G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Helena Puljiz

 

"Ćuti i radi". Jesmo li se za to borili?

  Najveća i najčešće javno izrečena želja s početka ove godine jest posao.

Posao, pa dobro zdravlje. I to je to.

 Rijetko što tako precizno ukazuje na dubinu krize koja je zahvatila Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu poput svježih novogodišnjih želja, koje su građani ovih dana masovno izricali pred kamerama i mikrofonima. Prigodne novinarske ankete nekad su i ovdje, nakon što je nastupio mir, upućivale da su naše želje posve slične željama drugih europskih građana: ljubav, zdravlje, više novca, harmonija u obitelji, putovanja, više slobodnog vremena... No, i to se promijenilo. Najveća i najčešće javno izrečena želja s početka ove godine jest posao. Posao, pa dobro zdravlje. I to je to.

 Iako u Hrvatskoj imamo 10.000 ljudi koji imaju posao i rade, ali za to im poslodavci ne isplaćuju plaće, biti zaposlen gotovo da je postalo društveni statusni simbol. Grunfova "Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi" glatko se pretapa u "Tko radi vrijedi, tko vrijedi radi, tko ne radi ne vrijedi". To što gotovo 70 posto od 1,1 milijun hrvatskih radnika prima manju plaću od prosječne, to što ni prosječna plaća nije dovoljna da bi se pokrili osnovni životni troškovi mnogima više nije važno jer sama činjenica da odlazite na posao, pa još i primate kakvu-takvu plaću smatra se životnim dobitkom.

 Za neprivilegirane skupine građana, koje ne žive od političkih sinekura ili povlaštenih mirovina, a takve ovdje čine većinu, imati posao znači imati i priliku da se izbjegne krajnja bijeda, znači nadu da će se možda jednom živjeti i bolje. Imati posao donosi i slutnju da se može izbjeći sudbina 330.000 blokiranih sugrađana koji se najvjerojatnije za svojih života neće izvući iz financijske propasti. Ponekad se čini da vlasti ne žele rješavati taj problem samo da bi tih 330.000 nesretnika drugima služilo kao opomena.

 Pakovanje kofera

 Radno sposobna populacija mlađa od 45 godina, koja nikako nije mogla do posla ili posla koji znači mjesečna primanja veća od minimalca, pakira kofere i odlazi tamo gdje ima posla i plaća od kojih se može živjeti. Odlaze da bi mogli živjeti živote dostojne čovjeka, imati krov nad glavom bez okova dužničkog ropstva, da bi se mogli vjenčati, imati djecu, prijatelje, slobodne vikende, izlete i godišnje odmore. Odlaze da bi živjeli živote kakve su ovdje živjele njihove bake i djedovi, nekad i majke i očevi. Razmjeri iseljavanja radno sposobnog stanovništva diljem regije gotovo su jednaki ratnom egzodusu. Rat je nekako i završio, poraće nikako da završi.

 Dok sam slušala sve te svoje sugrađanke i sugrađane kako jedna za drugom i jedan za drugim ponavljaju želju da imaju posla i da ih zdravlje posluži da mogu raditi, pomislila sam: "Evo, živimo u vremenu u kojemu bi na našim državnim granicama moglo pisati i 'Dobro došli! Posao oslobađa!'"

 Kad se životne želje većine građana neke države svedu na želju da se ima posao i da ih zdravlje služi kako ne bi ovisili o stranputicama urušenog zdravstvenog sustava, kad mladi masovno napuštaju tu državu jer u njoj nemaju nikakve perspektive, onda se mora postaviti i pitanje kakvog uopće smisla ima takva država. U liberalnom kapitalizmu, za koji smo se odlučili kad smo odbacili socijalističku praksu i teoriju, država ne bi trebala građanima osiguravati posao. Država u takvom sustavu služi da uspostavi vladavinu prava i uvjete za zdravo tržišno natjecanje, a to bi trebalo rezultirati gospodarskim rastom, općim napretkom i jačanjem mehanizama socijalne države.

