G

 

autor tekst 006 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

Ko je vlasnik svemira?

 Prije desetak dana, dok sam čitao o najnovijim dešavanjima u američkom Kongresu, pao mi je na pamet Žan-Žak Ruso, ženevski filozof, inspirator Francuske revolucije. Sjetio sam se dramatičnog početka drugog djela njegovog eseja o porijeklu nejednakosti. ,,Prvi čovjek koji je, ogradivši parče zemlje, rekao 'Ovo je moje'" je krivac za sve zločine i ratove koji su uslijedili'', pisao je Ruso. Taj čovjek je prevario okolinu, uspostavljajući princip koji se kosi sa prirodnim stanjem stvari jer ,,plodovi zemlje pripadaju svima, a sama zemlja nikom".

 Za trenutak mi se učinilo da potomci tog ,,prvog čovjeka", velika većina njih, sada sjedi u Kongresu i glasa za zakonska rješenja zbog kojih bi Rusoovi sljedbenici, da ih ima u onolikom broju kao pred kraj 18. vijeka, ponovo jurišali na Bastilju. Naime, ne samo da je dejstvom kapitalističkih normi koje u svojoj unutrašnjoj i spoljnoj politici oličava SAD premrežen cijeli svijet (osim nekoliko latinoameričkih država i Sjeverne Koreje) i, u skladu s njima, ,,plodovi zemlje" podijeljeni na način da jedan odsto svjetske populacije posjeduje više od 50 odsto ukupnog bogatstva, nego se ovih dana te norme pokušavaju prenijeti i na svemir.

 Tako su, čitao sam, dok sam se prisjećao Rusoa i Marksa, Senat i Predstavnički dom usaglasili Zakon o svemiru kojim se omogućava američkim kompanijama da ostvare vlasništvo nad mineralnim i drugim resursima sa izvanzemaljskih planetarnih i vanplanetarnih tijela, uključujući komete i asteroide. Izgleda da im nije bilo bitno to što odredbe ovog zakona (koji od primjene dijeli još samo potpis predsjednika Obame) narušavaju čitav niz međunarodnih ugovora, čak i onaj o aktivnostima i istraživanjima u svemiru koji su pod okriljem Ujedinjenih nacija 1967. godine uspjeli da dogovore zakleti ideološki neprijatelji, kapitalistički i komunistički blok.

 Taj ugovor je do sada ratifikovalo više od 100 država, a dokumenati dostupni preko interneta ukazuju da Crna Gora nije jedna od njih. Možda je, pak, to dio onog rezervnog plana vlade Mila Đukanovića za popunu crnih rupa u crnogorskom budžetu: pozvati ove jurišnike na svemir da se registruju kod nas i zaraditi od taksi na izdavanje dozvola za uvoz uglja i boksita sa Mjeseca i Marsa.

 Šalu na stranu (ako je šala), situacija koja nastaje po primjeni ovog zakona je izuzetno ozbiljna. Jasno je da postojeći politički i ekonomski svjetski poredak niti je uspio, niti može, ovakav kakav je, uspijeti da dovede do pravične raspodjele zemaljskih resursa. To da svaka osoba, bez obzira na njenu poziciju u društvenoj hijerarhiji, ima minimum uslova za spokojnu životnu egzistenciju jednostavno nije prioritet vladajućih elita koje glorifikuju ogoljenu dominaciju i nekontrolisanu moć. ,,Trka" za (zemaljskom) globalnom kontrolom kroz širenje teritorijalne baze i nagomilavanje resursa već je direktno uzrokovala dva svjetska rata tokom prošlog vijeka. Nije teško zamisliti do kakvih tek razaranja i ratova može dovesti trka za kontrolu nad svemirom.

 Upravo ta i takva trka je sada dobila pucanj za start. Pitanje je mjeseci, ako ne i sedmica, kada će Rusija, Indija i Kina, a možda, vremenom, i neka drugačija, ne-atlantska Evropska unija, imati svoje trkače. Ne izgleda li ovo, stoga, kao jednosmjeran put u atomsku apokalipsu, put bez povratka? Starogrčki hubris koji će izazvati osvetu bogova?

