Prodati naš dragi Mercator
Ivici Todoriću ravno je, tako će borci protiv privatizacije,
prodavanju duše Heinrichu Himmleru, a mi nismo kojekakvim
todorićima prodali samo Mercator, već i druga naša
nacionalna blaga, Fructal, Drogu Kolinsku, Radensku, pa
pivovare Laško in Union…
U Sloveniji se već mjesecima
vodi pravi pravcati rat između najnovijih partizana i
domobrana. Podijelili se ovdašnji junaci i po stoti put na
ove i one pa vam se sad pola civilnoga društva zauzima za
ekspresnu i bezuvjetnu privatizaciju svih tvrtki u državnom
vlasništvu jer ćemo u protivnome ostati bez onih tuđih para,
o kojima je nekad trabunjala Margaret Thatcher, dok druga
polovica u prodaji narodne imovine vidi izdaju ravnu onoj iz
1944. godine, kada su na Plečnikovom stadionu slovenski
domoljubi kolektivno izjavili ljubav svom dragom Adolfu.
Prodati naš dragi Mercator Ivici
Todoriću ravno je, tako će borci protiv privatizacije,
prodavanju duše Heinrichu Himmleru, a mi nismo kojekakvim
todorićima prodali samo Mercator, već i druga naša
nacionalna blaga, Fructal, Drogu Kolinsku, Radensku, pa
pivovare Laško in Union…
Mučenje
s pisanjem kolumne
Dobro, stati ću i neću nabrojati
baš sve što je nekada bilo naše, a sad više nije, mada me,
priznajem, za trenutak obuzela želja da se i ja okoristim
ovom našom privatizacijom i umjesto mučenja s pisanjem
kolumne samo pobrojim sve privatizirane tvrtke i potpišem se
na kraju, ali valjda ste već shvatili o čemu se tu radi.
Žestoka je tako već mjesecima
verbalna paljba sa obje zaraćene strane i ne štede se u toj
borbi za i protiv privatizacije ni municija ni ljudska
tijela. Jedino što se na obje strane štedi je pamet, koja
se, bit će, čuva za neka druga vremena i neke druge borbe.
A mi, slučajni prolaznici,
slušamo malo jedne, malo druge, pa se čas senilni
predsjednik udruge veterana narodnooslobodilačkog rata brine
za našu budućnost 2035. godine i grmi o novim okupatorima,
čas nam ovi moderni, u celofan ovijeni fašisti propovijedaju
o ljepotama mogućnosti izbora, pa onda sindikalne vođe
prekarcima malo pričaju o solidarnosti i radničkim pravima,
da bi nam na kraju neki nadobudni liberali održali misu u
čast slobodnog tržišta i niskih poreza.
Komunizam ili neoliberalni kapitalizam
I tako vam oni urlaju svaki
svoje evanđelje jedni mimo drugih, da ja više ni ne znam ko
je na kojoj strani, a kamoli što nam je tu bolje i pametnije
činiti. Jer dok jedni pričaju bajku o jednakosti i bratstvu,
drugi vezu onu o neograničenoj slobodi svakoga pojedinca, a
i jedni i drugi se pretvaraju da u tim njihovim bajkama nema
ni jadne Venezuele, ni jadnog Sudana, ni puknutih balona, ni
recesija, ni srušenih bangladeških tvornica, ni djece koja
rade za par dolara dnevno, ni neimaštine, ni gladi. Jer nema
za ekonomske fanatike te prakse koju oni mogu prešutjeti da
bi njihova teorija preživjela i čovjek se raspameti ne
znajući bi li više volio prigrliti komunizam ili
neoliberalni kapitalizam.
Ali na kraju, kada navečer
ugasim televizor i kompjutor, ja još uvijek ostajem sam sa
sobom i sa istim nerazriješenim pitanje: Privatizirati ili
ne privatizirati?
