti. Kad je iracionalan vrijedi ga ismijati. Kad je racionalan, a strah od terorizma to jest, treba ga suzbiti hrabrošću.

 Vojno koordiniranim terorističkim masakrima rat je opet pokucao na vrata Pariza. Nije to još Alep, kamoli Vukovar, Assad cinično podsjeća da je njima pet godina tako - ali prekjučerašnja krvoločna diverzija “Islamske Države”, ionako hrabrije protiv civila nego protiv oružane sile, pomiče bojišnicu njezina kukavičkog rata na Zapad i pokazuje koliko ju je Francuska uzdrmala akcijama u Siriji. Na takve diverzije treba biti spreman i drugdje. Brutalno rečeno, to je cijena na koju se mora računati ako se vodi rat protiv terorizma, ako smo u taj rat ušli svjesni i razloga i rizika. A i Hrvatska je u tom ratu.

 Zaprepaštenju nema mjesta, ni u Parizu, ni u Zagrebu. Da se ne služe terorom ne bi bili teroristi. Hrvatska je ušla u NATO svjesno i s entuzijazmom na obim ideološkim polutkama ( Zoran Milanović je bio u tome izrazito aktivan u Ministarstvu vanjskih poslova), skeptici nisu prikupili ni potpise za referendum. Naši su vojnici u Afganistanu. Prema tome, rizik je i u našem stanu. Golem? Po posljedicama daleko manji ne samo od neizbježnog rata u Hrvatskoj 1991-1995, nego od kretanja našim ulicama i cestama u mirno doba 2015.

 Danas je svjetski dan spomena na žrtve u prometu.Jean-Claude Juncker je u poruci u tom povodu naveo da je lani u cestovnom prometu poginulo više od 20.000 građana Unije, a da je u svim prometnim nesrećama u svijetu poginulo 1,25 milijuna ljudi, sedam puta više nego istodobno u oružanim sukobima. Ljudi, uostalom, ne prestaju ni pušiti duhan ni uzimati droge (priznati kokainoman je jedan bivši predsjednik Evropskog povjerenstva, doznali smo da je opat opljačkao Montecassino i zato da bi kupovao ecstasy).

 A pušenje i opijanje su aktivnosti bitno stupidnije od prometa motornim vozilima, kojega se ne odričemo, riziku unatoč, jer očekivanu korist smatramo znatno većom i važnijom od rizika pogibije ili sakaćenja. Pitanje je, dakle: je li suzbijanje terorizma, religijskog odnosno ideološkog ekstremizma, vrijedno rizika terorističke diverzije? Taj je rizik manji od rizika koji pojedinac preuzima kad je mobiliziran ili kada dragovoljno ide u obranu (a to ne isključuje opasnost po neboračko pučanstvo). Drugo je pitanje, kojim se nećemo baviti, koliko nas naše veoma skupe države štite od opasnosti, od terorističkih do prometnih…

 Nije svaka država jednako motivirana. Udaru su izloženije države koje su medijski atraktivnije (pa pokolj u njima izaziva globalni odjek, daleko je veći efekt ubiti 2000 u New Yorku nego 8000 u Srebrenici ili 200.000 u Darfuru), a i lakše ga je organizirati u državama s kolonijalnom prošlošću u muslimanskim zemljama (Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj…), koje stoga imaju u metropoli brojnu zajednicu useljenika, u kojoj je socijalnu frustraciju lako “tumačiti” u religijskom ili konfesionalnom ključu (takav mehanizam transfera imamo i doma).

 Udaru su izloženi simboli: to je bio Svjetski trgovinski centar u New Yorku 2001, kao “hram” financijskog kapitalizma, tako su koncipirani bombaški atentati u turističkim okupljalištima na Baliju 2002 i 2005, koja se manijacima doimaju kao stjecište razvrata. Ondje je 2002 poginulo znatno više ljudi nego prekjučer u Parizu - pa je i taj pokolj ubrzo kliznuo u zaborav. Simbol bi mogla biti Sveta godina milosrđa koja bi, počev od 8. prosinca, mogla privući do 30 milijuna hodočasnika u Rim, koji su propagandisti “Islamske države” već “fotošopirali” sa svojom crnom zastavom navrh kupole Svetog Petra. U Vatikanu su jučer ujutro bili veoma jasni: “Sveta godina je danas potrebnija nego jučer”.

