autor tekst 001 ›››

 

 

Goran Ćetković

 

Tihi genocid u sjenci NATO integracija

Pokušavajući da nađemo logiku kojom se vode zagovornici NATO integracija, ne smijemo prenebregnuti sliku punih hodnika pred onkološkim klinikama. Tihi genocid, koji se „u miru“ sprovodi nad građanima Srbije i Crne Gore još čekaju svoje statističare i tumače. Prošli vijek koji smo dočekali i ispratili u obilju sopstvene krvi, trajno svjedoči da ni uranijum posijan nad nama, ne može biti slučajni splet okolnosti, već namjera agresora da nam trajno promijeni i genetiku i prirodu. Tu nema i ne može biti „prijateljstva“

 Naši NATO prijatelji“, „Prijateljstvo Crne Gore sa NATO-om prerasta u savezništvo“, „NATO je iskreni prijatelj Crnoj Gori“... Ređaju se kroz crnogorske medije nove mantre. Neko je mimo građana Crne Gore projektovao da se uskoro nađemo u neraskidivom i kobnom zagrljaju kao skorom i sve izvjesnijem epilogu procesa.

 Koliko je realno ostvariti prijateljstvo sa neprijateljima našeg života i zdravlja, a da prethodno ne raspravimo zašto je nad nama posijan tovar čije posledice ćemo osjećati čitav naredni milenijum.

 „Ne treba živjeti u prošlosti“ poručuju kormilari državnog broda, obavezno dodajući: „Sada smo prijatelji“!

 Sve i da se složimo oko toga, uskoro ćemo morati svi da se suočimo sa neizvjesnošću života u budućnosti, kroz očigledni porast oboljenja čiji uzrok stoji u bliskoj prošlosti i neljudskom, anticivilizacijskom činu zatiranja zdrave prirode i zdravih ljudi.

 Stručnjaci kažu da će hiljadu godina biti potrebno da se priroda obnovi i izbaci otrove posijane 1999. godine. Sa bandera i novinskih čitulja, sve češće i češće nam se ceri danak radioaktivnih projektila. Boluje i umire naš svijet: rođaci, komšije, prijatelji... Bez namjere da pretjerujemo, svjedočimo kako pred divizijama prljavih atoma kao snoplje umiru ljudi iz našeg najbližeg okruženja.

 Za pune hodnike onkoloških ordinacija ogromne „zasluge“ ima uranijumska setva iz 1999. godine.

 Treba li, možemo li i smijemo li prenebregnuti odgovornost NATO pakta i imamo li pravo da bar ne raspravimo situaciju u kojoj su nam „NATO prijatelji“ uništili vodu, vazduh, zemlju i kamen i na posletku i naše zdravlje. Za ovih 17 godina postratnog perioda, nema podataka da su članice NATO pakta pokazale kajanje zbog učinjenog zlodela, što nas tjera na oprez u kvalifikaciji naših budućih odnosa.

 „Po porastu kancerogenih oboljenja se ne razlikujemo od regiona“ razglašavaju režimski zastupnici, minimizirajući katastrofu bez griže savjesti. Neutješno, zar ne?

 Umire naš svijet, ili : Milo je vidio Baraka

 Vanju Žarića, druga iz zavičajne školske generacije, pokosila boljka za par mjeseci. Nedavno smo se sreli ispred Kliničkog centra, gdje sam posjećivao majku takođe ovjenčanu kancerom. Smijao se kao i uvijek, onim njegovim načinom koji ozari sagovornika toliko da ne primijeti tešku senku koja se nadvila nad životom. Dogovorismo kafu, ali je nismo popili. Preduhitrila je vijest o brzoj Vanjinoj smrti. Prljavi atom od prije 17 godina nabujao u čistom Vanji.

 Stari prijatelj, režiser-poeta Goran Bjelanović javlja mi se da proćaskamo dok prima hemoterapiju. Razmjenjujemo nuždom naučeno znanje o raku. Nema vedrine na koju sam navikao u razgovorima sa njim, osim one koju nosi mir i optimizam vjerujućeg čovjeka. Mrak podmukle kuge, lebdi nam nad riječima.

 Ovo su samo neki od primjera iz neposrednog okruženja, koje svako od nas svakodnevno može da posvjedoči.

 Otkud toliko ćutanje?

 Ko to ignoriše činjenicu da ni vazduh, ni voda, ni mi... ništa nije isto od te 1999. godine.

 U novostvorenim državama na tlu bivše Jugoslavije, teško se dolazi do zbirnih podataka o broju oboljelih i tendencijama pretpostavljenog rasta. Osim parcijalnih podataka koji se periodično pojave u medijima, pred ovakvim pitanjem zdravstveni radnici rađe promijene temu.

