Kapitalizam i žeđ za profitom
bez limita uništavaju planet… Klimatske promjene su stavile
čovječanstvo pred veliki izbor: nastaviti putem kapitalizma
i smrti ili početi put harmonije s prirodom i respektom za
život – izjavio je to još davno bolivijski predsjednik Evo
Morales.
Popularni Evo, izvršio je
preobrazbu svoje Bolivije od najsiromašnije zemlje Latinske
Amerike do zemlje s najvišom stopom rasta u zapadnoj
hemisferi. Kao ljevičar i čelnik Pokreta za socijalizam
(MAS), vođa domorodaca, veliki patriot i zagovornik
jedinstva Latinske Amerike i otpora američkom imperijalizmu,
Morales se upisao u povijest kao državnik koji je postigao
izvanredne uspjehe.
Njegov socio-ekonomski model,
popularno nazvan Evonomika, pokazao je da liberalni
kapitalizam ima alternativu i da demokratski socijalizam u
obliku Socijalizma 21. stoljeća može biti uspješna ekonomska
priča. Drastično smanjenje siromaštva i ekstremnog
siromaštva, povećanje prihoda od prirodnih resursa,
utrostručenje BDP-a, bogati socijalni programi, povećanje
minimalne plaće, sigurna prehrambena politika, briga za
okoliš, povećanje udjela domorodačkog stanovništva u
politici, zaštita domaćih tvrtki i industrijalizacija neka
su od najvažnijih postignuća čiji je Morales glavni tvorac.
S obzirom da je ljevica izgubila
vlast u Argentini i Brazilu i da je Venezuela u velikoj
krizi, Bolivija ostaje kao država s najodrživijim i
najboljim socijalističkim ekonomskim modelom Južne Amerike.
Mala nacija u Andama dobila je priznanja od mnogih (čak i od
Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke) za svoja
ekonomska postignuća u posljednjoj dekadi.
Mnogima je čudno da se ekonomsko
čudo dogodilo u jednoj državi u kojoj je antikapitalistički
establišment na vlasti. Doista, Moralesova pripadnost
istinskoj ljevici nije upitna, a to je i dokazao na
simboličnoj razini. Često proziva SAD za imperijalizam i
agresivnu vanjsku politiku koja želi podčiniti Latinsku
Ameriku. 2008. izbacio je američkog veleposlanika i američke
dužnosnike iz policijsko-obavještajne agencije DEA koja se
bori protiv droge.
Naposljetku, Evo je bio taj koji
se usudio papi Franji pokloniti križ s razapetim Isusom u
obliku srpa i čekića. No, to je populistička retorika, ali
važnije od toga jest da se ekonomsko-socijalna
transformacija zaista i dogodila. Za sve koji traže drukčija
rješenja od neoliberalne ekonomske politike, Bolivija je
mjesto koje treba posebno promotriti.
Prije izbora Moralesa za
predsjednika 2005. Bolivijci su 20 godina bili izloženi
neoliberalizmu. Uzastopne vlade desnice privatizirale su
državne tvrtke i prepustile kontrolu nam važnim resursima
međunarodnim institucijama i stranim firmama. Kako se javni
prihod smanjivao, država je ušla u začarani krug deficita i
dugova. Svaki novi državni proračun zahtijevao je daljnje
zaduživanje kod stranih institucija, a ono je bilo popraćeno
strožim uvjetima. Međunarodni zajmovi i dugovi su pokrivali
oko polovice bolivijskih javnih investicija.
Međutim, s izborom prvog
predsjednika iz indijanske populacije, u zemlji gdje su
prije urođenički slojevi društva bili isključeni iz
političkog i društvenog života, Bolivijci su iskusili stope
ekonomskog rasta veće nego u bilo kojem prethodnom razdoblju
od tri i pol desetljeća. U isto vrijeme, nejednakost je
značajno smanjena i javni dug je stavljen pod kontrolu.
Uspjesi su posljedica ukupne vladine strategije povratka
nadzora nad gospodarstvom i državom.
Prilikom stupanja na dužnost
Moralesa, prosperitetnije istočne regije zemlje su prijetile
odcjepljenjem, a deset godina kasnije održivi ekonomski rast
i disciplinirana fiskalna politika osvojili su Bolivijce pa
čak i centar poslovanja grad Santa Cruz.