A to je u suštini, čini mi se
barem tako, vrlo jednostavno pitanje. Pitanje je to, da li
mi, Slovenci, Hrvati ili bilo tko drugi tko se danas suočava
sa temom privatizacije, shvaćamo što je to država odnosno
jesmo li to u neko dogledno vrijeme sposobni shvatiti; jesu
li to sposobni shvatiti ljudi koji su, vidjeli smo to na
ovim tužnim prostorima bezbroj puta, spremni za svoju državu
i za svoj narod poginuti, ponekad štogod popaliti i
opljačkati, pa ako treba čak i otvoriti koncentracioni logor
ili dva, ali nisu uvijek spremni platiti PDV i TV pretplatu;
da li je moguće koncept državu objasniti pristojnim ljudima
koji se svakoga dana zapitkuju, koji će penis državi moje
pare, ta ne plaća ona mojoj ženi minđuše i silikone; da li
je državu moguće približiti ljudima, kojima su šverc i dobra
veza na općini recept za preživljavanje.
Pitanje je to dakle, jesmo li
sposobni nadići popularno uvjerenje po kom su država
političari, koji su dokazano lopovi i varalice, pa se zato
državu smije i treba pljačkati i varati, a dok god sami sebi
iskreno ne odgovorimo na to pitanje, nema baš nikakvog
smisla pričati o ekonomiji.
Potkradanje
državnih tvrtki i ustanova
Privatizacija naime nije
ekonomsko nego je društveno pitanje i na njega bi umjesto
obmanutih obožavatelja Friedricha Hayeka i zagovornika
ekonomskih praksi Johna Maynarda Keynesa morali odgovoriti
čitatelji Zygmunta Baumana.
Sociolozi su naime ti koji bi
nam trebali reći da li se, i na koji način se može mijenjati
mentalitet ljudi, koji tako često vole svoje države samo
preko vikenda, kada treba na nogometnim stadionima mrziti
pripadnike drugih nacija i na ulicama prebijati pedere, dok
ih na radnom mjestu ta ista država uopće ne zanima jer
jednostavno ne razumiju da se tu radi o istoj državi i da je
država koju tako spremno brane od svakojakih čefura i
cigana, ista ona država koju potkradaju svojim neodgovornim
radom u državnim tvrtkama i ustanovama. Sociolozi su
vjerojatno jedini u stanju odgovoriti na pitanje, koliko je,
i da li je uopće, moguće promijeniti odnos ljudi prema
vlastitoj državi i objasniti im da država nisu samo neki
drugi, njima nepoznati ljudi.
Ako je odgovor na to pitanje
potvrdan, onda nema smisla prodavati državnu imovinu jer
nema taj slavni privatnik ni višak znanja, a ni višak pameti
pa da će samo zato bolje od nas rukovoditi našim bankama,
telekomunikacijama, poštama ili željeznicama.
Ali ako je odgovor na to pitanje
negativan i ako se složimo sa time da će ovdašnje
stanovništvo još narednih sto i kusur godina voljeti samo
ideju vlastite države, dok će ga od ove stvarne države
hvatati jeza, onda se naprosto moramo pomiriti sa činjenicom
da naše državne tvrtke nikada neće prestati biti zavodi za
zapošljavanje rodbine i prijatelja, čas ovih, a čas onih
političara, od kojih država i većina njenih građana neće
imati bogzna kakve koristi.
Što će nama naša država?
U Sloveniji vlada Mire Cerara,
koja se zadnje vrijeme vrlo intenzivno bavi pitanjem
privatizacije, nije se ni zapitala, a kamoli si odgovorila
na ovo pitanje, kao što si na njega nisu odgovorile ni
prijašnje slovenske vlade koje su malo privatizirale pa malo
blokirale privatizaciju pa tako u krug i poprijeko, uglavnom
važući što im se više isplati. Umjesto toga sadašnja vlada
pokušava naći srednji put između lijevih i desnih ideolog,
put već naširoko poznat po motu „da nam se okupat a ne
skvasit se“, i podijeliti državne tvrtke na one strateške,
nedodirljive, i na one druge, koje se smiju prodavati.
Time oni naravno samo glume da
su o problemu ozbiljno razmislili i da u njihovoj politici
ima višeg smisla od onoga koji im iz Berlina dovikuje
njemački financijski ministar Wolfgang Schäuble, a nama i
dalje ostaje da tražimo odgovor na pitanje ‘Što je nama naša
država?’, pitanje koje se malo po malo pretvara u ono ‘Što
će nama naša država?’.