 Strah se može i mora suzbiti. Kad je iracionalan, vrijedi ismijati bauka, za što je Harryju Potteru trebala mantra “riddikulus” - ali smijeh nije uvijek dovoljan, kako je na ružan način ustanovio Charlie Hebdo. Strah od terorizma je racionalan, on se suzbija hrabrošću. Jučer, pred rimskom palačom Farnese, gdje je francusko veleposlanstvo u Italiji, spontano je prostrt sag od buketa cvijeća, a gotovo svaka druga poruka napisana uz cvijeće glasila je: “ne bojimo se”, “nije me strah” ili slično.

 Nije hrabrost ne poznavati strah, nego ga prevladati, slijediti svoj put, strahu unatoč i u inat. To je jedini način da terorizam ne pobijedi. 

izvor: jutarnji.hr ›››

 

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Inoslav Bešker

 

Pravo na informaciju ili...

 Pravo na informaciju - koje ćemo uvijek zastupati i buniti se ako ga netko pokuša ograničiti u svrhu partikularnog interesa - nije apsolutno dobro.

 Reinhold Messner najpoznatiji je talijanski >. Samo su on, a za njim i Stipe Božić, osvojili sve vrhove više od 8000 metara. Upravo se Messner godinama bavi jetijem, “snježnim čovjekom” o kojemu su raspredali mitovi. Tek kad su neki čuperci dlaka, te jedna smrznuta stopa nađeni, pa podvrgnuti analizama dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), pojavila se teorija da jeti nije izmišljotina, ali da nije ni golemi čovjekoliki majmun ili preživjeli neandertalac spašen od dominacije okrutnoga sapiensa, nego da je posrijedi oveći stvor, s genetskim karakteristikama kako bijelog medvjeda tako i mrkoga, možda potomak njihova zajedničkog pretka.

 Messner je okupio ekspediciju koja je jednom za svagda trebala riješiti tu zagonetku. Cilj joj je bio naći jedan primjerak bića, snimiti ga i uzeti mu malo genetskog materijala za temeljitije proučavanje, ostavivši ga, kako je i red, živoga i na slobodi nakon toga znanošću (i radoznalošću) inspiriranog napada na njegovu privatnost.

 Ekspedicija je stigla do Pakistana, a da nitko nepozvan za nju nije znao. A onda se okrenula i vratila zahvaljujući nekim austrijskim novinarima i njihovu shvaćanju slobode informiranja i prava na informaciju. Objavili su podatke u svrsi i cilju Messnerove ekspedicije. Možda su time podigli nakladu svojih izdanja, možda i nisu - ali sa stanovišta sigurnosti to je bilo podjednako lukavo kao da su telegrafirali talibanima koga im se isplati oteti i tom otmicom ucjenjivati. Lako je zaključiti da je - pođemo li sa stanovišta društvene koristi odnosno javnog interesa - bilo kudikamo zanimljivije publici servirati podatke o eventualnim rezultatima Messnerove ekspedicije nego o njezinu polasku i cilju. Rezultati su mogli možda riješiti jednu znanstvenu zagonetku, zoološku i ekološku, a objavljena informacija je samo najavljivala mogućnost rezultata i postigla da rezultata neće biti. Ali to je tek sekundarno.

 Pravo na informaciju - koje ćemo uvijek zastupati i buniti se ako ga netko pokuša ograničiti u svrhu partikularnog interesa - nije samo sebi svrha, nije apsolutno dobro. Nijedno pravo ne lebdi apstraktno u prostoru; nema ni slobode ni prava bez odgovornosti. U slučaju informiranja o Messnerovoj ekspediciji na djelu je bila - čvrsto sam uvjeren - nečija neodgovornost, bezobzirna ili glupa (a glupost nije olakotna nego otegotna okolnost).

 Pravo na informaciju je zajamčeno da bi pojedinci i grupe bili obaviješteni, istinito i ažurno, o događajima i trendovima koji su im važni za orijentiranje i, eventualno, odlučivanje u njihovoj društvenoj zajednici; ono je izravno u funkciji temeljnih ljudskih prava, ponajprije na život, slobodu, rad, ravnopravnost, pa tim redom dalje.

