G

 

autor tekst 004 ›››

 

 

Feđa Pavlović

 

Ko nas zavadi?

 Tvoja porodica ne živi ni bolje ni gore od porodica tvojih kolega sa posla - zapravo, u krugu prijatelja često ističeš da dežurni kritičari vlasti nemaju pojma o tome kako stvari zaista stoje u državnoj upravi. Gdje je ta partitokratija koju uporno pominju?

 Radiš u Ministarstvu M, običan posao, ništa posebno, plata solidna - 600 eura neto, mada na tu cifru deset mjeseci u godini ide bonus od 30%, pa sve to zajedno izađe na 800 (sa naknadom 900) - taman koliko i suprugina plata u Agenciji A. Prolazite fino, pristojno, državni posao svugdje na svijetu ima svoje pogodnosti, ali one, da se razumijemo, nisu kao što se priča - eto, na primjer, sa kreditom koji si dobio od Komisije za stambena pitanja (a svaki si papir na vrijeme predao, da ne bude da si nešto mutio) ne biste ni taj stan mogli da kupite da vam nije bilo otpremnine koju je dobila supruga kada je iz Zavoda Z prešla u Agenciju A.

 Izdataka, hvala bogu, imate kao sav normalan svijet - vikendicu u Budvi (ne vilu, pobogu, nego vikendicu - 45 kvadrata) otplaćivaćete sve dok vam djeca pođu na studije, a oko porodične kuće koju renovirate (proširujete, adaptirate) uvijek ima troška. Srećom si bez problema izvadio sve potrebne potvrde i dozvole iz Opštine - kad jednom upoznaš te mehanizme javne uprave, sve što ti treba završavaš u rekordnom roku, ti si za to ekspert, i ako što kome treba da se završi, tu si - jesi li sto puta zvao za prijatelja, za rođaka, za školskog druga, kad god je trebalo nešto da se pogura, ili negdje neko da se progura? Tako su zvali i za tebe dok nisi stao na svoje noge, dok nisi naučio kako funkcioniše sistem - nema tu ‘DPS, Korupcija, Kriminal’, takav je naš balkanski mentalitet, ovdje je sve na bazi preporuke, na bazi riječi, svako svakoga zna.

 Tvoja porodica ne živi ni bolje ni gore od porodica tvojih kolega sa posla - zapravo, u krugu prijatelja često ističeš to da dežurni kritičari vlasti nemaju pojma o tome kako stvari zaista stoje u državnoj upravi. Gdje je ta partitokratija koju uporno pominju? Evo, tebi je rođeni stric u partiji, i to dosta visoko, pa nikad, otkad radiš u Ministarstvu, centa jednoga (centa!) nisi dobio na račun te veze. Završio si državni fakultet, zaposlio se po konkursu, imate master i ti i žena, sve regularno, je li ti šef bio na listi DPS-a - da te nije kad pitao jesi li glasao i za koga si glasao? Ti si čovjek čist, nemaš ni jahte ni vile ni ne-znam-što - živiš normalno, radiš svoj posao, pripadaš tom nekom staležu koji smo, u ono srećno vrijeme, zvali “srednja klasa” - šta si ti kome ukrao? Zar je moguće da su ti kritičari i ti vječiti opozicionari do te mjere opsjednuti likom i djelom Mila Đukanovića da ne vide koliko je životni standard porastao otkad je tvoja generacija počela da radi?

 Posao ti pruža dosta prilika da putuješ po svijetu i razmjenjuješ iskustva sa kolegama iz raznih evropskih zemalja - networking je danas ključan, to je kapital, ako želimo u Evropu, moramo držati korak sa Evropom. I supruga putuje često, svako malo je na nekoj stručnoj konferenciji, njena Agencija baš puno ulaže u usavršavanje svojih perspektivnih kadrova. I tu se bogami nakupi dnevnica, godišnje barem jedna plata. Voliš putovanja, ali voliš i kući da se vratiš, i zaigra ti srce kad te, u povratku s puta, susretnu srdačna lica posade Montenegro Airlinesa, našeg nacionalnog brenda, našeg prozora u svijet. Zato ne možeš da shvatiš kako to na društvenim mrežama toliki ljudi aplaudiraju gašenju državne avio-kompanije - šta nije u redu s njima, otkud tolika mržnja prema sopstvenoj državi i svemu crnogorskom?