Kad je Morales prvi put
prisegnuo kao predsjednik početkom 2006. izjavio je: “Nakon
odslušanih izvještaja tranzicijskih komisija, vidio sam kako
država ne kontrolira sebe i svoje institucije. Prisutna je
potpuna ovisnost.” Opisao je Boliviju kao
transnacionaliziranu zemlju koja je pod kapitalizmom i
privatizacijom dekapitalizirana. Naglasio je nacionalizam,
anti-imperijalizam i antineoliberalizam iako nije odmah
proglasio svoju administraciju socijalističkom. Predsjednik
je zaključio da Bolivija treba nacionalizirati svoje
prirodne resurse i započeti proces novog ekonomskog modela.
Model je postao poznat kao “Novi
ekonomski, socijalni, komunitarni i produktivni model”.
Nastojao je uzvratiti udarac kapitalizmu ponovnom uspostavom
suvereniteta nad gospodarstvom i prirodnim resursima,
prekidanjem prakse izvoza primarnih materijala tako da ih se
industrijalizira, promocijom produktivnih djelatnosti poput
tvorničke proizvodnje i poljoprivrede, redistribucijom
nacionalnog bogatstva kako bi se borilo protiv siromaštva,
jačanjem organizacijskog kapaciteta radničke klase i seljaka
kao dva ključna stupa za tranziciju prema socijalizmu.
Prema ministru gospodarstva,
Luisu Catacori, gospodarstvo se zasniva na dva stupa:
strateški sektori (ugljikovodici i rudarstvo koji donose
zakupninu) i produktivni sektori (tvornice, turizam,
stambena izgradnja i poljoprivreda koji donose radna mjesta
i profit). Kako bi prestala bolivijska ovisnost o izvozu
sirovinskih materijala, vlada je počela koristiti novce od
zakupa u strateškom sektoru kako bi industrijalizirala
prirodne resurse i promovirala produktivne sektore s
naglaskom na kolektivna i obiteljska poduzeća. Temelj novog
ekonomskog modela je postavljen u svibnju 2006.
nacionalizacijom sektora ugljikovodika.
Prije nacionalizacije,
multinacionalne korporacije su ubirale 82% novca od zakupa
ugljikovodika, a nakon nacionalizacije država zadržava oko
80% prihoda. Ukupni prihod od plina tijekom prvih šest
godina Moralesove vlade bio je sedam puta veći nego u
prijašnjih pet godina. Između 2002. i 2006. država je
zaradila od vađenja ugljikovodika 1.3 milijarde $. Vlasti su
također poduzele privatizacije i u drugim strateškim
sektorima kao što su rudarska industrija, telekomunikacije i
električna energija. One su zaslužne da je država postala
najvažniji čimbenik u gospodarstvu. Bolivija je imala sreće
da su prilikom nacionalizacija cijene plina, nafte i drugih
minerala bile visoke inače ne bi bilo tako izvrsnih
rezultata.
Za razliku od multinacionalnih
tvrtki čiji je cilj isključivo vlastiti profit, država je
usmjerila ekonomske aktivnosti prema poboljšanju javnih
usluga i njihovoj dostupnosti što većem broju građana. U
prvih pet godina Moralesove vlasti, broj kućanstava s
priključkom na plin se povećao za 835%. Postotak seoskih
kućanstava s pristupom na mrežu električne energije povećao
se s 20% na 50%. Građani su profitirali od povećanog
ulaganja države u zdravstvo i obrazovanje, socijalne
olakšice, povećanje plaća i kontrolu cijena na osnovne
namirnice. Takve politike koje su pomogle izići mnoštvu iz
siromaštva povećale su domaću potražnju za proizvodima i
uslugama (za 5.2%) što je bilo spasonosno kad je došla
Svjetska financijska kriza 2008.
Također, državna redistribucija
novca drastično je povećala broj registriranih obrta s manje
od 20 tisuća 2005. na više od 95 tisuća sredinom 2013. Nova
radna mjesta smanjila su nezaposlenost. Više od 20 milijuna
hektara zemlje predano je campesino zajednicama kao javno
dobro ili je stavljeno pod izravnu kontrolu domorodačkih
vlasnika. Takse i porezi sakupljeni od strane države
iznosili su 28% BDP-a 2004. a 45% 2010. Javni dug pao je s
90% 2003. na 31.5% 2012. Ekonomska neovisnost o stranim
bankarima omogućila je vlastima da vode neovisnu unutarnju i
vanjsku politiku Bolivije.