 Ubi maior, minor cessat: pravo na informiranje nestaje ondje gdje informacija može ugroziti pravo na život ili slobodu - a upravo to su učinili austrijski novinari, u svojoj utrci da prvi objave nešto, ne misleći na eventualne posljedice. Novinar i o njima mora razmišljati, nije njegova (naša, moja) funkcija kula bjelokosna.

 izvor: jutarnji.hr ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Inoslav Bešker

 

Bauku bi bilo bolje da se ugrizao za jezik, nego što se razmahao duhovitošću na račun 'gospođe koja lijepi pločice i vozi kombajn'

 

Između duhovitosti i prostaštva granica zna biti veoma tanahna. Tko je na javnoj dužnosti mora biti dvostruko oprezan, jer eventualnim prostaštvom kompromitira ne samo sebe (i onoga tko ga je učio pristojnosti u roditeljskom domu), nego i funkciju koju obnaša, a i onoga tko mu je za nju dao mandat.

 Ministru Arsenu Bauku, ionako naviklome da samozatajno šuti o ključnim potezima u svom resoru (na primjer o tome zašto se u predizbornoj kampanji razmahivao najavama teritorijalnog preustroja i zašto to ne provodi), bilo bi bolje da se ugrizao za jezik, nego što se razmahao duhovitošću na račun gospođe “koja lijepi pločice, lovi ribu i vozi kombajn”. Ta dosjetka možda i doliči satiričaru (osobito onome tko zna na prvu loptu), ali ne i ministru Republike, jer i ministar je institucija (za koju je sadašnja vlada visoko podigla letvicu, kako se mnogo duhovitije našalio premijerZoran Milanović, toliko vješto da su ga neki u prvi mah shvatili ozbiljno).

 Gospodin ministar, čitam po hrvatskim portalima, “očito je mislio na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja je, podsjetimo, nedavno u razdoblju od par dana privukla pozornost prilično neobičnim aktivnostima - u Kninu je lijepila pločice u novoj crkvi, u Slavoniji se provozala u kombajnu, a s ribarima iz Kali provela je noć na kočarici”. Ministar nije demantirao, pa možemo poći od pretpostavke da je zaključak s portala istinit.

 A to znači da gospodin ministar nije bio prostak samo spram neke gospođe nego - u kontekstu teme o raspisivanju izbora, jer o tome su novinari pitali ministra - i spram institucije predsjednika Republike. U nekim državama to je kazneno djelo. U nas je neustavno goniti pretvorbenu pljačku i ratno profiterstvo, ako je prispjela zastara (“ko je jamio - jamio je”), kog bi vraga bilo neustavno srozavati dignitet institucija, poput ministarskih ili predsjedničke, kad se ni sami obnašatelji od toga ne suzdržavaju?

 Istinabog, predsjednica Republike jest sklona estradnim ekshibicijama. Što ona radi u slobodno vrijeme njezina je stvar, ima pravo na privatnost, makar ograničenu činjenicom što je javna ličnost, ali ono što čini na službenom putovanju, plaćenome iz proračuna, nije privatno, pa može biti temom komentara. Ostaje činjenica da ju je većina građana izabrala, da je predsjednica sviju, da je institucija koja simbolizira jedinstvo političke nacije. Jedinstvo u razlikama, naravno.

 Objektivno, poslije nekih njezinih inicijativa u počeku mandata, veća je korist za Republiku dok lijepi pločice, iako znam za neke jeftinije majstore, osobito po državni budžet.

 Ovdje, u ovoj rubrici, u privatnom glasilu, koji čitatelji kupiti mogu i ne moraju - može biti umjesno “ufatit u đir” javni lik.

 Ali ako to čini ministar, za novac poreznih obveznika (kojim se hrane i ministri i njihova ministarstva), u javnome obavijesnom servisu koji građani plaćaju pretplatom, nije samo prostaštvo, nego i prosta privatizacija javne funkcije, uz otegotnu okolnost potkapanja institucija. To je zazorno čak i potpisanome anarhoidu.

 I u drugim državama postoje trenja između institucija - ali se, koliko-toliko, zna paziti na stil, a još više na kućni odgoj, osobito na Zapadu. Možda i Hrvatska tamo dospije, kulturalno, kad već ne može geografski. 

izvor: jutarnji.hr ›››