G
autor
tekst 004 ›››
Feđa Pavlović
Ko nas zavadi?
Tvoja
porodica ne živi ni bolje ni gore od porodica tvojih kolega
sa posla - zapravo, u krugu prijatelja često ističeš da
dežurni kritičari vlasti nemaju pojma o tome kako stvari
zaista stoje u državnoj upravi. Gdje je ta partitokratija
koju uporno pominju?
Radiš u Ministarstvu M, običan
posao, ništa posebno, plata solidna - 600 eura neto, mada na
tu cifru deset mjeseci u godini ide bonus od 30%, pa sve to
zajedno izađe na 800 (sa naknadom 900) - taman koliko i
suprugina plata u Agenciji A. Prolazite fino, pristojno,
državni posao svugdje na svijetu ima svoje pogodnosti, ali
one, da se razumijemo, nisu kao što se priča - eto, na
primjer, sa kreditom koji si dobio od Komisije za stambena
pitanja (a svaki si papir na vrijeme predao, da ne bude da
si nešto mutio) ne biste ni taj stan mogli da kupite da vam
nije bilo otpremnine koju je dobila supruga kada je iz
Zavoda Z prešla u Agenciju A.
Izdataka, hvala bogu, imate kao
sav normalan svijet - vikendicu u Budvi (ne vilu, pobogu,
nego vikendicu - 45 kvadrata) otplaćivaćete sve dok vam
djeca pođu na studije, a oko porodične kuće koju renovirate
(proširujete, adaptirate) uvijek ima troška. Srećom si bez
problema izvadio sve potrebne potvrde i dozvole iz Opštine -
kad jednom upoznaš te mehanizme javne uprave, sve što ti
treba završavaš u rekordnom roku, ti si za to ekspert, i ako
što kome treba da se završi, tu si - jesi li sto puta zvao
za prijatelja, za rođaka, za školskog druga, kad god je
trebalo nešto da se pogura, ili negdje neko da se progura?
Tako su zvali i za tebe dok nisi stao na svoje noge, dok
nisi naučio kako funkcioniše sistem - nema tu ‘DPS,
Korupcija, Kriminal’, takav je naš balkanski mentalitet,
ovdje je sve na bazi preporuke, na bazi riječi, svako
svakoga zna.
Tvoja porodica ne živi ni bolje
ni gore od porodica tvojih kolega sa posla - zapravo, u
krugu prijatelja često ističeš to da dežurni kritičari
vlasti nemaju pojma o tome kako stvari zaista stoje u
državnoj upravi. Gdje je ta partitokratija koju uporno
pominju? Evo, tebi je rođeni stric u partiji, i to dosta
visoko, pa nikad, otkad radiš u Ministarstvu, centa jednoga
(centa!) nisi dobio na račun te veze. Završio si državni
fakultet, zaposlio se po konkursu, imate master i ti i žena,
sve regularno, je li ti šef bio na listi DPS-a - da te nije
kad pitao jesi li glasao i za koga si glasao? Ti si čovjek
čist, nemaš ni jahte ni vile ni ne-znam-što - živiš
normalno, radiš svoj posao, pripadaš tom nekom staležu koji
smo, u ono srećno vrijeme, zvali “srednja klasa” - šta si ti
kome ukrao? Zar je moguće da su ti kritičari i ti vječiti
opozicionari do te mjere opsjednuti likom i djelom Mila
Đukanovića da ne vide koliko je životni standard porastao
otkad je tvoja generacija počela da radi?
Posao ti pruža dosta prilika da
putuješ po svijetu i razmjenjuješ iskustva sa kolegama iz
raznih evropskih zemalja - networking je danas ključan, to
je kapital, ako želimo u Evropu, moramo držati korak sa
Evropom. I supruga putuje često, svako malo je na nekoj
stručnoj konferenciji, njena Agencija baš puno ulaže u
usavršavanje svojih perspektivnih kadrova. I tu se bogami
nakupi dnevnica, godišnje barem jedna plata. Voliš
putovanja, ali voliš i kući da se vratiš, i zaigra ti srce
kad te, u povratku s puta, susretnu srdačna lica posade
Montenegro Airlinesa, našeg nacionalnog brenda, našeg
prozora u svijet. Zato ne možeš da shvatiš kako to na
društvenim mrežama toliki ljudi aplaudiraju gašenju državne
avio-kompanije - šta nije u redu s njima, otkud tolika
mržnja prema sopstvenoj državi i svemu crnogorskom?