 Nadam se, ipak, da nije kasno za drugačiji rasplet događaja. Međunarodni ugovor iz 1967. godine, kao i Sporazum o Mjesecu iz 1979. godine, su dali odlične smjernice o tome kako se resursi koje svemir nepobitno posjeduje mogu iskoristiti za dobrobit svih na zemlji. Jasno je da su ovi resursi neiscrpni (gledano iz zemaljske perspektive) i da mogu nadoknaditi sve ono što je na ovoj planeti neko već proglasio kao striktno svoje i ne želi da dijeli s drugima. Potrebno je samo transformisati onu zgrtačku svijest čije su sve aspekte precizno osvjetlili progresivni mislioci od Rusoa do Froma i Markuzea. Samo?

izvor: monitor.co.me ›››

 

G

 

autor tekst 005 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

Vazali imperije

 Kao rezultat ovakvih Đukanovićevih kartelovskih prodaja i preprodaja, ni u jednom aspektu političkog života u Crnoj Gori, ne postoji privrženost javnom dobru i interesima velike većine crnogorskih građana

 Samo jedan od svijetova u kojima živi Milo Đukanović jasno je vidljiv crnogorskoj javnosti. To je svijet ojađene i sumračne svakodnevice kojim on, kao premijer vlade i lider autoritarne vladajuće partije, upravlja.

 To je svijet propalih preduzeća, nerasvijetljenih ubistava, banalne kulturne proizvodnje, razorene prirode, obespravljenih građana, gladne djece. To je svijet u kome zarobljeno živi 99% crnogorskog stanovišta. To je svijet iz kojeg su Đukanović i njegov kartel zacementirali sve izlaze, osim onaj koji kao privatnu, slobodnu zonu koriste oni i članovi njihovih porodica.

 Kroz taj izlaz, Đukanović i njegovi ulaze u drugi svijet. To je svijet ogromnog novca i privilegija, blještavih satova i dijamanata. To je svijet krupnih bankara, trgovaca zlatom, naftom i oružjem, aluminijskih tajkuna, šeika, prinčeva i korumpiranih zapadnih političara.

 U tom svijetu, Đukanović kao ulaznicu i jedini ulog stavlja cjelokupnost države Crne Gore. Sve, od njenih prirodnih bogatstava, potencijala njenih građana i kulturne baštine, do geostrateškog položaja i administrativno-birokratskih produkata, od kojih su najtraženije kreditne garancije i državljanstvo.

 Sve to na jednom tasu vage, a na drugom privilegije i moć za njega i njegove. I to zlokobno mjerenje i odmjeravanje kojim je ovaj kartel ukrupnio svoju imovinu stotinama miliona eura traje već decenijama.

 Kao rezultat ovakvih Đukanovićevih kartelovskih prodaja i preprodaja, ni u jednom aspektu političkog života u Crnoj Gori, ne postoji privrženost javnom dobru i interesima velike većine crnogorskih građana. Posebno je uočljiv i licemjeran nedostatak autonomnosti i principijelne dosljednosti u spoljnoj politici.

 Najnoviji primjer je priznavanje Sirijske nacionalne koalicije kao predstavnika legitimne vlasti u građanskim ratom zahvaćenoj Siriji. Ovo otvoreno svrstavanje na jednu stranu, koje diktira militaristička NATO Imperija, direktno ruši napore izaslanika Ujedinjenih nacija Lakhdara Brahimija u traženju kompromisnog rješenja koje vodi ka hitnom zaustavljanju ratnih dejstava i otpočinjanju mirovnih pregovora.

 Na sličan način je u julu 2011. godine crnogorska vlada priznala i libijski prelazni Nacionalni savjet, iako je prilikom posjete Tripoliju nepune dvije godine prije toga, potpredsjednik DPS-a i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović u srdačnom prijateljstvu sa Gadafijem nazdravljao 40 godina libijske “oslobodilačke revolucije” i obećavao “maksimalna parnerstva” (kako je pisala njegova pres-služba), a tokom ranije posjete mu, prema nekim medijskim navodima, poklonio i jednu od Titovih uniformi.

 Stidi li se sada Vujanović svega toga, uključujući i činjenicu da je prilikom susreta od Gadafija primio orden? Hoće li objasniti crnogorskim građanima kako je Gadafi od „prijatelja“ naprasno postao „terorista“, a onda se i javno izviniti što je prijateljevao sa „teroristom“ i od njega primao poklone? 