 Ništa ti više nije jasno, ni tebi ni ženi ni vašim prijateljima i kolegama s posla, a pričate o tome svakodnevno, još od one noći 30. avgusta kad se do tri ujutru slavilo s trobojkama i sirenama - što je ono, koji je ovo vijek, ko su ti ljudi? Ko je njima branio, nakon referenduma, da ovo bude i njihova država, da prihvate nezavisnu Crnu Goru i njene simbole? Umjesto da budemo građansko društvo i da se bavimo životnim temama, pa da ti ljudi steknu savremena znanja, da se zaposle, vide svijeta, mi se vraćamo u devedesete i u nacionalizam: crkva, popovi, ne damo svetinje. I takvi danas likuju.

 Nisi nikad bio agresivan, nikad nacionalista, ali šta je trebalo da radiš sve ovo vrijeme - da ćutiš i budeš neutralan, da koga ne uvrijediš, dok se četnici spremaju da ponište referendum i ukinu crnogorsku državnost? Je li nacionalizam to što braniš državu od izdajnika koji bi opet da udare na njen ustavni poredak, kao što su pokušali da udare 2016? I ne kapiraš kako je moglo da se desi da u našoj zemlji, u Evropi u XXI vijeku, neprijatelji Crne Gore i njihovi saradnici postanu većina. Šta ste vi njima zgriješili da vas toliko mrze, vrijeđaju i nazivaju uhljebima, montenegrinima, milogorcima? Ko je njih uspio da ubijedi da su diskriminisani? Ko nas zavadi?

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 003 ›››

 

 

Feđa Pavlović

 

Isto vi pazite šta tvitujete

Crnogorsko društvo je, kao i svako drugo, kulturno i ideološki heterogeno, pa je prirodno da njegove raznolike demografije drugačije reaguju na istu poruku

Podgoričanin M. R. uhapšen je prošle nedjelje zbog tzv. govora mržnje. M. R. je, po svoj prilici, na društvenim mrežama prije pola godine objavljivao nekakve šovinističke bljuvotine, kojima je, po mišljenju službenika Uprave policije i Centra bezbjednosti Podgorica, “javno podsticao na mržnju prema grupi koja je određena na osnovu religije i nacionalne pripadnosti”.

U Crnoj Gori, kao i u većini evropskih zemalja, tzv. govor mržnje je krivično djelo: član 370 našeg Krivičnog zakonika u stavu 1 predviđa kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora svakome ko “javno podstiče na mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti”. Po stavu 2 istog člana, zatvorom se kažnjava svako ko “javno odobrava, negira postojanje ili (sic!) značajno umanjuje težinu” genocida i sličnih ratnih zločina “na način koji može […] izazvati mržnju” na rasnoj, vjerskoj, etničkoj, nacionalnoj i državnoj osnovi.

Kako se, tačno, utvrđuje da nečija izjava “javno podstiče na mržnju”, da neko “značajno umanjuje težinu” genocida, ili da to čini “na način koji može izazvati mržnju”? Po ovim pitanjima, Krivični zakonik je neodređen i otvara prostor za beskrajno široko tumačenje govora koji bi mogao biti kažnjiv.

Evo o čemu se radi: posao pravosudnih organa, u velikoj mjeri, uključuje pravljenje procjena. Svaka sudska presuda se, u izvjesnom smislu, može smatrati nekom vrstom procjene. Procjene kojima se pravosuđe bavi temelje se na metodama koje mogu biti manje ili više egzaktne - na primjer, nalaz sudskog vještaka po pitanju nečije utaje poreza vođen je zakonima aritmetike, dok mišljenje psihijatra o nečijim duševnim bolovima nije. Kako god, u oba slučaja važi isti princip - pravosudnim organima daje se nadležnost da prave određene procjene zato što im se priznaje stručnost da te procjene donesu na adekvatan način. Procjena težine dokaza protiv okrivljenog u krivičnom postupku ingerencija je sudije upravo zato što se pretpostavlja da sudija tu odluku neće donijeti gatanjem u šolju.

Međutim, postoje procjene koje su po svojoj prirodi proizvoljne, ili, bolje rečeno, previše proizvoljne da bi se mogle dati u nadležnost policiji i pravosuđu.

