autor tekst 004 ›››

 

 

Gojko Berić

 

 

Sotonski ambijent

 Primitivizam se inače širi i razmnožava tamo gdje kultura atrofira. U vremenu koje je pred nama čekaju nas dva moguća scenarija. Ili još veće blato primitivizma ili vraćanje mjesta kulturi koje joj je nasilno oduzeto

 Ni politička i ekonomska kriza, ni teško socijalno stanje nisu najveći problem bh. društva, smatra glumac Emir Hadžihafizbegović. Najveći problem glumac vidi u stanju duha. U razgovoru sa novinarom Dnevnog avaza, objavljenom prošle subote, Hadžihafizbegović kaže: “Džaba vam pare ako vas svaki dan, kao cunami, zapljuskuje primitivizam. Skoro sam u jednoj televizijskoj emisiji, na pitanje čega me je najviše strah, odgovorio da me je najviše strah primitivizma. Primitivizam ima razne kontekste. Od haustora do vrha države. Imate šalterske primitivizme, tramvajske primitivizme, primitivizme ispred semafora i na tržnicama, primitivizme restoranske i bolničke prominencije.

 Primitivizam se inače širi i razmnožava tamo gdje kultura atrofira. U vremenu koje je pred nama čekaju nas dva moguća scenarija. Ili još veće blato primitivizma ili vraćanje mjesta kulturi koje joj je nasilno oduzeto. I to oduzeto od primitivaca. Budžeti za kulturu rapidno su padali posljednjih dvadeset godina, a i oni prije toga bili su nedostatni. Sarajevo i cijela država BiH moraju objaviti rat primitivizmu! Obrazovanje, edukacija, odgoj, kako onaj kućni tako i onaj kulturološki, mora biti glavni projekt ovog lobotomičkog društva u kom živimo. Krik protiv ovog sotonskog ambijenta i primitivizma mora biti kolektivan, a ne samo pojedinačan. Sve je do nas. Bosna i Hercegovina dobivala je i teže bitke i ja se nadam da će dobiti i ovu s primitivizmom i ovu političku…”

 Vrhunski glumci znaju da misle. Hoću reći, dobro je sve te stvari ovaj majstor glume poredao. Ali, nešto tu nedostaje - adresa onih koji su stvorili “sotonski ambijent” u kom živimo, kao i adrese onih koji i danas uživaju plodove tog ambijenta. Ako te adrese prešućujemo, onda je svaki krik isto što i prazna puška na ramenu. Primitivizam nije pao s neba. Na scenu je nahrupio kao telal rata, a nakon rata zavladao je na svim mjestima na kojima se živ čovjek zatekne. Ne postoji segmentirani primitivizam - ulični, kafanski, tramvajski, haustorski ili šalterski, on se na isti način ispoljava svugdje i u svim prilikama. Primitivac je uvijek primitivac! Ni kultura nije segmentirana, kako nas uče, dijeleći je na kulturu ophođenja, kulturu stanovanja, saobraćajnu kulturu, ekološku kulturu itd. Kulturno emancipovan čovjek, onaj koji čita knjige, sluša dobru muziku, ide u pozorište… ne pljuje po ulici, ne gura se ulazeći u tramvaj, ne urla i ne zapišava haustore. Pretpostavljam da takvi ljudi u ratu nisu silovali, pljačkali, palili džamije i crkve i ubijali civile. Sve to, međutim, nije bilo nimalo strano primitivnim nacionalistima.

 “Nacionalizam je nazadnjaštvo” (Danilo Kiš). Zašto je Sarajevo ovako propalo? Obnovljena Žičara je jedan od dragulja njegovog urbaniteta, ali grad čine ljudi. Sarajevo nema nijedne javne telefonske govornice, ono je izloženo destrukciji njegovih stanovnika, pritisnuto je primitivizmom i nazadnjaštvom i lišeno one kulture koja ga jedino može učiniti metropolom. Kultura nazadnjaštva iliti folklornog kiča, koja nije ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, ne može biti kultura metropole.