 Sumnjam da će to uraditi jer su on, baš kao i njegov doskorašnji partijski predsjednik Đukanović, predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić i svi DPS-SDP-BS ministri vazali jedne militarističke Imperije. Stoga, sve što Imperija zapovijedi, vazali bespogovorno i sa pognutom glavom (ali i sa punim džepovima) sprovode u djelo. Na nesreću po demokratizaciju Crne Gore, među vazalima ima i istaknutih opozicionih političara.

 To znači da crnogorska spoljna politika, da bi se uopšte konstituisala kao samosvojan pogled i pristup međunarodnim odnosima, mora kao prioritet broj jedan odbaciti vazalni odnos koji zagovara, sprovodi i od koga ima velike materijalne koristi postojeća vladajuća klasa. Kao izraz slobodarskog bivstovanja Crne Gore, domovine različitih etničkih, vjerskih i kulturnih zajednica, jedina primjerena spoljna politika je ona koja je utemeljena na principima aktivne neutralnosti.

 Neutralnost podrazumjeva odbijanje diktata velikih sila i funkcionisanje države kao odgovornog, principijelnog i miroljubivog međunarodnog igrača. Cilj ovakve spoljne politike nije da bude element globalne prevlasti jedne Imperije i s njom vezane vladajuće klase (tih 1% svjetske populacije u koje su sebe već „ugradili“ Đukanović i njegov kartel), nego da omogući da se narodi i države razvijaju i povezuju u korist i na radost svih svojih građana i građanki.

 Samo ovakvi napori mogu doprinijeti konačnom uspostavljaju svjetskog mira. Jer do mira može doći samo kada nestane dualizam svjetova siromašnih i bogatih, kada nestanu totalitarne Imperije, vazali i sluge, i kada, kroz jedan suštinski demokratski proces, građani postanu gospodari svojih sudbina.

 izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

 Lemnicerova opasna vizija

 Ako se sagleda cijelokupni tok dosadašnje američke istorije, lako je uočiti da su najveću prijetnju po unutrašnji demokratski poredak predstavljale vojne i obavještajne strukture. To je i logično. Hijerarhijska struktura koja je osnov vojnog i obavještajnog funkcionisanja predstavlja antipod demokratskog odlučivanja. Uz hijerarhiju, kao neminovni prateći elementi, idu i elitizam, tajnost, zatvorenost i cenzura, stvarajući jednu potentnu smjesu za rušenje demokratije i uspostavljanje autoritarne vlasti.

 Nije tajna da su SAD bile na granici nedemokratskog prevrata početkom šesdesetih godina prošlog vijeka. Dva mandata predsjednika Ajzenhauera (1953-1961), koji je u činu generala armije zapovjedao iskrcavanjem na Normandiju i bio vrhovni komandat savezničkih snaga u Evropi, dovela su do intenzivnog jačanja političke moći vojnih snaga (Pentagona), uporedo sa jačanjem represivnog obavještajnog aparata u obliku Centralne obavještajne agencije (CIA), formirane tek nekoliko godina ranije. Čak se i Holivud otvoreno bavio tom problematikom u političkom trileru Sedam dana maja sa poznatim glumačkim legendama Bertom Lankesterom i Kirkom Daglasom u glavnim ulogama.

 U realnosti, snage su odmjeravali novoizabrani predsjednik Kenedi i Ajzenhauerov proteže na mjestu šefa štabova američkih vojnih snaga, general Lajman Lemnicer. Lemnicer je bio jedna od ključnih osoba povezanih sa projektom prebacivanja njemačkih nacističkih naučnika u SAD i njihovim angažovanjem u američkoj vojnoj industriji, a posebno nuklearno- raketnom programu. Bio je protivnik bilo kakvih pregovora sa komunističkim blokom i zalagao se za preventivni atomski udar na SSSR. Čak i Kenedijeve (u početku) dosta stidljive pomiriteljske inicijative prema Kremlju su izazivale otvoreno, žestoko nezadovoljstvo kod Lemnicera i njegove generalske klike.