Uzmimo za primjer pitanje da li nečija izjava “javno podstiče na mržnju”. U našem jeziku, “podstiče” se neko na nešto. Crnogorsko društvo je, kao i svako drugo, kulturno i ideološki heterogeno, pa je prirodno da njegove raznolike demografije drugačije reaguju na istu poruku. Javna sfera nije neki monolit, pa samim tim ni reakcija tzv. javnosti nije jednoobrazna. Riječi, koje u jednoj publici probude mrziteljski poriv, drugu ostave ravnodušnom. Čija se reakcija uzima u obzir? I kako odabrati metu - kako, u nepreglednom moru javnog odijuma, odabrati one mrziteljske podsticaje koji najozbiljnije zagađuju javnu sferu? Mržnja je, u svojim mnogobrojnim formama, sveprisutna u našoj zajednici, i njeni najtoksičniji izrazi nikad nisu oni najeksplicitniji. Stoga bi se moglo reći da je, na primjer, klasni prezir koji se uvija u tzv. “građansku” oblandu, u progresivno zastiđe nad primitivizmom krezubih i zadrtih, umnogome štetniji od vulgarnih grafita škrabanih na zidu neke zgrade. Kako je okvir u kome bi pravosudni organi mogli da progone mržnju i mrzitelje beskrajno širok, odabir izjava koje bi trebalo krivično procesuirati je, po pravilu, krajnje proizvoljan.

Isto tako, zamislite šta bi se sve moglo protumačiti kao “značajno umanjivanje težine” genocida. Šta to, uopšte, znači? Pitanje definicije pojma je pitanje suštine. Pošto ne postoji etička skala po kojoj, na primjer, genocidi u Ruandi i u Srebrenici imaju neku komparativnu težinu, radi se, valjda, o pijetetu s kojim se o stravičnim zločinima govori. Reductio ad absurdum: ako ispričate vic o holokaustu, to bi se u neku ruku moglo smatrati značajnim umanjivanjem težine tog zločina. Ako bi službenici Uprave policije tražili razlog da vam spakuju krivičnu prijavu, sve što bi im bilo potrebno jeste procjena da bi vaš politički nekorektan vic možda mogao “izazvati mržnju”. Ta vam se mogućnost, možda, čini grotesknom, ali sigurni budite: tužilac koji želi da tjera mak na konac naći će način da tu procjenu opravda tako da ona zazvuči osnovano. U tome leži suštinski problem svih procjena u vezi s tzv. govorom mržnje - te se procjene, po pravilu, donose proizvoljno, a jednom kada se donesu, nije ih problem obrazložiti tako da se njihova proizvoljnost prikrije.

Kad ovako posložite stvari, imate puno pravo da budete zabrinuti zbog široke lepeze mehanizama, diskrecionih prava i izgovora koji državnim organima stoje na raspolaganju ako žele da vam grubo naruše slobodu govora. Međutim, u crnogorskom okviru, ovakve bojazni se često otpisuju kao nekakva libertarijanska paranoja. Opasna je takva lakovjernost i lakoća s kojom, bez buke i često bez ikakve rezerve, prepuštamo “nadležnim organima da rade svoj posao”. Zaboravljamo da, u praksi, to znači da će neki službenik Uprave policije imati odriješene ruke da vas maltretira, progoni i hapsi ako mu se eto tako učini da neki vaš tvit sije sjeme razdora.

Pritom, nota bene: komesarski zaštitnici javnog reda i mira, kad jednom krenu da nas štite - ne odustaju. Ta falanga jedva čeka da nas cenzurom i pendrekom - kako jedino i zna - odbrani od svake subverzivne pojave. Pa, kad počne da utjeruje multietnički sklad, veliko je pitanje kako ćemo se, na kraju, zaštititi od tih naših zaštitnika. Pretjerujem? Možda. Ali isto vi pazite šta tvitujete.

izvor: vijesti.me ›››

 

G

 

autor tekst 002 ›››

 

 

Feđa Pavlović

 

Antifašizam kao dio predizborne mantre vladajuće partije

 Nisu se ustanici latili oružja zato što su njihovi okupatori zastupali fašistička stanovišta, nego zato što su im okupirali zemlju

 Pošto vidim da se, po ko zna koji put, u ovom predizbornom ludilu govori o antifašizmu kao o nekakvoj ‘ključnoj tekovini’ – ‘krovnoj vrijednosti’, ‘stubu’, ‘temelju’ ili čemu već – savremene Crne Gore, volio bih da kandidujem jednu tezu. Naime:

 Oni koji najčešće pominju antifašizam ne prave pojmovnu razliku između antifašizma u kontekstu Drugog svjetskog rata i antifašizma kao ideološke odrednice. U kontekstu Drugog svjetskog rata, Trinaestojulski ustanak bio je „antifašistički“ zato što su, sticajem okolnosti, naši okupatori bili fašisti (tj. vojne snage fašističke Italije). Da su kojim slučajem naši okupatori bili budisti, ustanak bi se vjerovatno nazvao „antibudistički“. Nisu se ustanici latili oružja zato što su njihovi okupatori zastupali fašistička stanovišta, nego zato što su im okupirali zemlju. Stoga je Trinaestojulski ustanak  prije svega patriotski i slobodarski trenutak, pa je, kao takav, jedan od onih događaja od prvorazrednog istorijskog značaja na koje smo svi s pravom ponosni.

 U ideološkom/vrednosnom smislu, antifašizam označava protivljenje fašističkoj ideologiji (ili bar nekoj od njenih ključnih komponenti). Kako je teorijska rasprava oko definisanja liste ubjeđenja za koja se može reći da konstituišu fašistički svjetonazor preširoka da bih se ja tu sad nešto petljao u pola dvanaest uveče (a onaj Ekov idiotski esej o ur-fašizmu namjerno ne pominjem), naveo bih tek tri neupitne fašističke stavke:

 (1) državopoklonstvo, iliti doživljaj ‘Države’ kao centralnog istorijskog subjekta i jedinog mogućeg okvira političkih zbivanja („sve za Državu, ništa van Države…),

 (2) autoritarizam, opsesiju društvenom hijerarhijom i održanjem ‘javnog reda i mira’, uz neizostavni kult Vođe,

 (3) antipluralizam, nesposobnost da se ideološkom protivniku dozvoli da postoji, tumačenje svakog vida opozicije vlasti kao izdaje ‘Države’ a svih kritičara kao izdajnika. Da ne dužim, to su tri stavke – a ima ih više, od korporatizma i fetiša zdravlja, do mita o novorođenju, tradicionalizma i ekstremnog kolektivizma…

 Pa mi vi sad recite, uzevši u obzir stavke (1), (2) i (3), po kom to osnovu savremena Crna Gora i njena vladajuća klasa imaju ikakve veze sa antifašizmom? Po čemu je antifašizam naša krovna „tekovina“? 

Eto vam teme za razmišljanje.

 

izvor: in4s.net ›››

 

G

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Feđa Pavlović

 

Fasadna demokratija 2.0

  „Ne može. Može li bit' da ne može? I što će tebi da izlaziš na terasu?“ Ponio me tada neki inat, pa sam insistirao da mi se da neko manje idiotsko objašnjenje zašto se na terasu ne smije.

 Htio sam, jednom prilikom, da izađem na onu prostranu terasu na prvom spratu biblioteke Radosav Ljumović, i da tu čitam dok je lijep dan. Kad ono, radnica ne htjede da me pusti. „Ne može. Može li bit' da ne može? I što će tebi da izlaziš na terasu?“ Ponio me tada neki inat, pa sam insistirao da mi se da neko manje idiotsko objašnjenje zašto se na terasu ne smije. Ispalo je da se terasa biblioteke koristi za svečane prilike, kad je neko književno veče ili koktel, pa se ona dvokrilna vrata širom otvore i hodnik prizemlja baš prodiše sa tih dodatnih pet-šest kvadrata. Terasa biblioteke Radosav Ljumović je, dakle, jedna paradna terasa, koja jedino tokom tih svečanih zgoda služi nekoj svrsi, dok je ostalim danima posve beskorisna.

 Ta me paradnost često podsjeti na moju osnovnu školu, čija je uprava davno negdje nabavila dva tuceta PC računara. Tim se spravama prvih par mjeseci niko nije smio ni primaći; a opet, koji god je strani zvaničnik posjetio školsko zdanje, pokazali bi mu „računarsku salu“, da taj svojim očima vidi state-of-the-art tehnologiju kojom škola raspolaže. Slične paradne elemente možete uočiti u većini crnogorskih obrazovnih institucija: prođite hodnikom jedne škole, zgrade fakulteta ili kulturnog centra i tačno ćete moći da ocijenite kada je koji ministar došao u TV obilazak i kuda su ga proveli, po tome koji je zid svježe okrečen i gdje je upristojen toalet.