Najvažniji politički korak
poduzet od strane Moralesa je sazivanje Ustavotvorne
skupštine. Uspostavljena kako bi napisala novi bolivijski
Ustav, cilj skupštine bilo je kreirati višenacionalnu državu
koja konačno priznaje dotada isključene domorodačke
nacionalne skupine koje sada mogu ostvarivati svoja prava.
Tradicionalne kapitalističke elite protivile su se tome što
je dovelo do neuspješnog puča 2008. Sposobnost vlasti da
objedini različite strukture društva spasila je zemlju od
desničarskog revolta.
Novi Ustav koji je prihvaćen u
prosincu 2008. i prošao na referendumu u siječnju 2009. je
bio značajno postignuće socijalnih pokreta. Zadovoljava tri
ključna zahtjeva: multietničku državu, domorodačku
autonomiju i državnu kontrolu nad prirodnim resursima. Novi
Ustav je omogućio prve opće izbore za sudska tijela. Na
izborima u listopadu 2010. rekordan broj žena (50%) i
pripadnika domorodačke populacije (40%) slio se u pravosudna
tijela što je do tada bilo nezamislivo jer su njih
popunjavali pripadnici stare elite.
Za gospodarstvo je najbitnije da
je indijanska populacija koja čini oko 40% ukupnog
stanovništva uključena u službenu ekonomiju. Vlada je tim
slojevima društva pružila socijalnu potporu i pozitivnu
diskriminaciju kako bi ih uključila u ekonomske procese.
Nešto slično se dogodilo u Brazilu gdje je bivši predsjednik
Luiz Inacio Lula da Silva posvetio pozornost najsiromašnijim
članovima nejednakog brazilskog društva kroz program Bolsa
Familia. Sve se svodi na to da siromašni dobivaju socijalnu
pomoć, a njihova djeca moraju pohađati školu, biti
cijepljena i integrirana u zajednicu kako bi predstavljala
ljudske socio-ekonomske potencijale zemlje.
‘Za mene biti ljevičar znači
boriti se protiv nepravde i nejednakosti, ali najviše od
svega, živjeti dobro’, rekao je jednom prilikom predsjednik.
Stoga je bolivijska vlada proglasila moto ‘vivir bien’ ili
‘živjeti dobro’ kao model socijalne reforme. Taj model
podrazumijeva potraživanje socijalne harmonije, konsenzusa,
eliminaciju diskriminacije i redistribuciju gospodarstva.
Kako bi se to postiglo, vlasti su se držale kolektivnih
vrednota nauštrb individualnih, a korijen za takvu reformu
našao se u staroj organizaciji života u Andama.
2005. je stopa nepismenosti u
Boliviji iznosila 16% što je bila najveća stopa u Južnoj
Americi da bi 2009. UNESCO proglasio da je Bolivija
iskorijenila nepismenost. Tu su mogli kubanski obrazovni
stručnjaci koji su došli u zemlju, a Venezuela je pozvala
pet tisuća studenata da besplatno studiraju na njenim
fakultetima. Moralesova Bolivija zajedno s Castrovom Kubom,
chavističkom Venezuelom, Ekvadorom Rafaela Correae i drugim
ljevičarskim vlada u Latinskoj Americi, činila je i čini
‘crvenu linij’. Ona podrazumijeva ljevičarsko i
socijalističko zajedništvo zemalja Latinske Amerike ali i
njihov otpor utjecaju SAD-a i neoliberalnim ekonomskim
politikama.
Evonomika je kao socijalistički
model uspjela zato jer nije bila preradikalna poput npr.
chavističkih administracija Huga Chaveza i Nicolasa Madura u
Venezueli. Velika je razlika između Bolivije i Venezuele
iako su socijalistički programi u svojoj biti slični. U
Boliviji je od dolaska Moralesa na vlast do danas izvršeno
dvadesetak eksproprijacija dok je u Venezueli izvršena 1168
eksproprijacija domaćih i stranih tvrtki između 2002. i
2012. Za razliku od Venezuele gdje je nacionalizacija nafte
i drugih postrojenja izvršena u potpunosti, u Boliviji je
nacionalizacija izvršena tako da plinske platforme i izvori
drugih resursa poput srebra i cinka nisu u potpunoj državnoj
kontroli već država kontrolira udjele profita stranih tvrtki
dok istovremeno ima značajan vlastiti udjel. Ukratko, država
je preuzela kontrolu nad zaradom.
