autor tekst 002 ›››

 

 

Ervina Dabižinović

 

Quo vadis, Domine

 Tramp zna gdje da prstom ubode u oko. A kako vratiti fašisti prstom u oko, a ne biti na njegovom nivou?

 Svijet postaje neizdržljivo mjesto zbog moći politika i prelaženja granica nekog ličnog bezbjednog prostora u kojem može da se obitava da se ne izgubi ljudskost.

Aroganciju američke politike prema ostatku svijeta i osionost njenog sadašnjeg predsjednika teško da može zaustaviti moja rječ. Palestinu je ponovo pogodio hitac za koji se zna da će da izazove vihor rata i ubijanja. Zamjenom teza na balkanski način Tramp je nasuo so na ranu pri čistoj svijesti da je Palestina nuklearnoatomizirana svih ovih godina. Njeno rušenje i nasilje koje Palestinci/ke podnose, od kada se rode pa do starosti, sa često nepredvidivim smjernicama i mladim smrtima na svakom koraku, obara svaku zamjenu teza.

 Tramp zna gdje da prstom ubode u oko. A kako vratiti fašisti prstom u oko, a ne biti na njegovom nivou? Još više od njegovog kondicionog političkog treninga više plaši izjava američke ambasadorke pri UN koja je izjavila da su pretjerana strahovanja od Trampove izjave, podrške istoj i oslanjanje da govori u ime svih Amerikanaca/ki, gdje god da su.

 Normalizacija nasilja je uvod u zločin. To predstavljanje politike terora i sukoba kao  naše nasušno dobro je posljednji i jedini način da se uspostavi kontrola kako bi držali svijet u ovisnosti od sopstvene politike i moći. Ta predstava da nam baš to treba (znaju gdje leži vrag ukoliko treba njima) aktivira i pojačava staru paradigmu da je Treći svijet rupa u kojoj se svašta dešava, a da je svakako njihov svijet tu da odbrani granice njihovog carstva nerijetko prelazeći tuđe. I grabež za sirovinama.

Primoravanje da kao roblje kapitalističkog monopola do kraja opravdamo i tolerišemo znoj, krv  i mržnju, da budemo poslušni izvršioci naloga čini da se ne postave jednostavna pitanja koja ubijaju taj konvencionalni rezultat da smo nepromišljeni, prestrašeni da su nam sitne privilegije ugrožene... Kriminalizuju savjest.

 Govori li ova žena isto ono što su razni mladići svih boja govorili ljudima u Bosni, dok su je pretvarali u tamni vilajet, da se ne boje, da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju (XXI vijek, ej!), da ih vode svojima, dok su im spremali smrt njihovih najbližih ili njih samih. Najava da će nekog ubiti pa ga izvedu na strijeljanje i onda  ga ne ubiju nego tako drže u bespomoćnosti i poniženju, jednaka je izrečenom „sigurno“ i ovjereno slaganje svih Amera i Amerikanki sa njihovim predsjednikom i politikom i želja da i ostatak svijeta  popije priču da se radi o pretjeranim strahovanjima...

 Tako su nas ovdje poveli za ruku  pa mi danas i korupciju teško da vidimo kao problem a ne kao zločin, pa nam je učiniti zlo opravdano samo da se ne dotiče našeg komfora i sitne privilegije. Sistem je davno ovdje normalizovao kriminal, a naša kriminalizovana svijest nema oči. Je li neko od ubijenih toga dana postao pčela? Ta milosrdna Anđelka američke politike koja računa na tupost svijeta i savjest koja se brani da radi svoj posao, ubija po trećem svijetu civile, nikad odgovarajući ti „nebeski ratnici“ za svoje milosrdne akcije. Zna to Murino.

 Prošla je tako većina na Bliskom istoku. Čitav svijet je uhvaćen, malo li je reći, između dvije imperijalističke vatre - američke i ruske politike (ne zna se koja je gora i svirepija, jer zlo ima isto lice) koje vedre i oblače svakog jutra dovodeći nas do kraja.  Plašim se buđenja pred dvije sekunde apokalipse na kojoj nas drže i jedni i drugi. Koja zloslutna moć! Koja izgubljena bitka pravde i odgovornosti. Koji besmisao kada se pokušava govoriti o sigurnom i bezbjednom mjestu.