Ništa ti više nije jasno, ni
tebi ni ženi ni vašim prijateljima i kolegama s posla, a
pričate o tome svakodnevno, još od one noći 30. avgusta kad
se do tri ujutru slavilo s trobojkama i sirenama - što je
ono, koji je ovo vijek, ko su ti ljudi? Ko je njima branio,
nakon referenduma, da ovo bude i njihova država, da prihvate
nezavisnu Crnu Goru i njene simbole? Umjesto da budemo
građansko društvo i da se bavimo životnim temama, pa da ti
ljudi steknu savremena znanja, da se zaposle, vide svijeta,
mi se vraćamo u devedesete i u nacionalizam: crkva, popovi,
ne damo svetinje. I takvi danas likuju.
Nisi nikad bio agresivan, nikad
nacionalista, ali šta je trebalo da radiš sve ovo vrijeme -
da ćutiš i budeš neutralan, da koga ne uvrijediš, dok se
četnici spremaju da ponište referendum i ukinu crnogorsku
državnost? Je li nacionalizam to što braniš državu od
izdajnika koji bi opet da udare na njen ustavni poredak, kao
što su pokušali da udare 2016? I ne kapiraš kako je moglo da
se desi da u našoj zemlji, u Evropi u XXI vijeku,
neprijatelji Crne Gore i njihovi saradnici postanu većina.
Šta ste vi njima zgriješili da vas toliko mrze, vrijeđaju i
nazivaju uhljebima, montenegrinima, milogorcima? Ko je njih
uspio da ubijedi da su diskriminisani? Ko nas zavadi?
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 003 ›››
Feđa Pavlović
Isto vi pazite šta tvitujete
Crnogorsko društvo je, kao i
svako drugo, kulturno i ideološki heterogeno, pa je prirodno
da njegove raznolike demografije drugačije reaguju na istu
poruku
Podgoričanin M. R. uhapšen je
prošle nedjelje zbog tzv. govora mržnje. M. R. je, po svoj
prilici, na društvenim mrežama prije pola godine objavljivao
nekakve šovinističke bljuvotine, kojima je, po mišljenju
službenika Uprave policije i Centra bezbjednosti Podgorica,
“javno podsticao na mržnju prema grupi koja je određena na
osnovu religije i nacionalne pripadnosti”.
U Crnoj Gori, kao i u većini
evropskih zemalja, tzv. govor mržnje je krivično djelo: član
370 našeg Krivičnog zakonika u stavu 1 predviđa kaznu od
šest mjeseci do pet godina zatvora svakome ko “javno
podstiče na mržnju prema grupi ili članu grupe koja je
određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla,
državne ili nacionalne pripadnosti”. Po stavu 2 istog člana,
zatvorom se kažnjava svako ko “javno odobrava, negira
postojanje ili (sic!) značajno umanjuje težinu” genocida i
sličnih ratnih zločina “na način koji može […] izazvati
mržnju” na rasnoj, vjerskoj, etničkoj, nacionalnoj i
državnoj osnovi.
Kako se, tačno, utvrđuje da
nečija izjava “javno podstiče na mržnju”, da neko “značajno
umanjuje težinu” genocida, ili da to čini “na način koji
može izazvati mržnju”? Po ovim pitanjima, Krivični zakonik
je neodređen i otvara prostor za beskrajno široko tumačenje
govora koji bi mogao biti kažnjiv.
Evo o čemu se radi: posao
pravosudnih organa, u velikoj mjeri, uključuje pravljenje
procjena. Svaka sudska presuda se, u izvjesnom smislu, može
smatrati nekom vrstom procjene. Procjene kojima se pravosuđe
bavi temelje se na metodama koje mogu biti manje ili više
egzaktne - na primjer, nalaz sudskog vještaka po pitanju
nečije utaje poreza vođen je zakonima aritmetike, dok
mišljenje psihijatra o nečijim duševnim bolovima nije. Kako
god, u oba slučaja važi isti princip - pravosudnim organima
daje se nadležnost da prave određene procjene zato što im se
priznaje stručnost da te procjene donesu na adekvatan način.
Procjena težine dokaza protiv okrivljenog u krivičnom
postupku ingerencija je sudije upravo zato što se
pretpostavlja da sudija tu odluku neće donijeti gatanjem u
šolju.
Međutim, postoje procjene koje su
po svojoj prirodi proizvoljne, ili, bolje rečeno, previše
proizvoljne da bi se mogle dati u nadležnost policiji i
pravosuđu.