Morales nije bio radikalni
protivnik privatnoga vlasništva već je shvatio da mješovito
gospodarstvo gdje se državni i privatni sektor nadopunjuju,
doduše s državnim odobrenjem, je najbolje rješenje za
postizanje ekonomskog rasta. Većina ljudi bolivijskim
biljnim i životinjskim proizvodima smatra samo kvinoju i
alpacu ali Bolivijci imaju razvijeno malo i srednje
poduzetništvo koje npr. proizvodi alkoholne proizvode (vino,
brendi). Bolivija također mnogo i ponajviše zarađuje od
izvoza prirodnog plina (45% udio u ukupnom izvozu), cinkove
rude, zlata, srebra, soje i drugih minerala.
Sve veći izvoz i punjenje
državnog proračuna pomoglo je da vlada pokrene socijalne
programe koji su smanjili ekstremno siromaštvo s 38.2% 2005.
na 17.8% 2014. Moralesova vlada je usvojila i provodila
takvu makroekonomsku politiku koja je povećala nacionalni
dohodak radi prirodnih resursa, a te novce je investirala u
javno trošenje koje je u devet godina Moralesa doseglo
povećanje od preko 750%. Smanjena je nejednakost odnosno
razlika između bogatih i siromašnih. Siromaštvo je smanjeno
za 25%, a ekstremno siromaštvo za 43%. Trošenje na socijalne
programe se povećalo za više od 45%.
Vlada je realizirala mnogobrojne
manje i srednje infrastrukturne projekte za neprivilegirane
slojeve stanovništva dodijelivši preko jedne milijarde $ za
više od 5 tisuća projekata u cijeloj zemlji uključujući
izgradnju medicinskih klinika, škola, sportskih dvorana i
igrališta, cesta, vodovoda, mreže električne energije i sl.
Npr. jako je popularan Teleferico sustav žičare u La Pazu.
Otkada je Morales 2005. došao na
vlast Bolivija je povećala proizvodnju plina ugljikovodika s
33 milijuna kubičnih metara na 56 milijuna kubičnih metara
2013. Pretpostavlja se da je Bolivija već postala
samodovoljna što se čine proizvodnje prirodnog plina. Još
jedan faktor koji je smanjio siromaštvo je povećanje
minimalne plaće. Prema Međunarodnoj radničkoj organizaciji,
Bolivija je ostvarila u periodu od 2005. do 2013. najveće
povećanje minimalne plaće među zemljama Latinske Amerike.
Postotak je iznosio nevjerojatnih 104%.
Središnja komponenta u
Moralesovom planu za smanjenje siromaštva je stvaranje i
promoviranje snažne prehrambene politike. Prema Organizaciji
UN-a za hranu i poljoprivredu, kao rezultat prehrambene
politike koja je bila usmjerena na siromašne, Bolivija je
zabilježila veliko smanjenje gladi u iznosu od 7.4%. Dogodio
se dramatičan pad pothranjenosti djece u dobi manje od tri
godine. Pothranjenost je pala s 41.7% 1989. na 18.5% 2012.
Novi Ustav iz 2009. daje prioritet bolivijskim investicijama
u odnosu na inozemne, a usto je konačno po prvi puta u
povijesti legalizirana konzumacija lista koke.
Pod parolom ‘Koka da, kokain ne’
naglašena je zaštita ljudskih prava i priznato korištenje
lista koke u medicinske, nutricionističke i druge svrhe, a u
Boliviji žvakanje koke ima i kulturnu tradiciju. Kritičari
su tvrdili kako bi dekriminalizacija koke povećala opskrbu
istom što bi povećalo njenu pretvorbu u kokain. No u periodu
između 2012. i 2014. dogodilo se suprotno – uzgoj koke u
Boliviji se smanjio. Ta nezgodna činjenica kreatore vanjske
politike u Washingtonu dovodi do zaprepaštenja jer je
američka vlada investirala milijarde dolara u svoje
neučinkovite ratove protiv droge u Južnoj Americi. Morales
je zapravo dokazao kako su Amerikanci koristili ratove
protiv droge kao izliku da se miješaju u unutarnje stvari
zemalja Južne Amerike.
Od dolaska na vlast
industrijalizacija je postala ključni aspekt Moralesove
državne ekonomske politike, posebice u području transporta i
proizvodnje energije. Industrijalizacija ima za cilj
transformirati naciju u Andama u regionalno energetsko
središte. Iz makroekonomske perspektive, Moralesova vlada
ostvarila je nevjerojatne rezultate. Između 2005 i 2013.
rast BDP-a se utrostručio. Prosječno je iznosio godišnje oko
5%. Prosječni rast BDP-a po glavi stanovnika između 2006. i
2014. iznosio je 3% što je nezabilježeno u povijesti
Bolivije. Valuta boliviano je povećala svoju vrijednost.