 O tome je na ovom mjestu pisano raznim povodima. O čemu se radi, možete se uvjeriti iz sljedećeg fragmenta kolumne prof. Envera Kazaza “Smrdljivi grad”, objavljene u Oslobođenju prije nekoliko godina: “Baš zbog ogromne energije koju je posjedovalo, Sarajevo se i moglo u strašnom ratu četiri godine opirati ubilačkoj opsadi Karadžićeve armade i zaslužiti status simboličkog toposa savremene Evrope i svijeta, status grada kojeg je međunarodna politička moć žrtvovala, ali se on nije dao poraziti ponosno čuvajući svoj urbanitet. Ali, današnje Sarajevo više gotovo ni po čemu ne podsjeća na onaj grad. Zapušteno, prljavo, prenatrpano kičastom arhitekturom tranzicijskih skorojevića, zakrčeno automobilima, tijesno depresivno - to su prvi utisci koji se rode u današnjem i najokolišnijem pogledu na Sarajevo. Vladajuće strukture isfurale su grad, pretvorivši ga u tranzicijsku mahalu, rasprodale i ono malo slobodnog prostora da bi namjesto parkova i trgova na njemu izgradile rogobatne zgrade. Sarajevo je jedini evropski glavni grad koji nema ni park osrednje veličine, ni biciklističke staze, ali zato ima mnoštvo prosjaka na svakom koraku, ulice zakrčene polovnim automobilskim skalamerijama, kontejnere u kojima nerijetko gori smeće, taksiste koji će putnika izbaciti iz svog auta ako zamoli da ne bude izložen teroru unjkavih glasova pjevača i deranja pjevačica turbo-folka… Grad bez ljubavi/ sumrak ideja, pjevao je Johnny B. Štulić na koncertu koncem osamdesetih u CD-u Mladost na Bjelavama i kao da je proročki bio zagledan u današnje Sarajevo…”

 Emir Hadžihafizbegović je dobro poredao stvari u zamišljenoj borbi protiv primitivizma, ističući da su ključni faktori u tom frontu obrazovanje i odgoj, onaj kućni i onaj kulturološki. Ali, ne vidi se da je za dvadeset godina išta učinjeno na tom planu. Naprotiv, primitivizam je postao svojevrsna “ideologija većine”, mahom ruralnih pridošlica. Čineći dominantnu većinu, oni nisu morali da se prilagođavaju desetkovanoj urbanoj manjini i nastavili su da žive po svojim navikama i adetima. Primitivizam je u međuvremenu evoluirao u svoj viši stadij - u nacionalizam. Ako osluškujete njegov eho među mladima, lako ćete zaključiti da je njihova mržnja prema Drugom začeta u krugu porodice, u kojoj iz usta očeva i majki prvi put čuju pojmove Vlah, četnik, ustaša i balija. Kler i udžbenici istorije samo učvršćuju njihovu mržnju, koja u njihovim tinejdžerskim godinama svoj radikalni izraz dobija u vidu stadionskog fašizma. Nacionalističke vlasti su na sve to potpuno imune, dapače “sotonski ambijent” im itekako odgovara. Parafrazirajući poznatog glumca, trebalo bi reći: Sarajevo i cijela BiH moraju, prije svih u regionu, objaviti rat nacionalizmu! Nacionalizam je poprimio takve razmjere da je postao smrtna opasnost i po bh. društvo i po državu u kojoj živimo, razorni cunami koji nas može sve uništiti.

 Što se tiče optimizma, on nikada nije suvišan, čak i kad je potpuno neutemeljen. Ali, kakvog smisla ima optimizam savremenika ako će on postati stvarnost za pedeset ili sto godina?

 izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Gojko Berić

 

Prošlost dugo traje

 Nacionalističke vlasti u regionu održavaju se na tronu tako što jedne drugima ispostavljaju stare i nove račune, a susjedne narode markiraju kao neprijatelje,