 Slične negativne emocije Kenedi je izazivao i kod šefa CIA, Alena Dalesa (čiji je brat Džon Foster bio državni sekretar za vrijeme mandata Ajzenhauera) koji je već imao poprilično iskustvo u svrgavanju demokratskih režima, što potvrđuju i nedavno objavljeni arhivski dokumenti same CIA, posebno kada su u pitanju Iran i Gvatemala.

 Poslije debakla u Zalivu svinja na Kubi, operacije koju je CIA reklamirala kao siguran uspjeh, a Lemnicer podržao, Kenedi je prvo smijenio Dalesa, a kasnije i Lemnicera i poslao ga u Evropu za komandanta NATO-a. Po izjavama očevidaca, to mu ni jedan ni drugi nisu oprostili. Svi znamo kakva je bila Kenedijeva dalja sudbina.

 U nekim nedavnim izjavama na relaciji između Pentagona, CIA i predsjednika Obame o dešavanjima u Siriji kao da se mogu naslutiti obrisi Lemnicerove militarističke vizije. Naime, general Dejvid Petreus, bivši komandant NATO snaga u Avganistanu, koga je Obama smijenio kao šefa CIA 2012. godine poslije jedva godinu dana na toj funkciji, je prije dvije nedjelje javno kritikovao politiku Bijele Kuće kao previše mlaku i konfuznu. Isto tako, Petreusov bliski prijatelj, general Džon Alen koji je rukovodio koalicionom borbom protiv ISIS-a će ubrzo biti zamijenjen. Ovome treba dodati i skandal koji ovih dana potresa Centralnu komandu američke vojske u vezi falsifikovanja obavještajnih podataka o uspjehu borbe protiv ISIS-a, a pominju se visoki oficiri same komande.

 Može se, dakle, zaključiti da se stvara jedna veća grupa moćnih i blisko povezanih vojnih lica kojima ne odgovara prije svega internacionalistička, pa donekle i mirotvoračka, orijentacija nedavnih Obaminih spoljnopolitičkih poteza u vezi dešavanja u Siriji, a i šire na Bliskom Istoku. Posebno su nezadovoljni što im izgleda da SAD gube primat hegemonističke sile u ovom dijelu svijeta. Čini im se da je Obamina navodna neodlučnost i slabost omogućila Rusiji da, kroz vojnu intervenciju, ponovo raširi svoja geopolitička krila. Oni bi sada najviše željeli da se Sirija pretvori u neku vrstu neprekidnog "proksi" rata između SAD-a i Rusije koji bi opravdao povećanje vojnog budžeta. Jednom riječju, da Sirija bude Kuba dvadeset prvog vijeka.

 Kao nekada Kenedi i Hruščov, Obama i Putin su se jasno i zajednički izjasnili protiv toga. Ostaje, međutim, nepoznanica na kakve su sve poteze spremni pobornici Lemnicerove vizije da povrate svoj očigledno poljuljani uticaj.

 izvor: monitor.co.me ›››

 

G

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

Hrabrost i prkos

 U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak

 Trideset godina. Gledam kroz svoju elektronsku arhivu. Napisao sam skoro 100 kolumni za Monitor. Razmišljam. Samo nizanje naslova bi bila dobra skica za noviju istoriju Crne Gore. Precizna indikacija kriminalizovane realnosti i ukradene budućnosti. U kolumnama ima dosta gramšijevskog optimizma volje, ali i strepnje da će se beskonačno ponavljati jedna te ista loša politička konfiguracija.

 Tu je zabilježeno sve: i usponi i padovi, i nade i razočarenja. I Monitor koji je trajao i kroz jedno i kroz drugo. Kao sidro koje nemirno more ne može pomjeriti sa mjesta. Niti oduvati oluje ili satrti unutrašnja korozija. Svetionik u nevremenu i putokaz po svjetlosti istorijskog trajanja.