Uzmimo za primjer pitanje da li
nečija izjava “javno podstiče na mržnju”. U našem jeziku,
“podstiče” se neko na nešto. Crnogorsko društvo je, kao i
svako drugo, kulturno i ideološki heterogeno, pa je prirodno
da njegove raznolike demografije drugačije reaguju na istu
poruku. Javna sfera nije neki monolit, pa samim tim ni
reakcija tzv. javnosti nije jednoobrazna. Riječi, koje u
jednoj publici probude mrziteljski poriv, drugu ostave
ravnodušnom. Čija se reakcija uzima u obzir? I kako odabrati
metu - kako, u nepreglednom moru javnog odijuma, odabrati
one mrziteljske podsticaje koji najozbiljnije zagađuju javnu
sferu? Mržnja je, u svojim mnogobrojnim formama, sveprisutna
u našoj zajednici, i njeni najtoksičniji izrazi nikad nisu
oni najeksplicitniji. Stoga bi se moglo reći da je, na
primjer, klasni prezir koji se uvija u tzv. “građansku”
oblandu, u progresivno zastiđe nad primitivizmom krezubih i
zadrtih, umnogome štetniji od vulgarnih grafita škrabanih na
zidu neke zgrade. Kako je okvir u kome bi pravosudni organi
mogli da progone mržnju i mrzitelje beskrajno širok, odabir
izjava koje bi trebalo krivično procesuirati je, po pravilu,
krajnje proizvoljan.
Isto tako, zamislite šta bi se
sve moglo protumačiti kao “značajno umanjivanje težine”
genocida. Šta to, uopšte, znači? Pitanje definicije pojma je
pitanje suštine. Pošto ne postoji etička skala po kojoj, na
primjer, genocidi u Ruandi i u Srebrenici imaju neku
komparativnu težinu, radi se, valjda, o pijetetu s kojim se
o stravičnim zločinima govori. Reductio ad absurdum: ako
ispričate vic o holokaustu, to bi se u neku ruku moglo
smatrati značajnim umanjivanjem težine tog zločina. Ako bi
službenici Uprave policije tražili razlog da vam spakuju
krivičnu prijavu, sve što bi im bilo potrebno jeste procjena
da bi vaš politički nekorektan vic možda mogao “izazvati
mržnju”. Ta vam se mogućnost, možda, čini grotesknom, ali
sigurni budite: tužilac koji želi da tjera mak na konac naći
će način da tu procjenu opravda tako da ona zazvuči
osnovano. U tome leži suštinski problem svih procjena u vezi
s tzv. govorom mržnje - te se procjene, po pravilu, donose
proizvoljno, a jednom kada se donesu, nije ih problem
obrazložiti tako da se njihova proizvoljnost prikrije.
Kad ovako posložite stvari, imate
puno pravo da budete zabrinuti zbog široke lepeze
mehanizama, diskrecionih prava i izgovora koji državnim
organima stoje na raspolaganju ako žele da vam grubo naruše
slobodu govora. Međutim, u crnogorskom okviru, ovakve
bojazni se često otpisuju kao nekakva libertarijanska
paranoja. Opasna je takva lakovjernost i lakoća s kojom, bez
buke i često bez ikakve rezerve, prepuštamo “nadležnim
organima da rade svoj posao”. Zaboravljamo da, u praksi, to
znači da će neki službenik Uprave policije imati odriješene
ruke da vas maltretira, progoni i hapsi ako mu se eto tako
učini da neki vaš tvit sije sjeme razdora.
Pritom, nota bene: komesarski
zaštitnici javnog reda i mira, kad jednom krenu da nas štite
- ne odustaju. Ta falanga jedva čeka da nas cenzurom i
pendrekom - kako jedino i zna - odbrani od svake subverzivne
pojave. Pa, kad počne da utjeruje multietnički sklad, veliko
je pitanje kako ćemo se, na kraju, zaštititi od tih naših
zaštitnika. Pretjerujem? Možda. Ali isto vi pazite šta
tvitujete.