 Ne znam da li prosječan američki glasač/čica poput nas i onih u Rusiji znaju što rade u svijetu kojem je tako uobičajeno da nema kritičke misli, da se jednostavna pamet i radoznalost više ne čuju... Znamo li gdje šaljemo, i na koga, zlo u naše ime. Prosječan politički idiot/kinja dovode svijet u pitanje svaki dan. Ni dugogodišnja krv ni pepeo Palestine i Izraela nisu dovoljni da nas trznu iz poslušnosti u kojoj može da se nađe samo malo dijete.

 Poslije trideset godina davljenja u balkanskoj krvi neutvrđenih zločina komšijama i prijateljima, teško je ne spomenuti se naše odgovornosti za misao da je onom na kojeg padaju bombe, baš dobro što padaju jer ga mi tako štitimo. Tako smo opravdavali  pepeo i krv Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika... Teško je ne vratiti se na primjere da su ugroženi sami sebe bombardovali i slične strašne priče koje mogu da prihvate samo oni koji su rođeni do su savjest kreirali nacisti.

 Palestina sada i uvijek. Suprostavljanje fašizmu je sad i uvijek. Jer svjet koji ostavljamo kapitalizmu i eksploatatorima, profiterima i barabama svjetskog i lokalnog kalibra svakodnevno nas eliminiše i čini suvišnim. Palestina je najbolji primjer. Proizvedeni u robu i roblje, ispražnjeni od ljudskosti nećemo znati cijenu čak ni sa velikim  zločinom.

 Pred očima mi je Palestinka iz dokumentarnog filma koja drži u ruci ključ svoje kuće u Palestini i tražim da svi na pet minuta  budemo ona koja već 40 godina čuva taj ključ, da osjetimo tu bol koja je drži od trenutka kada je posljednji put zaključala svoj svijet i nadu da će se jednog dana vratiti tamo odakle je istjerana. Nema te svjetske rute koja ih neće suočiti sa fašizmom u svakoj zemlji. Jer dopuštamo da prolazi ideja da je svijet na pogrešnim temeljima građen, i kao takav jedino moguć.

Sila duva u lice. Moćni i zločesti su jači. Zato je važno pred američkom administracijom na svakoj tački zemlje izraziti protest, da znaju da ima živih. Do bola. Nada da se Palestinka vrati u svoje dvorište još jednom je poklekla pri odluci Trampove administracije. Nema tih dolara i sirotinje na državnom, lokalnom, privatnom, ngo-vskom nivou da bi okrenuli glavu. Krv je opet na ulicama, a svijet je naše mjesto. Njima juče nama danas. Ako ne ustanemo nekom sjutra. Nema kompromisa sa zlom. Što ste krečili krečili ste. Izbrojimo sve dolare i pljunimo jer je ovo stanica na kojoj se mora zaustaviti voz da ne ode u Štrpce. 

izvor: vijesti.me ›››

 

 

autor tekst 001 ›››

 

 

Ervina Dabižinović

 

Izborna pegula

 Garant bezbjednosti svih građana je misaona imenica u prošlom tridesetogodišnjem periodu kojeg plaćamo

 U većini komentara, napad na novinarku posmatra se kao napad na nemoćnu ženu. Preimenujmo ovaj patrijarhalni talog u operativni pojam: pucano je na novinarku koja u svojim tekstovima istražuje kriminal na najvišem nivou, vezu između političara na vrhu i bosova podzemlja. Pucano je u istraživačicu činjenica koje bi na drugom mjestu bile „ pijetao koji kukuriče“ i pokrenulo istragu. Pucano je u novinarku koja istinu govori moći u lice. Ne mislim da je pucano u nemoćnu ženu i da je nesojski i kukavički to od muškaraca. Ubice su došle da je opomenu. I naručeno. Da pokažu da svoj posao umiju ozbiljno obaviti. Da joj kažu da je dodirljiva i da ako nastavi da piše, naredni napad neće preživjeti. Zato ne treba popiti patrijarhalna naklapanja kojima se želi skrenuti sa kolosijeka kao više puta do sada i sakriti istina. Država i institucije koje ne rade svoj posao se tako aboliraju od odgovornosti. Garant bezbjednosti svih građana je misaona imenica u prošlom tridesetogodišnjem periodu kojeg plaćamo. Patrijarhalni diskurs ili odgovornost institucija, vlasti, političke elite? Dakle, nije pucano u nemoćnu ženu nego očigledno vrlo upornu, istraživački nastrojenu i moćnu figuru - valjda te karakteristike pripadaju novinarki koja se zalaže za javni interes, pravo da znamo činjenice i pokreće proces nalaženja ili potvrde napisanog. Ona radi svoj posao najbolje što umije.