 Nažalost, apokaliptična lokalna dešavanja koja su pratila prve godine Monitora postala su sada globalna pojava. Dok su tada u žiži bili ratovi na području bivše Jugoslavije – koja sve više i više izgleda kao ideal budućnosti – sada se kao realna mogućnost najavljuju svjetski sukobi. Dok planeta polako izlazi iz mučnog kaveza iznenadne pandemije, nova ratna žarišta se otvaraju na obodu bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno na Kavkazu i u Centralnoj Aziji. Američki geopolitički strateg Zbignjev Bžežinski je taj region još poodavno označio kao „evroazijski Balkan“ prenoseći sav stereotipni negativizam balkanskih dešavanja na ogromna prostranstva i stotine miliona ljudi. Znači li to da će se upravo tu sukobiti velike svjetske sile u narednim decenijama? Vjerovatno. U isto vrijeme, nije sigurno ni da će sam Balkan zaobići zla kob nasilja, posebno dok njegovom političkom scenom upravljaju nakaradne, mafiokratske, odnarođene političke elite.

 Da je u Crnoj Gori jedna takva „elita“ nedavno pretrpjela izborni poraz je velika zasluga Monitora. Godinama je Monitor skupljao, sabirao, čuvao i artikulisao energiju svi malih i velikih pobuna, buntova, štrajkova, odbijanja, suprotstavljanja i neslaganja sa silom i nepravdom u Crnoj Gori. Riječ izrečenu na ulici, riječ koju bi đukanovićevska vlast pokušala da utrne i uguši kao da nikad nije ni postojala ili da je zamijeni nekom svojom, lažnom, tu i takvu riječ, nezaštićenu i ranjivu, Monitor je spašavao i njegovao, uvrštavajući je u svoje naslovne stranice, u svoje tekstove i reportaže, u svoje kolumne i intervjue, i time unosio u vječnost, u panteon humanističkog otpora. 

 U svakom svom izdanju, na svakom svom listu, u svakom svom slovu, Monitor se suprotstavljao prisilnom zaboravu i manipulaciji sjećanjem, koji su osnova svake autoritarne vlasti. Međutim, protiv pera i papira je svako oružje na duge staze nemoćno. Riječ odjekuje duže nego metak.

 Šokatno je to saznanje za Mila Đukanovića i njegovu kamarilu. Pokazali su i dokazali da je izgradnja demokratskog i pravednog političkog sistema u Crnoj Gori za njih lična tragedija. Dok je držala sve uzde vlasti u svojim rukama, ta sada „ožalošćena porodica“ je htjela da uništi Monitor i da ga zbriše sa lica zemlje. Naravno da u tome nisu uspjeli, mada su bili organizovali jake mafijaške formacije ne samo lokalnog, nego i regionalnog političko-kriminalnog podzemlja. Biva to ponekad: svjetlost da pobijedi tamu i da se demoni povuku u noć. I neka znaju: Monitor piše istoriju DPS-a za buduće generacije, a ona druga, hagiografska koju su pripremali dvorski intelektualci i profesori-plagijatori će završiti tamo gdje i zaslužuje po svom intelektualnom dometu i kvalitetu, na metaforičkom smetlištu.

 Za mene, dva koncepta, snažno izražena u dva dostojanstvena ljudska stava, definišu Monitor: hrabrost i prkos. Uvijek deficitarni, a uvijek i u svakoj situaciji prijeko potrebni. Monitor ih je imao i ima za sva sadašnja i buduća crnogorska, evropska, planetarna pokoljenja. Kao uzor i kao opomenu. 

izvor: monitor.co.me ›››

 

G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

Pobunjenici sa Mauna Kee

 U današnjem globalizovanom svijetu, Havaji simbolizuju uživanje, odmor, bjekstvo od svakodnevnih briga i obaveza. Palme, plaže, upečatljive boje, ukusnu hranu. Milioni turista koji ih posjećuju svake godine uostalom i dolaze radi toga. A ljudi obično vide samo ono što žele da vide. Raj na zemlji, oazu spokojstva u sveopštem haosu, ljepotu zaštićenu od dekadencije.

 Međutim, to je samo šarena laža koja skriva decenijske prakse mučnih političkih i društvenih nepravdi. Većina toga što jeste i što postoji na Havajima je proizvod brutalnog odnosa imperijalnih porobljivača prema domicilnom stanovništvu. Izbačeni sa sopstvene zemlje, ponižavani, zarobljavani i ubijani bez milosti - to je iskustvo neposrednih predaka lokalnih Havajaca. Lično sam se uvjerio da je ovo iskustvo snažan pokretač njihovih sadašnjih stremljenja i da je prisutno u tome kako koncipiraju ciljeve političkih zahtjeva i vide svoju budućnost. Kako se izrazio jedan od njih, "mi nismo Amerikanci".