izvor: vijesti.me ›››
G
autor
tekst 002 ›››
Feđa Pavlović
Antifašizam kao dio predizborne mantre vladajuće partije
Nisu se ustanici latili
oružja zato što su njihovi okupatori zastupali fašistička
stanovišta, nego zato što su im okupirali zemlju
Pošto vidim da se, po ko zna
koji put, u ovom predizbornom ludilu govori o antifašizmu
kao o nekakvoj ‘ključnoj tekovini’ – ‘krovnoj vrijednosti’,
‘stubu’, ‘temelju’ ili čemu već – savremene Crne Gore, volio
bih da kandidujem jednu tezu. Naime:
Oni koji najčešće pominju
antifašizam ne prave pojmovnu razliku između antifašizma u
kontekstu Drugog svjetskog rata i antifašizma kao ideološke
odrednice. U kontekstu Drugog svjetskog rata,
Trinaestojulski ustanak bio je „antifašistički“ zato što su,
sticajem okolnosti, naši okupatori bili fašisti (tj. vojne
snage fašističke Italije). Da su kojim slučajem naši
okupatori bili budisti, ustanak bi se vjerovatno nazvao
„antibudistički“. Nisu se ustanici latili oružja zato što su
njihovi okupatori zastupali fašistička stanovišta, nego zato
što su im okupirali zemlju. Stoga je Trinaestojulski
ustanak prije svega patriotski i slobodarski trenutak, pa
je, kao takav, jedan od onih događaja od prvorazrednog
istorijskog značaja na koje smo svi s pravom ponosni.
U ideološkom/vrednosnom smislu,
antifašizam označava protivljenje fašističkoj ideologiji
(ili bar nekoj od njenih ključnih komponenti). Kako je
teorijska rasprava oko definisanja liste ubjeđenja za koja
se može reći da konstituišu fašistički svjetonazor preširoka
da bih se ja tu sad nešto petljao u pola dvanaest uveče (a
onaj Ekov idiotski esej o ur-fašizmu namjerno ne pominjem),
naveo bih tek tri neupitne fašističke stavke:
(1) državopoklonstvo, iliti
doživljaj ‘Države’ kao centralnog istorijskog subjekta i
jedinog mogućeg okvira političkih zbivanja („sve za Državu,
ništa van Države…),
(2) autoritarizam, opsesiju
društvenom hijerarhijom i održanjem ‘javnog reda i mira’, uz
neizostavni kult Vođe,
(3) antipluralizam, nesposobnost
da se ideološkom protivniku dozvoli da postoji, tumačenje
svakog vida opozicije vlasti kao izdaje ‘Države’ a svih
kritičara kao izdajnika. Da ne dužim, to su tri stavke – a
ima ih više, od korporatizma i fetiša zdravlja, do mita o
novorođenju, tradicionalizma i ekstremnog kolektivizma…
Pa mi vi sad recite, uzevši u
obzir stavke (1), (2) i (3), po kom to osnovu savremena Crna
Gora i njena vladajuća klasa imaju ikakve veze sa
antifašizmom? Po čemu je antifašizam naša krovna „tekovina“?
Eto vam teme za razmišljanje.
izvor: in4s.net ›››
G
autor
tekst 001 ›››
Feđa Pavlović
Fasadna demokratija 2.0
„Ne može. Može li bit' da ne
može? I što će tebi da izlaziš na terasu?“ Ponio me tada
neki inat, pa sam insistirao da mi se da neko manje idiotsko
objašnjenje zašto se na terasu ne smije.
Htio sam, jednom prilikom, da
izađem na onu prostranu terasu na prvom spratu biblioteke
Radosav Ljumović, i da tu čitam dok je lijep dan. Kad ono,
radnica ne htjede da me pusti. „Ne može. Može li bit' da ne
može? I što će tebi da izlaziš na terasu?“ Ponio me tada
neki inat, pa sam insistirao da mi se da neko manje idiotsko
objašnjenje zašto se na terasu ne smije. Ispalo je da se
terasa biblioteke koristi za svečane prilike, kad je neko
književno veče ili koktel, pa se ona dvokrilna vrata širom
otvore i hodnik prizemlja baš prodiše sa tih dodatnih
pet-šest kvadrata. Terasa biblioteke Radosav Ljumović je,
dakle, jedna paradna terasa, koja jedino tokom tih svečanih
zgoda služi nekoj svrsi, dok je ostalim danima posve
beskorisna.
Ta me paradnost često podsjeti
na moju osnovnu školu, čija je uprava davno negdje nabavila
dva tuceta PC računara. Tim se spravama prvih par mjeseci
niko nije smio ni primaći; a opet, koji god je strani
zvaničnik posjetio školsko zdanje, pokazali bi mu
„računarsku salu“, da taj svojim očima vidi state-of-the-art
tehnologiju kojom škola raspolaže. Slične paradne elemente
možete uočiti u većini crnogorskih obrazovnih institucija:
prođite hodnikom jedne škole, zgrade fakulteta ili kulturnog
centra i tačno ćete moći da ocijenite kada je koji ministar
došao u TV obilazak i kuda su ga proveli, po tome koji je
zid svježe okrečen i gdje je upristojen toalet.