 Koristimo se riječima a da ne znamo kako ta značenja čitaju ljudi oko nas. Neću ovog puta o tome koliko je to konfliktno. Radije bih o tome što se čita iz i iza. Napisao je neko da se u fazi pred lokalne izbore političari, umjesto VELIKIM temama (nacionalnog, vjerskog i etničkog...identiteta), bave MALIM (misli se na lokalne koje se tiču kvaliteta našeg života). Valjda se do sada nisu bavili malim temama jer se zna da je sve do te mjere centralizovano i devastirano pa se nema što odbraniti (zarobljeno; okupirano; oteto) a i „boj“ među identitetima je mnogo profitabilniji. Treba obezbijediti meso za okršaj ukoliko se desi da neko od tri konfesije odluči da poštuje suživot i učini ga prihvatljivijim tako što će se srušiti zidovi koji isključuju. Ovdje je nedopustivo imati istog boga, nedopustivo je ostati bez mogućnosti da glava kuće lupi o sto i „počisti“ taj nered... Miješanje različitih je svakako nadnacionalni korak od sedam milja u emancipaciji života, ekumenizam, bavljenje mirom u svakodnevici... protiv isključivanja i definisanja ko je nepoželjan. Najčešće sve druge teme pojede mrak, kojeg kreiraju i podržavaju narativi koji okupiraju. Naravno, među navedenim identitetima van radara ostaju drugi, različiti oni koji su opet „niži“ od onih imenovanih velikim. Ja bih rekla da je priča o „malim“ temama umočena u talog tih „velikih“ u ovoj kampanji u Crnoj Gori. Kako to zvuči na jednom primjeru? Ovako: „Borićemo se da Podgorica, ali i cijela Crna Gora, bude porodica“. Kontekstualizujući izrečenu političku namjeru (bolje rečeno znajući gdje živim) ne mogu a da se ne zapitam da li ovo u najboljem primjeru vuče na devetnaesti vijek i proziva iz taloga patrijarhata crnogorskog naroda, iskustvo zadružne porodice u kojoj je moć i odlučivanje koncentrisano na najstarijeg muškarca, u kojoj su svi poslušni radnici, u kojoj postoji samo granica sa vrhovnim autoritetom, gdje se novac dijeli iz glave i mnjenja jednog onog pomenutog, gdje se sjedi kako se kaže, jede kada se kaže, liježe kada se kaže, ide nekamo kada se odobrovolji, zavisnost od volje glave porodice...

 Političar zaziva valjda ovu konotaciju kada govori o „zdravoj porodici“. Stavlja nas u poziciju da definišemo da onda postoji i neka nezdrava! A ne mogu da se ne upitam - što znači zdrava porodica nakon devedesetih, tranzicije sa negativnim ekonomskim i političkim efektima, ubijanja na našim ulicama, egzekucija nad onim koji drugačije misle, ponižavanja i ugnjetavanja različitih, mržnje prema svemu što nije isto... Živko Nikolić je upro prst u taj okov, u to zlo koje unesrećuje, ali smo mi ostali nasmijani, površni, neznaveni jer nismo umjeli pročitati što nam je rekao. I nije jedini Živko. Socijalizam je udario revolucionarno u te zadružne skupine i plemena. Zahtijevao to nadnacionalno. Vjerujem u nadnacionalno, internacionalno. Živku nisu oprošteni „grijesi“ za otvaranje očiju što je upro prst u temelj nerazvoja ili, preciznije, patrijarhalni mrak pasivnog i zaostalog kraja, kako su u socijalističkoj Jugoslaviji nazivali njen istočni dio a posebice Crnu Goru. Socijalizmu se ne obraćaju jer sada svi glume demokrate koje svoje programe baziraju ili na konzervativizmu, tradicionalizmu ili na partitokratiji, čak autokratiji, niko ovdje nema iskustvo sa demokratijom... Sakrivaju svoje komunističke šinjele i diplome partijskih političkih škola. Nema partije u crnogorskom višestranačju koja je odmakla od elementarnih uzusa KPJ po pitanju strukture i organizacije politika unutar partija.