Taoci ortačkog kapitalizma

 No, Hrvatska, a i Bosna i Hercegovina taoci su ortačkog / rođačkog (crony) kapitalizma, u kojem je jedino važno da se održavaju čvrste i bliske veze vlasnika tvrtki i političkih elita. Poslovni uspjeh tada ne ovisi o genijalnim idejama, vrijednom radu, kreativnosti i inovacijama nego o političkim povlasticama, ugovorima s državom koji se sklapaju bez javnih nabava, raznim nezasluženim subvencijama koje se iz državne blagajne slijevaju na račune ortaka i rođaka.

 Sva istraživanja posljednjih godina pokazuju da većina građana priželjkuje zaposlenje u državnim i javnim institucijama i tvrtkama, institucijama i tvrtkama u rukama lokalnih vlasti, jer to znači da će imati kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Uostalom, čak i radnički sindikati imaju stvarni utjecaj samo u državnom i javnom sektoru.

 Nekad je jedna od sigurnih ulaznica u svijet rada bilo članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Danas je to iskaznica neke od parlamentarnih stranaka. Da bi se jednom osvojeno sjedalo u publici državnog ili lokalnog aparata zadržalo, i onda i danas treba se držati zlatnog pravila "Šuti i radi!" Isto pravilo vrijedi i u većini privatnih tvrtki, a do te su mjere povezane s političkim strankama da nije uputno slobodno izražavati ni političke stavove ako želite, je li, imati posao.

 Većina je građana na početku ove 2018. godine prihvatila, kao neminovnu životnu činjenicu, da ovdje one koji nisu dio političko-poslovne oligarhije samo posao oslobađa. Ljudi dragi, jesmo li se za to borili? 

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Helena Puljiz

 

Uoči borbe za vlast

 Zloslutan pritisak na novinare, urednike i vođstva medija

 uvod je u bespoštednu borbu za vlast u Hrvatskoj

 Elizabeta Gojan, Boris Dežulović, Davor Krile i Boris Pavelić posljednji su u nizu novinara koji su se zbog svog poštenog rada našli na udaru najgrubljih oblika cenzure. Gojan je dobila otkaz na HRT-u, protiv Pavelića je u Novom listu pokrenut postupak za otkaz, Dežuloviću su otkazane kolumna i suradnja u Slobodnoj Dalmaciji, a Krili je ukinuta kolumna. Osim činjenice da su se našli na udaru cenzora, svima im je zajednička karakteristika to da su novinari koji nisu vezani ni za jednu političku opciju, nego svoj posao rade vođeni prvenstveno traganjem za istinom i zastupanjem općeg dobra. Dakle, baš njima se ovih dana besramno ograničava sloboda rada i, bez obzira na detalje pojedinačnih slučajeva, trebali bismo biti itekako zabrinuti zbog onoga što im se događa. Tim više što smo u (pred)izbornoj godini i odluke koje ćemo donositi kao birači imaju dugoročne posljedice po naše živote

 Jer ako novinari ne mogu slobodno propitivati djela i riječi velikih i malih moćnika, bez obzira na to dolaze li iz redova visoke politike, biznisa ili vjerskih zajednica ili organizacija, onda nismo u mogućnosti odabrati ono što je za nas kao pojedince i kolektiv najbolje jer naprosto nismo informirani o svemu o čemu bismo trebali i morali biti informirani.

 Progon novinara traje, s manjim zastojima, od uspostave samostalne Hrvatske, ali od rata nismo bili u situaciji da se gotovo istovremeno čak četiri velika novinarska imena iz različitih medija nalaze pod otvorenim udarom cenzorske čizme. Da stvar bude gora, iz krovne novinarske organizacije pristiže upozorenje kako su ova četiri imena samo početak čišćenja medija od onih koji misle svojom glavom i 'neposlušnih' novinara koji rade po najvišim profesionalnim standardima. Od toga nema jasnijeg signala da ova zemlja srlja u totalni mrak. 

Najveći neprijatelji države

 Zloslutan pritisak na novinare, urednike i vodstva medijskih kuća uvod je u bespoštednu borbu za vlast u Hrvatskoj, odnosno ono što je od Hrvatske ostalo, a ostalo je tako malo da se zbilja moramo ozbiljno zapitati ima li smisla hrvatska država kojom će upravljati (politički) Hrvati. Jer ono što nijedna ovdašnja politička stranka ne uvažava, a SDP i HDZ pogotovo, jest promjena paradigme pa za generacije koje žive danas i ovdje ne postoje veći neprijatelji od pripadnika vlastitog naroda na pozicijama moći.