čak i unutar jedne te iste države

 Prošlost dugo traje, napisao je davno srpski pjesnik Dušan Matić. U aksiomatsko značenje ove Matićeve misli na Balkanu mogao se početkom ove sedmice uvjeriti i premijer Srbije Aleksandar Vučić, prilikom svoje zvanične posjete Hrvatskoj. Što, dakako, vrijedi i za predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović. O tome kako su protekli njihovi razgovori, najbolje govori naslov objavljen u vodećem beogradskom dnevniku: “Složni da se gotovo ni u čemu ne slažu, sem u pogledu na budućnost.” Opsjednuti neraščišćenim računima iz četrdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, Srbi i Hrvati nisu u stanju da izađu iz tog začaranog kruga. Vučić je pitanje Jasenovca i kardinala Alojzija Stepinca naznačio kao “strahovito bolno, verovatno najbolnije pitanje za srpski narod”. Istina je da među hrvatskim povjesničarima, svećenicima i filmadžijama postoje ljudi koji relativiziraju ili čak u potpunosti negiraju ustaški zločin u Jasenovcu, stratištu Srba, Jevreja, Roma i komunista svih nacionalnosti, pa tako u jednom igranom filmu orkestar uveseljava logoraše, koje po pravilu čeka sigurna smrt, izvodeći Tijardovićevu operetu “Mala Floramye”!? Licemjerno i neozbiljno, ali štetno! Istina o Jasenovcu je neporeciva i ne može se ni sakriti, niti promijeniti. S druge pak strane, nije u interesu budućnosti da Srbi zbog Jasenovca i drugih ustaških stratišta sedamdeset i više godina nakon Drugog svjetskog rata navlače Hrvatima moralnu omču oko vrata. Premijer Andrej Plenković iskoristio je priliku da u razgovoru s Vučićem postavi pitanje ratne odštete koju bi Srbija trebala da plati Hrvatskoj, radi se navodno o stotinama milijardi eura, ali su njihovi stavovi o tome bili potpuno suprotni. Vučić, naime, smatra da je Hrvatska ta koja je dužna da plati ratnu odštetu Srbiji.

 Obostrano frustrirajuće teme koje su razmatrane na sastanku predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije bile su: teritorijalno razgraničenje na Dunavu, pitanje nestalih i položaj manjina u jednoj i drugoj državi. Odnosi Srba i Hrvata su složeni i specifični, jer je riječ o dva najbrojnija, tradicionalno rivalska naroda bivše Jugoslavije. Imajući u vidu njihove vladajuće nacionalističke politike, koje se teško i sporo mijenjaju, oni možda više nikada neće biti prijatelji. Čak su i njihove države kao institucije daleko od toga. “Dunavom će proteći još mnogo vode dok Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države”, izjavila je nedavno predsjednica Kitarović. Međutim, svaki čitalac novina zna da ovdje nije riječ samo o srpsko-hrvatskim sporenjima i da ista ili slična sporenja opterećuju i sve ostale zemlje nastale raspadom zajedničke države. Zar ni 22 godine nakon minulog rata nije bilo dovoljno da narodi koji su decenijama živjeli zajedno jedni drugima podnesu konkretne račune i izmire ih kao nekadašnja braća, već prema tome koliko je ko kome dužan u ljudskim životima a koliko u broju osakaćenih i prognanih, koliko u opljačkanoj imovini a koliko u broju srušenih i spaljenih bogomolja, koliko u šumama a koliko u otetim kvadratnim kilometrima... Zar je dostojno ijedne vlasti da neki ljudi, najčešće manjinski povratnici, u 21. vijeku žive bez struje i vode, kažnjeni što su se vratili u svoje domove. Nije li im to više nego jasna poruka da, nakon što su jednom protjerani, nisu više trebali da se vraćaju. Ova smišljena diskriminacija predstavlja opće mjesto ukupne povratničke priče.

 Zar, na kraju krajeva, etničke manjine trebaju platiti ceh što su se, sticajem istorijskih okolnosti, zatekle u većinskom etničkom okruženju? Zna li ijedan balkanski državnik da je Lenjin još prije sto godina rekao: “Kad je riječ o manjinama, treba presoliti u njihovu korist!” Prevedeno na današnji politički govor, to bi značilo: Kad je riječ o manjinama, treba provoditi pozitivnu diskriminaciju u njihovu korist! Zašto se već skoro tri decenije na svim stranama šuti o nestalima? Zar hladnjače sa tijelima ubijenih Albanaca, koje su nakon Miloševićevog pohoda na Kosovo završile u Dunavu, nisu jednom zauvijek morale prekinuti tu šutnju? Prema podacima Međunarodne komisije za nestale tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, registrovano je oko 35.000 osoba kojima se izgubio svaki trag. U međuvremenu su pronađeni ostaci njih više od 20.000, dok se za ostalima još traga. Prema zvaničnoj verziji, njihova sudbina je i dalje “nepoznata”. Jasno je, međutim, da ovim nesretnicima nikako ne pristaje pojam “nestali”, jer niko od njih nije propao u zemlju. Oni su “nestali” samo utoliko što su ih posljednji vidjeli – njihove ubice. A ubice i nalogodavci ubistva o tome šute. Ko imalo poznaje mentalitet ovdašnjih naroda, lako će zaključiti da su oni kroz istoriju ispoljavali sposobnost da se priviknu na sve i da podnose sve, osim istine o vlastitoj ulozi u međusobnim pokoljima.