 Nedavno sam na Havajima učestvovao na naučnom skupu o novim vidovima kolonijalizma u svijetu koji je organizovao Univerzitet Havaja u Hilou. I dok sam u tom obalskom gradiću od 40.000 stanovnika, u univerzitetskoj sali, izlagao o pogubnoj militarizaciji Balkana koja se sprovodi kroz proširenje NATO-a, nisam još uvijek znao da su se svega nekoliko mjeseci prije toga, sasvim nedaleko, odvijali veliki građanski protesti protiv udruženog projekta krupnog kapitala i američke države o izgradnji najvećeg teleskopa na svijetu. Taj teleskop, sa optičkim ogledalom od 30 metara, vrijedan milijardu i po dolara, je bio predviđen da se instalira na vrhu Mauna Kee, ugašenog vulkana i najviše planine na havajskom arhipelagu, koja u havajskoj mitologiji ima status ekvivalentan grčkom Olimpu, mjestu na kome prebivaju bogovi i boginje.

 Da nepoštovanje havajske tradicije i vjerovanja bude još grublje i bolnije, na Mauna Kei već postoji 13 teleskopa koji, usljed prevarnih ugovora potpisanih prije četrdesetak godina, plaćaju godišnji zakup od 1 dolara, a takođe i baza američke vojske za vježbanje gađanja iz helikoptera koja, naravno, ne plaća ništa. Zbilja, prisustvo vojske i vojnika je toliko vidljivo (čak je i u civilnom avionu kojim sam letio od Hiloa do Honolulua, pola putnika bilo u vojnoj uniformi) da me nije začudilo kada je jedan od izlagača na skupu, profesor i kantautor Džon Osorio, rekao da su Havaji pod vojnom i političkom okupacijom.

 Kasnije, u razgovoru, Osorio mi je obrazložio zašto smatra da Havaji treba da proglase nezavisnost od SAD-a. Mnogi njegovi argumenti su me podsjetili na argumente za nezavisnost Crne Gore, posebno činjenica nasilne aneksije Havaja od strane američke države 1898. godine. Aneksija je uslijedila kao posljedica državnog udara protiv havajske kraljice Liliuokelani koji je sprovela mala grupa američkih finansijera, vlasnika plantaža tropskog voća, 1893., uz vojnu podršku američkih marinaca.

 Iako su Havaji inkorporirani kao američka savezna država 1959. godine, a američki Kongres se zvanično izvinio za aneksiju 1993., to je imalo malo uticaja na stavove većine lokalnih Havajaca. Mogao sam da primijetim da je pokret za autonomiju po pitanju obrazovnog sistema i upotrebe prirodnih i privrednih resursa u punom zamahu. Protesti za zaštitu Mauna Kee su samo jedan od mnogobrojnih primjera društvenog i političkog građanskog aktivizma na Havajima koji uvećava i ojačava podršku za samoopredjeljenje i eventualni referendum (koji se za sada malo pominje u javnosti). U ovom konkretnom slučaju, cilj protesta je ostvaren jer je Vrhovni sud Havaja poništio sve dozvole koje su ,,investitori" ranije dobili od havajske izvršne vlasti. Havajski bogovi i boginje sada mogu da odahnu jer je teška mehanizacija uklonjena sa ostrva. Nažalost, glomazni teleskop će biti izgrađen negdje drugo gdje građani nisu dovoljno dobro organizovani da se odupru mahinacijama krupnog kapitala i lokalne korumpirane birokratije. Stoga je jedino održivo rješenje globalno ujedinjavanje progresivnih snaga. Marks i Engels su bili u pravu.

izvor: monitor.co.me ›››

 

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Filip Kovačević

 

Vanzemaljci, konačno? 

 Jedno od vječnih pitanja sa kojima se suočava ljudska zajednica je da li smo zaista sami u svemiru. Ima li života izvan ove naše plavo-šarene kugle, koja će, kako je to davno napisao Branko Miljković, jednoga dana „možda biti mina u raskrvavljenom nebu"?