 Tek rijetki pregaoci pokušavaju da sistematizuju takve podatke kako bi upozorili na opaku sliku naše životne sredine, ali ova tema još čeka autora koji bi zdravstveni razor sistematizovao i opisao po važećim naučnim kriterijumima.

 U Crnoj Gori nema puno ljudi koji se bave ovim problemom i pored očigledne potrebe. I ono što znamo o udaru na Arzu, stručno obrađeno na osnovu sastava tla, kretanja vjetrova i koncentričnog širenja radijacije, dugujemo istinskim stručnjacima iz Vojske Jugoslavije, jedinim koji su se suočili sa kontaminiranim područjem i požurili da dijagnostikuju moguće posledice, sve u cilju pripreme struktura za strašni danak koji dajemo.

Zločin ćutanja Crne Gore je konstantan i produženog intenziteta.

 Posebno danas kada smo na preispitivanju i suočavanju između onog što nam govore svijest i savjest i onih nejasnih, nedokazanih „benefita“ na „časnu riječ“.

 Krunski dokaz valjanosti NATO integracija je snimak nedavnog Samita NATO članica u Varšavi, na kojem je premijer Milo Đukanović sjedio pored američkog predsjednika Baraka Obame.

 Premijer je odavno odlučio da i novu državu ušanči u grupu država, čiji će interesi biti podređeni geopolitičkim apetitima moćnih zemalja Zapada.

 „NATO je prava stvar, čim Đukanović sjedi do Obame. Kakva čast za malenu, ali poštenu Crnu Goru“, grcaju od sreće režimski spikeri.

 Setva i žetva uranijumskih darova

 „U ime istine, sa NATO bombardovanjem SR Jugoslavije, ciljno i planski učinjena je ekološka katastrofa, po karakteru, obimu i obliku nezabilježena u istoriji ljudske civilizacije. Bili smo izloženi u nekim elementima i ekološkom genocidu — uništavanju životne sredine i ugrožavanju života i zdravlja ljudi u širim razmjerama i sa dugoročnim posljedicama. Na ovim prostorima, po nekim svojim karakteristikama, vođen je hemijski i radiološki rat“, stoji u izvještaju Slobodana Petkovića general-majora u penziji, eksperta za ABHO, koji je učestvovao i u dekontaminaciji dijela crnogorske teritorije.

 Rt Arza na crnogorskom primorju gađan je sa nekoliko stotina projektila. Povišena radijacija je bila prisutna u svim mjerenjima preuzetim nakon toga. Dekontaminaciju su vršili pripadnici Vojske Jugoslavije i stručnjaci iz Vinče, a kasnije i stručnjaci UNEP-a (United nations environment programme – UNEP). Tom prilikom, zabilježene su hromozomske promjene kod šest od 11 stručnjaka UNEP-ovog tima.

 Iako je ekipa naše ABHO odradila veliki dio posla, koji je uključivao i izmještanje dvije tona kontaminiranog materijala sa te lokacije, ipak utvrdio prisustvo povišene kontaminacije. Dosadašnjom dekontaminacijom obuhvaćena je tek jedna trećina područja od oko 30 hiljada kvadratnih metara.

 Britanski „Bi-bi-si“ je prije tri godine objavio procjenu uglednog biologa Rodžera Kofila, koji je istraživao posljedice bombardovanja teritorije Iraka 1991. godine municijom sa osiromašenim uranijumom.

 Rezultate istraživanja je, uvažavajući geomorfološke i druge parametre, primijenio u slučaju bombardovanja SRJ i utvrdio da će u bliskoj budućnosti umrijeti minimum 10 hiljada stanovnika nekadašnje SRJ od raznih oblika kancera. Kofil je ustanovio da su najopasnije čestice iz prašine na mjestu udara, odnosno tzv beta emiteri, koji mogu da „putuju“ i do 300 kilometara, a čije je udisanje smrtonosno. Pomenute čestice se zadržavaju u plućima, a nerijetko završavaju i u drugim tkivima, od čega najčešće razaraju bubrege.

 Zašto je Rt Arza na crnogorskom primorju bila ratni cilj NATO pakta, možemo samo da nagađamo. Perko Vukotić, profesor nuklearne fizike na Univerzitetu Crne Gore, predvodio je svojevremeno 12-točlani tim stručnjaka na saniranju posljedica.