 Rezultati socijalizma nepobitni su u izgradnji i obnovi zemlje, osvojenih prava za sve u prvih 15 godina sa ogrominim naporom i najpoštenijim odnosom većinskog dijela stanovnika Jugoslavije. Očigledno je da je obrazovanje izgubilo trku sa profiterima. A kako je mladi političar učio u ovom sistemu, nije neobično da važno da puca homofobijom, mržnjom prema različitim što tako dovoljno razotkriva temeljni retrogradni diskurs vjeroispovjedača i njihov upliva u politiku i moć. Vjeronauka je odigrala bolje. Zagovara se vjerska džamahirija (sve kanonizovane religije pretenduju), rađanje i formiranje ratnika u ime nacije, budući ratovi jer nam trebaju vojnici a ne radnici... bilo za NATO ili za Ruse, potpuno je isto. Neki novi Avganistan...

 Današnji zagovarači „zdrave porodice“ svih partijskih boja (pretpostavljam da se misli na patrijarhalne prisile, heteroseksualnost, tradicionalizam) ističu generisanu nesigurnost koju je po njima stvorila „druga strana“ (valjda ova koja zagovara ljudska prava i poštivanje slobode izbora), vide kao sopstvenu mogućnost da bi sebe predstavili kao garant sigurnosti. Ta laž, ko god da je proguta, uvodi nas u nacionalistički desni okvir koji vrši aproprijaciju prava žena, posebno reproduktivnih, prava seksualnih manjina. Svježi su primjeri iz komšijskih dvorišta. Srbijanska i hrvatska politika se obilato hvale, preko svojih granica, tim mračnjaštvom i tim zadrtim retrogradnim diskursom.

 „Svim silama borićemo se da stvorimo jake pro-natalitetske mjere koje će mlade ljude podsticati, da stvaraju porodicu - stvaraju i Crnu Goru“. Nuđenjem zaštite prenatalnog života djeteta (pro-life struja koju podržavaju tri kanonizovane religije) ograničavanjem prava na abortus samo je jedan korak do koncepta distopije u kojoj je ženska suština samo da se razmnožava. Totalitarističko slijepilo mladih junoša desničara naspram neodređenog ideološkog okvira navodnih mladih demokartskih građanskih snaga, koja zapravo daje naznake da bi nas te japijevske mlade noge u uglancanim cipelama mogle bezdušno gaziti zarad profita i lidera, zapravo pokazuje da su ti partijski proizvodi „novi“ mladi političari, proizvod trideset godina nesmjenjivog DPS-a i trideset godina nesmjenjive opozicije kojoj se nije javno kritički saopštila naša tužna budućnost u čemu sami imaju odgovornosti. Dvostruko golo, tonemo u ubistva i krv, izmicanje pravde odgovornosti i nespremnost i nesposobnost institucija da se izvuku ispod partijskog šinjela na nacionalnom i lokalnom nivou.

 Zagovaranje političke zajednice na vjerskim uzusima temelji se na odricanju prava odraslih žena (51%), da se suprostave, izaberu, odlučuju, misle, djeluju. Mi nismo neko ko niče iz zemlje, smeća i političkih grešaka. Možda bi bilo najednostavnije da nas neko zamijeni, poput one zamjene u porodilištu prije neki dan. Nesrećnih je na sve strane jer ne umiju da izaberu. A nemaju ni koga. Između političke pravoslavne džamahirije, političkih logora i političkog zoološkog vrta malo je šanse da se odlučuje sada i u nekoj bliskoj budućnosti. Dalje od ženskog tijela. Dalje od svakog dijela ženskog tijela.

 izvor: vijesti.me ›››