 Kao što se može vidjeti iz prirode srpsko-hrvatskih sporenja, nacionalističke vlasti u regionu održavaju se na tronu tako što jedne drugima ispostavljaju stare i nove račune, a susjedne narode markiraju kao neprijatelje, čak i kad je riječ o jednoj te istoj državi, recimo, Bosni i Hercegovini. U tu svrhu vrši se modernizacija nacionalnih armija i nabavlja savremeno naoružanje, jedni američko a drugi rusko, koliko ko već može da plati. Indikativno je da najradikalnije političare u regionu predvode ministri odbrane Srbije, odnosno Hrvatske. O izmišljanju i diskreditovanju neprijatelja, Umberto Eco piše: “S jedne strane možemo prepoznati sebe samo uz prisustvo Drugog, na čemu su i bazirana pravila o suživotu. Ali daleko nam je lakše da budemo netrpeljivi prema Drugom jer nije kao mi i tako, prevraćajući ga u neprijatelja, stvaramo pakao na zemlji. Najcrnji ishod takve situacije daje nam Sartre u drami ‘Iza zatvorenih vrata’. Kada Sartre u hotelsku sobu zatvori tri pokojnika koja se za života nisu znala, jedan shvata groznu istinu: ‘Vidite kako je jednostavno. Nije riječ o fizičkom mučenju. A ipak smo u paklu. I više niko neće doći ovamo. Niko. Nas trojica ćemo ostati sami do kraja. Fali samo krvnik. Ali riješili su da uštede na osoblju. A kako? Lako: svaki od trojice je drugoj dvojici krvnik.’”

 Izgleda da bez neprijatelja ne možemo. A ishod je, kao što nam sugerira Sartre, uvijek isti. Tragičan. 

izvor: vijesti.me ›››

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Gojko Berić

 

Svijet će se promijeniti, ali će ljudi ostati isti

 Ljudska priroda je nepromjenljiva i ništa je nije uspjelo “popraviti”.

Homo sapiens je egoistična zvjerčica.

Vjerovanje da će ga mali virus iz Wuhana opametiti

prije spada u sferu teologije, nego stvarnosti

 Mladić je sjedio u svom taksiju na štandu kod Katedrale i čitao novine. Sjeo sam na zadnje sjedište njegovog taksija i prije nego što smo krenuli, on reče: “Pogledajte šta piše na prvoj strani: Prijeti nam katastrofa! Koga oni više zajebavaju? Nisam glup i jasno mi je da je sve ovo neko smislio, ali ne znam s kakvim ciljem”. Nisam znao šta da mu kažem. Da se s njim složim, nisam mogao, a nisam želio ni da mu protivrječim, imajući u vidu količinu lažnih informacija kojima smo proteklih mjeseci bili izloženi. Razlika je samo u tome što se mladi taksista, poput mnogih drugih građana, priklonio jednoj priči, a ja drugoj. Bilo kako bilo, možda nijedna pojava u istoriji čovječanstva nije u tako kratkom roku proizvela toliko svojih tumača kao aktuelna pandemija. Smrtonosni virus iz Wuhana razbuktao je ljudsku maštu do te mjere da je gotovo svaki čovjek postao teoretičar pandemijske pošasti. Naravno, običnom svijetu najbliže su razne teorije zavjere, nerijetko potaknute i iz političkih ili čak naučnih krugova. Takav je slučaj sa teorijom prema kojoj je neko, najčešće se pominjala Kina, namjerno pustio virus iz boce. Začuđujuće je, takođe, koliko zvanih i nezvanih futurista širom svijeta učestvuje u slikanju bliske budućnosti, koju neki nazivaju “novom normalom”.