 „Ne razumijemo zbog čega je iko napao i kontaminirao ovo mjesto poslednjeg dana rata“, izjavio je on tada i upozorio da „od vode uranijum korodira i pretvara se u prah, rasipajući se jednako lako kao i pepeo od cigarete i širi se po tlu. Ljudi to mogu dodirnuti ili udahnuti. Vjetar ga raznosi unaokolo“, kazao je Vukotić.

 Brojni su i drugi radovi koji oprezno ukazuju na alarm, ali se vremenom oni gube u zaglušujućoj buci pohvala NATO paktu i čekaju neku pošteniju i odgovorniju vlast koja će se uhvatiti u koštac sa ovim trajnim problemom. Kao što javnost očekuje da sazna punu istinu o razmjerama kontaminacije i sledstvenih posljedica.

 Da li su integracije drugo ime za izdaju

 Nije tajna da su DPS i SDP i 1999. godine, bile na usluzi NATO paktu i da to savezništvo nije prestajalčo do danas. Još tokom agresije na razne poznate i nepoznate načine su podržavali neprijatelja svoje države i narušavali njen sistem odbrane.

 Ne trba očekivati da oni koji su bili kadri da odbranu države podrede ličnim i stranačkim interesima, danas mogu lako da raskinu vezu sa NATO komandom, jer su svoju i našu sudbinu još tada vezali za radnju koja se po definiciji može nazvati veleizdajom. 

Naravno da ne trebamo biti autistični prema trendovima u međunarodnoj politici i da treba uvažiti i „pravo sile“, kako bi našli svoju poziciju u savremenom svijetu. Ali bilo kakav odnos na osnovama na kojima se gradi „savezništvo sa NATO-om“, ne može biti nikome na korist ukoliko je neiskreno i lažno. Ne možemo vratiti kalendar na 24. mart 1999. godine, ali je moguće da dobijemo odgovore na neka pitanja koja se direktno tiču našeg opstanka.

 Ako je protiv SRJ pokrenuta „NATO kampanja sa humanitarnim ciljevima“, da li su oni baš zahtijevali da se na Srbiju izruči 32500 komada municije sa osiromašenim uranijumom uz 300-450 takvih projektila u Crnoj Gori?

 Kakva je to „zaštita“ kosmetskih Albanaca, od koje danas upravo oni najviše i stradaju. Podaci, kao što pogađate ne postoje. Znamo samo da je nekoliko desetina vojnika iz italijanskog kontingenta raspoređenog u metohijskoj žitnici, skončalo živote od leukemije. Italijanski mediji su bili pošteniji u ocjeni katastrofe, nego što to možemo zaključiti iz naših medija.

 „To je prošlost, okrenimo se budućnosti. Sada smo prijatelji“, dominira poruka.

 Prisustvo plutonijuma koji se koristi kao pogonsko gorivo nuklearnih postrojenja, svjedoči o namjeri NATO čelnika da svoje radioaktivno smeće odlože u našoj sredini i o tome ima pozvanijih da raspravljaju. Za sada pozvaniji ćute, pa ih tek podsjećamo da očekujemo punu istinu o NATO darovima.

 Dok se to ne desi, neka nam bude oprošteno što ćemo u svom neznanju ocijeniti da je na djelu genocid protiv stanovnika Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Kosova i Metohije i drugih zemalja gdje se osjetila radijacija NATO darova 1999. godine.

 Takvu situaciju su još tokom agresije detektovale sve susjedne države.

 Sredinom juna 1999. godine, naučnici iz sjeverne Grčke objavili su rezultate prema kojima je u tom regionu, svaki put kada naiđe vjetar iz pravca Kosmeta, bila zabilježena povišena radijacija za najmanje 25 odsto. Sličnim istraživanjima bavili su se i Bugari, koji su na svojoj teritoriji izmjerili povećanje radijacije do 30 odsto.

 „Zaboravimo prošlost, idemo naprijed“, ne stišavaju se zagovornici NATO integracija. Kamo sreće da možemo.

 Završetak 20. vijeka, kao i njegov početak obilježava opšti rat protiv našeg naroda, kako oružani tako i sveukupni, pa je bombardovanje naših teritorija projektilima sa radioaktivnim punjenjem, dosledni nastavak jedne šire i duže politike kojoj svjedočimo kroz više generacija.

 Naposletku, možda je to članstvo najbolji potez crnogorske vlade čiju mudrost mi našim skromnim mozgovima ne možemo da dokučimo. Samo očekujemo da nam neko iz Brisela, Vašingtona ili Podgorice saopšti istinu o bremenitim istorijskim susretima, posebno onom najsvežijem iz 1999. godine.

 izvor: srpskenovinecg.com ›››