Kroz ova dva primjera paradnosti
u prostornoj politici može se objasniti koncept koji
politički teoretičari sa ovih prostora nazivaju stanjem
„fasadne demokratije“. To se stanje često uzima zdravo za
gotovo, kao neki nepromjenjivi status quo. Međutim, primjeri
sklepanih školskih zdanja i ganc-nove biblioteke nam
omogućavaju da ponudimo nešto dinamičnije viđenje ovoga
pojma.
Evo
na šta mislim:
Prvobitno je „fasadna
demokratija“ opisivala situaciju u kojoj su rukovodioci
crnogorskih institucija sve neki partijski kadrovi čiji se
glavni posao obavlja ispod stola (vrbovanje podređenih,
zapošljavanje po partijskom ključu, servisiranje korupcije).
Kojom god institucijom gazdovali u datom trenutku, njihov se
zvanični angažman svodi na održavanje kakvog-takvog privida
poretka i nekakvog institucionalnog ugleda. Zato je takvim
partijskim kadrovima stalo do sitnih krečenja, krpljenja i
šminkanja ne bi li se rasulo kojim rukovode na brzinu
upristojilo - jer se vrijednost svakih opravljenih škura
svodi na njihov paradni potencijal. Nema gotovo nikakve
razlike između takvog ponašanja i onog iritantnog
predizbornog asfaltiranja - oba su u službi „fasadne
demokratije“ u njenom izvornom obliku.
Međutim, treba primijetiti da
je, vremenom, koncept „fasadne demokratije“ uznapredovao, u
jednu ozbiljniju i opasniju fazu. Kad pogledate onu terasu
gradske biblioteke, vidite da to nije neka svježe dozidana
farsa, već sastavni dio renoviranog zdanja. Pa ipak, i tako
zakamuflirana arhitektonskim skladom, ta terasa je jednako
paradna, jednako besmisleno ukrasna, kao i oni računari u
mojoj osnovnoj školi. Dakle, projektanti „fasadne
demokratije“ su u neko doba shvatili da sva ona jeftina
farbanja imaju kratkotrajan efekat, te da je neophodno naći
dugoročniji način prikrivanja njihovog korumpiranog sistema.
Počelo se razmišljati na duge staze: u ad hoc prevaru se
uvodi ozbiljnost i sistematičnost, gradi se planski i
temeljito.
Razmislite, na primjer, o
Univerzitetu Donja Gorica. Moderno zdanje, strani predavači,
dobra međunarodna povezanost - sve je tu odrađeno tako da
nigdje ne prokišnjava. Ali, kao visokoobrazovna,
prosvetiteljska institucija (hram slobodne riječi, itd.),
UDG je paradnija i fasadnija od bilo koje druge u Crnoj
Gori. Bacite pogled na njenu vlasničku strukturu (Đukanović,
Vukotić) i prosvjetni kadar (Lukšić, Kavarić, Katnić i Novak
Kilibarda) i biće vam jasno kakav je sistematski napor, od
početka, uložen u neskrivenu, besprizorno otvorenu apologiju
korumpiranog poretka. Upravo ta neskrivenost cilja i
sistematičnost u njegovoj implementaciji su glavne odlike
ove druge faze „fasadne demokratije“. Servisiranje korupcije
i štancovanje poslušnika više se ne odvijaju ispod stola -
sada imamo akreditovane institucije poput UDG-ja planski
namijenjene u tu svrhu.
Čudno zvuči, ali nam upravo ta
eksplicitnost i nedvosmislena jasnoća „fasadne demokratije
2.0“ otežava da uočimo „slona u sobi“. Sjetite se afere
“Snimak”: ko je preslušao sporne audio materijale, imao je
priliku da čuje kako na sjednici glavnog odbora DPS-a
rukovodstvo otvoreno pravi planove da pokupuje glasove na
predstojećim izborima. Shvatiti strahotu te situacije
utoliko je teže što se o krađi i vrbovanju razglaba na
redovnom sastanku, u skladu sa parlamentarnom procedurom. Da
je premijer Đukanović onaj svoj govor u kome elokventno
opisuje podmićivanje održao u sred Skupštine, bilo bi još
teže primijetiti do koje mjere čitava rabota odiše
kriminalom. Jer, kada, u „fasadnoj demokratiji 2.0“, iza
kriminala samouvjereno stane čitava država, onda ga je
sasvim moguće izmjestiti iz podruma društvenih patologija
pravo u centar mejnstrima, po sred tekovina 21. maja.
izvor: vijesti.me ›››
G
|