 Svijet kakav poznajemo će nestati

 Prema jednom sociologu kulture, prisustvujemo labudovoj pjesmi jedne veličanstvene civilizacije stare tri hiljade godina, a da to i ne primjećujemo. Svijet kakav poznajemo će nestati, što će promijeniti naše živote kao potrošenu prošlost. Život kojim smo živjeli prije pandemije izgledaće nam, tvrde neki futuristi, kao ugodan godišnji odmor u poređenju sa onim što nas čeka. Svakodnevnica će biti svedena na online ritam, od kupovine i zdravstvenih usluga, do studiranja, svadbi i sahrana. Život bez mobilnih telefona biće nezamisliv. Pesimisti među sociolozima i psiholozima mišljenja su da će tzv. Covid generaciju odlikovati depresija, do sada neviđeni individualizam i surova borba za sopstvenu egzistenciju, što će dovesti do “rata svih protiv svih”. Ekonomska kriza i siromaštvo mogli bi poprimiti takve razmjere da će na ulicama velikih gradova ljudi napadati jedni druge i otimati hranu. Fizička izolacija i svođenje socijalnih kontakata na najnužniju mjeru učiniće da ljudi žive u društvu bez dodira.

 • Zašto ne razumijemo našeg prijatelja Borisa Budena

 • Kozačka skupština i ataman Vučić

 • Izbori će biti i proći, ali će “mostarizacija” ostati

 Možda će i rukovanje zauvijek nestati. Više neće imati ko da vam pozvoni na vrata. Hvala na takvom životu, daleko mu kuća od moje – rekao bi taksista iz ove kolumne. Život generacija na ovim prostorima bio je nezamisliv bez svakodnevnog vršnjačkog kontakta, od dječijih dana, do starosti. Na sreću te naše običajnosti i našeg komšijskog mentaliteta, iako ni komšiluk nije više ono što je bio, Bosna u svemu zaostaje za svijetom, pa će možda još dugo ostati oaza života iz 20. vijeka. Ali, ima futurista koji na budućnost gledaju optimistički. Oni smatraju da će nove generacije biti emancipovanije, promišljenije i racionalnije, i svijet učiniti boljim, preferirajući solidarnost, poštenje i znanje. Po njima, svijet se nalazi pred “novom nadom”. Knjige o propasti civilizacije, do koje bi moglo doći zbog uništenja životne sredine, osvojile su evropske i američke knjižare. Njihovi autori su nazvani „prorocima propasti“. „Zbog čega će sve propasti“, „Čovječanstvo u opasnosti. Promijenimo kurs, svi“ ili „Bolje dostojanstveno potonuti, nego plutati u bijedi“ – karakteristični su naslovi njihovih knjiga. O tome se moglo pročitati u internacionalnom sažetku Monde diplomatiquea, objavljenom kao prilog magazina Nedeljnik. “Apetit medija za apokalipsom je toliki da je France 2 u svom dokumentarcu ‘Smak svijeta: šta ako je stvar ozbiljna?’, emitovanom u junu 2019. iznio predviđanje o decembru 2029. Na ekranima se mogla vidjeti scena u kojoj francuski vojnici kontrolišu redove ispred posljednjih mjesta sa pijaćom vodom; električna i vodovodna mreža su uništene, banditi pljačkaju i ubijaju, klimatske izbjeglice preplavljuju Evropu…”. Međutim, neki od “proroka propasti“ skloni su mišljenju da mogućnost apokalipse motiviše na akciju: “Čeka nas sretna apokalipsa. Obuzeće nas bol i sreća. Bol što ćemo posmatrati propast života, mjesta u kojima smo živjeli, svoje budućnosti i svojih bližnjih, sreća što ćemo konačno vidjeti kraj termoindustrijskog svijeta i mnogih drugih toksičnih stvari, što ćemo imati moć da osmislimo nove svjetove, da se vratimo jednostavnom postojanju, da povratimo sjećanje, autonomiju i moć, da uzgajamo ljepotu i autentičnost i da održavamo realne veze sa obnovljenom divljinom”. Poruka je jasna: Sve treba da propadne, da bi novo bilo bolje!