 Upravo oni su nas doveli u situaciju da smo jedna od tri najsiromašnije zemlje EU i jedna od najsiromašnijih zemalja zapadnoga svijeta, upravo oni ruše naše građanske slobode, naša radna prava i poduzetničke slobode; Hrvati su ti koji satiru slobodno novinarstvo, kradu porezni novac svojim sunarodnjacima, prepliću nepotističke mreže i lance koji nas guše i od kojih se vjerojatno više nikad nećemo osloboditi. Za to su, je li, ginuli hrvatski branitelji.

 Ugnjetavaju nas Hrvati

 Dakle, nema više Beograda i drugih vanjskih centara na slovo B kroz koje su nas kontrolirali i nama vladali da bismo se mogli žaliti da smo ugnjetavani. Bruxelles, premda ga takvim povremeno voli prikazivati Zoran Milanović, nije takav centar i pušta nas da činimo manje-više što nas je volja sa svojom zemljom. A možda u tome i jest problem.

 Nema (nažalost) više pripadnika nacionalnih manjina na vodećim pozicijama pa da se možemo vaditi kako smo zbog njih neuspješni i da zbog njih ne možemo iskoristiti svoje potencijale te naša djeca ili mi sami moramo bježati iz Hrvatske zbog njih. Nema više sustavnog odlijevanja novca poreznih obveznika u blagajne drugih država - već 25 godina se naš novac odljeva na privatne račune Hrvata u drugim državama, ponekad i u Hrvatskoj. Činjenica jest da se veći dio populacije, pogotovo onaj rođen nakon 1960, da i ne spominjemo rođene nakon 1990, uopće ne sjeća Jugoslavije kao države koja je ugnjetavala pripadnike hrvatskog naroda, na čemu inzistira pretendent na mjesto premijera Tomislav Karamarko. Te generacije već (pre)dugo žive ugnjetavane od pripadnica i pripadnika vlastitog naroda. Uskraćivanje građanskih i ljudskih prava je ugnjetavanje, baš kao i guranje u život u siromaštvu.

 Outsourcajmo Hrvatsku

 Egzodus iz Hrvatske koji se zadnjih godina, a ove godine ubrzano, odvija u smjeru zamjenskih domovina Irske, Kanade i Njemačke posljedica je 18 godina HDZ-ove i sedam godina SDP-ove vlasti, dakle, hrvatskih vlasti. Hrvati su u svojim zamjenskim domovinama potpuni stranci, ali u njima uživaju veća prava nego Hrvati u Hrvatskoj. Htjeli smo vlastiti prostor na planetu Zemlji, a kad smo ga osvojili i dobili konačno i na upravljanje, u samo 25 godina dokazali smo kako za vođenje nacionalne države naprosto nismo sposobni. U ovom trenutku posve sigurno za to nismo sposobni.

 Zato sam sve sklonija ideji, što mi ju je nedavno izložio vrstan ekonomist koji radi u velikoj korporaciji, da raspišemo međunarodni natječaj - na razini EU - i jednostavno ponudimo državnu upravu - od vrha do dna  -  na 20-godišnji ili 30-godišnji outsourcing državama koje dokazano znaju upravljati dobrima svojih naroda. On bi prednost dao skandinavskim, odnosno državama protestantskog kulturnog naslijeđa jer je odnos prema radu i redu u tim državama na najvišoj razini. Uvjeren je kako je 20 do 30 godina sasvim dovoljno da se promijeni ovaj naš gubitničko-prevarantski mentalitet i da se uspostave tržišna ekonomija i socijalna država, umjesto postojećeg kleptokratskog državnog kapitalizma. Izvjesno je da bi nas to koštalo puno, puno manje od cijene koju plaćamo svim tim nesposobnim i lijenim hrvatskim kćerima i sinovima, koji nas, ukotvljeni u svojim kvaziideološkim ratovima, drže taocima svojih bolesnih ambicija.

 izvor: tportal.hr ›››

 

G