 Kroz ova dva primjera paradnosti u prostornoj politici može se objasniti koncept koji politički teoretičari sa ovih prostora nazivaju stanjem „fasadne demokratije“. To se stanje često uzima zdravo za gotovo, kao neki nepromjenjivi status quo. Međutim, primjeri sklepanih školskih zdanja i ganc-nove biblioteke nam omogućavaju da ponudimo nešto dinamičnije viđenje ovoga pojma.

 Evo na šta mislim:

 Prvobitno je „fasadna demokratija“ opisivala situaciju u kojoj su rukovodioci crnogorskih institucija sve neki partijski kadrovi čiji se glavni posao obavlja ispod stola (vrbovanje podređenih, zapošljavanje po partijskom ključu, servisiranje korupcije). Kojom god institucijom gazdovali u datom trenutku, njihov se zvanični angažman svodi na održavanje kakvog-takvog privida poretka i nekakvog institucionalnog ugleda. Zato je takvim partijskim kadrovima stalo do sitnih krečenja, krpljenja i šminkanja ne bi li se rasulo kojim rukovode na brzinu upristojilo - jer se vrijednost svakih opravljenih škura svodi na njihov paradni potencijal. Nema gotovo nikakve razlike između takvog ponašanja i onog iritantnog predizbornog asfaltiranja - oba su u službi „fasadne demokratije“ u njenom izvornom obliku.

 Međutim, treba primijetiti da je, vremenom, koncept „fasadne demokratije“ uznapredovao, u jednu ozbiljniju i opasniju fazu. Kad pogledate onu terasu gradske biblioteke, vidite da to nije neka svježe dozidana farsa, već sastavni dio renoviranog zdanja. Pa ipak, i tako zakamuflirana arhitektonskim skladom, ta terasa je jednako paradna, jednako besmisleno ukrasna, kao i oni računari u mojoj osnovnoj školi. Dakle, projektanti „fasadne demokratije“ su u neko doba shvatili da sva ona jeftina farbanja imaju kratkotrajan efekat, te da je neophodno naći dugoročniji način prikrivanja njihovog korumpiranog sistema. Počelo se razmišljati na duge staze: u ad hoc prevaru se uvodi ozbiljnost i sistematičnost, gradi se planski i temeljito.

 Razmislite, na primjer, o Univerzitetu Donja Gorica. Moderno zdanje, strani predavači, dobra međunarodna povezanost - sve je tu odrađeno tako da nigdje ne prokišnjava. Ali, kao visokoobrazovna, prosvetiteljska institucija (hram slobodne riječi, itd.), UDG je paradnija i fasadnija od bilo koje druge u Crnoj Gori. Bacite pogled na njenu vlasničku strukturu (Đukanović, Vukotić) i prosvjetni kadar (Lukšić, Kavarić, Katnić i Novak Kilibarda) i biće vam jasno kakav je sistematski napor, od početka, uložen u neskrivenu, besprizorno otvorenu apologiju korumpiranog poretka. Upravo ta neskrivenost cilja i sistematičnost u njegovoj implementaciji su glavne odlike ove druge faze „fasadne demokratije“. Servisiranje korupcije i štancovanje poslušnika više se ne odvijaju ispod stola - sada imamo akreditovane institucije poput UDG-ja planski namijenjene u tu svrhu.

 Čudno zvuči, ali nam upravo ta eksplicitnost i nedvosmislena jasnoća „fasadne demokratije 2.0“ otežava da uočimo „slona u sobi“. Sjetite se afere “Snimak”: ko je preslušao sporne audio materijale, imao je priliku da čuje kako na sjednici glavnog odbora DPS-a rukovodstvo otvoreno pravi planove da pokupuje glasove na predstojećim izborima. Shvatiti strahotu te situacije utoliko je teže što se o krađi i vrbovanju razglaba na redovnom sastanku, u skladu sa parlamentarnom procedurom. Da je premijer Đukanović onaj svoj govor u kome elokventno opisuje podmićivanje održao u sred Skupštine, bilo bi još teže primijetiti do koje mjere čitava rabota odiše kriminalom. Jer, kada, u „fasadnoj demokratiji 2.0“, iza kriminala samouvjereno stane čitava država, onda ga je sasvim moguće izmjestiti iz podruma društvenih patologija pravo u centar mejnstrima, po sred tekovina 21. maja. 

izvor: vijesti.me ›››

G