 Ljudi neće postati bolji nego što jesu

 Novinari nisu proroci i najčešće ne znaju ni kakav ih posao čeka sutra. Ipak, prema onome što znam o ljudima, bilo iz knjiga ili ličnog iskustva, kladio bih se da ljudi nikada neće postati bolji nego što u suštini jesu. Homo sapiens je egoistična zvjerčica. Od antropologa ćete čuti da je savremeni čovjek, uprkos fantastičnim dostignućima svog uma, u moralnom smislu čak gori od svog pretka iz kamenog doba. Ljudska priroda je nepromjenljiva i nije je uspjela “popraviti” ni religija, ni bilo koja ideologija ili politički sistem. Ratovi, nasilje i pohlepa nikada nisu prestali. Šestog avgusta 1945. na Hiroshimu je bačena atomska bomba koja je razorila polumilionski grad i usmrtila na desetine hiljada ljudi. Nedugo nakon eksplozije, lokalne bande su krenule u pljačku kuća i leševa, iako su bile izložene opasnom zračenju. Prema Toynbeejevoj periodizaciji vremena, čovjek je stvorio ukupno 20 civilizacija. Sve osim posljednje, a i ona je pred nestankom, uništio je ratovima, revolucijama i masovnim ustancima. Robovlasnički sistem je ukinut, ali trgovina ljudima i danas cvjeta. U prvih 40 dana pandemije koronavirusa jedan posto najbogatijih Amerikanaca uvećao je svoje bogatstvo za čak 40 milijardi dolara, dok je istovremeno više od 40 miliona Amerikanaca ostalo bez posla. Države su jedna drugoj krale respiratore i drugu medicinsku opremu. Prvoosumnjičeni u “aferi respiratori” u BiH je federalni premijer!

 Sve u svemu, vjerovanje da će mali virus iz Wuhana naučiti čovjeka pameti, prije spada u sferu teologije, nego stvarnosti. Što reče Michel Houellebecq, jedan od najprovokativnijih pisaca današnjice, koji je u svojim knjigama mnoge događaje predvidio - Sve će biti isto, samo malo gore!

izvor: oslobodjenje.ba ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Gojko Berić

 

Živimo u društvu bez države i u državi bez društva

Država će opstati i jednog dana možda stići pred kapiju EU, ali ako tamo dospijemo kao bolesno društvo, zatrovano mržnjom i podjelama, naš temeljni problem neće biti riješen

 Usvojim dnevničkim zapisima, objavljenim prošle subote u Dnevnom avazu, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović piše kako ga vikendom zovu prijatelji, od popodneva pa sve do večeri, pitajući ga da li je slušao šta je o formiranju vlasti ili povodom nekog drugog spora sa turbulentnim nabojem rekao “ovaj”, a šta “onaj”? “Ništa od toga ne gledam i ne slušam, odaje nam Šarović svoju malu tajnu. Gledam fudbalske utakmice i isključujem se od naše sumorne političke svakodnevnice. Uvijek nastojim da se u subotu popodne i nedjelju oslobodim od politike i njenog pogubnog utjecaja na psihu svakog od nas. Od naše politike možete fasovati samo trajnu depresiju.”

 Da je politika unesrećila milione ljudi u ovoj zemlji, poslavši ih u carstvo siromaštva, beznađa i apatije, činjenica je koja nam se ukazuje na svakom koraku. Nisu potrebna nikakva istraživanja kako bi se utvrdilo da su političari na vrhu ljestvice ljudi kojima građani najmanje vjeruju - o tome dovoljno govore glasovi uličnog mnoštva, kafanski razgovori, kratki, sarkastični komentari na sarajevskim pijacama, u tramvajima i trolejbusima... Ali kad jedan inače uspješan državni ministar javno prizna da se vikendom spašava od pogubnosti vlastite profesije, onda je to kraj svake priče o svrsi i smislu takve politike.

 Ne sumnjam u Šarovićevu iskrenost, ali nemam ni jednog dokaza da pripadnici naše političke bulumente nešto mnogo pate što su, ni od koga natjerani, izabrali taj posao. Ali zato ima mnoštvo dokaza da je bavljenje politikom postalo jako unosno, pravi berićetni biznis! Da nije tako, ne bi na izborne liste svaki put nahrupilo na hiljade starih i novih favorita, pri čemu mnogi iz reda ovih drugih i ne kriju da u politiku ulaze kako bi riješili svoje egzistencijalne probleme!? Uostalom, kada ste čuli da je neki premijer, ministar, parlamentarac ili vijećnik iz bilo kojeg razloga podnio ostavku? To nisu učinili ni ljudi sa američke “crne liste” Milorad Dodik i Nikola Špirić, naprotiv, taj neslavni status samo je učvrstio njihove političke pozicije. Takvi i slični paradoksi mogući su samo u atmosferi političke šizofrenije, stanja u kojem je nenormalno biti normalan.