 Tom danu smo, kako izgleda, sve bliže i bliže i nije nemoguće pretpostaviti da bi, možda, samo nešto poput iznenadne pojave vanzemaljaca moglo dovesti do ubrzanog prevazilaženja svih ovozemaljskih razmirica i zaustavljanja međusobnog totalnog uništenja. Posebno ako bi ti vanzemaljci bili neprijateljski nastrojeni.

 To je uostalom i osnova fabule popularnog američkog filma „Dan nezavisnosti", a nedavna istorija pokazuje da holivudski filmovi imaju čudnu osobinu da ponekad predvide budućnost. Moguće je da tu nema ničeg misterioznog nego da, jednostavno, isti oni koji finansiraju ove filmove, stoje i iza dramatičnih političkih i ekonomskih zbivanja na planeti. Logično je da ljudi koji posjeduju takvu moć vole da testiraju različite scenarije i da planiraju unaprijed, neki tvrde, i decenijama unaprijed.

 Priča se da je prije tridesetak godina jedan poznati univerzitetski profesor, odlično upućen u američke vojno-svemirske tajne, rekao svojim studentima da mu ne bi povjerovali, čak i kad bi im ispričao sve što zna, jer to nikad neće biti na naslovnoj stranici Njujork tajmsa. Volio bih da je taj profesor još uvijek živ, pa da pogleda naslovnicu za 16. decembar 2017.

 Tog dana je Njujork tajms objavio članak o postojanju tajnog programa američkog ministarstva odbrane čiji je cilj da prikuplja obavještajne podatke o neidentifikovanim letećim objektima. Glavni rukovodilac programa Luis Elizondo je dao ostavku u oktobru 2017. i odlučio da progovori za javnost. U članku Njujork tajmsa, kao i u kasnijim intervjuima za CNN i ostale krupne američke medije, Elizondo tvrdi da svjedočenja i materijali koje su njegovi saradnici i on prikupili od početka rada programa 2007. godine do dana njegove ostavke nedvosmisleno ukazuju na to da je američka vojska, u obavljanju svojih regularnih dužnosti, više puta došla u kontakt sa letećim objektima koji koriste nepoznate napredne tehnologije čije funkcionisanje protivriječi zakonima aerodinamike i kojima ne raspolaže nijedna strana država.

 Portal Njujork tajmsa je, uz članak, postavio i dva video zapisa koja im je dostavio Elizondo i koja su snimljena iz pilotske kabine vojnih aviona. Na zapisima se čuju glasovi pilota koji uzbuđeno komentarišu ono što vide ispred sebe, a to je sferičan objekt koji se kreće velikom brzinom i izvodi komplikovane „piruete" u vazduhu. Kasniji intervju sa jednim od pilota potvrđuje da je zapis istinit. Isto su potvrdili Njujork tajmsu i neimenovani izvori iz američkog ministarstva odbrane.

 Sva ova dešavanja imaju i ozbiljnu političku pozadinu. Senator Hari Rid, jedan od najmoćnijih američkih političara, lider Demokrata u Senatu od 2005. do 2017. (kada se penzionisao poslije trideset godina u visokoj politici), izjavio je da je upravo on, sa još dvojicom senatora, insistirao da se ovaj tajni vojni program podrži iz budžeta. U intervjuima koje je dao poslije članka u Njujork tajmsu, Rid je izjavio da savremena nauka ne može da objasni postojanje ovih objekata i da javno poziva Kongres da otvori istragu i organizuje formalna svjedočenja pod zakletvom. To znači da je ovo tek početak političkog procesa koji bi mogao da rasprši u prah sve ono što mislimo da znamo o počecima i razvoju ljudske zajednice, pa i nastanku života uopšte.

 Ukoliko se zaista potvrdi da „nismo sami" (mada nije jasno čija se potvrda čeka – Donalda Trampa, Vladimira Putina, kraljice Elizabete, pape Franja...) i da je „naučna fantastika postala naučna činjenica" (kako, u jednom tajnom izvještaju, tvrdi Pentagon), onda nas, kao ljudsku zajednicu, čeka detaljno preispitivanje svih životnih osnova. Jesmo li spremni za to? Ili ćemo rađe nastaviti istim tempom ka nuklearnom Armagedonu?

 izvor: monitor.co.me ›››

 

G