Najveća prednost bolesti je u tome što vas oslobađa
odgovornosti
Dolaze mi prilično uznemireni ljudi. Nitko ne svrati na
površan razgovor. Cijena psihoterapije i žig koji se pridaje
svakom obliku emocionalnog poremećaja dovodi do toga da
pomoć traže oni koji već jako pate. Zato se začude kad ih
upitam imaju li ikakve koristi od svojih poteškoća. Navikli
su se baviti vlastitim problemima i razmišljaju samo o
ograničenjima koja im nameće tjeskoba ili depresija pa im ne
pada na pamet da bi takvo stanje moglo imati i svojevrsnih
prednosti. Jedno od temeljnih pravila životinjske
psihologije glasi: nastavit će se ponašanje koje potičemo, a
nestat će ono koje ne potičemo. Majmun će u isprekidanim i
nepredvidljivim razmacima neprestano povlačiti polugu, ako
ga zbog toga nagrađujemo hranom. Ako mu prestanemo davati
hranu, s vremenom će sve manje povlačiti polugu. Isto
vrijedi i za ljude. Ponavljamo one postupke koji nam donose
svojevrsnu nagradu. Samo je ponekad jako teško razlučiti što
sve može biti poticaj.
Od svih tereta koji nas pritišću možda je najtegobniji
odgovornost za sebe i za one koje volimo. Kako bi ispunili
vlastita očekivanja, ljudi trpe zatupljujuću rutinu, posao
koji mrze, nezadovoljavajuće odnose. Ako nema nikakvog
drugog otpusnog ventila, bolest ili nesposobnost jedan su od
vrlo malog broja društveno prihvatljivih načina ublažavanja
tereta odgovornosti, makar i nakratko. Kad smo bolesni, od
nas se ne očekuje da ćemo svakoga jutra ustati i suočiti se
s odbojnim zadacima, nego nam kažu: »Malo se odmori«. Kod
ljudi koji ne mogu sići s poludjelog vrtuljka obveza,
smanjena sposobnost funkcioniranja i fizički bol ublaženi su
olakšanjem koje proizlazi iz smanjenih očekivanja. Dakako,
većina ljudi ne razmišlja na taj način. Zaokupljeni su
nedostacima bolesti i odbacuju svaku pomisao o prikrivenim
koristima. A ipak, osobito kad je riječ o ljudima koji zbog
bolesti ne moraju ići na posao ni brinuti o ostalim
odgovornostima, teško se možemo oduprijeti pomisli da bi te
prednosti mogle učvrstiti i produžiti bolest. Što je duže
osoba nesposobna za rad, to je veća vjerojatnost da će
bolest postati dio njezina identiteta - načina na koji
razmišlja o sebi. To je prilično opasno, jer su
karakteristike koje usadimo u vlastiti identitet podsvjesne
i otporne na promjenu. Zadatak je terapeuta da ih osvijesti
kako biste ih mogli shvatiti i razriješiti. Psihijatrijske
su dijagnoze nužno opisne. Nemamo pojma zašto su ljudi
podložni krajnjoj tjeskobi. Budući da se takvo stanje javlja
kod više pripadnika iste obitelji i podložno je liječenju
lijekovima, možemo pretpostaviti da mu je temelj u naslijeđu
i biologiji. Genetska će istraživanja nesumnjivo pojasniti
konkretne kemijske mehanizme takvih stanja, ali hoće li nam
reći zašto braća i sestre, pa čak i identični blizanci,
osjećaju različite stupnjeve tjeskobe? Pogreška je
tradicionalne medicine što je u većini ljudi izazvala
bespomoćan stav prema fizičkoj bolesti. Tako je, na račun
odgovornosti samih pacijenata, povećala ovisnost o
liječnicima i uzvisila njihov položaj. Sve rasprostranjenije
korištenje somatskog liječenja - antibioticima, operacijama,
lijekovima koji kontroliraju stanja poput dijabetesa,
povišenog krvnog tlaka i različitih hormonalnih poteškoća -
probudilo je osjećaj da je liječenje nešto što nam se događa,
a ne nešto u čemu možemo aktivno sudjelovati. Takav je stav
naveo fizički bolesne ljude na pasivnost. Isto tako, u
proteklih pedesetak godina otkriveni su lijekovi djelotvorni
u liječenju tjeskobe, depresije i psihotičnih bolesti, što u
oboljelima izazva očekivanje da je tableta posve dovoljna za
ublažavanje patnji. Iako lijekovi svakako imaju svoje mjesto
u liječenju mnogih emocionalnih poremećaja, time nije
smanjena važnost psihoterapije koja ljudima pomaže da
promijene osjećaje i ponašanje. Terapija, kao produženi
obrazovni proces, pomaže ljudima da ostvare dobre namjere i
promijene ponašanje. Suštinska poruka terapije - da je svaka
osoba u beskonačnoj potrazi za srećom odgovorna za vlastite
odluke - moćan je instrument preobrazbe.
.jpg)
_001.jpg)