 Vladajuće garniture su proćerdale skoro tri decenije postratne tranzicije i kakvog-takvog mira, pa danas živimo u društvu bez države i državi bez društva. Organizovanje države i njenog aparata ne zahtijeva nikakvu posebnu političku pamet. O čemu se tu radi, zna svaki student prava. Zato je neobjašnjivo da našim političkim poglavicama ni 27 godina, koliko je prošlo od kraja rata, nije bilo dovoljno da stvore državu po najjednostavnijem obrascu, državu koja će biti servis svih njenih građana, garantujući im sigurnost i apsolutnu ravnopravnost, nezavisno pravosuđe i vladavinu prava i koja će stvarati ambijent za opći prosperitet.

 Ali, to se nije desilo, pa nije čudo što država pod imenom Bosna i Hercegovina ne postoji u glavama većine njenih stanovnika. Politički razjedinjena, siromašna i etnički raskomadana, ona je postala carstvo korupcije, organizovanog kriminala, nasilja i nepotizma, okružena “iskrenim neprijateljima” na istoku i zapadu, sa narodima koji nisu u stanju da se dogovore o vlastitoj budućnosti, izložena razaranju iznutra i uredovanju Berlina i Washingtona, Moskve i Ankare. Demokratski svijet je ovdje skršio ogromne pare vjerujući da će jednim metkom ubiti dva zeca - ubrzati ekonomski oporavak zemlje i, istovremeno, stabilizirati njene političke prilike. Nije ostvareno ni jedno ni drugo - lavovski dio međunarodnih donacija završio je, tvrde upućeni, u privatnim džepovima, dok su političke prilike trenutno turbulentnije nego ikada u posljednjih dvadeset godina. Zbog toga zvuči smiješno izjava prvog čovjeka Vijeća ministara da je ovih dana “iz Sarajeva svijetu poslana pozitivna slika o Bosni i Hercegovini”.

 Stvarna slika ove zemlje su redovi ljudi pred stranim ambasadama u Sarajevu. Prošle srijede sam u Fojnici čuo da je jednog tamošnjeg poslodavca u jednom danu napustilo petnaest radnika. Nisu mu tražili ništa, nego su uzeli njemačke vize, sjeli u autobus i otišli. Ne znam zašto se u ovdašnjim medijima prešućuje da je među onima koji napuštaju Bosnu sve više emancipovanih, visoko obrazovanih građana mlade i srednje generacije, koji ne mogu da podnose stanje duha u vlastitoj zemlji - politički haos, nacionalizam, ksenofobiju i etničku i vjersku mržnju. Odlaze, kako bi rekao Milan Kundera, zbog “nepodnošljive lakoće postojanja”, što je izvrsna metafora za stvarnost koju su oblikovale naše etnonacionalističke elite. Bježe, da parafraziram ministra Šarovića, od njihove politike, “od koje možete fasovati samo trajnu depresiju”.

 Treba li, nakon svega, bilo koga uvjeravati da takva politika nije u stanju organizovati funkcionalnu državu. To se vidjelo čim je počela praktična primjena Mirovnog sporazuma, kada su iz Republike Srpske počele opstrukcije svega što je imalo znak državotvornosti Bosne i Hercegovine. Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik, kasnije osuđen u Haagu kao ratni zločinac, nisu se mogli saglasiti ni da je u proljeće lišće na granama zeleno. Kako tada, tako i danas. S tom razlikom što su na dnevnom redu mnogo važnija pitanja od nekadašnjih. Država oličena u sudaru tri nepomirljiva nacionalistička koncepta, od kojih je srpski secesionistički koncept latentno najopasniji, i dalje tavori u magarećoj klupi Evrope. Zapad je uložio ogromnu diplomatsku energiju kako bi našim političkim liderima pomogao da savladaju osnovne lekcije iz škole demokratskog mišljenja, ali oni “nisu makli dalje od početka”.

 Međutim, najveću opasnost po sudbinu Bosne i Hercegovine predstavlja njeno razoreno društvo. I kao što je organizovanje države i provođenje reformi sabotirano, još više su sabotirani pokušaji da se to razoreno društvo, danas sastavljeno od etničkih krhotina, oblikuje u skladu sa evropskim standardima. Različitosti su postale dominantne, a sličnosti nepoželjne, poput vode koja kvari nacionalističko vino. Država će opstati i jednog dana možda stići pred kapiju EU, ali ako tamo dospijemo kao bolesno društvo, zatrovano mržnjom i podjelama, naš temeljni problem neće biti riješen.

izvor: vijesti.me ›››