Međunarodne rezerve svake zemlje
služe kao zaštita protiv vanjskih šokova. Rast bolivijskih
rezervi spriječio je štetne i opasne posljedice koje
proizlaze iz zajmova novca od MMF-a. Država je funkcionirala
pod MMF-ovim nadzorom i ugovorima skoro 20 godina sve dok
Morales nije došao na vlast. Bolivijske međunarodne rezerve
su 2014. iznosile oko 48% što je postotak veći od kineskog.
Postoje načini kako Bolivija može koristiti te rezerve u
javnim investicijama. Iako se općenito smatra da su
nacionalizacije prepreka privlačenju stranih investicija,
Bolivija zapravo ima najveći postotak stranih investicija u
svom BDP-u među državama Latinske Amerike: 5.9%. Usprkos
otvaranju zemlje istraživanju minerala, Morales želi to
raditi na principima održivosti i brige za okoliš i ljude
tako da ekonomski razvoj ne ugrozi prirodu. Izjavio je:
‘Prije ili kasnije morat ćemo priznati da Zemlja ima prava,
također, da živi bez zagađenja. Čovječanstvo mora znati da
ljudska bića ne mogu živjeti bez Majke Zemlje, a planet ne
može živjeti bez ljudi.’ Npr. 2012. vlada je donijela Zakon
o Majci Zemlji koji zabranjuje da se genetski modificirana
hrana (GMO) uzgaja u Boliviji.
Prema bolivijskom ministru
financija, Luisu Albertu Arceu, ove godine bolivijski BDP će
rasti za 5%. To je najveća stopa rasta BDP-a u Latinskoj
Americi. Uz to, riječ je o izvanrednom postignuću u
trenucima kad je ranije ove godine MMF upozorio o mogućem
izbijanju globalne recesije usred nekonzistentnih fiskalnih
i monetarnih politika, strahova zbog Brexita i
antitrgovinske retorike koja prevladava u američkoj izbornoj
kampanji. Arce je naglasio važnost različitosti proizvodnje
dobara i usluga pa bi se zemlja trebala fokusirati na
tvorničku proizvodnju, poljoprivredu i graditeljstvo. On je
na čelu ministarstva financija od 2006. i dao je veliki
doprinos kontinuiranom bolivijskom ekonomskom rastu kroz
ispravnu makroekonomsku politiku koje je rezultirala
smanjenjem siromaštva i većom socijalnom jednakošću. Prema
MMF-u očekuje se bolivijski ekonomski rast od 3.8%, ali i ta
stopa rasta je svejedno najviša u Latinskoj Americi.
Evonomika i politička ideologija
evizmo (kako je neki nazivaju) je pokazala kako je
alternativa liberalnom kapitalizmu moguća i realna. U
središtu Moralesovog bolivijskog ekonomskog čuda nalazi se
državna kontrola nad gospodarstvom, resursima i sredstvima
proizvodnje, ali i malo i srednje poduzetništvo koje se
isprepliće s državnim sektorom. Rezultati su izvanredni.
Morales je dokazao kako prava socijalistička ljevica može
upravljati gospodarstvom na efikasan i održiv način, da mogu
biti zadovoljene potrebe i interesi radnika, seljaka i malih
poduzetnika usprkos velikim tvrtkama, tj. da se može
stvoriti sinergija javnog i privatnog sektora. Bolivijski
ekonomski prosperitet ostvaren je unatoč ogromnom pritisku
MMF-a i Svjetske banke, međunarodne poslovne zajednice i
vlade SAD-a.
Evo Morales je ljevičar i
populist, ali i razborit političar, ekonomist i državnik
čija tajna uspjeha Socijalizma 21. stoljeća leži u
promišljenoj i dugoročnoj politici koja, iako nije
atraktivna poput nekih drugih zemalja Latinske Amerike,
donosi najveća postignuća. Trenutno, Morales služi svoj
treći mandat kao predsjednik, a u veljači ove godine izgubio
je referendum koji bi mu dopustio da se kandidira i 2019. za
predsjednika po četvrti put. Morales je prihvatio rezultat
referenduma, a tko će biti njegov nasljednik se nagađa, ali
ostvarena socio-ekonomska transformacija Bolivije je
zadivljujuća, a Moralesovo doba bi se moglo nazvati zlatnim
dobom u povijesti male zemlje u Andama.
.jpg)
_001.jpg)